Tijekom presađivanja organa postoje mnogobrojna izvješća o emocijama, sjećanjima i iskustvima koja su transferirana zajedno s organom koji je presađen od donora primatelju.

Dr. Pearsall, američki kardiolog, skupio je 73 slučaja transplantacije srca pacijentima i 67 drugih organa presađenih primateljima koje je objavio u svojoj knjizi "The Hearts Code" ⁽¹⁾["Kod srca"; op. prev.]. Ovdje je ogled prijavljenog slučaja:

Claire Sylvia razvija želju za pilećim medaljonima i feferonima.

29. svibnja, 1988. godine, Amerikanka Claire Sylvia imala je transplantaciju srca u bolnici u Yaleu, Connecticut. Rečeno joj je da je njen donor 18-ogodišnji mladić iz Mainea koji je netom poginuo u nesreći s motorom.

Uskoro, nakon njene operacije, Sylvia je objavila da se osjeća kao da želi popiti pivo, nešto čemu prije nije bila posebno naklonjena. Kasnije je uočila neodoljivu potrebu za jedenjem pilećih medaljona i otkrila je da je posebno privučena posjećivanju popularnog lanca restorana s piletinom, KFC.

Također je počela osjećati žudnju za feferonima s kojima, isto tako, prije nije bila nešto posebno oduševljena. Njeno ponašanje je postalo agresivno i impulzivno nakon operacije. Sylvia je tkođer počela doživljavati ponavljajuće snove o misterioznom čovjeku zvanom Tim, za kojeg je osjećala da je bio donor tog organa.

Potražila je osmrtnice u tisku objavljenom u Maineu i tako je uspjela identificirati mladića čije srce je primila. Njegovo ime je zaista bilo Tim. Nakon posjete Timove obitelji, otkrila je da je Tim volio pileće medaljone', feferone i pivo. Ova iskustva su dokumentirana u njenoj knjizi, A Change of Heart ⁽²⁾ [Promjena srca; op. prev.].

1974. godine, francuski istraživači Gahery i Vigier su provodeći eksperimente na mačkama stimulirali živac 'nervus vagus' (koji prenosi mnoge od signala iz srca do mozga) i otkrili da se električni odgovor mozga smanjuje na oko pola svog normalnog rada kad se stimulira 'nervus vagus'.⁽³⁾

Čini se da srce šalje smislene poruke mozgu koje on ne samo da razumije, već im također i poslušno udovolji.⁽⁴⁾ Kasnije su neuropsiholozi otkrili neuralni put i mehanizam pomoću kojega bi prijenos od srca do mozga mogao obuzdati ili potaknuti električnu aktivnost mozga.⁽⁵⁾

Dr. Armour je predstavio ideju funkcionalnog "mozga srca". Njegovo istraživanje je otkrilo da srce ima kompleksan unutarnji živčani sustav koji je dovoljno profinjen kako bi se kvalificirao kao "mali mozak", zbog svoje neovisnosti.

Psiholozi su se dosjetili upitnika za javnost kako bi izmjerili vašu potrebu za dramom.

Svi znamo nekoga tko, čini se, žudi za dramom, bili oni direktno uključeni u to ili nestrpljivo iščekuju sa strane s vrećicom kokica u rukama.

I dok se to čini kao naporna karakteristika osobnosti za koju očekujete da će ju netko prerasti, psiholozi postaju sve zainteresiraniji za način na koji određene osobnosti nastoje uključiti sebe u dramu ili ju kreirati za sebe, jer ona može imati poprilično ozbiljne posljedice ne samo za njihov život, već i za one oko njih.

Nauka je potvrdila da osobe sa niskom stopom empatije ne kopiraju gestikulacije drugih osoba, što će reći da je psihopate i sociopate dosta lakše prepoznati nego što se to inače misli.

S druge strane, nauka je dokazala da ako jedna osoba zijevne, ona druga do nje bi po automatizmu trebala uraditi to isto.

Kada ove dvije tvrdnje naučnika provučete kroz istu naučnu jednačinu - ukoliko osoba do vas ne zijevne ako ste vi to prethodno uradili - vrlo je moguće da stojite do sociopate.

Dakle, ukoliko želite ustanoviti da li je vaš prijatelj sociopata - zijevnite.

Jezik kojem ste izloženi rođenjem utječe na strukturu vašeg mozga, modificira vaše viđenje svijeta i ono što jeste. No, što ako govorite dva jezika?

Može li učenje jezika iznova umrežavati vaš mozak?

Kako je naša vrsta evoluirala dijelovi našeg mozga su se proširili, rezultirajući s više računalne snage za jezik. To je ono što nas čini umreženima za komunikaciju. Što je možda još više iznenađujuće je kako nam jezik može oblikovati mozak kroz naš život.

Većina dokaza za ovo dolazi iz studija o ljudima koji govore dva jezika [bilingvisti; op. prev.]. Dvojezičnost nudi proširene dobiti kroz mnoge složene kognitivne zadatke i to dolazi iz različitih područja u mozgu.

Studije skeniranja mozga pokazuju da prebacivanje između dva jezika potiče različite dijelove umne aktivnosti za razliku od govora jednog jezika, naročito u prefrontalnom korteksu. Taj dio mozga, kod prednjeg dijela naše lubanje, je uključen u organiziranje i djelovanje na temelju informacije, uključujući korištenje radne memorije, rasuđivanje i planiranje. Druge studije pokazuju da su dvojezičari brži u svladavanju izazova učenja novog jezika.

Arturo Hernandez, koji govori četiri jezika, direktor Laboratorija za neuralne osnove dvojezičnosti na Sveučilištu Houston u Teksasu, kaže da bi ove razlike mogle reflektirati razlike u arhitekturi dvojezičnog mozga. Drugim riječima, učenje drugog jezika može promijeniti kako je vaš mozak ožičen. "Ima smisla da ako ste imali ovo doista drugačije lingvističko iskustvo, da vidite neki oblik stabilnih, dugoročnih efekata", tvrdi Hernandez.

Također može učiniti vaš mozak otpornijim. Ellen Bialystok sa Sveučilišta York u Torontu (Kanada) otkrila je da se cjeloživotnim dvojezičarima često dijagnosticira demencija oko 4,5 godina kasnije nego jednojezičarima. Osim toga, imaju više bijele tvari, uključujući i u prefrontalnom korteksu. Bijela tvar je izgrađena od nervnih vlakana koji povezuju različita područja mozga. Njena funkcija je razmjena informacije naprijed i nazad između različitih dijelova mozga. Dakle, izgleda da pojačavanje jezičnih vještina gradi bolje povezani mozak - iako Bialystok upozorava da ovo još uvijek treba biti potvrđeno.

Više dokaza o korisnosti drugog jezika došlo je prošle godine iz studije u kojoj je sudjelovalo 608 ljudi koji su imali moždani udar. Thomas Bak sa Sveučilišta Edinburgh iz UK, otkrio je da se od dvojezičara među njima 40% njih potpuno oporavilo, u usporedbi sa samo 20% jednojezičara. Bak spekulira da mentalna gimnastika koja je uključena u govorenje nekoliko jezika može izgraditi dodatne poveznice koje poboljšavaju funkcije i pomažu da se nosimo sa štetom. "Ideja je da ako radite puno mentalnih vježbi, vaš mozak je treniran i može bolje kompenzirati", tvrdi Bak.

Nije jasno kako su jezici različite i slične lingvističke strukture reprezentirani u mozgu. Mnoge studije su pronašle dokaz da se svi jezici koje naučimo tijekom života očitavaju u jednom području mozga. Ipak, druge studije su pronašle dokaz da je drugi jezik izdvojen od reprezentacije materinjeg jezika.

Bilo da kontemplirate o budućnosti u kojoj postižete sve svoje ciljeve, imate solidno i pozitivno bankovno izvješće, veliku povišicu na poslu ili afirmativni odgovor u vezi ljubavnog susreta, zajednička nit je nada. Životinje se ne nadaju, ali ljudi da. Tako da je ovo upečatljiva ljudska emocija koja je ipak donekle nejasna. Ovih 10 misli možda donesu malo svjetla.

Nada je:

Sunce u oblačnom danu

Kad sve izgleda tužno i rješenja za probleme ne postoje, nada ima sposobnost da se provuče kroz tamu i donese toplinu iscjeljujuće svjetlosti. Činjenica da može doći tako neočekivano čini cijelu stvar slađom. Jednom kad doživite nadu, ne možete ne prepoznati dubinu ovog osjećaja. Međutim, za razliku od svjetlosti sunca, nada se ipak može zadržati. Nada će i dalje biti tu, čak i kad stvari postanu teške.

Slušanje nekoga dok jadikuje ili se žali na druge, čak i ako to mi činimo, nikada nikome nije donijelo ništa dobro. Neki ljudi kažu da se to može činiti kao čin čišćenja, način da otpustimo negativne emocije i iskustva. Možda nam, kad ih povremeno sve otpustimo odjednom, to stvara dobar osjećaj, no ako pogledate pobliže što to zapravo radi mozgu daje nam čak i više razloga da izbacimo prigovaranje radi pozitivnog umnog sklopa.

"Sinapse koje zajednički rade se i umrežavaju međusobno"

Mozak je kompleksan fizički organ koji na neki način radi u tandemu sa sviješću kako bi stvorili osobnost ljudskog bića. Uvijek uči, opetovano ponovno stvara i iznova regenerira samoga sebe. Oboje su produkt stvarnosti i stvaratelji stvarnosti, a znanost napokon počinje shvaćati na koji način mozak zapravo kreira stvarnost.

Autor, kompjuterski znanstvenik i filozof, Steven Parton, je ispitao načine na koje negativne emocije u formi prigovaranja, izražene od nas ili doživljene od strane drugih, utječu na mozak i tijelo. Došao je do mnogobrojnih pronicljivih zapažanja koja nam pomažu da shvatimo zašto neki ljudi ne mogu izaći iz negativnog raspoloženja.

Nizom eksperimenata provedenih od strane profesionalnih istraživača, dokazano je da iznenadne misli koje čovjeku „padnu na pamet” generalno daju bolja rješenja za pojedine probleme i nedoumice. Za razliku od iznenadnih misli, postoji nešto što se zove analitičko razmišljanje. Kao što većina vas zna, analitičko razmišljanje uvelike koči našu intuiciju i time onemogućava kreativne procese koji se odvijaju u našem mozgu.

Eksperimenti su se sastojali od vježbe povezivanja, koja je uključivala određeni broj kartica na kojima su bile otisnute različite stvari. Za potrebe prvog eksperimenta na kartice su napisana samo slova, a za drugi su dodane i slike. Svaki kandidat je dobio po tri kartice, te je morao smisliti pojam koji međusobno povezuje sve tri. Vrijeme odgovora između svake kartice bilo je 15 do 16 sekundi, a ciklus se sastojao od 50 do 180 kartica. Rezultat eksperimenta je sljedeći - kandidati koji su koristili intuiciju i unutarnje misli imali su približno 80% točnih odgovora, a ispitanici koji su se koristili analitičkim metodama da dođu do ključne riječi imali su svega oko 60% točnih odgovora.

Dr. John Kounios, profesor na Drexel University kaže: „Svjesno, odnosno analitičko razmišljanje ponekad može biti ishitreno ili manjkavo, što dovodi do pogrešaka pri rješavanju problema i zadataka, posebno onih koji uključuju kreativnost. Međutim, nesvjesno mišljenje i razmišljanje je automatski proces koji uvelike ovisi o našem trenutnom raspoloženju. Ako smo na godišnjem odmoru veća je šansa da će nam na pamet pasti neko kreativno rješenje ili ideja, nego kad smo u mentalnom naponu smišljanja tog istog rješenja.”

„Vjerujte u sebe i u svoju intuiciju. Intuicija je najmoćnije oružje. Da nema intuicije i iznenadnih misli, nikad ne bismo dostigli ono što smo dostigli danas. Sva važna otkrića, sve velike ideje i sl. proizvod su ljudske mašte i intuicije koja najbolje radi kad smo opušteni i mentalno neopterećeni”, kaže dr. Carola Salvi.

Da li postoji duša? Da li postoji život posle smrti? Život posle smrti je pojava koju su iskusili brojni ljudi koji su silom prilike uspeli da se vrate u život i ispričaju svoju priču. Jedan od takvih primera je i neurohirurg dr Eben Aleksander sa Harvarda.

Pre nego što je doživeo svoje iskustvo, ni dr Aleksander nije verovao u postojanje duše. On je završio zapadnjačku medicinsku školu i oduvek je okružen kolegama koji univerzum posmatraju iz materijalnog ugla i koji smatraju da je ideja o postojanju duše suluda. Dr Aleksander je promenio mišljenje nakon što se probudio iz kome u kojoj je bio 7 dana usled ozbiljnog meningitisa a u sklopu koje je doživeo stvarno putovanje u život posle smrti.

On se zatim vratio u svoje fizičko telo i napisao bestseler pod nazivom „Proof of Heaven“ (Dokaz o raju). Dr Aleksander je potvrdio da je život na planeti Zemlji „test“ ličnog rasta čiji je cilj prevazilaženje zla i širenje ljubavi i saosećanja. Evo nekih od njegovih primedbi:

• Iskustvo života posle smrti je bilo toliko „realno“ i ekspanzivno da se iskustvo života na Zemlji učinilo kao veštački san u poređenju s tim.
• Matrica života posle smrti jeste čista ljubav. Ljubav dominira životom posle smrti do te mere da je prisustvo zla beskonačno malo. Ukoliko želimo da spoznamo univerzum, moramo spoznati ljubav.
• U životu posle smrti se komunicira telepatskim putem. Nema potrebe za izgovorenim rečima niti potrebe za razdvajanjem sebe od ostalih. Sva pitanja koja vam padnu na pamet bivaju trenutno odgovorena.

Kada su dr Aleksandera pitali šta je to što bi svi trebalo da znaju o spiritualnom realmu, on je odgovorio da svi ljudi moraju znati da su dragoceni i da beskonačno voljeni, kao i da nikad nisu sami.

Mozak ljudi koji pate od anksioznosti je vjerojatno u potpunosti drugačije ožičen nego kod ljudi koji nemaju ovaj mentalni poremećaj, prema novoj studiji s Weizmann instituta znanosti u Izraelu. Ljudi s ovim poremećajem su, možda, već osjetili svojevrsni osjećaj kao da su zabrinuti autsajder za razliku od prosječne opuštene osobe, no studija podupire ovo pretražujući mehanizme mozga koji ih čine da se osjećaju "drugačiji".

Čini se da je nešto što je poznato kao pretjerana generalizacija ili poopćenje krivac za jedinstvenost mozga ljudi koji pate od anksioznosti. Ljudi i životinje su ožičeni da reagiraju na stresne podražaje i potencijalnu opasnost kao mehanizam preživljavanja, no pretjerano poopćenje se događa kad osoba ne može razlikovati stresne podražaje od neutralnih, nestresnih podražaja.

Odlazeći na nastavu jedan dan, jedna od nas (Laura) je vidjela mladog učenika kako plače i čeka svoju majku da dođe po njega jer je udario svoju bradu dok se igrao. Kad je Laura došla na nastavu, drugi učenici su bili vrlo uznemireni i strahovali su za svog prijatelja, prepuni pitanja što će se dogoditi s njim. Laura je odlučila zapitati učenike na koji način bi mu oni mogli pomoći.

"Primjena brižnosti!" uzviknulo je jedno od djece - i svi su stali u krug nudeći podršku i dobre želje. Djeca su se momentalno smirila i nastavila s nastavom.

To je ono što je moguće kada djeca nauče biti osjećajna u školi.