Znanost o duhuS


Book

Radne navike treba razvijati od prvog školskog dana

frustrated schoolkid


Izuzetno inteligentna deca u nižim razredima osnovne škole, uglavnom imaju sve petice bez mnogo učenja i posvećenosti. Oni nemaju razvijene radne navike, zbog čega u srednjoj školi ili na fakultetu, doživljavaju "brodolom".


Dok gradivo nije obimno, deca mogu samo slušanjem na času, da dobiju odličnu ocenu. Roditelji ne brinu i ne razmišljaju šta će kasnije biti - u višim razredima potrebno je učiti i kod kuće, a onima bez radnih navika to predstavlja veliki problem.

U tom slučaju može doći i do gubljenja samopoštovanja, vere u sebe i vlastite mogućnosti, a možda i u depresiju.

Zato je neophodno da se na radnim navikama insistira od prvog dana u školi, bez toga je teško biti uspešan i zadovoljan.

Roditelji su ti koji treba dete da navikavaju na učenje kod kuće, a to se postiže pravljenjem rasporeda rada i održavanje svakodnevne rutine.

Cell Phone

Uz pametne telefone deca postaju gluplja

child tablet
© Piksabej
Svako pokolenje se od prethodnog razlikuje po načinu na koji provodi vreme, gradi odnose s drugim ljudima i oblikuje sopstveni sistem vrednosti i pogled na svet, a na to u velikoj meri utiče i tehnologija koja im je na raspolaganju. Koliko je samo drugačija od svih ranijih takozvana internet generacija, koja ne poznaje život bez kompjutera, pametnih mobilnih telefona i virtuelne komunikacije preko društvenih mreža!

Prednosti su, recimo, sposobnost brzog donošenja odluka, unapređivanje vizuelne sposobnosti, razvijanje perifernog vida, motivacija za učenje engleskog jezika, snalaženje na internetu u potrazi za informacijama. Spisak nedostataka i potencijalnih opasnosti je duži.

Komentar: Još jedna knjiga na ovu temu je Plitko. Iz uvoda:
Već nekoliko godina obuzima me nelagodan osećaj da mi neko ili nešto prčka po mozgu, prekraja nervne sklopove i reprogramira pamćenje. Nije da baš gubim razum - koliko mi je poznato - ali um mi se menja. Više ne razmišljam kao pre. Najjasnije to osećam dok čitam. Nekad mi je bilo lako da uronim u knjigu ili dug članak. Um bi mi pratio nit pripovedanja ili manevre zaključivanja i proveo bih sate i sate provlačeći se kroz duge stranice teksta. To se danas događa veoma retko. Sad koncentracija počne da mi vrluda nakon dve-tri stranice. Postajem nemiran, gubim nit, tražim šta bih drugo mogao da radim. Čini mi se kao da stalno moram da vraćam odbegli mozak natrag na tekst. Dubinsko čitanje nekad mi je bilo sasvim prirodno, a sad mi je bilo kakvo čitanje postalo napor.

Mislim da znam o čemu je reč. Već više od deset godina provodim mnogo vremena na internetu, pretražujem, pregledam i ponekad doprinosim velikim bazama podataka interneta. Kao piscu, Web je za mene bogomdan. Istraživački posao za koji je nekad trebalo provesti više dana u biblioteci među policama čitaonica periodike, sada se obavi za par minuta. Nekoliko upita Googleu, nekoliko brzih klikova na linkove i imam ilustrativni primer ili sočan citat koji sam tražio. Ne znam ni otkud bih počeo da sabiram sate i sate, a i litre goriva koje mi je internet uštedeo. Većinu bankarskog posla obavim na internetu, kao i dosta kupovina. Za računarom plaćam račune, ugovaram sastanke, rezervišem avionske letove i hotelske sobe, obnavljam vozačku dozvolu, šaljem pozivnice i čestitke. I kad ne radim, najverovatnije biste me zatekli kako lovim i sakupljam sitnice s Weba - čitam i pišem pisma, pregledam naslove novina i tekstova na blogovima, pratim statuse na Facebooku, gledam video-materijale, skidam muziku ili samo lagano letim s linka na link.

