Paraliza sna je stanje u kom je čovek svestan, ali ne može da se kreće ni da govori. Onaj ko to iskusi je "paralizovan" i na sebi oseća težinu, kao da neko ili nešto teško sedi na njemu.

Ako ste se probudili usred noći i pokušali da se pomerite, a telo ne reaguje, iskusili ste paralizu sna.

Ponekad mnogi prvo pomisle da je to san, ali osećaj je veoma neobičan jer su svesni svega što se događa, sve deluje stvarno. Često pokušavaju i da pozovu u pomoć, ali nisu u stanju da ispuste bilo kakav zvuk.

Ovaj fenomen je iskusilo 7,6 odsto ljudi, a neki od njih iskusili su ga i više puta u životu. Postoji mogućnost i da ste paralizu sna nekada i doživeli, ali da toga ne možete da se setite, piše Bright Side.

Georgij Ivanovič Gurdjieff bio je armensko-grčki mistik, metafizičar i filozof koji je obilježio početak nove duhovne ere Zapada. Školovan u manastirima Istoka, odlučio je prenijeti učenje ezoterijske prakse na Zapad.

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta", duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha. Njegov rad su preuzeli Bennet i Ouspensky.

"Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo.

Osobnost u čovjeku je ono što 'nije njegovo'.

Suština je istina u čovjeku; osobnost je laž. Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uvjetima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.

Međutim, po pravilu, osobnost kod takvih osoba je vrlo malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo osobno od onoga što 'nije njihovo', što je rezultat obrazovanje i kulture."

Tko je bio Gurdjieff?

Georgij Ivanovič Gurdjieff (1877. - 1949.), proputovao je Istok naširoko i poprijeko u potrazi za tajnim ezoterijskim znanjem. Među njegovim najvećim postignućima su bili tajni sufijski manastiri te manastir Sarmong na dalekim obroncima Tibeta, o čijem unutarnjem radu je Gurdjieff nerado govorio. Jedino što je ispričao je koliko mu se bilo teško popeti na goru na kojoj su ulazna vrata bila i ostala na vrhu ledene mrcine.

Sva svoja putovanja Gurdjieff je iznio u svojoj knjizi "Susreti sa izuzetnim ljudima" prema kojoj je snimljen čak i film u kojem igra i Fabijan Šovagović. Gurdjieff je bio neprocjenjiv egiptolozima u proučavanju Egipta jer su njegova dostignuća i tajni uvidi rasvijetlili mnoge tajne, među njima i o "objektivnoj umjetnosti", a Gurdjieff je bio i jedan od malobrojnih koji je vidio i skicirao slike pretpotopnog Egipta, Egipta prije potopa, kada je Egipat bio zimzelena meka ezoterijskih učenja.

Gurdjieff je sva svoja znanja i uvide raspravio u nekoliko svojih literarnih djela, među kojima se većina može pronaći u našim knjižarama. "Život je stvaran samo kad jesam", "Susreti sa izuzetnim ljudima", "Belzebubove priče", "Glasnik nadolazećeg dobra", "Borba Magičara".

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta" duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha.

Njegov rad je preuzeo Ouspensky te proširio učenje. Ouspensky je inzistirao na komercijalnoj upotrebi ezoterijskog znanja no Gurdjieff ga je upozorio i nakon toga su se razišli. Za života, Ouspensky je napisao jednu uspješnu knjigu u kojoj se pojavljuje i Gurdjieff kao glavni lik - "U potrazi za čudesnim", iz koje smo izvukli neke zanimljive dijelove u nastavku teksta.

S druge strane, Gurdjieffov učenik Bennet je također nastavio s njegovim radom i to prilično uspješno, ali bez literarne ostavštine.

Nisu poznati njegovi današnji nasljednici.

Slijedi izvadak iz knjige "U Potrazi za Čudesnim", P.D. Ouspenskog, nastavak na prijašnji članak G. I. Gurdjieff: O evoluciji Čovjeka.

Novo izdanje knjige Politička ponerologija, autora Andrewa M. Łobaczewskog, i urednika Harrisona Koehlija, sada je dostupno na Amazonu.1 Ova čudna i provokativna knjiga tvrdi da je totalitarizam rezultat proširenja psihopatologije iz skupine psihopata na cjelokupno političko tijelo, uključujući njegove političke i ekonomske sustave. Politička ponerologija je osnovno štivo za zabrinute mislioce i sve one koji pate od prošlog i sadašnjeg totalitarizma. To je posebno ključno danas, kada se totalitarizam ponovno pojavio, ovaj put na Zapadu, i gdje utječe na gotovo svaki aspekt života, uključujući posebno život uma.

