Škola ne bi trebala ići ukorak s tehnološkim napretkom kao njegova slijepa službenica, već bi trebala čuvati i hraniti ono najbolje što smo dosad spoznali, ono što je svojstveno samo nama ljudima.

"Kad narastem bit ću televizor, kad narastem bit ću TV!" pjevali su u uvodnom džinglu nekadašnje HRT-ove "Parlaonice". Te 1992. godine kad se ova emisija počela prikazivati malo je tko mogao očekivati da će za samo dvadesetak godina televizija, tadašnji glavni izvor zabave, kod mladih generacija postati passé, a da će razne aplikacije i društvene mreže postati njihove nove "parlaonice". No dok je televizija bila dominantan medij kojih sedamdesetak godina, nove društvene mreže dominaciju gube puno većom brzinom. Tako se Facebook danas već pomalo smatra zastarjelim, a Instagramu sve više pada popularnost u korist TikToka.

Hrvoje Vargić na svojem je Facebook profilu napisao tekst o sukobima koji se događaju na svakodnevnoj razini zbog različitih pogleda na situaciju oko pandemije koronavirusa, posbice vezanim uz korona mjere i cijepljenje. Za razliku od nekih drugih tekstova na sličnu temu, u ovom je ponuđen i prijedlog za nadilaženje trenutne krize u brojnim odnosima. Tekst prenosimo u cijelosti.

Ako ste poput mene, priče o iskustvima bliske smrti fasciniraju vas kada god ih čujete.

Postoji preko dvadeset milijuna izvještaja o iskustvima bliske smrti (NDE, near-death experience) iz svake kulture, svake religije, od ljudi koji tvrde da su ateisti ili agnostici, čak i od onih koji nikada nisu bili izloženi nikakvoj religiji. Nevjerojatna je činjenica da su kod svih osoba koje su doživjele takvu pojavu ta iskustva iznimno slična. Priznajem da je jedan od razloga što sam ovime fascinirana taj što je moja majka imala takvo iskustvo dvije godine prije nego što je zapravo preminula.

Mnogi, poput moje majke, kažu da su vidjeli svjetlo i tunel. Većina ih kaže da su tamo vidjeli članove obitelji koji su ih došli pozdraviti. Govore i o "osvrtu na život", ali ne s pozicije osuđivanja, nego da su doznali da su mnogi trenuci u životu mogli rezultirati boljim odabirima, naročito u vezi s time kako svaka odluka i odabir koji napravimo utječe na druge.

Dr. Mary Neal, ortopedska kirurginja, o svojemu je iskustvu rekla: "Umiranje je jednostavno odlazak kući." Ona se bila utopila, i provela je trideset minuta pod vodom prije nego što su je spasioci počeli oživljavati. Prisjeća se da je sve što je tada doznala imalo veze s Bogom koji ljubi i oprašta, i da čovjeka tada boravak s Bogom ispunjava osjećajem dolaska kući. Te me priče istovremeno intrigiraju i zadivljuju.

Uz empatiju, sposobnost prepoznavanja i osjećanja emocija drugih ljudi, dolazi i nedostatak kojim upijamo patnje i negativnosti drugih oko sebe. Kada se to dogodi, vaša sposobnost da funkcionirate u punoj snazi može biti značajno ugrožena. Čak se i na osobu koja nije toliko empatična može energetski utjecati kada je u blizini negativnih ili dramatičnih ljudi.

Upijanje tuđe negativne energije može biti jednako otrovno za osobu kao i uzimanje nezdrave hrane, a možda čak i više iscrpljujuće. Stoga, naučiti kako spriječiti da se to dogodi može biti vrijedna vještina. Evo pet metoda koje možete koristiti kako biste apsorbirali manje negativne energije od ljudi oko sebe.

1) Budite izbirljivi u vezi s ljudima koje puštate u svoj život

Morate se pomiriti da se nećete svidjeti svima i ne morate se sprijateljiti sa svima koje sretnete. Ne morate se prisiljavati da se sprijateljite sa svima koje sretnete, bilo na poslu, bilo preko postojećih prijatelja ili preko svoje djece. Naravno, želite biti pristojni, ali vjerujte svojoj intuiciji kada upoznajete nove ljude i nemojte nikada imati osjećaj da trebate provoditi vrijeme s ljudima samo zato što ste ih upoznali preko poznanika.

