Dodala sam kontekst da su stari mislili da znanje ili zaključivanje nečega o konačnoj stvarnosti može pomoći pojedincu da živi boljim životom u nekom smislu, stoga imamo razvoj raznih religija, iako sam posebno spomenula kršćanstvo.
Ono što se razvilo iz ove težnje za razumijevanjem konačne stvarnosti, unutar parametara znanosti kakvu danas poznajemo, bila je materijalistička pretpostavka da je fizički svijet kauzalno zatvoren i da je slobodna volja samo iluzija. Zatim sam primijetila da, kako bi ovaj sustav vjerovanja imao ikakvog smisla, materijalisti trebaju vlastiti mit o stvaranju kako bi objasnili složenost ljudskog života, iskustva i svijesti kojeg je Philip Goff pokušavao pružiti na temelju darvinizma. Goff se borio s činjenicom da je, ako je fizički svemir kauzalno zatvoren i nemamo slobodnu volju, naša svijest potpuno beskorisna i svakako nije korisna za preživljavanje. Imao je neke otmjene zamisli u nastojanju da nadvlada ovu implikaciju, sugerirajući da Svemir može imati 'svrhu' čak i ako se radi o materijalističkom svemiru. Kombinirao je svoj 'panagencijalizam' s 'teleološkim zakonima' kako bi došao do 'kozmičke svrhovitosti' koja se sasvim slučajno lijepo poklapa s političkim ciljevima liberalne ljevice. Ukratko, Goff je opisao Veliki prasak koji je podjednako kreacionizam kao i verzija "Bog je to učinio". Kao što sam primijetila, za Goffa je valna funkcija nešto poput boga koji odlučuje i koji se zatim kastrira, a Goff nam ne daje ideju odakle valna funkcija dolazi, niti što česticama daje 'djelovanje'.
Kao što sam primijetila, na temelju istraživanja u matematici i fizici, očito postoji mnogo više o našoj stvarnosti od naivnog realizma na kojem se temelje darvinizam i neodarvinizam. I nije da nema nekih elemenata prirodne selekcije u igri; jasno da postoje. Ali radi se o načinu na koji su načela primijenjena: prirodna selekcija je shvaćena kao jedan i jedini temeljni zakon naše stvarnosti kao cjeline: nasumični procesi materije, svijest nije potrebna. I upravo stalna primjena ovog materijalističkog evolucijskog razmišljanja stoji iza objašnjenja poretka svemira koji danas prevladava, što podupire kaos i nered koje vidimo u svijetu lišenom informacija i organizacije.
© CopyrightBurkhard Heim i 12 dimenzionalni svijet
Kako je do ovoga došlo? Nekako je svemir stvorio, ne samo vlastitu svijest, već i vlastito shvaćanje. Bezumni, lutajući atomi urotili su se da stvore ne samo život, ne samo um, već i razumijevanje. Kozmos koji se razvija iznjedrio je bića koja mogu ne samo gledati predstavu, već i razotkriti zaplet. Što je to što omogućuje nečemu tako malom i delikatnom i prilagođenom zemaljskom životu kao što je ljudski mozak da se uključi u cjelinu kozmosa i tihu matematičku melodiju uz koju pleše. ... Može li to biti samo slučajnost?Ovdje se susrećemo s konceptom zakona svemira ili prirode. Ovi se zakoni nisu razvili u praznini. U najranijim vremenima ljudi su promatrali cikluse prirode i zvijezda. Religije su artikulirale stvoreni svjetski poredak. Grci su smatrali da se svijet može objasniti logikom i razumom. Moderna znanost proizašla je iz kršćanskog uvjerenja da postoji samo jedan pravi bog, jedna Istina i grčkog filozofskog stava da nas logika i razum mogu dovesti do toga. I tako, kako ističe Davies, temeljna pretpostavka znanosti je da fizički svemir nije proizvoljan ni apsurdan, već da je poduprt koherentnom shemom stvari, sustavom dobro definiranih zakona. Davies piše:
Odmah na početku susrećemo se s očitom i dubokom enigmom: Odakle dolaze zakoni prirode?... Ako nisu proizvod božanske providnosti, kako ih se može objasniti?Ranije se na te zakone gledalo kao na 'Božje misli' ili da su izvedeni iz Božje uloge kao zakonodavca i čuvara reda. Nakon Darwina, naravno, moglo bi se reći da nitko nije trebao Boga da stvori stvari; prirodna selekcija je to jako dobro učinila. Naravno, kao što sam primijetila, to je samo udaljilo problem nekoliko koraka. Ali u svakom slučaju, danas su 'zakoni fizike' središnji za znanost i temelj fizičke stvarnosti. Ti su zakoni otkrivani i opisivani malo po malo tijekom stotina godina.
Galileo je navodno bacao lopte s tornja u Pisi i otkrio da se udaljenost na koju lopta pada povećava kao kvadrat vremena. Davies postavlja očito pitanje: Zašto postoji takvo matematičko pravilo? Odakle dolazi pravilo? I zašto je pravilo takvo kakvo jest, a ne nešto drugo?
Zašto se sila između magneta smanjuje s kubom udaljenosti između njih? Zašto ako udvostručite volumen fiksne mase plina dok održavate konstantnu temperaturu, se njegov tlak prepolovi? (Boyleov zakon) Zašto je kvadrat perioda orbite proporcionalan kubu polumjera orbite? (Keplerov zakon) Zašto se sila gravitacije smanjuje s udaljenošću kao kvadratom udaljenosti između dvaju tijela?
Mogli bismo reći da je fizički svijet u skladu s matematičkim zakonima ili da matematika i zakoni proizlaze iz ponašanja objekata u fizičkom svijetu. Kokoš ili jaje? Je li to bitno? Koristeći Newtonove zakone gibanja i gravitacije, inženjeri mogu odrediti kada će svemirska letjelica stići u točku B nakon odlaska iz točke A. I to uvijek tako funkcionira. Bez obzira na porijeklo svijeta - materija ili um - čini se da matematički modeli stvarnosti uvijek opisuju ono što se zapravo događa u stvarnom svijetu. Davies prikazuje duboku misteriju: "Zašto je priroda zasjenjena matematičkom stvarnošću?"
Dakle, sljedeće pitanje je: Koliko zakona postoji? Ispostavilo se da mnogi zakoni nisu neovisni. Davies piše:
Newtonovi zakoni gravitacije i gibanja objašnjavaju Keplerova tri zakona planetarnog gibanja, pa su na neki način dublji i snažniji. Newtonovi zakoni gibanja također objašnjavaju Boyleov zakon o plinovima kada se na statistički način primijene na veliki skup molekula koje se kaotično kreću. ... Utvrđeno je da su zakoni elektriciteta ... povezani sa zakonima magnetizma, koji zauzvrat objašnjavaju zakone svjetlosti. Ove međupovezanosti dovele su do određene količine zabune oko toga koji su zakoni 'primarni', a koji se mogu izvesti iz drugih. Fizičari su počeli govoriti o 'temeljnim' zakonima i 'sekundarnim' zakonima... Ovaj proces pojednostavljivanja i prepakiranja - pronalaženje poveznica između zakona i njihovo svođenje na sve temeljnije zakone - nastavlja se ubrzano, i primamljivo je vjerovati da, na samom dnu, postoji samo nekoliko istinski temeljnih zakona, moguće čak i jedan super-zakon, iz kojeg proizlaze svi ostali zakoni.
Nema zakona osim zakona da nema zakona
Gotovo kao da zakoni leže u zasjedi, spremni preuzeti kontrolu nad fizičkim procesom i prisiliti ga da se povinuje... Dakle, imamo ovu sliku stvarno postojećih zakona fizike smještenih u transcendentnom gnijezdu, koji vladaju nad niskom materijom.Naravno, to znači da su 'zakoni fizike' dio neosobnih sila i prirodnih fizičkih procesa, a ne promatrani izrazi namjernih nadnaravnih aktera ili događaja. Obratite pažnju na ono što sam napisala gore: "Mogli bismo reći da je fizički svijet u skladu s matematičkim zakonima ili da matematika i zakoni proizlaze iz ponašanja objekata u fizičkom svijetu. Kokoš ili jaje?" Čini se da znanstvena objašnjenja pobjeđuju. Znanost nam govori da je ludilo bjesnoće uzrokovano nizom događaja koji su rezultat infekcije virusom, a ne opsjednutosti demonom. Ali možda je (a ovdje sam samo djelomično šaljiva), virus bjesnoće samo đavolji agent.
