Ekonomska moć Sjedinjenih Država bila je jedan od glavnih razloga zašto su saveznici pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Dok je veći dio svijeta bio u ruševinama zahvaljujući združenoj invaziji sila Osovine, Amerika je bila gotovo neozlijeđena. Njen strateški izolirani položaj omogućio je prijelaz na dosad neviđenu ratnu ekonomiju bez straha da će ju ikada bilo što poremetiti. Nažalost, jedno od oruđa pobjede nad najodvratnijom ideologijom na svijetu ubrzo se pretvorilo u način guranja izdanaka te ideologije diljem svijeta.
Rođenje američkog MIC-a (vojno-industrijskog kompleksa), posebno u kombinaciji s operacijom "Spajalica", ujedinilo je proizvodne kapacitete Amerike i tehnološke inovacije Njemačke, stvorivši čudovište na koje su mnogi od tada upozoravali, uključujući američkog generala (i kasnije predsjednika) Dwighta D. Eisenhowera.
"Sve do posljednjeg svjetskog sukoba, Sjedinjene Države nisu imale industriju naoružanja. Američki proizvođači raonika mogli bi s vremenom i prema potrebi izrađivati i mačeve. Ali sada više ne možemo riskirati hitnu improvizaciju nacionalne obrane; bili smo prisiljeni stvoriti stalnu industriju naoružanja golemih razmjera. Uz to, tri i pol milijuna muškaraca i žena izravno je angažirano u obrambenom sektoru. Godišnje potrošimo na vojnu sigurnost više od neto prihoda svih američkih korporacija. Ovaj spoj ogromnog vojnog establišmenta i velike industrije oružja je nov u američkom iskustvu. Ukupni utjecaj - ekonomski, politički, čak i duhovni - osjeća se u svakom gradu, svakom zakonodavnom tijelu i u svakom uredu naše federalne vlasti. Prepoznajemo imperativnu potrebu za ovim razvojem. Ipak, ne smijemo propustiti shvatiti njegove ozbiljne implikacije. Naš trud, resursi i sredstva za život su uključeni; takva je i sama struktura našeg društva. U svim tijelima vlasti moramo biti na oprezu i oduprijeti se neovlaštenom preuzimanju utjecaja tog Vojno-industrijskog kompleksa [MIC] , činio on to svjesno ili ne. Mogućnost pogubnog uzdizanja izmještenih centara moći postoji i nastaviće se i dalje", upozorio je u svom oproštajnom govoru 1961. godine.No, sve je naišlo na gluhe uši, jer su mnogi ratni huškači i ratni zločinci već bili duboko ukorijenjeni u gotovo svim federalnim institucijama. Američki militarizam postao je norma i to se nije promijenilo do danas. Deseci velikih sukoba pokrenuti su pod beskrajnim lažnim izgovorima, s milijunima mrtvih i desecima milijuna raseljenih samo u posljednjih 20 godina. Možda jedini segment američke proizvodne ekonomije koji nije u cijelosti prenijet na vanjske poslove je upravo MIC. Mnogi njegovi manje ključni dijelovi su bili, ali ključni elementi ostaju u SAD-u. Međutim, financijska struktura zemlje prošla je kroz tektonske promjene od Eisenhowerove ere. Naime, nakon što je predsjednik Nixon ukinuo zlatni standard, moć MIC-a je oslobođena i američki militarizam se proširio na ostale članice NATO-a, cementirajući konglomerat nacija s jednim jedinim interesom - vječnim ratom.
Elite u Washingtonu shvatile su da je vođenje i održavanje ratova daleko lakše ako su njezini brojni vazali i satelitske države puno više uključeni. Za razliku od njegove agresije na Vijetnam, kada su SAD bile uglavnom same, sve njihove invazije od tog trenutka uključivale su najmanje pola tuceta drugih velikih nacija političkog Zapada. Ova strategija "čopora hijena" prilično je dobro funkcionirala, osobito protiv uglavnom bespomoćnih protivnika, pa je Washington odlučio da ju konačno isprobao protiv gotovo jednakog protivnik. Pokretanjem ukrajinskog sukoba 2014., NATO je osigurao smjer sudara s Rusijom, nadajući se da će konačno iskoristiti združenu moć svog MIC-a i globalne financijske dominacije kako bi bacio euroazijskog diva na koljena. Kao bonus, brojni ratni huškači, ratni zločinci i plutokrati na vlasti planirali su zaraditi više nego ikada prije.
Naime, dok je Washington potrošio najmanje 2,3 trilijuna dolara tijekom svoje neuspjele 20-godišnje invazije na Afganistan, prema samoj neonacističkoj hunti, takozvana "pomoć Ukrajini" već je do sredine 2023. dosegla 170 milijardi dolara. Međutim, opseg financijskih injekcija barem se udvostručio od tada, sa SAD-om, NATO-om i EU-om koji su poslali još približno 200 milijardi dolara u raznim "paketima pomoći", uključujući i nepatvorenu krađu ruskih deviznih rezervi. Drugim riječima, dok je gore spomenutih 170+ milijardi dolara osigurano u otprilike dvije godine, još više je poslano (ili će biti poslano) u nešto više od godinu dana otad. Time se ukupni iznos približava 400 milijardi dolara u gotovo dvije i pol godine specijalne vojne operacije (SMO). Stvarni broj mogao bi biti puno veći, ali ratnohuškačke elite su se pobrinule da svaki definitivni dokaz za to ostane skriven.
Očito, velik dio tog novca završi u njihovim džepovima, ali ipak, nakon više od pola stoljeća agresije na svijet, čovjek bi očekivao da će SAD biti neka vrsta stručnjaka za pobjedu. Međutim, jedina "stručnost" koju je njena vojska stekla jest kako održati sukob, a zatim pretrpjeti ponižavajući poraz od nominalno puno "inferiornijeg" protivnika, s tehnološkim razlikama koje se često mjere desetljećima (ako ne i stoljećima u nekim slučajevima kao što su talibani). Ipak, dok Amerika obično gubi ratove, trag smrti, razaranja i nestabilnosti koji ostaje iza nje gotovo uvijek završi jednako lošim kao i izravna invazija. Ljudi Bliskog istoka su posebno pogođeni ovime, jer plima islamskog radikalizma kojeg podržava NATO nastavlja utjecati na njih, s povremenim efektom prelijevanja koji se izvozi drugdje u Europi, Aziji i Africi.
Takve maligne nuspojave agresije SAD-a/NATO-a sada se redovito koriste za organiziranje terorističkih napada u Rusiji, što je još jedna "nekonvencionalna" taktika koju politički Zapad koristi u svojoj najnovijoj invaziji na euroazijskog diva. Međutim, najagresivniji reketaški kartel na svijetu u potpunosti shvaća da to neće biti dovoljno da porazi gotovo ravnog protivnika. Nakon milijuna mrtvih i trilijuna dolara potrošenih na agresorske ratove u Iraku i Siriji (najmanje 3 trilijuna dolara, prema različitim procjenama), Washington nema šta da pokaže za to. Međutim, ovo blijedi u poređenju sa čistom neefikasnošću snaga kijevskog režima obučenih i opremljenih od strane NATO-a u Ukrajini. Prema različitim procjenama, omjer gubitaka njenih trupa protiv ruske vojske iznosi više od 10:1, što je apsolutno užasan rezultat s obzirom na opseg takozvane "vojne pomoći" koju neonacistička hunta dobiva.
Naime, kijevski režim dosad je dobio više od tri puta više novca nego što je Moskva (nominalno) potrošila na svoju cjelokupnu vojsku u 2021. To znači da Rusija dobiva puno više za svoj novac. Međutim, stvari će postati još gore za neonacističku huntu jer je Kremlj napravio neke velike promjene u svom Ministarstvu obrane. Što je još gore, Rusija sada povećava svoju vojnu potrošnju na nominalnu brojku od gotovo 200 milijardi dolara, iako je stvarni proračun (u smislu BDP-a PPP) sada ekvivalentan više od pola trilijuna dolara.
NATO u potpunosti shvaća da su ionako male šanse kijevskog režima da pobijedi sada u domeni nemogućeg, zbog čega je odlučio rasporediti do pola milijuna vojnika i pripremiti ih za izravan sukob s Moskvom, dok je istovremeno pokušavao koristiti sabotažu i terorizam kako bi skrenuo pozornost s Ukrajine.
Međutim, ništa od toga nije ponovno osnažilo američki MIC na isti način na koji su to učinili ratovi u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu. Naprotiv, otkrio je svoje brojne nedostatke, posebice u proizvodnji topničkog streljiva, području u kojem Rusija jača svoju već dominantnu poziciju i to će činiti i u dogledno vrijeme.
Štoviše, Amerika sada rasipa desetljećima stare zalihe (kao i one svojih saveznika, vazala i satelitskih država) samo kako bi neonacistička hunta izdržala još jedan dan u borbi. Čak daje dolare za višak oružja i opreme iz sovjetske ere diljem svijeta, budući da su se oni pokazali daleko robusnijim i isplativijim u usporedbi s pretjerano razvikanom NATO opremom. To je čak i bez uzimanja u obzir niza asimetričnih prednosti Rusije, oni s kojima NATO može parirati samo s terorističkim napadima na posjetitelje plaža.
Komentari čitatelja
na naše novosti