Komentar: Nedavno smo objavili članak kako su znanstvenici zaključili (ponovno) da bi u vanjskom Sunčevom sustavu moglo postojati još planeta nalik Zemlji i kako očekuju njihovo možebitno skoro otkriće. Tim povodom donosimo ovaj članak koji razmatra razloge zašto se ne mora raditi o planetima u vanjskom dijelu Sunčevog sustava, već je možda u pitanju "malo veća stvarčica" koja bi mogla imati "puno veće posljedice" po čovječanstvo i Zemlju, a i cijeli Sunčev sustav općenito.


Lost Star Book
© Binary Research Institute
Što je zapravo pravi razlog za precesiju ekvinocija i zašto su antički ljudi vjerovali da je taj ciklus toliko važan? Walter Cruttenden postavlja to pitanje u svojoj zadnjoj knjizi Lost Star of Myth and Time i dolazi do nekih provokativnih zaključaka.

Za laika, precesija ekvinocija je opaženo kretanje noćnog neba koje se polako pomiče unatrag svake godine. Naravno, noćno nebo se kontinuirano pomiče kroz cijelu godinu kako se Zemlja okreće oko Sunca, ali ako bi netko uzeo fiksnu točku u vremenu (na primjer proljetnu ravnodnevnicu, ekvinocij) i napravio snimku neba na taj dan svake godine, primijetio bi da se nebo polako pomiče prema natrag svake naredne godine. To označava precesiju zodijaka ili precesijsko gibanje. Astrolozi bi rekli da se nalazimo u drukčijem “dobu” ili horoskopskom znaku, ovisno koja su zviježđa vidljiva na nebu na proljetnu ravnodnevnicu određene godine. Ovo precesijsko kretanje neba iznosi otprilike 50 prostornih sekundi na godinu i treba oko 24-26 tisuća godina da se napravio puni krug, tj. “velika godina” ili “veliki svjetski ciklus” kako se još često naziva.

Sir Isaac Newton je prvi iznio ideju da ta precesija dolazi od teturavog gibanja Zemljine osi, i jako je malo znanstvenika osporavalo tu pretpostavku od Newtonovog vremena. Cruttenden se usuđuje zapitati najosnovnije pitanje o ovoj temi u svojoj knjizi, sakupljajući brojne tragove kako bi sastavio hipotezu da je precesija rezultat gibanja Sunca u binarnoj orbiti sa zvijezdom pratiteljem. Mogu li Cruttendenove špekulacije zaista voditi do podataka koji bi mogli oboriti ideje Newtona - čovjeka kojeg se štuje kao božanstvo u svijetu fizike i astronomije? Kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta, postoji zaista puno dokaza koji podupiru Cruttendenove ideje.

U svojoj knjizi Cruttenden također nudi neke špekulacije o vjerovanjima drevnih civilizacija o tom precesijskom ciklusu. Iako taj dio nije snažno poduprt znanošću, on špekulira da kako se solarni sustav kreće kroz točke na tom ciklusu, tako se mijenja priroda ljudske civilizacije. U jednom ekstremu imamo Zlatno doba ispunjeno mirom, obiljem i socijalnom harmonijom; a u drugom ekstremu imamo Željezno doba puno neznanja, ratova i socijalne kakofonije. Stanje civilizacije ovisi u kojem dijelu ciklusa se nalazimo. Cruttenden naglašava da je ta promjena doba zabilježena u grčkim legendama i u legendama mnogih drugih kultura diljem svijeta. Taj ciklus pokazuje da su mnoge civilizacije s visokom tehnologijom - ili možda samo s istančanijim razumijevanjem prirode - možda nastale i nestale tijekom mnogih takvih “velikih godina”. To također pokazuje da naša sadašnja civilizacija ni po čemu nije posebna (za razliku od prevladavajućeg darwinističkog stajališta).