Kad sam se prvi put susreo s Političkom ponerologijom, mučio sam se da razumijem kako je totalitarno ljevičarstvo učinkovito zavladalo Sjedinjenim Američkim Državama. Otkad sam se kao profesor na Sveučilištu u New Yorku susretao s bijesnim borcima socijalne pravde — što sam ispričao u svojoj knjizi Proljeće za pahuljice (eng. Springtime for Snowflakes) — počeo sam, jako alarmiran, primjećivati ​​totalitarni karakter suvremene ljevice. Tada me je pojava "woke" ideologije i njezino metastaziranje iz akademske zajednice u cijelo društveno tijelo usmjerila na misiju razumijevanja uspona totalitarizma — jer sam vjerovao, i još uvijek vjerujem, da je "wokizam" totalitaran. Daleko od toga da je "liberalan" u klasičnom smislu, "woke" ideologija je slična jakobinizmu koji je potaknuo komunističke revolucije u Rusiji, Kini i drugdje. Cilj mu je srušiti uspostavljeni poredak u cijelosti i preoblikovati svijet u njegovu sliku utopije.

Započeo sam s proučavanjem boljševičke revolucije u Rusiji i nastavio ispitivanjem izvoza boljševičkih varijanti u istočnu Europu i Aziju. Komunizam mi je bio zanimljiviji od nacizma i puno više zapostavljeni teren u američkoj akademiji. Nadalje, bio je relevantniji u sadašnjem kontekstu. Pokušavajući istražiti ljevičarski politički kriminal, bio sam i začuđen i bijesan kako je akademija pokopala velik dio povijesti. Na primjer, pretraživanja za praksama "seanse borbe" i "autokritike", koje su bile toliko rasprostranjene tijekom Kulturne revolucije u Kini, nisu dale gotovo ništa. Ove i srodne teme ili nisu obrađene ili su jednostavno nestale. Sumnjao sam da je poduzeto veliko zataškavanje.

Međuljudsko povjerenje ključna je komponenta zdravih odnosa. Kada komuniciramo sa strancima, brzo procijenimo možemo li im vjerovati. A te važne društvene vještine mogu biti oblikovane našim najranijim odnosom sa skrbnicima.

Prema novoj studiji sa Sveučilišta Illinois, adolescenti koji su kao mali imali nesigurnu privrženost svojim majkama vjerojatnije će precijeniti pouzdanost stranaca.

"Ideja je razumjeti imaju li rani odnosi privrženosti s majkama longitudinalnu, prediktivnu povezanost s načinom na koji adolescenti obrađuju znakove povezane s pouzdanošću, kako na razini ponašanja tako i na razini mozga", objašnjava Xiaomei Li, doktorand na Odjelu za ljudski razvoj i Obiteljske studije na Sveučilištu Illinois i glavni autor rada.

Georgij Ivanovič Gurdjieff bio je armensko-grčki mistik, metafizičar i filozof koji je obilježio početak nove duhovne ere Zapada. Školovan u manastirima Istoka, odlučio je prenijeti učenje ezoterijske prakse na Zapad.

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta", duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha. Njegov rad su preuzeli Bennet i Ouspensky.

"Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo.

Osobnost u čovjeku je ono što 'nije njegovo'.

Suština je istina u čovjeku; osobnost je laž. Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uvjetima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.

Međutim, po pravilu, osobnost kod takvih osoba je vrlo malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo osobno od onoga što 'nije njihovo', što je rezultat obrazovanje i kulture."

Tko je bio Gurdjieff?

Georgij Ivanovič Gurdjieff (1877. - 1949.), proputovao je Istok naširoko i poprijeko u potrazi za tajnim ezoterijskim znanjem. Među njegovim najvećim postignućima su bili tajni sufijski manastiri te manastir Sarmong na dalekim obroncima Tibeta, o čijem unutarnjem radu je Gurdjieff nerado govorio. Jedino što je ispričao je koliko mu se bilo teško popeti na goru na kojoj su ulazna vrata bila i ostala na vrhu ledene mrcine.

Sva svoja putovanja Gurdjieff je iznio u svojoj knjizi "Susreti sa izuzetnim ljudima" prema kojoj je snimljen čak i film u kojem igra i Fabijan Šovagović. Gurdjieff je bio neprocjenjiv egiptolozima u proučavanju Egipta jer su njegova dostignuća i tajni uvidi rasvijetlili mnoge tajne, među njima i o "objektivnoj umjetnosti", a Gurdjieff je bio i jedan od malobrojnih koji je vidio i skicirao slike pretpotopnog Egipta, Egipta prije potopa, kada je Egipat bio zimzelena meka ezoterijskih učenja.

Gurdjieff je sva svoja znanja i uvide raspravio u nekoliko svojih literarnih djela, među kojima se većina može pronaći u našim knjižarama. "Život je stvaran samo kad jesam", "Susreti sa izuzetnim ljudima", "Belzebubove priče", "Glasnik nadolazećeg dobra", "Borba Magičara".

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta" duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha.

Njegov rad je preuzeo Ouspensky te proširio učenje. Ouspensky je inzistirao na komercijalnoj upotrebi ezoterijskog znanja no Gurdjieff ga je upozorio i nakon toga su se razišli. Za života, Ouspensky je napisao jednu uspješnu knjigu u kojoj se pojavljuje i Gurdjieff kao glavni lik - "U potrazi za čudesnim", iz koje smo izvukli neke zanimljive dijelove u nastavku teksta.