Internet je postao moj univerzalni medij, nosilac većine informacija koje mi protiču očima i ušima. Trenutan pristup tako neverovatno bogatom i lako pretraživom skladištu podataka ogromna je prednost o kojoj se naširoko raspravljalo i koja se s pravom ponosno ističe. "Google je", kaže književnica Heder Pringl u časopisu Archeology, "neviđeno dobar saradnik čovečanstva, koji prikuplja i sažima informacije i ideje koje su nekad bile toliko rasute po svetu da gotovo niko od njih nije mogao imati koristi." Kako primećuje Klajv Tompson u časopisu Wired: "Savršeno pamćenje silicijumske memorije od izuzetne je koristi mišljenju."

Te prednosti su realne. Ali one imaju i svoju cenu. Kako sugeriše Makluan, mediji nisu samo informacioni kanali. Oni nas snabdevaju materijalom za razmišljanje, ali i oblikuju proces mišljenja. A internet meni, čini se, nagriza sposobnost koncentracije i kontemplacije. Bio ja priključen ili ne, moj um sada očekuje da će informacije primati onako kako ih internet distribuira: u neprekinutoj struji malih čestica. Nekad sam bio ronilac u moru reči. Sada jezdim po površini poput onih tipova na skijama za vodu.

Možda sam ja poseban slučaj, možda sam izvan proseka. Ali nemam utisak da je tako. Kad pomenem svoje nevolje prijateljima, mnogi kažu da su slične povrede nanesene i njima. Što se više služe Webom, teže uspevaju da se koncentrišu na duži tekst. Neki se brinu da će postati hronično površni u razmišljanju i znanju. Nekolicina blogera koje pratim takođe pominje taj fenomen. Skot Karp, koji je svojevremeno pisao za jedan časopis a sada piše blog o medijima na internetu, priznaje da je potpuno prestao da čita knjige. "Diplomirao sam književnost i knjige sam naprosto gutao", piše on. "Šta se dogodilo?" Pokušava da smisli odgovor: "Šta ako sam počeo toliko da čitam na Webu ne zato što se promenio način na koji čitam, tj. jednostavno idem za onim što je pogodnije, nego zbog toga što se promenio način na koji RAZMIŠLJAM?"

I Brus Fridman, koji piše blog o upotrebi računara u medicini, opisuje kako je internet izmenio njegove mentalne navike. "Gotovo sam u potpunosti izgubio sposobnost da pročitam i apsorbujem ma kakav duži tekst, bilo odštampan ili na Webu", kaže on. Fridman je patolog i dugogodišnji profesor na Medicinskom fakultetu Univerziteta Mičigen, a u telefonskom razgovoru smo popričali o toj njegovoj izjavi. Fridman kaže da mu je razmišljanje poprimilo oblik svojevrsnog staccata što odražava način na koji brzo prelazi pogledom po kratkim pasusima teksta iz mnogih izvora s interneta. "Više ne mogu da čitam Rat i mir", priznaje. "Izgubio sam tu sposobnost. Čak i tekst s bloga duži od tri ili četiri pasusa bude mi prevelik da ga apsorbujem. Najčešće ga samo pregledam."



Family

Skrivena tuga disfunkcionalnih porodica

child abuse neglect
Kada pričamo o disfunkcionalnim porodicama, ljudi često pomisle na razvedene brakove, siromašne porodice ili one za koje svi znaju da imaju neki očigledan problemem. Ali, mnogo je češći primer naizgled "finih porodica", koje sa strane svi ocenjuje kao primerene i dobrotojeće, a da u pozadini postoji prećutni problem zbog koga dete ima neki simptom koji ukazje na poremećaj u odnosima i strukturi porodice. Ono što čini ovakve porodice disfunkcionalnima, je obično neki skriveni problem, neka porodična tajna o kojoj ne sme da se govori, lažno ulepšavanje realnosti, zabrana na pokazivanja osećanja i svog mišljenja... ali deca kao intuitivna bića to osećaju, i nemaju kome da kažu, niti imaju dozvolu od roditelja da na bilo koji način pokažu svoja osećanja. Kada takvo stanje dugo traje, obično se razvija neki psihosomatski problem kod deteta, što je njegov način da ispolji potisnuta i zabranjena osećanja, ali i da reši problem u porodičnim odnosima.

Jedan dečak je još kao mali često osećao netrpeljivost u između roditelja u svojoj kući. Roditelji su se trudili da glume pred decom da je sve u najboljem mogućem redu... pred drugima su uvek bili zajedno ali hladni i distancirani. Uveče bi se svađali kada deca odu krevet, misleći da ih niko ne čuje. Dete je godinama dobijalo duple poruke i nije znalo kome da veruje, onome šta oseća ili onome šta mu kažu roditelji...

Spolja gledano dete je delovalo potpuno u redu, i niko nije primećivao ništa neobično... išlo je u školu, bilo je miran i dobar đak, učetelji su ga voleli, druga deca se ga dobro prihvatala... ali je sa druge strane bilo povučeno, ništa nije pričao o sebi i svojoj porodici, roditelje bi često predstavljao kao idealne.... Ubrzo se utvrdilo da ima opsesivno kompulsivni poremećaj i strahove zbog kojih nije mogao da spava noću. Krenuo je na terapiju i sve je počelo da se smiruje, ali kad god bi brak mame i tate bio u krizi, strahovi su se uprkos terapiji ponovo vraćali ili pojačavali. Tada bi roditelji bili okupirani njegovim problemom, i tako je postignut cilj da porodica bude na okupu.... Roditelji su uporno izbegavali porodičnu i bračnu terapiju i slali samo dete kod psihoterapeuta. Dete je i na terapiji predstavljalo svoje roditelje kao idealne, dok nije u jednom trenutku isplivalo da ima strah od razvoda roditelja, koji je bio u osnovi svih drugih strahova... Dete je toliko potisnulo svoj strah i emocionalno otupelo, da nije uopšte prepoznavalo svoja osećanja, niti ih je bio svestan, niti ih je osećao. Ali, osećanja su kao voda, uvek nađu svoj put, a u u ovom slučaju našli su put kroz opsesivno kompulsivne misli.

Dug je put dok dete ne razvije emocionalnu inteligenciju koja je godinama zapostavljana i ne počne da otvoreno pokazuje svoje emocije. Isto tako dug je put i da roditelji osveste neophodnost traženja pomoći i značaja razgovora o problemima.

Ali, balkanski mentalitet ostavlja mnogo traga i na današnje generacije. Mnoge je sramota da kažu da imaju problem i otvoreno traže pomoć, plaše se šta će drugi da kažu, da ih neko ne osudi, da će da ih drugi vide kao neuspešne... Umesto toga, ćute, trpe, glume, takmiče se sa okolinom ko je bolji i uspešniji.... dok ostavljaju dugoročne posledice svojim potomcima.

Ovakvi roditelji često imaju uverenje da rade najbolju moguću stvar za decu tako što im daju lažnu sliku realnosti, misleći da je za decu bolje da ništa ne znaju jer su mala, treba ih lagati i zaštititi od realnosti... Ono što praksa pokazuje je upravo suprotno, deca uvek treba da znaju istinu, kakva god da je, samo na njima prilagođen način. Tek kada znaju i razumeju realnost, oni će znati šta sa njom da rade.

Ljubica Bogetić - psiholog, psihoterapeut

Brain

13 vrlina Benjamina Franklina

Benjamin Franklin
Kako razviti navike? Uradite što je uradio Benjamin Franklin!

Većina vas je čula za Benjamina Franklina. On je zasigurno jedna od najvažnijih ličnosti u povijesti čovječanstva. Za vas koji niste, evo kratak rezime njegovih postignuća: osnovao prvu javnu knjižnicu, jedan od autora "Deklaracije o neovisnosti", izumio je gromobran, postavio je novu teoriju o elektricitetu... Zasigurno osoba na koju se treba ugledati, zar ne?

Sad dolazimo do zanimljivog djela- sigurno se pitate kako je sve to postigao? Odgovor je jednostavan, svakog dana je radio na unaprjeđenju vlastitog karaktera. Godine 1726., tada dvadesetogodišnji Benjamin Franklin je razvio sustav za razvijanje osobnih vrlina, koji ga je služio veći dio njegova života. Na našu sreću taj sustav je objavio u svojoj autobiografiji. Sustav se sastoji od 13 vrlina za koje je utvrdio da se na jedan ili drugi način mogu pronaći u svim knjigama o napretku.
Franklin

Play

SOTT Fokus: Stoičke prakse koje nas mogu učiniti sretnijima ... ili manje nesretnima

ancient philosophers
Učite od stoika - pokazalo se da su ponešto i znali - i isprobajte ova 4 rituala za sretniji život.

U redu, vjerojatno ste pročitali hrpu članaka o sreći na internetu ali niste postali mnogo sretniji. Zašto?

Čitanje nije isto što i primjena znanja. Ne biste očekivali da se nakon čitanja neke knjige o borilačkim vještinama možete boriti poput Brucea Leea, zar ne? Svako novo ponašanje, sve promjene, moraju biti uvježbane.