Cruttenden je čak ponudio neke špekulacije koja bi to zvijezda mogla biti Sunčev pratitelj, fokusirajući se na Sirius kao mogućeg kandidata. Dok se njegovi argumenti mogu činiti razumnima, postoje mnogi dokazi u knjizi Picknetta i Princea The Stargate Conspiracy, koji pokazuju da je slučaj Siriusa preuveličan. Čak bih mogao preporučiti da se prije uzimanja Cruttendenove knjige u ruke, prvo pročita The Stargate Conspiracy. Čak iako Cruttenden griješi u svojoj potrazi za lociranjem Sunčevog pratitelja, dokazi koje je sakupio u prilog binarnog modela su neodoljivi i zaslužuju čitanje. Zainteresirani čitatelj bi možda mogao provjeriti što Cruttenden ima za reći na svom Binary Research Institute-u koji prenosi puno onoga što je naveo u svojoj knjizi. U daljnjem tekstu sam sažeo neke od glavnih znanstvenih točaka koje on navodi u svojoj knjizi.

1) Kutna količina gibanja

Kada se radi o solarnom sustavu, postoji veliki problem s kutnom količinom gibanja. Taj problem je povezan s teorijom o tome kako je solarni sustav nastao iz oblaka-maglice, poznatom još i kao teorija kondenzacije maglice (Nebular Condensation Theory). Teoriju je prvotno predložio kršćanski mistik Emanuel Swedenborg i dalje razvio Immanuel Kant i drugi. (Kako ideja koju predloži mistik postane prihvaćena kao znanstvena teorija je zanimljivo pitanje, ali o tome ćemo jedan drugi put.) Prema toj teoriji, svaka maglica kreće s određenim iznosom kutne količine gibanja. Kako se čestice i plinovi kondenziraju da bi stvorili centralnu proto-zvijezdu, rotacija proto-zvijezde se treba ubrzavati kako bi se sačuvala ukupna kutna količina gibanja. Pomislite na klizačicu na ledu kako se sve brže vrti dok približava svoje noge i ruke vertikalnoj osi vrtnje.

Ali unatoč tome što teorija maglica predviđa, Sunce zapravo ima jako malu kutnu količinu gibanja, naročito ako se usporedi s drugim planetima. Sunce sadrži oko 1000 puta više mase nego svi planeti zajedno, a s druge strane ima samo 0.3% ukupne kutne količine gibanja solarnog sustava. Većina kutne količine gibanja se nalazi u vanjskim plinovitim planetima poput Saturna i Jupitera. Tako da pitanje glasi, ako je teorija maglica točna, gdje je nedostajuća kutna količina gibanja Sunca?

Angular Momentum Mass 1
© Binary Research InstituteDijagram prikazuje kako je kutna količina gibanja Sunca, proporcionalna njegovoj masi, mnogo manja od omjera za sve druge planete.
Cruttenden predlaže da ako uzmemo u obzir hipotetskih 24 tisuće godina binarne orbite koju Sunce dijeli s drugom zvijezdom, onda se nedostajuća kutna količina gibanja u slučaju Sunca pokazuje točno na mjestu gdje se i očekuje (pogledajte donji dijagram).

Mass Angular Momentum 2
© Binary Research InstituteDijagram prikazuje da problem manje od očekivanog omjera kutne količine gibanja i mase u slučaju Sunca nestaje kad se pretpostavi da je Sunce dio binarnog zvjezdanog sustava s periodom od 24 000 godina.
2) Jasan rub

Prema studiji Allena, Bernsteina i Malhotraja, objavljenoj u časopisu The Astrophysical Journal u ožujku 2001., nas solarni sustav izgleda kao da ima jasan rub, što znači da iza određene točke (50 AU (Astronomical Unit; astronomska jedinica, prosječna udaljenost Zemlje od Sunca), točno iza Kuiperovog pojasa) izgleda da nema nikakvih objekata, ikakve značajnije veličine, koje se može pratiti. To je kao da se ide iz ograničenog zatvorenog prostora s planetima, asteroidima, kometima i drugim tijelima, i onda odjednom izvan tog područja nema ništa. Zanimljivo, ovakav jasan rub je odlika koja bi se mogla očekivati u binarnim zvjezdanim sustavima. Postoji također mogućnost da dolazi zbog drugog vanjskog planetarnog objekta poput nedavno otkrivenog planeta Sedne, a možda ima veze s nekim gravitacijskim efektom kojeg se još ne razumije. U svakom slučaju mogućnosti su zanimljive.

Sheer Edge
© Binary Research InstituteOvo su "sirovi" podaci koji pokazuju da pojavljivanje objekata koje se može pratiti, bilo koje veličine, izgleda da naglo prestaje na otprilike 50 AU.
Donja animacija prikazuje kako jasan rub može nastati zbog dvojnog zvjezdanog sustava:


3) Putanje kometa

Čini se da studije koje su istraživale raspodjelu orbita kometa s dugim periodima pokazuju da te orbite u biti nisu slučajne. Drugim riječima, to sugerira da neko veliko tijelo remeti Oortov oblak (oblak kometa ili asteroidnih tijela koji okružuju vanjski rub Sunčevog sustava) i izbacuje komete u slične orbite. Ta činjenica je prilično zainteresirala medije zadnjih par godina; neki astronomi špekuliraju da to hipotetsko tijelo (planet jovijanskog tipa, smeđi patuljak, ili nešto drugo) može biti otkriveno u “naredne dvije godine”. Kometi bi općenito trebali dolaziti iz galaktičke ravnine zbog galaktičkih plimnih sila - i podaci pokazuju da je to općenito točno. Međutim, čak i kad se gravitacijske plime uzme u obzir, ostaje mali otklon u raspodjeli orbita tih kometa dugih perioda. To ukazuje na postojanje drugoga izvora, osim gravitacijskih plima, koji izbacuje komete dugih perioda.

Comet Paths
© Binary Research InstituteOtklon u raspodjeli orbita kometa dugih perioda.
Sunčev pratitelj s hipotetičkim periodom od 24 tisuće godina bi mogao biti dobar kandidat, iako umjesto njega astronomi trenutno vjeruju da bi taj objekt prije mogao biti plinoviti jovijanski planet s mnogo dužim periodom orbite. Možda oba tijela postoje, ili su neki astronomi pristrani u svojim pretpostavkama o tijelu s dužim periodom zbog toga što geološki zapisi govore o vremenskom razmaku reda milijuna godina između događaja velikih izumiranja. (Događaji manjih izumiranja su puno brojniji.)

Od najranijih pojavljivanja “teorije Nemezis” još tamo 80-ih godina prošlog stoljeća, koja je pokušala objasniti ciklus masovnih izumiranja, zagovornici te teorije su govorili da se smeđi patuljak vrti oko Sunca sa sličnim periodom (otprilike 26 milijuna godina, kako bi odgovarao prosječnoj brzini masovnih izumiranja). Zapravo, jedan od prigovora koji su upućeni originalnoj “teoriji Nemezis” od strane njenih protivnika je bio da je period vremena koji pokazuju masovna izumiranja predug da bi se u obzir uzelo tijelo koje se vrti oko Sunca. Nijedna orbita jednostavno ne bi bila stabilna kroz tako dugi vremenski period.

No, može li Sunčev pratitelj s kraćim periodom (misli se na periode reda tisuća, a ne milijuna godina) razriješiti taj problem i ujedno objasniti neslučajnu raspodjelu kometarnih orbita. Nedavni dokazi koje su sakupili Richard Firestone i dr., opisani u njihovoj knjizi The Cycle of Cosmic Catastrophes, sugeriraju da se susreti s kometima događaju mnogo češće nego što se to prvobitno pretpostavljalo. Firestone i dr. upućuju na značajan udar koji se dogodio otprilike 13 000 godina pr. Kr., na granici mlađeg Drijasa. Mike Baillie, dendrokronolog sa Sveučilišta Queen's u Belfastu, je napisao nekoliko knjiga koje također sugeriraju udare u zabilježenoj povijesti. Denis Cox, čiji je rad objavljen na Sott.net-u, je također pronašao brojna mjesta uz pomoć satelitskih slika koja sugeriraju kometarna bombardiranja u nedavnoj povijesti. Ovo je zasigurno područje koje zaslužuje dodatno istraživanje.