S druge strane, Gurdjieffov učenik Bennet je također nastavio s njegovim radom i to prilično uspješno, ali bez literarne ostavštine.

Nisu poznati njegovi današnji nasljednici.

Slijedi izvadak iz knjige "U Potrazi za Čudesnim", P.D. Ouspenskog.

Emocionalno zanemarivanje ili zlostavljanje u djetinjstvu može imati alarmantno snažne učinke na ljudsku psihu u odrasloj dobi.

Djeca narcisoidnih roditelja to predobro znaju, jer ih je odgajao netko s ograničenim kapacitetom za empatiju i pretjeranim osjećajem grandioznosti te lažne superiornosti.

Djeca narcisoidnih roditelja programirana su da u ranoj dobi traže potvrdu tamo gdje je nema, da vjeruju kako je njihova vrijednost povezana s ugledom njihovih obitelji te su naučena da svoju vrijednost mogu potvrditi samo time koliko dobro mogu 'služiti ' potrebama svojih roditelja.

Živjeli su život u kojem ljubav nije bila bezuvjetna, ako je uopće bila pružena.

Vrlina nije ništa drugo nego djelovanje u skladu sa zakonima vlastite prirode.
Spinoza

Danas se čini da se pojam "vrlina" odnosi na zastarjeli etički sustav.

Vrlina dolazi od latinske riječi vir, što znači čovjek, a virtus označava zaslugu čovjekovu, moralnu snagu koju on razvija, snagu njegove duše.

Vrlina je dakle posebna osobina koja čovjeku omogućuje preispitivanje sebe i rađanje nutarnjeg života pomoću sagledavanja samoga sebe i ispravljanja.

...vrlina je izraz prave čovjekove prirode - njegove tajanstvene, duboke prirode - one koja mu dopušta pristupanje savjesti, vlastitom dostojanstvu.

Georgij Ivanovič Gurdjieff bio je armensko-grčki mistik, metafizičar i filozof koji je obilježio početak nove duhovne ere Zapada. Školovan u manastirima Istoka, odlučio je prenijeti učenje ezoterijske prakse na Zapad.

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta", duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha. Njegov rad su preuzeli Bennet i Ouspensky.

"Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo.

Osobnost u čovjeku je ono što 'nije njegovo'.

Suština je istina u čovjeku; osobnost je laž. Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uvjetima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.

Međutim, po pravilu, osobnost kod takvih osoba je vrlo malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo osobno od onoga što 'nije njihovo', što je rezultat obrazovanje i kulture."

Možemo li vjerovati našim osjećajima?

Često se za ljude kaže da su racionalna bića, ali u stvarnosti mi smo i vrlo emocionalna bića. Često je povijest bila pozornicom strašnih djela koja su počinila ljudska bića obuzeta strastima. Podalje od tih drama velikih razmjera, naš svako­dnevni život vrvi slučajevima u kojima je ispravno postupanje žrtvovano zbog nagona, ega i instinkta.

U velikim kazališnim tragedijama, kao što su Shakespeareove Kralj Lear ili Romeo i Julija, postupci pobuđeni strastima doveli su do nesretnog lanca događaja - izdaje i smrti.

To je sudbina likova velikih tragedija, ali koliko su se puta naše male svakodnevne drame razvile u negativnom smjeru zbog nedostatka vladanja sobom? Koliko nas je puta naše djelovanje vođeno strašću dovelo do ruba ponora?

Postoje osobe čije ponašanje konstantno ima negativnu konotaciju. One, jednostavno, nikada nisu zadovoljne, čak se u sebi žale i same sebi

Mozak je organ koji je neuroplastičan, što znači da ima sposobnost da se menja. U svakom trenutku života možemo da promenimo fokus sa negativnih na pozitivna gledišta, a mozak će to osetiti i "odgovoriti" na izazov. Možemo da povećamo svoj koeficijent inteligencije (IQ) ili da naučimo nove veštine koje će nam promeniti život. Takođe, mozak može da se oporavi i od nekih fizičkih oštećenja.

Mozak reaguje i na pozitivne, i na negativne impulse

Uz to, naša emotivna i socijalna inteligencija jačaju, razvijaju se i napreduju ako se "odučimo" od štetnih ponašanja, verovanja i navika. Upravo svest o tome trebalo bi da ohrabri i pomogne nam da iz teških situacija pronalazimo rešenja. Mozak je neodvojivi učesnik tih procesa. Prisutna je, međutim, i druga strana medalje - "redizajniranje" mozga može da se odvija i u drugom smeru, što praktično znači da ga neka kontraproduktivna ponašanja oslabljuju, otupljuju i čine manje funkcionalnim. Dobra vest je da na svaku pozitivnu promenu, koliko god bio "pogođen" prethodnim ponašanjima, mozak dobro reaguje.