Znanstvenici su uspjeli proširiti mozak majmuna "ubacivši" u njega ljudski gen u eksperimentu koji podsjeća na film "Planet majmuna".

Tijekom istraživanja, japanski i njemački znanstvenici su ubrizgali gen nazvan ARHGAP11B, koji je odgovoran za matične stanice u ljudskom mozgu, u fetuse majmuna marmozeta, navodi se u priopćenju o istraživanju.

Otkrili su da je mozak primata ubrzo postao sličniji ljudskom - razvio je veći, napredniji neokorteks, prema studiji objavljenoj u časopisu Science u lipnju.

Neokorteks je duboko izbrazdani vanjski sloj mozga koji je uključen u procese razmišljenja, zadužen za jezik, svjesnu misao i druge važne funkcije.

Ranije je ista grupa istraživača ukazivala na blagodati terapije kiseonikom za ljudski mozak, izvještavajući o značajnim poboljšanjima kognitivne funkcije i funkcija moždanog tkiva u kontrolnoj grupi starijih dobrovoljaca.

Čini se da je grupa izraelskih istraživača naišla na nešto slično svetom gralu, pronalazeći način da ljudsko tijelo odvede "unazad u vremenu", ne samo usporavajući starenje, već i bukvalno poništavajući njegove efekte.

U razgovoru za The Jerusalem Post, dr. Shai Efrati iz medicinskog centra Shamir u Beer Ya'akovu objasnio je da je kontrolna grupa zdravih odraslih osoba starijih od 65 godina doživjela preokret procesa starenja kada su smješteni u komoru pod pritiskom i dobijali čist kiseonik 90 minuta dnevno, pet dana u nedelji tokom tromjesečnog perioda.

"Ne usporavamo samo propadanje - idemo unazad kroz vrijeme", rekao je dr Efrati za list, napominjući da su promjene na ćelijskom nivou zabilježene u tijelima ispitivane grupe jednake onim kakve su bili četvrtinu vijeka ranije.

Efrati, koji je takođe vanredni profesor medicine na Medicinskom fakultetu u Sackleru i Sagol School of Neuroscience na Univerzitetu u Tel Avivu, kaže da, iako dugoročne efekte terapije tek treba utvrditi u naknadnim kontrolama, nauka sugeriše da terapija kiseonikom zaista ima potencijal da preokrene starenje i produži život.

"Znamo da ljudi sa kraćim telomerima umiru ranije, tako da to ima smisla", rekao je, misleći na poklopce na kraju svakog lanca DNK koji štite naše hromozome od oštećenja tokom replikacije. Kako se ćelije repliciraju, telomeri hromozoma postaju sve kraći i kraći, što dovodi do starenja.

Telomere je prvi otkrio sovjetski biolog Aleksej Olovnikov ranih sedamdesetih, koji je zauzvrat iznio hipotezu telomera o starenju i pretpostavio da je skraćivanje telomera povezano sa neispravnosti ćelija, što dovodi do prevalencije određenih starosnih smetnji i bolesti, uključujući karcinome.

Astrofizičari Sveučilišta u Bologni i neurokirurzi Sveučilišta u Veroni usporedili su mrežu živčanih stanica u ljudskom mozgu s kozmičkom mrežom galaksija i otkrili iznenađujuće sličnosti. Rezultate istraživanja objavljuje časopis Frontiers in Physics.

"Još jednom, strukturni parametri utvrdili su neočekivane razine poklapanja. Vjerojatno se povezanost dviju mreža razvija slijedeći slična fizička načela, unatoč zapanjujućoj i očitoj razlici između fizičkih moći koje reguliraju galaksije i neurone. Ove dvije složene mreže pokazuju više sličnosti od onih koje dijele kozmička mreža i galaksija ili neuronska mreža i unutrašnjost neuronskog tijela ". Alberto Feletti, neurokirurg, Sveučilište u Veroni

Franco Vazza, astrofizičar sa Sveučilišta u Bologni i Alberto Feletti, neurokirurg sa Sveučilišta u Veroni, proučavali su sličnosti između dva najsloženija sustava u prirodi: kozmičke mreže galaksija i mreže živčanih stanica u ljudskom mozgu.

Unatoč značajnoj razlici u mjerilu između njih, njihova analiza sugerira da različiti fizički procesi mogu stvoriti strukture koje karakteriziraju iste razine složenosti.