To su stari stoici znali. Nisu pisali stvari samo da bi ih se čitalo. Oni su stvorili rituale - vježbe - koje treba izvoditi kako biste uvježbali svoj um da pravilno reagira na život kako biste ga mogli dobro živjeti.

Iz knjige The Daily Stoic: 366 Meditations on Wisdom, Perseverance, and the Art of Living:
Zato nas filozofi upozoravaju da se ne zadovoljavamo pukim učenjem, već da dodamo vježbu, a zatim i trening. Jer kako vrijeme prolazi zaboravljamo ono što smo naučili i na kraju činimo suprotno, te se držimo mišljenja koja su u suprotnosti s onima koja trebamo imati. - Epiktet, Razgovori, 2.9.13-14
Ono što je fascinantno je da se suvremena znanstvena istraživanja slažu s iznenađujućom količinom onoga o čemu su ti momci govorili prije 2000 godina.

Komentar: Pogledajte također:


Blue Pill

SOTT Fokus: Ne poštivanje pravila o socijalnom distanciranju znači da ste psihopata? Odgovor je očit

cough sneeze
© ShutterstockBioterorizam?
Evo još jednog članka iz "junk" psihologije kojeg možete dodati na hrpu s ostalima. Radi se o trendu koji postaje uobičajen u akademskoj zajednici, i to posebno u području psihologije. Taj trend se bavi time da se iznese neku dosadnu i očiglednu hipotezu, za koju i naše bake znaju da je istina, osmisli se "znanstvenu studiju" koja će ju demonstrirati, a zatim proglasiti uspjeh kad se predviđanje ostvari. Znate kako to već ide, nešto poput "nova studija pokazuje da ljudi ne vole da ih se udari u lice", "... 99% djece svaki put izaberu kolač umjesto kuhanog povrća", "... glasni zvukovi plaše bebe".

Ne samo da su u startu takve studije idiotske; popularni znanstveni blogovi tada ili pogrešno interpretiraju stvarne studije ili prenapušu rezultate studije u naslovima. Rezultat je taj da populacija postane gluplja nego što je bila, unatoč najboljim namjerama "učitelja znanosti" - inače poznatih kao mamini i tatini dječaci koji samo ponavljaju u poglupljenu obliku ono što im kažu stvarni znanstvenici - koji su i sami mamini i tatini dječaci s vrlo malo stvarnih uvida ili kreativnosti.

PsyPost je objavio sporni članak pod naslovom: Psihopatske osobine povezane s nepridržavanjem smjernica za socijalno distanciranje usred pandemije koronavirusa. Pa pogledajmo što kažu.

Arrow Up

Kako se zaštititi od 'uspješnog' psihopata

Psychopaths_1
© SuppliedChristopher Walken - zvijezda filma Sedam psihopata
Psihopati su posvuda. Priznata je medicinska statistika da su jedan posto opće populacije psihopati.

Također, oni su u trendu, te zauzimaju središnje mjesto u istraživačkom bestseleru Johna Ronsona The Psychopath Test i ubojiti su obrat u hororima poput American Psycho i Arbitrage.

Nije ni čudo što smo tako morbidno fascinirani s njima. Taj mentalni poremećaj je uznemirujuć i zagonetan. Ukoliko nas psihopatska priroda želi zavarati, mi ju želimo razotkriti. Dovoljan je samo razgovor o tome stanju da pomislite: 'Jesam li ja psihopat ...?'

Međutim, ako tako razmišljate, velika je vjerojatnost da niste psihopat kojeg, u globalno priznatom PCL-R testu, definiraju nedostatak empatije, grižnje savjesti i kronična razdražljivost.

Pi

SOTT Fokus: Etika i temeljne vrijednosti u vremenima korone

Morality, good and evil, devil and angel
Kad je riječ o takozvanoj korona krizi, čini se da svi govore o brojevima. Nije li virus ne baš puno gori od gripe? Ako da, zašto nismo imali zaključavanje tijekom sezone gripe? Pa čak i ako je Covid-19 gori - zar nije da mjere zaključavanja zapravo ubijaju više ljudi od samog virusa?

Iako su to valjani i važni argumenti, oni i dalje stoje na pojednostavljenom utilitarističkom razumijevanju etike: sve je u izračunavanju najboljeg ishoda, prebrojavanju mrtvih, maksimiziranju dobrobiti čovječanstva odmjeravanjem jedne stvari (virusa) protiv druge (mjere). Spor je samo oko varijabli.

