Zadovoljstvo je čitati Dave Chalmersa.

OK, pretpostavljam da možda ne uvijek, i ne za svakoga. To je ipak analitička filozofija.

Ono što čini zadovoljstvo dok ga čitate jest to što je nevjerojatno pametan, temeljit, pažljiv u svojim mislima i izvrsno razumije kanon analitičke filozofije.

Ono po čemu se on još više ističe je to što, slažete li se s njim ili ne, možete reći da ga pokreće potraga za istinom: postoji vatra. On nije poput nekih od onih filozofa koji su jednostavno poput mašine za mljevenje, uživaju u hiper-apstraktnoj misli ili žele privući pozornost šokirajući ljude argumentima tipa "sve vaše intuicije su pogrešne".

Nova optička iluzija nazvana "rupa koja se širi" pojavila se juče na internetu i odmah je postala viralna. Stručnjaci pomno posmatraju ovu optičku iluziju koja je toliko moćna da može da prevari nesvesne reflekse očiju i mozga.

Prema njihovim rečima, samo 80 odsto ljudi je u stanju da u potpunosti doživi iluziju, a istraživači nisu baš sigurni zašto.

Optička iluzija se sastoji od bele pozadine sa crnim tačkama, u čijem središtu je maglovita crna rupa. Ako se duboko zagledate u nju, postoji šansa da ćete primetiti da se oblik širi.

Kružna centralna crna rupa izaziva utisak optičkog toka - doživljavanje kretanja kroz ono što vidimo. Prema istraživačima, kada ljudi pogledaju u ilustraciju, zenica ima tendenciju da se širi i povećava kako bi ušlo više svetlosti, piše Iflscience.

Recenzija I. svezaka i mogući filozofski prigovori
Oni od vas, koji su pratili moje postove ovdje, znaju da sam više puta spominjao veliki opus Iaina McGilchrista, "The Matter With Things". Vrijeme je za recenziju prvog sveska.

Drugi svezak još nisam pročitao; zapravo, napisao sam dijelove ovog teksta odmah nakon čitanja uvoda. Općenito mi se ovo pokazalo korisnom strategijom: slažete svoje misli dok čitate, dok su još svježe, povezujete ih s drugim idejama i, u skladu s pristupom desne hemisfere, vjerujete svojoj intuiciji.

Mislio sam da ću to spomenuti, ne samo zato što se u ovoj recenziji moje misli skreću na odnos između materijalizma i hipoteze o hemisferama, iako nisam ni uronio u ono što McGilchrist ima za reći o tim pitanjima (on se uglavnom njima bavi u svesku II). Pa idemo.

_______________________________

Mnogo tinte je proliveno na ovo pitanje.

Uostalom, dizanje šake prema nebu, izvikivanje gađenja prema Bogu koji dopušta da se sva ta neizreciva patnja i zlo dogodi na ovom svijetu, čini se kao bezvremenski motiv. I to iz dobrih razloga.

Bez sumnje, kao odgovor, mnoge teološke obrade problema zla proizvele su velike uvide. (Na primjer, sviđa mi se govor Petera Kreefta koji se bavi problemom iz tradicionalne katoličke perspektive.)

Ali također mi se čini da je kršćanska misao uvijek bila previše vezana uz tri premise problema i logične sitnice koje ih okružuju.

Granični poremećaj ličnosti odnosi se na osjećaje i ponašanja koji se osobi što ih proživljava čine prikladni i opravdani, iako joj upravo ti osjećaji i ponašanja uzrokuju puno problema u životu.

Granični poremećaj osobnosti (eng. Borderline Personality Disorder BPD) je poremećaj koji obično uključuje sljedeće simptome:

• Neprikladne ili ekstremne emocionalne reakcije
• Vrlo impulzivno ponašanje
• Povijest nestabilnih odnosa

Intenzivne promjene raspoloženja, impulzivna ponašanja i ekstremne reakcije mogu otežati osobama s poremećajima granične osobnosti da završe školovanje, održavaju stabilna radna mjesta i imaju dugotrajne zdrave odnose.

Ljudi s poremećajima osobnosti nisu svjesni da njihovo ponašanje ili obrasci mišljenja nisu odgovarajući, upravo suprotno oni vjeruju da su njihovi stavovi ispravni. Kada konačno i zatraže pomoć od stručne osobe oni vjeruju da njihov problem uzrokuje neka druga osoba ili situacija.

Poremećaj osobnosti uključuje ove tipove: paranoidni, shizoidni, shizotipni, histrionski, nerealistički, protudruštveni, granični, izbjegavajući, ovisni, opsesivno - kompulzivni i pasivno - agresivni.

Šta ljude čini naročito velikodušnim ili okrutnim? Istraživači kažu da način na koji nam je mozak organizovan može da utiče na to koliko saosećamo.

S kuhinjskog prozora svoje pokretne kuće u Obernu u Ilinoisu Ešli Oldridž imala je nesmetan pogled na železničku prugu udaljenu stotinak metara.

Kad je ta 19-godišnja majka prvi put ugledala čoveka u invalidskim kolicima, upravo je završila davanje ručka svojoj dečici od jedne i tri godine, te je nastavila da pere sudove - još jedan u beskonačnom nizu kućnih poslova. Dignuvši pogled, primetila je da se invalidska kolica ne kreću. Zaglavila su se između šina. Čovek je zvao upomoć, a jedan motociklista i dva automobila prošli su bez zaustavljanja.

Oldridžova je požurila da pozove komšiju da pripazi na decu kako bi mogla da pomogne. Utom je začula sirenu voza i zveket rampe koja se spušta, što je značilo da se voz približava. Potrčala je bosih nogu preko šljunkovite staze duž šina. Kad je stigla do čoveka, voz je bio udaljen manje od kilometra, a išao je brzinom od oko 125 kilometara na sat. Nije uspela da oslobodi invalidska kolica, pa je stala iza čovekovih leđa, obavila mu ruke oko grudi i pokušala da ga podigne, ali nije uspela. Dok je voz jurio prema njima, povukla ga je svom snagom, pala unazad i pritom ga izvukla iz sedišta. U sledećih nekoliko sekundi voz je smrskao invalidska kolica, odnoseći komade čelika i plastike gotovo kilometar niz šine.

U svom psihoanalitičkom osvrtu na psihologiju politike, "Pyschopathology and Politics" [hrv. "Psihopatologija i politika"; op.prev.], Harold Lasswell je primijetio:

Posebna vrijednost psihopatološkog pristupa je u tome što on predstavlja supermikroskopsku metodu korištenja pojedinačnih instanci za proučavanje kulturnih obrazaca. (str. 258)

Distinktivna oznaka homo politicusa je racionalizacija premještanja [privatnih motiva na javne objekte] u smislu javnih interesa. (str. 262)

Političko djelovanje ovisi o simbolizaciji nezadovoljstva pojedinca u smislu uključivijeg samoga sebe koji zastupa skup zahtjeva za društvenim djelovanjem. (str. 265)

Politička ponerologija djeluje na sličnom principu, ali s fokusom na poremećaje osobnosti. Jedan od njezinih argumenata jest da osebujne kognitivne i emocionalne značajke različitih poremećaja osobnosti - drugim riječima, njihovi tipični "svjetonazori" - utječu na to koje vrste politike privlače njihove nositelje i koje bi mjesto mogli naći u takvom sustavu. Kao primjer takvog svjetonazora, evo kako Nicholas Thomson sažima psihopatski svjetonazor:

"Mogu raditi što god hoću, jer mi je u prošlosti počinjena nepravda; svi ostali su nečasni, sebični, slabi i manipulativni; stoga ih imam pravo iskoristiti." ("Understanding Psychopathy" [hrv. "Razumijevanje psihopatije"; op.prev.], str. 29-30, malo prilagođeno)