Drakula, Frankenstein, vještice, duhovi i goblini svuda su oko nas u ovo doba godine - a Hollywood ih drži u pripremi i tijekom cijele godine. Zastrašujući filmovi omogućuju nam da doživimo dozu dobre preplašenosti kad god to poželimo, ali zašto ljudi žele to iskustvo?

Što to u vašem mozgu razlikuje ugodan nalet adrenalina dok gledamo horor film od traumatičnog iskustva provale u vašu kuću?

Očigledan odgovor jest taj da vi znate da ono što se događa na ekranu nije stvarno. Prema Andreasu Keilu, profesoru psihologije na Sveučilištu Florida u Gainesvilleu, to znanje počinje u vizualnom korteksu, području u stražnjem dijelu mozga koje obrađuje ono što vidimo i pomaže povezati te slike s osobnim i kulturnim događajima koji ih stavljaju u kontekst.

Kao i druga kortikalna područja mozga (slušni korteks, osjetilni korteks, motorni korteks i kora velikog mozga), vizualni korteks misli. Vidite tamnu mrlju na podu, primijetite da ta tamna mrlja ima izbočine, shvatite da su te izbočine noge i vaš mozak kaže "Pauk!"

Ono što se događa u komedijama i crtićima kad lik ima đavla na jednom ramenu, a anđela na drugom nije daleko od percepcije ljudi o stvarnom svijetu, otkriva nova studija sa Sveučilišta Waterloo. Moralni karakter i motivi nadnaravnih bića su očiti, a i ljudi imaju slična očekivanja kada su u pitanju pojedinci koje vide kao dobre ili loše.

Znanstvenici su istraživali očekivanja o tome kako dobri i zli pojedinci odgovaraju na zahtjeve. Istraživači su bili zainteresirani za razumijevanje zašto filmovi i narodne priče često prikazuju đavla i demone kako žele udovoljiti slučajnim zahtjevima, dok anđeli nisu prikazani na ovaj način. Njihova studija ukazuje na to da na vjerovanja ljudi o dobrim i zlim likovima utječu njihovi pogledi na obične ljude.

"Naši rezultati ukazuju na to da ljudi očekuju da će dobri pojedinci biti osjetljivi na namjere koje stoje iza zahtjeva, dok će zli pojedinci biti relativno neosjetljivi na te namjere. Ovi nalazi oblikuju očekivanja ljudi o zahtjevima upućenim običnim ljudima i nadnaravnim bićima", rekao je Ori Friedman, profesor razvojne psihologije u Waterloou i vodeći autor studije.

Jedini čovjek u Njemačkoj koji još ima privatni život onaj je koji spava. Izrekao je to nacistički vođa Robert Ley, koji će se mnogo kasnije objesiti u svojoj ćeliji prije početka suđenja u Nürnbergu, potpuno podcijenivši moć terora koji je Njemačkom vladao dvanaest godina. U totalitarizmu koji je zamračio Europu, privatnog života nije bilo ni u snu, jer je i tamo sloboda bila zabranjena, svjedoči knjiga Charlotte Beradt "Snovi pod Trećim Reichom", prvotno objavljena u Njemačkoj 1966. godine, dvije godine kasnije u Sjedinjenim Državama, a nedavno je, u izdanju Disputa, doživjela i svoje hrvatsko izdanje.

Charlotte Beradt (1907-1986), odrasla je u Berlinu u židovskoj trgovačkoj obitelji, do dolaska nacista na vlast radila je kao novinarka i publicistkinja. Bila je članica Njemačke komunističke partije, ali ju je napustila zbog neslaganja sa sve većom staljinizacijom. Godine 1939. emigrirala je nakratko u Englesku, a od 1940. živi u New Yorku. Poslije rata postala je stalna suradnica zapadnonjemačkog radija i počela objavljivati priloge u časopisima i novinama u domovini, a bavila se i prevođenjem s engleskoga na njemački; među ostalim prevela je više eseja H. Arendt, s kojom se i sprijateljila. Njezina prva knjiga Snovi pod Trećim Reichom (Das Dritte Reich des Traums) u Njemačkoj je objavljena 1966, a u SAD-u 1968. Godine 1969. objavila je biografiju socijaldemokratskog, odnosno komunističkog političara Paula Levia. Godine 1973. priredila je knjigu pisama Rose Luxemburg svojoj tajnici i prijateljici Mathilde Jacob.

U ovoj metodološki i konceptualno jedinstvenoj knjizi njemačka novinarka i publicistkinja Charlotte Beradt donosi i komentira sadržaje mnoštva snova koje su Nijemci različite dobi i društvenog statusa (od vlasnika tvornice do čistačice, od obrtnika i trgovaca do studenata, liječnika i činovnika, a među njima je niz Židova) usnili, a ona ih anketiranjem prikupila u prvom razdoblju nacističkog režima od 1933. do 1939. godine.