4) Zvjezdano vrijeme naspram Sunčevog vremena

Zanimljiv argument koji ide u prilog binarnog sustava ima veze s dva različita načina mjerenja duljine dana. Prvo mjerenje se zove solarni dan, za kojeg znamo da traje 24 sata. Drugi način se zove zvjezdani dan koji iznosi malo manje od 23.56 sata. Za danu točku opažanja, poput zvijezde na noćnom nebu, zvjezdani dan je vrijeme koje je potrebno da se dosegne ta ista točka na nebu nakon jednog punog okreta. Gledajući na donji dijagram, može se vidjeti da nedostajuće vrijeme nastaje zbog Zemljine vrtnje oko Sunca. Kad bi Zemlja i Sunce putovali po paralelnim putanjama, onda ne bi bilo nikakve razlike između zvjezdanog i sunčanog dana - razlika dolazi od zakrivljenog orbitalnog gibanja Zemlje u orbiti oko Sunca. Većina nas se nikad ne brine o zvjezdanom vremenu jer je jako malo ljudi, osim astronoma, zainteresirano pratiti vrijeme na noćnom nebu.

Isti duet mjerenja vremena postoji i za Mjesec. Mjesec napravi krug oko Zemlje svakih 27.3 dana, ali Mlađak vidimo svakih 29.5 dana. I ponovno, razlika nastaje zbog orbitalne zakrivljenosti Mjesečeve putanje oko Zemlje, dok Zemlja kruži oko Sunca. Zbog tog dodatnog gibanja Zemlje moramo dodati 2.2 dana. Kad bi se Sunce i Zemlja kretali po paralelnim putevima, onda bi Mlađak vidjeli svakih 27.2 dana, ali budući da Zemlja kruži oko Sunca, taj je ciklus dulji. Konceptualno, ovo nije ništa drukčije od gornjeg primjera solarnog nasuprot zvjezdanog dana. U oba slučaja, razlika u mjerenjima ciklusa dolazi zbog normalnog keplerovskog gibanja u prostoru.

Solar Sidereal Difference
© Binary Research InstituteCrtež opisuje kako se precesijsko gibanje uračunava u binarnom zvjezdanom modelu Sunčevog sustava.
Međutim, u slučaju razlike između zvjezdane godine i solarne (ili ekvinocijske, ili tropske) godine, postoji potpuno drukčije objašnjenje. Postoji otprilike 20 minuta razlike između te dvije godine, tako da je zvjezdana godina uvijek malo kraća od solarne godine - isto kao što je, po analogiji, zvjezdani dan malo kraći od solarnog dana. Prihvaćena teorija koja objašnjava ovo precesijsko gibanje se zove lunisolarna teorija (koja ima veze s teturavim gibanjem Zemljine osi i koja je detaljnije opisana u donjem tekstu). Uspoređujući zvjezdani dan sa solarnim danom, vidi se da razlike nastaju zbog dodatnog orbitalnog gibanja Zemlje oko Sunca. Stoga je pitanje: bi li se zvjezdana godina trebala promatrati na isti način? Ako razlika između zvjezdanog i solarnog dana dolazi zbog Zemljine orbite oko Sunca, zar ne bi razlika između zvjezdane i solarne godine (poznata kao precesija) mogla nastati zbog orbite Sunca oko nekog drugog tijela? U svakom slučaju, takva bi barem bila analogija. U binarnom modelu, oboje, i zvjezdani dan i zvjezdana godina, nastaju zbog istog tipa keplerovskog orbitalnog gibanja.

5) Vrijeme

Vrijeme je smiješna stvar. Vjerojatno nema većeg izazova za pisca nego pokušati pojmiti vrijeme. Pa ipak, postojanost vremena ili činjenica da naš dan, godina, itd., trebaju tako malo podešavanja, daju dobar razlog za sumnju da je Sunce dio binarnog zjezdanog sustava.

Prvo treba razumjeti što službena teorija ima za reći o precesijskom gibanju, ili precesiji ekvinocija. Trenutna teorija, koja se zove lunisolarna teorija, tvrdi da Zemljina rotacijska os također rotira ispisujući oblik stošca (pogledajte desnu sliku), mijenjajući svoju rotaciju jako sporo - nešto poput vrtnje zvrka. Zove se “luni-solarna” jer kaže da to gibanje nalik zvrku uzrokuju gravitacijske plimne sile koje dolaze od Mjeseca i Sunca. Ideja je da Zemlji treba otprilike 24-26 tisuća godina da njena os napravi puni krug na tom putu nalik stošcu. Dakle, čini se da lunisolarna teorija prividno objašnjava precesijsko gibanje, iako postoji problem (zapravo njih nekoliko).

Precession
© NASA, MysidLunisolarna teorija precesije: opisuje li os Zemlje stvarno stožac svakih 24 000 godina?
Prije svega, kad bi se takvo aksijalno gibanje nalik zvrku događalo, onda bi se očekivalo da se svaki dan izgubi malo vremena. Mala razlika bi se počela primijećivati u računima za pomrčine, planetarne tranzicije i slično, koje se moraju mjeriti prilično precizno. Gibanje planeta koje se vidi na nebu bi također trebalo pokazivati precesiju zajedno sa zvijezdama i galaktikama u pozadini, no, prema Karlu Heinzu i Uweu Homannu u njihovim studijama o tranziciji Venere, to se ne događa. Cruttenden kaže da se u računima položaja planeta, odnosno bilo čega u našem Sunčevom sustavu, u obzir ne uzimaju precesijska gibanja. Dakle, nijedan planet ili objekt u Sunčevom sustavu ne izgleda da precesira u odnosu na Zemlju. Jedini objekti koji prate precesijsko gibanje su oni koji se nalaze izvan Sunčevog sustava. Ako je to tako, onda precesiju ne može uzrokovati to gibanje nalik zvrku koje zahtjeva lunisolarna teorija.

U binarnom modelu, precesijsko gibanje se objašnjava činjenicom da cijeli Sunčev sustav rotira oko zajedničkog centra gravitacije s drugom zvijezdom. Drugim riječima, promatrač na Marsu, Veneri ili bilo kojem planetu Sunčevog sustava bi primijetio jednaku brzinu precesije, proporcionalnu svojoj orbiti, isto kao što se vidi na Zemlji. Krajnji test bi bio da se postavi teleskop na nekom drugom planetu poput Marsa kako bi se izmjerila godišnja precesijska brzina i usporedila s vrijednostima na Zemlji. Ako je model binarnog sustava točan, te vrijednosti bi trebale biti proporcionalne (uzimajući u obzir orbitalne periode). Naravno, to još uvijek ne dokazuje da precesija nastaje zbog toga što se naše Sunce nalazi u orbiti sa zvijezdom pratiteljem, ali sigurno čini takav slučaj vjerojatnijim. Na kraju krajeva, trebalo bi pronaći zvijezdu pratitelja o kojoj se govori da bi se išta dokazalo.

Pogledajte ovaj kratki video od Sirus Research Group-e za vizualniji opis tog fenomena:



6) Ubrzanje brzine precesije

Još jedna odlika precesije, koju lunisolarni model ima poteškoća objasniti je činjenica da se brzina godišnje precesije izgleda ubrzava. Donji dijagram prikazuje nekoliko brzina precesije izmjerenih u različitim vremenima prošlog stoljeća. Prvi niz točaka je zabilježio astronom Simon Newcomb početkom 20. stoljeća, a one kasnije su preuzete iz Astronomskog Almanaha. Crvena linija predstavlja najbolju prilagodbu promjene brzine opažene precesije.

Precession Increasing
© Binary Research InstituteIzgleda da se brzina godišnje precesije povećava.
E sad, kad bi se ovo događalo zbog gibanja Zemljine osi nalik zvrku kako to kaže lunisolarna teorija, tada bi bilo moguće ekstrapolirati taj trend milijunima godina - što je još uvijek samo treptaj oka u Zemljinoj povijesti. To znači da bi precesijsko gibanje nalik gibanju zvrka milijunima godina u prošlosti bilo toliko sporo da bi bilo jedva vidljivo. Izgledalo bi kao da Zemlja uopće ne tetura. S druge strane, kad bi se pogledalo milijunima godina u budućnost onda bi Zemljina os teturala tako brzo da bi opisala cijeli precesijski ciklus u samo nekoliko godina! Vjerojatnije objašnjenje je da primjećeno povećanje brzine godišnje precesije ne dolazi od Zemljinog aksijalnog gibanja, već zbog nečeg drugog.