Takozvani "kršćanski transhumanizam", ili pokušaj spajanja transhumanističke agende s propisima kršćanske teologije, postoji već neko vrijeme. No nedavno je došlo do ponovnog porasta interesa za projekt. Knjiga Religious Transhumanism and Its Critics [Religijski transhumanizam i njegovi kritičari; op.prev.], objavljena 2019., tvrdi da nudi "svjedočanstvo iz prve ruke o vrijednosti transhumanističke vizije koju percipira religiozni um". Svezak uključuje priloge brojnih kršćana. "Kršćanska transhumanistička udruga" (CTA), osnovana 2014., aktivno je posvećena promicanju transhumanizma kao sredstva "sudjelovanja s Bogom u otkupljenju, pomirenju i obnovi svijeta".

Problem s tim nastojanjima je u tome što su transhumanistički svjetonazor i kršćanska vjera nespojivi. Ne možete biti "kršćanski transhumanist" - isto kao što ne možete biti kršćanski budist ili kršćanski musliman.

Transhumanizam je futuristički društveni pokret. Njegovi pristaše vjeruju da se besmrtnost može postići u tjelesnom svijetu kroz čuda primijenjene tehnologije. Cilj je postati "H+" ['H' od engleske riječi "human", čovjek; op.prev.], ili više od čovjeka. Transhumanistički prozelitizatori uključuju akademike poput Nicka Bostroma iz Oxforda, velike tehnološke gurue poput Raya Kurzweila i popularizatore poput predsjedničkog kandidata 2016. Zoltana Istvana. Obećavaju da dolazi "singularnost" - vrijeme kada će krešendo znanstvenog napretka učiniti pokret nezaustavljivim, a transhumanisti će se transformirati u super-bića koja mogu uživati ​​u fizičkom životu bez kraja.

Antisocijalni poremećaj ličnosti stanje je mentalnog zdravlja zbog kojeg osoba ne razumije kako se ponašati prema drugima. Često osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti pokazuju nedostatak poštovanja prema drugima, koriste manipulaciju ili se ponašaju nepromišljeno.

Svaka osoba ima jedinstvenu osobnost koja određuje kako će razmišljati i ponašati se. Ipak, poremećaji ličnosti, poput antisocijalnog, mogu negativno utjecati na to kako osoba misli, percipira, osjeća ili se odnosi prema drugima.

Antisocijalni poremećaj ličnosti posebno je izazovan, a u nastavku možeš otkriti koji su njegovi simptomi i potencijalni uzroci te kako ga liječiti.

Vjerojatno si dosad uočila narcisoidno ponašanje, a i nazvala nekoga narcisom. Možda je to prijatelj ili prijateljica koji su pokušavali stvoriti savršenu sliku o sebi ili su gotovo uvijek stavljali svoje potrebe ispred tvojih.

Istraživanja sugeriraju da od 1 do 6 posto stanovništva ima narcisoidni poremećaj ličnosti, a od 50 do 75 slučajeva su to muškarci. Ljudi sa narcisoidnim osobinama ima svih vrsta i oblika, a spektar specifičnih ponašanja i vrijednosti koje narcisoidne osobe imaju, raznovrstan je.

Što je narcisoidni poremećaj ličnosti?

"Narcisoidna osoba, po definiciji, je netko s izrazitim uzorkom grandioznosti, potrebom za divljenjem i nedostatkom empatije, čiji simptomi počinju u ranoj odrasloj dobi", kaže dr. Cory Newman, profesorica psihologije na Medicinskom fakultetu Perelman na Sveučilištu Pennsylvaniji. Ove osobine se mogu pokazati na više načina.

Klinika Mayo nadalje opisuje NPL kao mentalno stanje u kojem ljudi imaju napuhani osjećaj vlastite važnosti, ali da iza ove maske ekstremne sigurnosti leži krhko samopouzdanje koje je podložno najmanjoj kritici.