Ljudski mozak funkcionira zahvaljujući ogromnoj neuronskoj mreži za koju se vjeruje da sadrži oko 69 milijardi neurona. S druge strane, promatrani svemir sastoji se od kozmičke mreže od najmanje 100 milijardi galaksija. U oba sustava samo 30% njihove mase čine galaksije i neuroni. U oba sustava, galaksije i neuroni čine duga vlakna ili čvorove između sebe. Konačno, u oba sustava 70% raspodjele mase ili energije čine komponente koje igraju jasno pasivnu ulogu: voda u mozgu i tamna energija u promatranom svemiru.

Naša planeta nije mrtva stena. Zemlja je veoma živa. Diše i proizvodi određene zvukove koje još ne možemo da objasnimo.

Naučnici znaju da Zemlja pulsira na svakih 26 sekundi, ali još uvek nije poznato šta stoji iza tog fenomena. Ponavljajući puls ostaje neobična anomalija.

Ovaj zvuk ne treba mešati sa Šumanovom rezonancom koja je puls Majke Zemlje. Ovaj "otkucaj srca" odnosi se na frekvenciju elektromagnetnog polja Zemlje.

Ovu prirodnu frekvenciju pulsiranja od 7,83 HZ otkrio je 1954. godine nemački fizičar i profesor V.O. Šuman, ali genije Nikola Tesla, čovek koji je bio mnogo ispred svog vremena, bio je svestan ove rezonance 1899. godine!

Prvo otkriće čudnog pulsa Zemlje

Ovu neobičnu anomaliju je početkom 1960-ih otkrio istraživač po imenu Džek Oliver. Kasnije je misteriozni puls Zemlje takođe dokumentovan u Geološkoj opservatoriji Lamont-Doherti.

Oliver nije imao na raspolaganju modernu seizmičku tehnologiju, ali je sumnjao da puls dolazi odnekud "iz južnog ili ekvatorijalnog Atlantskog okeana". Takođe je primetio da je puls bio jači u letnjim mesecima severne hemisfere (ili zimi južne hemisfere).

Prošlo je šezdeset godina otkako je Oliver otkrio neobičan puls i mnogi naučnici koji proučavaju ovaj fenomen pokušali su da objasne poreklo zvuka. Neki su sugerisali da puls može biti uzrokovan promenom vremena, jer deluje jače tokom oluja. Međutim, ova teorija ima nedostataka, jer svi znamo da se oluje ne isključuju i uključuju na svakih 26 sekundi.

Sa druge strane, ne možemo zanemariti seizmičku aktivnost u svetskim okeanima.

Naša galaksija ima mnogo potencijalno nastanjivih planeta, a NASA tvrdi da ima najmanje 300 milijuna. Širom svijeta znanstvenici su pregledali izvještaje s teleskopa Kepler i postigli konsenzus da na Mliječnom putu postoje brojni planeti na kojima možda postoji pitka voda.

Teleskop Kepler promatra kozmos već devet godina. Uspio je identificirati tisuće egzoplaneta.

Novine The Astronomical Journal pišu da unutar Mliječne staze ima oko 300 milijuna potencijalno naseljivih planeta, na kojima može biti voda za piće. Naravno, to su samo približne procjene, a kako kažu iz agencije NASA, moglo bi ih biti još mnogo.

Neki su nam prilično blizu (naravno, prema svemirskim standardima), pa je najbliže 20 svjetlosnih godina od Zemlje.

"Iako ovaj broj planeta nije konačan, a voda na površini samo je jedan od mnogih čimbenika koji čine planet nastanjivim, vrlo je uzbudljivo što znamo da takvi svjetovi postoje", rekao je Steve Bryson iz NASA-e.

Mozak se može natjerati da se 'teleportira' pomoću lasera, pokazalo je novo istraživanje, u sklopu kojega su znanstvenici ustanovili da su u mogućnosti kontrolirati naš 'unutarnji GPS', piše Yahoo News.

Laserske zrake mogu se usmjeriti u hipokampus, područje odgovorno za pamćenje i učenje, kako bi se stimulirali neuroni zvani 'stanice mjesta', otkrivaju revolucionarna istraživanja na miševima.

Stanice mjesta aktiviraju se kada uđemo u novo okruženje i pohranimo to mjesto u svoje sjećanje.

Poticanjem stanica koje se ne podudaraju s našim trenutnim okolišem, možemo se 'mentalno teleportirati' do mjesta na koje su te stanice povezane u memoriji.

Ovo je prva studija koja je pokazala da aktivnost stanica mjesta stoji iza sposobnosti mozga da dohvaća pamćenje i njime navigira.

Neuroznanstvenici sa Sveučilišnog koledža u Londonu (UCL) stavili su miševe na jednu lokaciju i dali im za nagradu šećernu vodu.

Miševi su zatim premješteni na drugo mjesto, a znanstvenici su laserskim zrakama aktivirali stanice mjesta koje su pohranile svoje sjećanje na prvu lokaciju.

Kad je njihovo sjećanje na prvo mjesto ponovno aktivirano, miševi su se 'mentalno teleportirali' na prvo mjesto - i pokušali pronaći nagradu, vjerujući da su bili na prvom mjestu, a ne na drugom.

Znanstvenici se nadaju da bi nova saznanja mogla pomoći u razvoju novih terapija za oboljele od demencije i Alzheimerove bolesti, koje karakteriziraju problemi s pamćenjem.

Nasina svemirska letelica Junona snimila raznobojne bliceve električne struje, slične munjama, visoko u Jupiterovoj atmosferi.

Takvi fenomeni, uključujući sprajtove u obliku meduza, javljaju se visoko u Zemljinoj atmosferi tokom grmljavine. Sprajtovi su prvi put "uhvaćeni" 1989. godine, kada su naučnici sa Univerziteta u Minesoti testirali novu osetljivu kameru za istraživanje na velikim nadmorskim visinama.

Кamera je bila usmerena na zvezde, ali daleka oluja pogodila je sočivo i snimak je pokazao levkaste kratke bliceve svetlosti.

Fenomen je sada dobro poznat. Sprajtovi su munje koje privlači stratosfera. I u nekim drugim stvarima su "izrodi" u odnosu na normalne munje. Sprajtovi (sprites) su sačinjeni od relativno hladne plazme, pojava kojoj nedostaje "usijani kanal" sa temperaturama troposferskih munja.

Tako su sprajtovi možda srodniji fluorescentnim cevima to jest neonkama nego pravim pravcatim Zevsovim munjama.

Za razliku od munja zabeleženih na Zemlji, sprajtovi imaju jarku boju, prečnik im doseže i do 100 kilometara i "žive" manje od 100 milisekundi.

Međutim, do sada niko nije video vanzemaljske sprajtove.

Junona je u orbiti oko Jupitera od 2016. godine i sakuplja ultraljubičaste slike njegovih aurora. Tim istraživača koji obrađuje ove slike nedavno je primetio nešto neobično.

Čovjekov je najbolji prijatelj. Tijekom tisućljeća razvio se u vjernog čuvara, lovca, miljenika, pa i terapeuta. No, odakle je pas uopće stigao ovamo, u Europu i u Hrvatsku. Nova studija objavljena u uglednom znanstvenom časopisu Science pod nazivom Origins and genetic legacy of prehistoric dogs odgovara upravo na ta pitanja. Potrebno je naglasiti da su u ovom istraživanju, predvođenom znanstvenicima sa Sveučilišta u Oxfordu, Instituta Francis Crick i Sveučilišta u Beču, sudjelovali i stručnjaci iz četiri hrvatske institucije: dr. sc. Dragana Rajković iz Arheološkog muzeja Osijek, dr. sc. Daria Ložnjak Dizdar iz Instituta za arheologiju iz Zagreba, dr. sc. Maja Pasarić iz Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba te dr. sc. Mario Novak iz Instituta za antropologiju iz Zagreba.

Dakle, psi su prva udomaćena životinjska vrsta, no malo se zna o njihovoj povijesti i do koje je razine ona povezana s ljudskom. Ekipa znanstvenika koja potpisuje ovaj rad sekvencirala je 27 drevnih psećih genoma te otkrila kako svi psi dijele zajedničko porijeklo, no ono je različito od današnjih vukova, s ograničenim utjecajem vučjih gena od udomaćivanja pasa, ali ipak značajnim protokom gena od psa do vuka.