Lunisolarna teorija postaje još više apsurdnija kada se u obzir uzme činjenica da se sile koje dolaze od gravitacije koriste u objašnjavanju tog gibanja nalik zvrku. To sugerira da se masa Zemlje ili Mjeseca, ili Sunca, nekako mijenja u iznosu ili raspodjeli. Uzimajući u obzir ono što vidimo i opažamo, to se čini malo vjerojatnim (iako tko zna kako zvijezda pratitelj može utjecati na gravitacijsku dinamiku dok se približava svojoj najbližoj točki do Sunca). Više od same vjerojatnosti, Zemlja ne tetura nešto značajno, osim što ima svoje rotacijsko teturanje poput Chandlerovog teturanja, a opažena precesija ne nastaje zbog ikakvog gibanja same Zemlje.

Međutim, takvo povećanje brzine godišnje precesije je točno ono što bi se očekivalo od binarnog zvjezdanog sustava. U binarnom zvjezdanom sustavu, obje zvijezde osciliraju približavajući se i udaljavajući se jedna od druge, dok se cijelo vrijeme okreću oko nekog zamišljenog centra gravitacije. Kako se zvijezde približavaju jedna drugoj, njihova se brzina povećava dok ne dosegnu perihel (najbližu točku približavanja), tada se njihova brzina smanjuje dok ne dosegnu afel (najdalju točku udaljavanja). To znači da se na temelju trenda ubrzavanja prikazanog na gornjem dijagramu može očekivati da su zvijezde negdje na putu približavanja perihelu. Cruttenden vjeruje da se zvijezda pratitelj upravo obrnula u svojoj točki afela i da se sada počela približavati Zemlji. Međutim, mi sumnjamo da je situacija u stvari obrnuta: da je hipotetski pratitelj zapravo u blizini (ili točno u) perihelu, kad se pogledaju bizarne promjene koje se događaju u Sunčevom sustavu. U svakom slučaju, ovaj trend povećanja brzine godišnje precesije je upravo ono što bi se očekivalo od dvije zvijezde u binarnoj orbiti koja prati Keplerov zakon.

Precession Binary Star
© Binary Research InstituteDijagram prikazuje trend povećanja brzine precesije zbog binarne orbite tokom polovice 24 000-godišnjeg perioda.
Što sve ovo znači?

Ako ste dogurali do ovdje, tada pretpostavljam da ste shvatili da precesija ekvinocija podrazumijeva nešto više od običnog teturanja Zemlje. Čini se da je precesija dokaz tik pred našim nosevima, koji nam govori da je naše Sunce također dio binarnog zvjezdanog sustava (za razliku od usamljene vatrene lopte koja skakuće gore-dolje na svom putu kroz galaktiku). Stoga, zašto bi to moglo biti zanimljivo?

Pa, za početak, što reći o gornjem razlogu broj 3) koji opisuje kako taj hipotetski pratitelj teži izbacivati komete prema unutarnjem Sunčevom sustavu. To je bila osnova “teorije Nemezis” koja je pokušala objasniti izumiranja dinosaura i druga masovna izumiranja koja su zabilježena u fosilnim zapisima. Stvar je u tome da, ako to hipotetsko tijelo “Nemezis” zapravo prolazi kroz Oortov oblak svakih 26 tisuća godina umjesto 26 milijuna godina, tada to sugerira da je kometarna prijetnja uvelike podcijenjena. (A degradiranje imena “Nemezis” u eufemiziranu verziju “Tyche” - kao što su to neki astronomi napravili - vjerojatno neće otjerati komete!)

Kao što Walter Cruttenden piše u svojoj knjizi Lost Star of Myth and Time, možda se približavamo novom Zlatom dobu u smislu našeg položaja u orbiti prema zvijezdi pratitelju, ali ono što on ne vidi je da ćemo možda morati proći kroz kozmičku streljanu kometa da bi tamo stigli. Možda je “kometarno čišćenje” Zemlje također dio procesa dolaska na put prema Zlatnom dobu? Kada pogledamo psihopatsku kontrolu nad planetom i nedostatak ikakve smislene promjene u vezi toga, teško je zamisliti kako bi Zlatno doba moglo doći bez jednog takvog čišćenja.