Puno toga znanost ne zna i ne može objasniti. Davies nam kaže:
Mnogi znanstvenici koji se trude izgraditi potpuno sveobuhvatnu teoriju o fizičkom svemiru otvoreno priznaju da je dio motivacije to da se konačno riješe Boga, na kojeg gledaju kao na opasnu i infantilnu zabludu. I ne samo Boga, već bilo kojeg traga govora o Bogu, poput 'značenja' ili 'svrhe' ili 'dizajna' u prirodi. Ovi znanstvenici na religiju gledaju kao toliko lažnu i zlokobnu da ništa manje od potpunog teološkog čišćenja nije dovoljno. Oni ne priznaju neutralnu sredinu i smatraju znanost i religiju dvama neumoljivo suprotstavljenim pogledima na svijet. Pretpostavlja se da je pobjeda neizbježan ishod intelektualnog uspona znanosti i moćne metodologije. ...Na razini popularnog kršćanstva nedjeljne škole, Bog je prikazan pojednostavljeno kao neka vrsta kozmičkog čarobnjaka, koji stvara svijet iz ničega i s vremena na vrijeme čini čuda kako bi riješio probleme. Takvo biće očito je u flagrantnoj suprotnosti sa znanstvenim pogledom na svijet. Bog učenjačke teologije, nasuprot tome, postavljen je u ulogu mudrog kozmičkog arhitekta čije se postojanje očituje kroz racionalni poredak kozmosa, poredak koji zapravo otkriva znanost. Takva vrsta Boga uglavnom je imuna na znanstveni napad.
Dakle, ovdje bih htjela uključiti razmjenu koju je Ark imao s Robinom Amisom, urednikom i izdavačem tri sveska knjige Gnosis Borisa Mouravieffa. U razmjeni, Ark će citirati ono što mu je Amis napisao:
Ark Robinu Amisu:
Rekli ste da:
1) Znanstvena metoda ima svoja ograničenja.
2) Znanje treba shvatiti u širem smislu tako da uključuje, na primjer, "noetičko znanje". Posebno:3) Da vi - Praxis - podučavate ovaj drugi oblik znanja, i uvjete pod kojima se ono može razumjeti.
- a) postoji pravi oblik znanja koji se obično povezuje s religijom
- b) oni s intelektualnom obukom to uopće ne smatraju znanjem
4) Razlog zašto Praxis (i druge religije) ovisi o suspenziji prosudbe je "taj što pridošlice koje proučavaju ovaj materijal, unatoč brzom dobivanju potvrde njegove stvarnosti, ga neće razumjeti dovoljno duboko".
Pokušat ću se pozabaviti i proširiti gornje točke i, možda, pokušati dodati neke nove ideje, barem za buduću raspravu.Vraćajući se sada Daviesu, primjećuje da čak i ateisti mogu osjećati strahopoštovanje prema kozmosu. Oni čak primjećuju da se doista čini da postoji svrha koju evolucija slijedi. To smo sigurno dobili od Goffa, iako sumnjam da je on to dobio od Daviesa i drugih. Kao što je gore navedeno, to je ono što je nadahnulo njegov kozmički svrhovitizam.
Točka 1) Slažem se. Slažem se u potpunosti. U stvari, potrebno je biti znanstvenik da se istinski spozna ograničenja i slabosti znanosti, budući da su mnogi trikovi i igre, pa čak i laži, poznati samo insajderima - znanstvenicima.
Točka 2) Slažem se da takvo znanje postoji; slažem se da je važno i, zapravo, ključno. Ovisi o tome hoćete li krenuti s činjenicom i slijediti tragove do pravog znanja ili ćete krenuti s pretpostavkom i sve činjenice tumačiti na temelju onoga što na samom početku može biti laž.
a) Sporno je da li to "pravo znanje" jest, bilo je ili treba biti "povezano s religijom".
Pojam "povezano" je pomalo nejasan i može dovesti do nesporazuma. Znanost je također povezana s religijom. Papa ima znanstvene savjetnike; Vatikan podupire znanstvena istraživanja.
S druge strane, najveći zločini u povijesti također su bili - i vjerojatno još uvijek - povezani s religijom, na ovaj ili onaj način.
Religija, ako se analizira iskreno i kritički, ima mnogo tamnih mrlja, a analiza razloga za to nije lak zadatak.
Ali nadam se da ćete se složiti sa mnom da je jedan od razloga zašto religije imaju te tamne mrlje taj što su ljudi bili uljuljkani u uvjerenju da imaju (za razliku od drugih) "istinsko znanje".
Dakle, sam koncept "istinskog znanja" je riskantan. Lako je zamisliti da će dvije različite osobe imati različite, ortogonalne istine. Za jednoga istina može biti da mora ubiti drugog čovjeka, dok za drugoga istina može uključivati izbjegavanje da bude ubijen. Svaka noetička istina ima prizemne implikacije. Ili barem tako mislim.
b) Iako se slažem da ono što ste napisali može opisati opću tendenciju, ipak postoje iznimke. Povijest poznaje znanstvenike - velike znanstvenike - koji su u isto vrijeme bili i "mistici". Pascal, Newton, Poincare - samo nekoliko primjera. Dakle, doista se čini da je izraz "skloni smatrati" koji ste upotrijebili prikladan. Ali za ovu trenutnu točku, važno je znati postoji li stvarna kontradikcija između biti znanstvenik i uvažavati druge oblike znanja u isto vrijeme. Čini mi se, a vjerujem, složit ćete se, da ne postoji intrinzična kontradikcija.
Točka 3) Ovdje naravno pretpostavljate da Praxis već posjeduje takvo znanje. Možda je to tako ili, možda, Praxis ima samo "fragmente nepoznatih učenja", a ne cjelovitu sliku.
Kao znanstvenik uvijek sam oprezan i nikada ne bih izjavio da imam puno i potpuno "znanje" o nečemu. Možda znam za alate, teorije, formalne strukture, podatke itd. Ali jednog dana, svi moji alati, podaci, teorije i formalne strukture mogu se pokazati pogrešnim ili beskorisnim s otkrivanjem jednog podatka koji mijenja cijelu strukturu. Pravi znanstvenik MORA biti otvoren za ovo. Ono što je važno u znanosti je uvijek biti otvoren za iznenađenja, za nove promjene paradigmi itd.
Dakle, mislim da vi - Praxis - podučavate ono što VJERUJETE da je, u sadašnjem trenutku, "pravo znanje", i možda imate vrlo dobre razloge za takvo uvjerenje. Možda imate vrlo važne dijelove znanja, ali možda vam još uvijek nedostaju neki drugi važni dijelovi.
Kako možemo unaprijed znati kamo će nas odvesti sljedeće neočekivano otkriće?
I ovdje bih želio dati neke konstruktivne - ili barem tako mislim - komentare.
Gledajući povijest naše civilizacije, čini se da religija postoji mnogo dulje od znanosti. Pa ipak vidimo da je religija zakazala. Unatoč njenim učenjima, ljudi su još uvijek u stalnom međusobnom ratu. Ljudi nisu postali bolji, a često su puno gori od životinja. Gurdjieff je opisao viđenje istine o našem stanju - stanju naše stvarnosti općenito - kao "teror situacije". To je strašno jer, kada to stvarno VIDITE, shvatite koliki su zapravo promašaji religije ili "moći" različitih verzija Boga.
Znanost, koja je došla kasnije i eksplodirala u prošlom tisućljeću, također je zakazala. Dovela je čovječanstvo do ruba samouništenja. Napredak u matematičkim, fizičkim i računalnim znanostima donio je "primijenjenu teoriju igara", gdje se "ratovi" nazivaju "igre", a "pobijediti u igri" znači ubiti što više ljudi uz što manje troškove.
Ima li uopće nade? A ako postoji, gdje onda?
Možda je vrijeme da isprobamo nešto novo? Možda "brak znanosti i mistike" ima šanse?
Zašto ne uzeti ono što je dobro od znanosti i ono što je dobro od religije, i odbaciti ono što je pogrešno?
Što je najbolje u religiji?
Religija nas uči da budemo otvoreni i da prihvaćamo mogućnosti koje su daleko od "racionalnih". Religije nas uče da obraćamo pažnju na pojedinačne događaje, čuda, fenomene koji su krhki i teško ponovljivi. Konačno, religija nas uči da gledamo iznutra koliko i izvana: spoznaj sebe.
Snage religijskog pristupa su slučajno slabe točke u znanosti.
Znanost je često uskogrudna i konzervativna, ograničavajući sve na ono što je materijalno i strogo ponovljivo. Znanost nas uči da ono što je "vani" nije povezano s onim što je "ovdje", da se mora uhvatiti, vagati, mjeriti i manipulirati. Zato su nove paradigme tako bolne kada dođu - ali one DOĐU znanosti, a rijetko dolaze religiji koja je "fiksna" i dogmatična i nije otvorena prema raspravi.
Što je najbolje u znanosti?
Znanost je otvorena za kritiku i raspravu. Čak i ako mnoge sile na zemlji pokušavaju od znanosti napraviti neku vrstu religije, općenito se znanstvene teorije moraju objavljivati i javno raspravljati. U Einsteinovim radovima možemo pronaći pogrešku jer su ti, kao i drugi radovi, javno dostupni. Svatko može učiti matematiku, koliko god napredno želi, čitajući monografije, članke, odlazeći na konferencije i raspravljajući s drugim znanstvenicima.
Snaga znanosti je zapravo slabost religije. Religije su uvijek "tajne" u ovom ili onom pogledu - čak i ako je ta tajnovitost samo izjava da se ne mogu napraviti nikakve promjene, nikakva pitanja, jer je konačna istina o Bogu "misterij", "tajna". Zato se učenja religije tako lako iskrivljuju i pogrešno razumiju. Tako je lako središnjem "autoritetu" postići "vrhunac" religije i objaviti sljedbenicima ispravno tumačenje i da nijedno drugo nije dopušteno.
Točka 4) Ono što kažete o tome da učenici dugo ne mogu prosuđivati je svakako točno. Ali je li njihovo odvraćanje od takvih prosudbi jedino rješenje - nisam siguran.
Svakako da se tako radilo u prošlosti. Grupe su obično bile male, bilo egzoterične ili ezoterične. Mogućnosti putovanja i komunikacije bile su ozbiljno ograničene. Ali danas se dogodila kvalitativna promjena: sada smo u eri umrežavanja i instant komunikacije na planetarnoj razini.
Stoga je moguć drugačiji pristup: umjesto da imamo malo učenika i "učimo ih i kad još nisu spremni", možemo se obratiti onima koji su spremni.
To nije bilo lako učiniti u prošlosti kada su učitelji komunicirali, u najboljem slučaju, sa samo stotinama potencijalnih učenika. Ali sada je moguće kada možemo komunicirati s milijunima.
Tko još nije spreman za sljedeću fazu, neka ostane gdje jest ili neka se vrati gdje je bio. Oni koji JESU spremni, pronaći će vas - ako se brinete i učinkovito UMREŽAVATE.
Dakle, ne bih obeshrabrio učenike da rano prosuđuju i razgovaraju o temama za koje nisu spremni. Ako dođu do krivih zaključaka i odu ili vas napadnu, to je njihova slobodna volja. Neka idu kamo ih vodi njihov um i njihovo srce.
Davies ističe da 1) svemir 'pokorava' (ili izražava?) matematičke zakone; 2) ovi matematički zakoni leže u osnovi svega i neki znanstvenici misle da su stvarni i nastanjuju transcendentnu Platonovu sferu; 3) Znanost otkriva da postoji kohezivna shema stvari, ali oni to ne smatraju dokazom za značenje ili svrhu. Davies piše:
Naravno, znanstvenici se mogu zavaravati u svom uvjerenju da pronalaze sustavnu i koherentnu istinu u djelovanju prirode. U konačnici možda uopće ne postoji razlog zašto su stvari takve kakve jesu. Ali to bi svemir učinilo vraški pametnom varkom. Može li doista apsurdni svemir tako uvjerljivo oponašati smisleni?I tako, Davies postavlja sebi zadatak objasniti svemir. Počet ćemo sinopsisirati u sljedećoj objavi.
P.S. 21-05-24 9:04 (A.J.) Drugi dio šestodijelne serije:
Komentari čitatelja
na naše novosti