Prije nekih 11.000 godina, stoji u uvodu studije, odvojilo se najmanje pet glavnih povijesnih pasmina, iskazujući tako duboku genetsku povijest pasa u paleolitiku. Paralelna analiza ljudskog i psećeg genoma otkriva dijelove povijesti psa koje se poklapaju s ljudskom, uključujući zajedničku povijest u Levantu te u ranoj poljoprivrednoj Europi. Drugi se dijelovi povijesti razlikuju, uključujući tu i razvoj psa kao čuvara stoke u stepama zapadne i istočne Eurazije te cjeloviti preobražaj neolitičke povijesti europskog psa. U ovoj studiji vidljivo je da svoje porijeklo vuče od vuka. Kako je pas uopće nastao, upitali smo dr. Novaka.

Krateri se nalaze na južnoj hemisferi Crvene planete, u području zvanom Noachis Terra. Tokom Noahove ere ovaj region su neprestano pogađali asteroidi i komete. Naučnici kažu da su ovi krateri poput vremenske mašine koja im omogućava putovanje u prošlost i proučavanje Marsa.

Misija Evropske svemirske agencije (ESA) Mars Express nabasala je na bizarno područje Crvene planete - triplet kratera koji se međusobno preklapaju. Prema ESA, krateri, koje je svemirska agencija opisala kao "posebno neobične", nastali su tokom najranijih dana Sunčevog sistema.

ESA je ponudila dva objašnjenja kako su se bizarni krateri tamo pojavili. Prema prvoj hipotezi, Crvenu planetu pogodila su tri nebeska tijela koja su slučajno pala na isto mjesto. Prema drugoj hipotezi, Mars je pogodilo jedno nebesko tijelo koje se naknadno slomilo na tri dijela usljed sudara sa planetom. ESA je rekla da ova teorija implicira da je tokom ranih dana Mars imao daleko gušću atmosferu u koju je bilo teško prodrijeti.

"Ovo ukazuje na rani Mars koji je bio daleko topliji i vlažniji od hladnog, sušnog svijeta kakav danas vidimo. Posmatranja brojnih misija podržavaju ovo gledište i vraćaju dokaze da je voda nekada tekla Crvenom planetom u velikim količinama, otkrivajući oblike kao stare mreže dolina rijeka i velike jezerske bazene za koje se smatra da su nastali u Noahovom periodu", navodi se u saopštenju svemirske agencije.

Sve više ljudi tvrdi da bi svemir mogao omogućiti milijardu puta veću industrijsku proizvodnju od ove koje imamo na Zemlji. Iako ovakve tvrdnje zvuče kao znanstvena fantastika, čovječanstvo je bliže nego ikad premještanju teške industrije u svemir. Isto vrijedi i za rudarenje vrijednih materijala. NASA je nedavno otkrila asteroid 16 Psyche, nebesko tijelo sastavljeno od metala.

Prikupljanje resursa s drugih planeta i asteroida, moglo bi ublažiti teret koji je čovjek stavio na leđa Zemlje i osigurati opstanak čovječanstva. Resursi na Zemlji su sve manji, a ljudska populacija je sve veća. Upravo zato mnoge tvrtka danas pokušavaju postati pioniri svemirskog rudarstva. Jedna od takvih je i Planetary Resources Inc, koja je skupila na desetine milijuna dolara za razvoj tehnologije koja je potrebna za prikupljanje resursa s asteroida. U konačnici ipak nije bilo dovoljno novca, pa je prva misija odgođena na neodređeno vrijeme.

Jeff Bezos, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, također je pokazao zanimaciju za projekt ovog tipa. On tvrdi da će čovjek spasiti Zemlju samo ako svoje aktivnosti preseli u svemir. S njegovim tvrdnjama se slažu i stručnjaci američke svemirske agencije NASA, pa je to jedan od razloga zašto su uložili milijune dolara u koncepte koji bi trebali razviti tehnologije za rudarenje na drugim nebeskim tijelima.

Ipak, rješenje se ne krije samo u fizičkim resursima drugih svjetova. Stanice za prikupljanje solarne energije, koje bi se postavljale na različitim točkama u okviru Sunčevog sustava, na Zemlju bi mogle slati neograničene količine solarne energije.

Kina, ne primjer, već radi na razvijanju ovakvih sustava, a pretpostavlja se da će joj se u budućnosti pridružiti i druge zemlje.

NASA-in teleskop Hubble Space nedavno je otkrio još jedan asteroid koji bi mogao privući pažnju svemirskih rudara. Riječ je o asteroidu 16 Psyche, koji se nalazi u asteroidnom pojasu između Jupitera i Marsa, piše Observer.