© Getty ImagesOpći pogled na prebrojavanje u tijeku u Royal Dublin Society tijekom prebrojavanja za europske izbore. Datum slike: ponedjeljak, 10. lipnja 2024.
Glavni zaključak je da u dvije najveće zemlje EU - Francuskoj i Njemačkoj - vladajuće snage više ne uživaju podršku naroda. Macron je odlučio ne odgađati nego odmah pokušati preokrenuti trend, raspisivanjem izbora s trotjednom kampanjom. Berlinska desničarska oporba - CDU/CSU - također je pozvala na nove izbore, no to je vrlo malo vjerojatno.
Macron riskira, ali računa na to da građani imaju tendenciju glasanja drugačije na europskim nego na nacionalnim izborima. U prvom slučaju glasovanje je prilika da se izrazi nezadovoljstvo vlastima, a da se ništa ne riskira, jer svakodnevni život Europljanina ne ovisi o tome što rade zastupnici u Bruxellesu i Strasbourgu. Drugi je da izaberu one koji će formirati vladu i o kojima im, dakle, ovise džepovi. Na nacionalnim izborima se računa menadžersko iskustvo kandidata, a takozvani populisti obično nemaju te vještine. Kao rezultat toga, ishod nacionalnih izbora obično je povoljniji za većinu. Tako je bilo u normalnim i stabilnim uvjetima, ali sada o tome možemo samo sanjati.
Macron je ukrajinsko pitanje stavio u središte svoje kampanje za Europski parlament (do točke obećanja izravne intervencije u borbama). To nije mobiliziralo birače. U Njemačkoj je tema također imala važnu ulogu, iako nije bila središnja. CDU, koji je bio vrlo uspješan, još je više proukrajinski orijentiran od socijaldemokrata. No, uspjeh Alternative za Njemačku i nove stranke Sarah Wagenknecht pokazuje da i ta linija ima svoje protivnike - obje se snage protive naoružavanju Ukrajine.
Hoće li ova demonstracija skepticizma značajnog dijela biračkog tijela prema uplitanju u ukrajinski sukob utjecati na politiku EU i njenih pojedinih članica? Usuđujemo se reći da neće. Prvo, suvremeni europski establišment (riječ je o velikim zemljama, u manjim zemljama situacija je fleksibilnija) percipira signale biračkog tijela na osebujan način. Ne u smislu da je potrebno promijeniti kurs, nego u smislu da (a) nisu učinili dovoljno da objasne nužnost takve politike i da, (b), nisu spriječili neprijateljski (ruski) utjecaj. Dakle, nije potrebno mijenjati smjer, već nastaviti istim pravcem, ali s udvostručenim naporima.
Međutim, postoji jedna važna nijansa. I u Francuskoj i (osobito) u Njemačkoj, takozvane krajnje desne stranke još uvijek su praktički izolirane; ne mogu sudjelovati u normalnoj koalicijskoj politici. Česta je optužba da igraju ulogu Putinove 'pete kolone'. No, stupanj njihove potpore već je toliki da te snage neće biti moguće unedogled marginalizirati. U Njemačkoj će, kako primjećuju komentatori, taj problem uskoro postati pitanje - vrijeme je ili da se stranka AfD zabrani kao "ekstremistička" ili da se počne tretirati kao obična politička snaga. Zasad naginju prvome, no odluka nije donesena. "Normalizacija" ovih stranaka, kao što pokazuje primjer Giorgie Meloni u Italiji, može ih pomaknuti prema glavnom planu. Ali takav ishod nije zajamčen, ovisi o kritičnoj masi.
Trenutačnom vanjskopolitičkom pravcu Zapadne Europe doista nema alternative - pridaje mu se previše vjerodostojnosti. I stariji drug preko oceana također podržava trenutnu putanju. Dakle, moraju ustrajati. Fluktuacije su moguće, ali su povezane (kao u SAD-u ako Trump postane predsjednik) ne s revizijom temelja, već s paralizom sustava u slučaju proboja nesistemskih sila do stvarne moći. Ako, primjerice, Le Penin Nacionalni pokret pobijedi na francuskim izborima i preuzme vlast, 'kohabitacija' će se pretvoriti u niz trzavica na najvišoj upravljačkoj razini. Bilo bi teško donijeti bilo kakve odluke. Drugim riječima, alternativa aktualnoj politici nije drugačija politika, nego disfunkcionalnost svake politike.
Zapadnoeuropska politika se mijenja u strukturi, ali još ne u sadržaju. Najvjerojatnije se može promijeniti samo kao rezultat kvarova i preokreta koji se mogu očekivati, ali se ne mogu predvidjeti.
Komentari čitatelja
na naše novosti