Ali mislim da većina nas koji kritiziramo trenutnu ludost osjećamo kao da ovdje nešto duboko nije u redu, a to nema puno veze s brojkama.

Pretpostavimo da ovaj virus zaista je smrtonosan i da bismo mogli razumno očekivati da će ubiti, recimo, 10% stanovništva u svakoj zemlji. Biste li tada prihvatili trenutne mjere? Biste li smatrali da je u redu da vam država oduzme slobodu i odgovornost za donošenje ispravnih odluka u vašem životu? Da posjetite svog prijatelja u nevolji, zagrlite svog oca, idete u crkvu ili prodajete svoje proizvode i usluge onima koji su ih i dalje spremni kupiti?

Nadalje, ne biste li trebali biti u mogućnosti da odlučite želite li riskirati posjetiti svoje krhke roditelje ako, na primjer, nemate nikakvih simptoma, jer vaša duboka briga za njih premašuje rizik prijenosa virusa? Ne bi li stariji trebali sami odlučiti žele li pomaziti svoje unuke? Ili ne biste li vi trebali biti taj/ta koji(a) odlučuje hoće li se sastati s prijateljima i ići van ili ne, odmjeravajući rizik od smrti i onih stvari zbog kojih uopće vrijedi živjeti?

Ako je vaš odgovor negativan na bilo koje od tih pitanja, onda imate problem. Jer danas, izgleda, nemamo znanje koje bi opravdalo onaj duboki osjećaj da jednostavno neke stvari nikada ne bi smjele biti zabranjene, neke slobode nikad umanjene, i neke stvari država nikada ne bi smjela diktirati. Ako kažemo da želimo ići u crkvu ili zagrliti roditelje ili posjetiti prijatelja koji nas treba, a netko vam odgovori da bi to moglo ubiti ljude i, naravno, izbjegavanje smrti je važnije od grljenja svog oca, što da na to kažemo? Ostavlja nas bez teksta. Mi nekako vidimo smisao toga, ali opet, nekako i ne vidimo.

A nije dovoljno ni ukazivanje na ustav. Ako ne razumijemo zašto je uopće nešto u ustavu i ne možemo to obraniti, čak ni sami sebi, zašto bi se onda itko gnjavio? Ljudi će samo naglasiti da je spašavanje života važnije od nekih sitnih pravnih argumenata.

Dakle, vratimo se korak unatrag i razjasnimo nekoliko stvari o filozofskoj pozadini naših zapadnih ustava i kako se oni odnose na korona mjere.

Eye 1

Koje osobine ličnosti predviđaju psihopatiju i spolni nagon?

silhouette kiss
© Hoang Loc from Pexels
Novo istraživanje ispituje vezu "Mračne Četvorke/Trijade" i drugih karakteristika.

Tanka je granica između zdravog razuma i ludosti, ili barem tako kažu. Ali što je s osobnošću? Kolika je razlika između osobina poput psihopatije i onih zajedničkih i društveno odobrenih?

Novo istraživanje objavljeno u European Journal of Psychological Assessment može nam dati odgovor. Tim psihologa pod vodstvom Delroya Paulhusa sa Sveučilišta Britanske Kolumbije proveo je istraživanje u kojem su pokušali mapirati četiri aspekta onoga što se naziva "Mračna Četvorka" na pet najpoznatijih i najistraživanijih dimenzija ličnosti (eng. Big Five, Velika Petorka, op. prev.) - to jest ekstraverzija, otvorenost za iskustvo, emocionalna stabilnost, savjesnost i slaganje s drugima.

Komentar: Također pročitajte:


Eye 1

Postoje li zaista "oči psihopata"?

Look
© Harpazo Hope/Getty Images
Kriminalističke drame, trileri i romani misterije popularizirali su psihopatiju, pridonoseći mnogim mitovima oko toga što ona uistinu znači.

Na primjer, ljudi ponekad koriste izraz "psihopat" naizmjenično s drugim stigmatizirajućim izrazima, poput "zao", "nasilan" ili "kriminalac". Možda ste čitali da psihopati uopće ne osjećaju emocije i ne brinu se za posljedice svojih djela.

Možda ste pak čuli da je moguće prepoznati psihopata jednostavnim gledanjem u oči.

Ipak, psihopatija je nešto složenija nego što ove ideje sugeriraju.

Komentar: Također pročitajte: