Tko je više poravnat sa svojim putem duhovne evolucije?

• Osoba koja sjedi u lotus poziciji, duboko diše i u stanju je savršene mirnoće?

• Ili osoba koja je skvrčena i histerično plače?

Ako baziramo naš odgovor prema svemu što smo naučili iz 'new age' filozofija i većine duhovnih učenja koje se mogu pronaći, mislim da je pošteno reći da je to osoba koja meditira. Ona se doima mirnom, opuštenom i izdvojenom. Sad vas neću "šokirati" i reći da je upravo suprotno točno. No rekao bih da je takva slika o tome jednostavno samo to - slika.

Depresija, tjeskoba i umor su neizostavni dio procesa metamorfoze koja se odvija na planetu danas, te su jako značajni zbog svjetla kojim obasjavaju tranziciju iz starog svijeta u novi.

Kada rastući umor ili depresija postanu ozbiljni, te nam se dijagnosticira Epstein-Barr ili sindrom kroničnog umora ili hipotireoza ili nedostatak serotonina, tipično osjećamo olakšanje i uznemirenost. Uznemirenost: nešto je pogrešno sa mnom. Olakšanje: barem znam da ne umišljam stvari; sada kada imam dijagnozu mogu se izliječiti, a život se može vratiti u normalu. No, naravno, lijek za ova stanja je teško pronaći.

Verujete li u reinkarnaciju? Milioni ljudi širom sveta čvrsto veruju da je reinkarnacija nešto što stvarno postoji. Zanimljivo je da ima puno slučajeva širom sveta gde se pojedinci tačno sećaju ko su bili u „prošlom životu“.

Ipak, jedna od najfascinantnijih priča o reinkarnaciji je ona o Doroti Idi, ženi koja je rekla da bila faraonovoa ljubavnica i sveštenica u prošlom životu pre nekoliko hiljada godina.

Doroti je rođena 1904. godine u predgrađu Londona. Kada je imala oko 3 godine, ona je pala i ozbiljno povredila glavu. Lekari su je proglasili mrtvom, ali ona se čudom probudila i tada se njen život promenio zauvek. Ona se nije ponašala kao normalno trogodišnje dete i njeni roditelji su to primećivali. Doroti je nekoliko puta tražila od svojih roditelja da je odvedu kući u Egipat, nekoliko hiljada kilometara od predgrađa Londona.

Ona je bila ubeđena da je u prošlom životu živela u Egiptu, zemlji faraona. Ne samo da se sećala ko je bila već je ispričala i neverovatne detalje iz vremena kada je bila egipatska sveštenica.

Prema njenim navodima, ona je bila žena po imenu Bentrešit. Živela je i služila na dvoru faraona Setija.

Mlada Doroti je izluđivala svoje roditelje, a njene radikalne promene ponašanja niko nije mogao da objasni. Jednom prilikom je Doroti gledala stare slike hrama Seti I i navela da je to njen dom. Ona je rekla kako joj nije jasno što nema drveća i bašti oko hrama, ali je bila sigurna da je to pravo mesto.

Ovo je jedna od onih životnih mudrosti koje često čujemo, ali teško provodimo u vlastitom životu.

Potvrdu da je opraštanje zaista zdravo, donosi i novo istraživanje koje je proveo Journal of Health Psychology.

Ispitivači su napravili studiju na uzorku od 148 odraslih ljudi te pokušali usporediti mentalno zdravlje onih koji imaju naviku praštati i onih koji teško praštaju.

Očekivano, oni koji su cijeli život bili izloženi stresu imali su slabije mentalno i fizičko zdravlje, ali isto vrijedi i za one koji ne praštaju - ni sebi i drugima.

Takvo ponašanje izaziva ogroman stres u tijelu što dovodi do psihičkih i fizičkih problema, koje praštanje može "otpustiti".

Istraživači tvrde kako sklonost opraštanju može štititi tijelo od bolesti, a smatraju kako se oni koji praštaju bolje snalaze u životu i nose s nedaćama koje je nemoguće izbjeći.

Praštanje nam pruža mogućnost da sami odlučimo da se želimo osjećati dobro i da se riješimo ogromnog kamena s leđa koji nikome ne pomaže, a nama samo šteti.

Iako ovaj uvodni citat prividno nema puno veze s temom, bez uvažavanja i poštivanja Prirode kao uređenog kozmosa u kojem vlada sklad, nećemo moći razumjeti i prepoznati važnost alkemije, te drevne ljudske potrebe za nadilaženjem granica, tu težnju za besmrtnošću i povratkom u stanje ­prvobitne čistoće i izvornog jedinstva te povezanosti ljudskog i božanskog.

Moderni čovjek, kao proizvođač i neumjereni potrošač, sve je veća prije­tnja koja se nadvija nad cijelim našim planetom. Stoga je izuzetno važno osvije­stiti put i način kako stvarati i živjeti u svijetu, a da ga pritom u potpunosti ne zatrujemo, djetinjasto se zavaravajući kako ćemo jednostavno pobjeći na neki drugi planet kada jednom uništimo ovaj naš. Možda ovo zvuči suviše katastrofično i pesimistično, no znajući da upravo na taj način razmišlja dio znanstvene elite i da od deset znan­stvenika osmero radi na vojnim projektima, onda je jasno da ovdje ni nema previše mjesta za optimizam.

Iako je znanost, kao i alkemija, izvorno nastala kao rezultat čovjekove težnje za spoznajom zakonitosti u vidljivom i nevidljivom svijetu, ona danas uglavnom služi interesima moćne elite. Bez odgovornosti prema cjelini, lišena humanističkih vrijednosti zbog kojih se nekada gorjelo na lomačama, znanost danas vodi ovaj svijet po samom rubu propasti. Einsteinovo kajanje zbog uloge koju je imao u nastanku atomske bombe, kada je vidio posljedice svog otkrića, obilježilo je drugi dio njegovog života. Davanje potencijalno opasnog oružja u ruke nezrelih i okrutnih egoista koji neograničeno teže za povećanjem moći, zbog čega su opasni za cjelinu, oduvijek je bio osnovni razlog tajnosti alkemijskog znanja, prenošenog samo onima koji su potvrdili svoju moralnu čistoću i nesebičnost.

‘Dvostrukim jezikom’ se smatra jezik koji je namjerno izvitoperen kako bi se sakrilo njegovo pravo značenje (pojam izveden iz Orvelovih izraza 'newspeak' i 'doublethink', prim. prev.). Ta distorzija riječi postaje sve ozbiljnija i otvorenija. Čak je i moderna kinematografija posvetila pažnju toj činjenici, što možemo vidjeti na primjeru veoma popularnog filma V for Vendetta. Značenja riječi se mijenjaju. Uznemiravajući i često nasilni koncepti se označavaju neutralnim, pojavljuju se i novi dvosmisleni pojmovi kao "kolateralna šteta", "smanjenje bezbjedonosnih margina", "ekstraordinarna rendicija", dok se neutralnim i besmislenim riječima daje opako ili sugestivno značenje, kao npr. onaj širokorasprostranjeni i himerični izraz - "osumnjičeni terorista".

Iako tastatura i taktilni interfejs dobijaju značaj u svim sferama života, naučnici kažu da je za naš mozak štetno odreći se pisanja.

Problem je dostigao vrhunac kada su neke zemlje poput Finske iznele plan da potpuno eliminišu časove pisanja u nastavi i zamene ih kucanjem na računarima ili drugim digitalnim uređajima.

Da li je ovo ispravna odluka? Izgleda tako, jer trenutno u svakodnevnom životu češće koristimo tastaturu nego papir i olovku.

Jedan je seljak predveče seo na prag svoga doma i uživao u svežem povjetarcu. Pored njegove kuće zavojiti je put vodio u grad. Slučajni je prolaznik opazio seljaka i pomislio: “Ovo mora da je neka lenština. Ništa ne radi i ceo dan sedi na pragu.”

Malo kasnije prolazio je drugi čovek i pomislio: “Seljak je pravi don Žuan. Po ceo dan sedi, gleda devojke u prolazu i zadirkuje ih.”

Najzad je prošao šumski radnik i pomislio: “Ovaj je čovek zacelo marljiv radnik. Trudio se ceo dan i sad se s pravom odmara.”

O seljaku koji je sedeo na pragu svoga doma zaista nemamo podrobnijih saznanja. Možemo, međutim, mnogo toga zaključiti o trojici ljudi koji su prolazili: prvi je bio lenj, drugi ne baš dobar čovek, a treći je bio marljiv radnik.

Nedavno smo imali zanimljivu diskusiju s dva ”duševna iscjelitelja“, Patrick Rodriguez i Heather Hayes. Rodriguez je intuitivni iscjelitelj i hipnoterapeut sa dugogodišnjim iskustvom. Uz pomoć vrlo nadarenog psihičkog medija, Heather Hayes, Rodriguez prakticira ”otpuštanje duhova” i ”duševnu terapiju”, pomažući ”duhovima koji su vezani za zemaljsku ravan” i ljudima sa ”nakačenim duhovima”.

Što ti izrazi zapravo znače? Da li neko mora ”vjerovati u duhovni svijet” da bi takvi terapijski modaliteti radili? Kao što Rodriguez ističe, to nije čarobni štapić koji će preobraziti vaš život na bolje preko noći, ali ljudi imaju poboljšanja u svom životu uz pomoć takve ”nekonvencionalne” terapije, barem od učenja nešto više o sebi.

Poslušajte kako su usporedili bilješke Rodriguez, Hayes i bivši hipnoterapeut Laura Knight-Jadczyk u ovoj živahnoj SOTT radio emisiji.

Glazba pomaže bebama da prije progovore, pokazala je manja studija američkih znanstvenika, koji su pratili ponašanje dojenčadi u igri glazbenim ritmovima.

Usporedili su grupu s dvadesetero devetomjesečnih beba koje su učile reproducirati glazbene ritmove udarajući rukom o bubanj s 19 njihovih vršnjaka koji su se istodobno igrali drugim igračkama, poput automobila ili kockica.

Znanstvenici su ustanovili da je aktivnost dijelova mozga zaduženih za prepoznavanje vokalnih i glazbenih značajki - auditivnog korteksa i prefrontalnog korteksa kod djece iz glazbene grupe bila veća nego kod onih koji su se igrali kockicama i automobilma, a obje su moždane regije važne za koncentraciju i održavanje pozornosti.

"Ovo je prva studija provedena na sasvim maloj djeci koja upućuje na to da izloženost glazbenim ritmovima u ranoj životnoj dobi može poboljšati sposobnost prepoznavanja jezičnog ritma", objasnila je znanstvenica s Instituta za učenje i znanost mozga sveučilišta u Washingtonu, Christina Zhao, koja je vodila istraživanje.

"Stimulacija glazbom u ranoj životnoj dobi ima dugoročno bolji učinak na kognitivne sposobnosti", rekla je Zhao.

"Da bi bebe progovorile najprije moraju naučiti prepoznavati tonove i ritmove", objasnila je su autorica studije Patricia Kuhl, objasnivši da je sposobnost percepcije zvuka "važna kognitivna sposobnost" te da "mogućnost njezina ranog poboljšanja ima dugoročan učinak na učenje".