Moje tri kćeri su vrlo različite u načinu na koji gledaju svijet, kako komuniciraju i kako obrađuju emocije. Jedna od najzahtjevnijih stvari koje sam morala naučiti kao njihova mama jest da moram
slušati svaku od njih na drugačiji način.
Jedna je introvertna i treba joj dugo vremena za procesuiranje stvari, tako da čak i kad smatram da ju nešto muči, često moram pričekati nekoliko tjedana prije nego što čujem o čemu se radi. Druga je ekstrovertna i najčešće razmišlja i doživljava svijet kao i ja, pa često napravim grešku kad pretpostavljam da znam stvari o njoj prije nego što sam uzela vremena da ju istinski saslušam. Treća je vrlo skrovita kad su u pitanju njeni
osjećaji i koristi humor kao jedan od njezinih načina procesuiranja svijeta, pa moram pažljivo slušati suptilne stvari koje govori ispod duhovitih dosjetki.
No, ne uspijem uvijek shvatiti o čemu se radi. Zapravo, puno puta nisam u pravu. Postoji iznenađujući broj stvari koje se nađu na putu dobrog slušanja. Ponekad ima previše smetnji, ponekad sam
umorna, ponekad su povrijedili moje osjećaje i osjećam se ogorčeno, a ponekad samo želim da one budu više poput mene pa da se ne moram toliko puno truditi da ih razumijem.
Za pravilno slušanje je potrebno puno prakse. Iako mi razvijamo našu sposobnost
slušanja dok smo još u maternici (osim ako nemamo oštećeni sluh), istinsko empatično slušanje je vještina za koju je potrebno duže vrijeme kako bi se razvila. Čak i kad smo naporno radili na tome da je razvijemo, često nešto usput zabrljamo.
Komentar: Više savjeta o poboljšavanju i zadržavanju kognitivne funkcije: