Naučnici sa Univerziteta u Mančesteru u Velikoj Britaniji su objavili da je rak moderna veštačka bolest nakon proučavanja mumija, fosila i klasične literature.

Prema njihovim rečima, rak je bolest koja je nastala tek u moderno vreme, a tumori su sve donedavno bili veoma retki, dok nije bilo zagađenja i loše ishrane.

Istraživači su proučavanjem egipatskih mumija ustanovili da na njima nije bilo znakova raka s izuzetkom jednog izolovanog slučaja. Komadići tkiva sa stotinu egipatskih mumija su rehidrirani i ispitivani mikroskopom. Naučnici su pronašli samo jedan slučaj raka među ispitivanim mumijama.

Neki istraživači su u prošlosti tvrdili da drevni Egipćani nisu živeli dovoljno dugo da se kod njih razvije rak. Da bi odbacili taj argument, naučnici su istakli da je u to vreme bilo bolesti povezanih sa starenjem kao što su zadebljanje arterija i krte kosti.

NASA je otkrila novu planetu koja luta slobodno galaksijom potvrđujući teoriju da u mračnim dubinama svemira usamljene planete brojčano nadmašuju zvijezde Mliječnog puta.

"Nedavna studija pruža nove informacije o ovoj misteriji galaktičkih proporcija", saopštila je NASA, nakon što su naučnici pronašli slobodno lebdeći objekt planetarne mase u okviru porodice mlade zvijezde pod nazivom "TV Hidra".

Novootkrivena planeta "VIZEA 1147" veća je od Jupitera deset puta.

"Sve odlike planete govorile su 'Ja sam mladi smeđi patuljak'", rekao je Adam Šnajder, vođa projekta i studije koja će biti objavljena u "Časopisu za astrofiziku".

Traganje za porijeklom ovakvih nebeskih tijela, kako bi se utvrdilo da li se radi o pravim planetama ili smeđim patuljcima, je složeno jer su one potpuno izolovane.

Porodica ili skup zvijezda "TV Hidra" nalazi se oko 175 svjetlosnih godina od Zemlje i centrirana je u sazvježđu Hidra. Vjeruje se da su ove zvijezde formirane prije oko 10 miliona godina, navodi "Sputnjik".

Zahvaljujući naporima znanstvenika s University of Texas, korak smo bliže otkriću još jednog planeta u sustavu Gliese 832, udaljenom „samo“ šesnaest svjetlosnih godina od Zemlje. Štoviše, prema trenutno dostupnim podacima, novi bi planet mogao biti sličan Zemlji.

Podsjetimo, Gliese 832 je crveni patuljak s masom i promjerom upola manjim u odnosu na naše Sunce, oko kojega su do sada otkrivena dva planeta. Jedan od njih je Gliese 832b, plinoviti div s masom 0,64 one našeg diva Jupitera, dok je drugi planet, oznake Gliese 832c, super Zemlja s masom oko pet puta većom od one našeg planeta. I dok se Gliese 832b smjestio na 3,53 astronomske jedinice (AJ) od matične zvijezde, Gliese 832c nalazi se jako blizu navedenoj, na udaljenosti od samo 0,16 AJ, odnosno oko 24.000.000 km.

© Eddie JimMuzej Victoria, znanstvenik dr Kevin Rowe s novootkrivenom vrstom štakora

Nova vrsta sisavca "gracilimus radix" ili vitki štakor otkrivena je u Indoneziji, objavio je u srijedu australski znanstvenik.

Radi se o novom rodu i vrsti, kazao je Kevin Rowe, viši kustos sisavaca u muzeju Victoria.

Rowe i njegov tim znanstvenika otkrili su štakora na padinama planine Gandangdewata, udaljenog i planinskog područja otoka Sulawesi u Indoneziji.

"Lokalni narod Mamasa životinju zove štakorom korijena zbog toga što se hrani među korijenjem", kaže Rowe.

Malena životinja treći je novi rod i četvrta životinjska vrsta koju je na planini Gandangdewata otkrio Rowe i njegov tim.
Genetska istraživanja pokazala su da je najbliži srodnik gracilimus radixa vodeni štakor Sulawesija.

Otkriće objavljeno ovog tjedna na internetu bit će tiskano u idućem izdanju časopisa Journal of Mammalogy.

Divovska galaksija koja orbitira oko Mliječne staze kao da se pojavila niotkud. Astronomi su detektirali galaksiju na udaljenosti 400.000 svjetlosnih godina i dali joj ime Crater 2. Ovo je inače četvrta najveća galaksija koja kruži oko naše, od ukupno 49 koliko ih je za sada poznato da kruže. No kako je moguće da je prije nisu vidjeli? Odgovor leži u činjenici da zvijezde u galaksiji Crater 2 su toliko raširene da je galaksija premračna. Ujedno je i riječ o jednoj od najtamnijih galaksija ikad zabilježenih.

Italijanski arheolozi su pomoću snimaka iz svemira otkrili tajnu linija na platou Naska u Peruu, poznatih pod nazivom „Naska linije“, javio je BBC.

Smatra se da je drevna nestala civilizacija Naska napravila crteže više od 30 ogromnih životinja i biljaka, nekoliko stotina apstraktnih geometrijskih figura i 13.000 linija, od kojih se mnoge vide iz svemira. Svi „crteži“ nalaze se na visoravni Naska u dužini od 70 kilometara.

Naučnici su već pretpostavljali da su Naska linije nekada predstavljale akvadukte. Međutim, tek uz pomoć snimaka iz svemira uspjeli su da razjasne kako je funkcionisao mehanizam dobijanja vode.

Linije su bile „složeni hidraulični sistem za dobijanje vode iz podzemnog vodonosnog sloja“. Zahvaljujući ovim akvaduktima, civilizacija Naska mogla je stalno da dobija vodu u krajevima u kojima je godinama vladala suša. Voda se koristila za poljoprivredu i životne potrebe.

Birkelandove struje i spiralno kretanje dvostrukih vlakana su blisko povezani s jednim drugim konceptom: homopolarnim motorima. Još znani i kao Faradayevi motori, homopolarni motori se temelje na sili koju generira interakcija između električne struje i magnetskog polja (Lorentzova sila ili Laplaceova sila). Dakle, u prirodi, dvije vrste nevidljive energije - magnetska polja i električne struje - mogu međudjelovati i proizvesti vrlo opipljivu mehaničku silu - Lorentzovu silu.

Lorentzova sila je proporcionalna električnoj struji i magnetskom polju. Što je jača struja i elektromagnetsko polje, to je snažnija posljedična Lorentzova sila. To je princip koji pogoni homopolarne motore, najjednostavniji tip motora. To je također osnovni princip u pozadini većine drugih vrsta električnih motora.

Zahvaljujući naporima međunarodnog tima znanstvenika, uključujući i onih s University of Cambridge, pronađen je prvi opipljivi dokaz postojanja misterioznog stanja materije čije je postojanje predviđeno još prije četrdeset godina. Stanje, zvano tekućina kvantnog spina (engl. quantum spin liquid), karakterizira raspadanje neuobičajeno raspadanje elektrona unutar tvari, a kao elementarnih čestica koje su u osnovi nedjeljive.

Proučavajući ponašanje dvodimenzionalnog materijala sa strukturom sličnom grafenu, znanstvenici su registrirali postojanje tzv. Majorana fermiona, čestica za koje se pretpostavlja kako nastaju raspadom elektrona. Naime, dotični rezultati u skladu su postavkama Kitajevog modela, kao jednog od osnovnih modela koji opisuju tekućinu kvantnog spina.

Iako se sve do sada smatralo kako se ovo stanje materije krije u nekim materijalima s magnetskim svojstvima, navedeno stanje nikad nije otkriveno u prirodi. Međutim, otkrićem Majorana fermiona, kao rezultata fraktalizacije elektrona, sada je nedvojbeno dokazano postojanje tekućine kvantnog spina. Štoviše, dotične čestice mogle bi imati značajnu praktičnu primjenu pri izgradnji kvantnih računala nemjerljivo moćnijih od današnje, konvencionalne elektronike.
Naime, u materijalu koji ima klasična magnetska svojstva elektroni se ponašanju kao mali magneti, čemu svjedoči i pojava slaganja elektrona nakon što se materijal ohladi na dovoljno nisku temperaturu, tijekom koje se sjeverni magnetski polovi svih elektrona okrenu u istom smjeru.

Međutim, kod materijala koji se nalazi u stanju tekućine kvantnog spina elektrone nije moguće složiti na spomenuti način čak i u slučaju da navedeni ohladimo do apsolutne nule. Štoviše, raspadnuti elektroni unutar materijala ostat će u stanju svojevrsne juhe nastale uslijed kvantnih fluktuacija.

Kako bi detektirali fraktalizaciju neutrona u kristalima rutenijevog(III)-klorida (RuCl3), znanstvenici su navedene izložili neutronskom zračenju i potom promatrali fluktuacije u magnetskim svojstvima. I dok je otprije poznato kako skeniranje običnog magneta rezultira jasnim, oštrim točkama, znanstvenici nisu bili sigurni kakve će uzorke polučiti eventualno skeniranje Majorana fermiona u tekućini kvantnog spina. Stoga je još 2014. godine osmišljen teoretski model kako bi dotični mogli izgledati, a koji se umnogome poklopio s rezultatima skeniranja.

Sjećate li se plazmatske kugle i sjajnih filamenata koji povezuju središnju elektrodu s vanjskim plastičnim slojem kugle? To je tipičan izboj struje u plazmi. Ali zašto struje plazme imaju takav oblik filamenta? Da bi razumjeli ovu pojavu moramo se sjetiti srednjoškolske fizike, posebno lekcije o elektromagnetizmu i kako žice kojima teče struja stvaraju elektromagnetsko polje.

Donedavno se svemir smatrao potpuno praznim, savršenim vakuumom. Ovaj stav je još uvijek jako raširen, iako to nije u potpunosti točno, kao što sam sugerirao u prethodnim poglavljima. Svemir nije prazan. Ispunjen je plazmom. Ta plazma u prostoru najčešće je sastavljena od vrlo laganih molekula: iona vodika i helija zajedno s elektronima, a njegova koncentracija je oko jedne (ionizirane) čestice po kubnom centimeteru.¹ Za usporedbu, koncentracija atmosferskog zraka je oko 10¹³ čestica po kubnom centimetru.

Kao što to na gornjoj slici prikazuje Birkelandova struja koja prelazi svjetlosne godine "praznog" vanjskog svemira, ta vrlo niska koncentracija prostorne plazme ne sprječava pojavu električnih fenomena. Sjećate li se Millikanovog eksperimenta i kako je elektromagnetska sila samo jednog elektrona utjecala na veliki dio prostora koji ga je okruživao? Na kozmičkim skalama, električna svojstva plazme u prostoru dopuštaju električnim strujama da teku između nebeskih tijela jer je takva plazma jako provodljiva. To omogućuje električne razmjene između površine nebeskog tijela i vanjskog sloja njegovog DL-a, kao i svega drugog unutar tog DL-a.