Ova zbirka snova pruža nešto što ne nudi nijedna druga vrsta povijesnih izvora, naime zaprepašćujuću promjenu perspektive koja proširuje vidokrug i otvara slojeve do kojih ne dosežu čak ni dnevničke zabilješke. Zabilježeni snovi uvode nas u naše naizgled privatne svakodnevice, u koju prodiru valovi propagande i terora.

Dok sam bio kod kuće zatvoren zbog koronavirusa i zaključavanja, imao sam puno vremena za razmišljanje, čitanje i gledanje videozapisa na YouTubeu. Htio bih vas odvesti na malo putovanje, pokazati vam što sam pronašao i što sam naučio te kako mislim da je sve to povezano sa onim što se danas događa u svijetu.

Covid-19 je odnio ljude u ludilo. Unatoč niskoj smrtnosti, mnogi ljudi strahuju za svoje živote. Postoji velika nepovezanost između stvarnog broja umrlih i straha od smrti koji je ova kriza izazvala kod ljudi. Čini se da za to postoji niz razloga.

Prvi i najočitiji je nemilosrdno filanje stanovnika slikama apokaliptičnih scenarija. Uključite televiziju i bit ćete 24 sata dnevno preplavljeni pričama o propasti, mraku i smrti. Porilično su očite ratoborne fraze - trenutna zdravstvena kriza se uspoređuje s ratom i opisuje se kao rat. To potvrđuju termini poput "bitka između života i smrti", "borba protiv virusa" i "radnici na prvim crtama".

No, ako pogledate brojke - čak i ako prepoznajete da su u potpunosti izmanipulirane i izmišljene - one govore drugim jezikom. Najnoviji podaci ukazuju na to da je između 5 i 20% stanovništva imalo kontakt s virusom. Najmanje polovica tog broja se zarazi, ali uopće ne razvije nikakve simptome. Većina zaraženih ima samo blage simptome, analogne onima koje većina ljudi ima tijekom bilo koje sezone gripe. Samo mala manjina teško se razboli, a još uvijek mnogo manje njih umire.

Po definiciji, psihopat nema uspješne veze. Zapravo, istina je da se njegove/njezine veze više odnose na kvantitetu nego na kvalitetu. Kod psihopate nema emocionalne povezanosti i istinskog empatičnog osjećaja. Psihopat jednostavno nije sposoban vjerovati i osloniti se na drugog pojedinca. Sjediti s njima i procjenjivati ​​ih, kao što sam to radio u forenzičkim okruženjima, je kao da razgovarate s nekim tko je dijelom čovjek, dijelom santa leda. Iako se upuštaju u seks i veze, njihovo iskustvo seksa uvelike se razlikuje od ljudi koji nisu psihopati.

Prvo, hajdemo na brzinu pregledati najuznemirujuće osobine psihopate. Prema Upitniku antisocijalnih osobnosti (Blackburn & Fawcett, 1999.), primarnu psihopatiju karakteriziraju neprijateljstvo, ekstraverzija, samopouzdanje, impulzivnost, agresivnost i blaga do umjerena anksioznost. Iako psihopati mogu počiniti ilegalne zločine, psihopati mogu ići kroz život nanoseći štetu drugima, a nikada ne počine stvarni zločin. Osobine psihopate duboko su zabrinjavajuće kada se primijene na seks i veze.

U duhu Noći vještica, mislila sam da biste voljeli neki razgovor o vampirima. U svojoj novoj knjizi Emotional Freedom, psihijatrica UCLA Judith Orloff identificira pet vrsta vampira koji vrebaju uokolo i mogu nam ukrasti energiju ukoliko nismo oprezni. Evo prilagođenih dijelova njezine knjige:

Emocionalni vampiri vrebaju posvuda i nose mnogo različitih maski - od zahtjevnih rođaka do nasilnika na radnom mjestu. Bilo da to čine namjerno ili ne, ti ljudi nas mogu natjerati da se osjećamo preopterećeno, potišteno, obrambeno, ljuto i iscrpljeno.

Bez strategija samoobrane kojima bi im se mogli oduprijeti, žrtve emocionalnih vampira ponekad razvijaju nezdravo ponašanje i simptome poput prejedanja, izolacije, promjene raspoloženja ili osjećaja umora.