
© Kent Schimke / Flickr
Iza divovskih drvenih vrata zgrade "Le Konte", jedne od kultnih zgrada u središtu kampusa američkog univerziteta Berkli, u kojoj je radilo više nobelovaca i vodećih imena moderne fizike, raspoloženi Norman Jao, strastveni ljubitelj stonog tenisa i talentovani doktor fizike sa Harvarda, dobio je izvanrednu vest.
Naime, u dva odvojena eksperimenta potvrđena je njegova neobično smela teorijska ideja, tačnije konkretan recept da se ideja ostvari,
o stanju materije koja ne postoji u prostoru, nego u vremenu - ideja o vremenskim kristalima.U "običnom" kristalu, koji predstavlja unutrašnju strukturu čvrstih supstanci kao što su kuhinjska so, kvarc, led ili nekakav metal, molekuli ili joni ne lutaju unaokolo slobodni kao kod gasa, nego su periodično raspoređeni u prostoru i grade takozvanu kristalnu rešetku. Fizičari ih nazivaju čvorovima rešetke, a vrlo zgodna matematika kojom se opisuju omogućila je da se danas podrobno razumeju raznovrsni, kako klasični tako i kvantni, fenomeni unutar čvrstih tela (što je imalo široku primenu, pre svega u razvoju silicijumskih tehnologija).
Norman Jao je smislio način da napravi kristalnu rešetku čiji čvorovi nisu raspoređeni u prostornim dimenzijama, nego u vremenskoj. Njegov predlog je da se prvo laserskom pobudom promeni jedna karakteristika jona u kristalu, da se na primer obrne magnetni moment, odnosno spin, kako ga fizičari češće nazivaju.
Ova promena spina jednog jona će promeniti spin sledećeg, koji će u nizu promeniti sledeći, ali će doći i do povratnih promena. Norman Jao je predložio da se tako načini promena koja će bez prekida "putovati" kroz kristal u zatvorenom krugu. Kada ove promene postanu kolektivno sihronizovane, održive i periodične i kad više ne zavise od spoljne pobude, one su raspoređene u vremenu i zapravo same po sebi čine vremensku rešetku, odnosno vremenski kristal.
Komentar: Za dalje čitanje: