U procesu nastave i učenja, olovka i sveska su mnogo značajnije od kompjutera, tvrdi Ainisa Ramirez, američka naučnica, koja je radila kao predavač na prestižnim univerzitetima poput Jejla i Tehnološkog instituta Masačusets. Ona navodi da su naučnici nedavno pokazali da pisanje rukom unapređuje razvoj mozga.

„Kada studenti beleže informacje koristeći laptop, imaju tendenciju da rade kao softveri koji pretvaraju izgovorenu reč u napisani tekst", smatra profesorka Ramirez. Ona objašnjava da nije poenta u doslovnom zapisivanju jer takvom vidu učenja nedostaju sinteza i razumevanje sadržaja. Studenti koji zapisuju koristeći laptop imaju površnu vezu sa onim što im je prezentovano. Oni koji beleže rukom procesuiraju informacije i predstavljaju ih na način koji ima smisla. Oni tako uče, tvrdi naučnica.

„Moramo se zapitati da li hoćemo da studenti imaju duboku ili površnu vezu sa onim čemu ih učimo" ‒ upozorava Ramirezova i dodaje da živimo u svetu „sitnih zvučnih bajtova, gde nam se vesti dobacuju neprocesuirane", ali da to ne bi trebalo da bude i model za razmenu informacija u školama.

Ona, takođe, primećuje: „sposobnost da se znanje dosegne na nove načine mnogo je važnija u 21. veku nego znanje samo". Dakle, studenti koji stvaraju dublje veze sa informacijama mogu da ih povežu na novi način - mogu da kreiraju.

Znanstvenici s University of Texas koji su proučavali program meditacije razvijen u Kini devedesetih godina prošlog stoljeća ponovno skreću pozornost na meditaciju kao tehniku koja smanjuje simptome anksioznosti te poboljšava pozornost, memoriju, imunitet, upravljanje emocijama i kognitivne sposobnosti, među kojima je i kreativnost.

Znanstvenici su se fokusirali na dva specifična područja mozga - prednji cingularni korteks i medijalni prefrontalni korteks, oba vrlo važna u procesu donošenja odluka i fleksibilnosti ponašanja, kao i u procesu zadržavanja pozornosti i sjećanja te, s druge strane, donošenju odluka, sposobnosti empatiji i samoreguliranju emocija.

Posebna tehnika meditacije nazvana gimnastika transformacije tijela i duha temelji se na vježbama relaksacije, disanja, mentalne vizualizacije i pravilnog držanja tijela. Tehnika omogućuje jednostavniji pristup meditaciji koja zahtijeva kontrolu misli, tvrde američki znanstvenici.

Nakon pet dvadesetminutnih seansi koje vodi instruktor, većina polaznika zamijetila je značajno smanjenje osjećaja stresa, tjeskobe, depresije, bijesa, umora, kao i bolju fokusiranost. Zamijetili su i poboljšanja na emocionalnom, kognitivnom i socijalnom planu.

Znanstvenici zagovaraju redovno prakticiranje meditacije kako bi se pojedinac što uspješnije uhvatio u koštac s fizičkim i emotivnim poteškoćama. Meditirajući uspijeva svjesno upravljati svojim mislima i emocijama. Ustanovili su i da koristi od ove metode mogu imati i osobe koje pate od pomanjkanja pozornosti, od hiperaktivnosti ili teško usvajaju nova znanja. Ističu da to osobito može koristiti učenicima i studentima.

Ranije provedena američka studija čiji su rezultati objavljeni u časopisu Translational Psychiatry ukazala je na to da kombinacija seansa meditacije i sporta dvaput tjedno tijekom dvomjesečnog razdoblja smanjuje simtpome depresije za 40%.

Ne treba zaboraviti da je jedan od oblika meditacije i autogeni trening koji se često ne navodi među meditativnim tehnikama. Češće ga nazivaju vježbanjem ili opuštanjem, a razlog je u tome što je autogeni trening razvio zapadnjak, njemački neuropsihijatar J.H. Shultz.

Internet nudi mnogo brzih podataka, ali ne i dubinu, kaže američki filozof Majkl Linč u intervjuu za DW. Njegova knjiga „The Internet of Us“ govori o tome kako nas tehnička revolucija može izdati, ukoliko ne pripazimo.

DW: Svoju novu knjigu „The Internet of Us“ počinjete vizijom bliske budućnosti kojom dominiraju „neuromediji“ - brz pristup informacijama koje se pohranjuju direktno u naš mozak. Ne zvuči loše?

Majkl P. Linč: Pa na mnogo načina bi to bilo zgodno. Olakšalo bi nam život, na isti način na koji ga olakšavaju pametni telefoni. Neuromediji bi nam omogućili da još bolje koordiniramo aktivnosti, mogli bismo da šaljemo digitalne misli jedni drugima. Tako bismo došli do novih načina da obavljamo stvari, ne samo svakodnevne, već bi nastali novi vidovi umetnosti, nove mogućnosti u medicini... S druge strane lakše bi bile i koordinirane aktivnosti poput rata ukoliko bismo mogli da prenesemo i pristupimo informacijama još brže nego što to može jedan tvit. Tako da od upotrebe zavisi da li bi izum bio dobar.

Pišete da je velika razlika između prenošenja činjenica i pamćenja tih činjenica, a kamoli njihovog skladištenja kao pravog znanja. Zašto je to važno?

Sjajna stvar kod naših digitalnih uređaja je što nam daju pristup svim informacijama, ispravnim i pogrešnim. Ako se ovde zadržimo na tačnim informacijama, to znači da imamo pristup paketima ili listama činjenica koje mogu biti parcijalno od velike koristi. Ali ove liste činjenica nam ne odgovaraju na pitanja kako i zašto. Razumeti nešto znači videti kako se činjenice uklapaju, spojiti tačkice. Pomislite na vrstu dubljeg znanja kakvo ima jedan istoričar - ne radi se o tome što on zna da su se neke stvari dogodile na taj i taj datum, nego što razume zašto i kako su se dogodile.

Ovakvo prebacivanje s jedne zadaće na drugu rezultira stresom, a osobe koje su sklone neurotičnosti, impulzivnosti i podložne su stresu češće pribjegavaju ovakvom ponašanju od ostalih.

Čini li i vašu jutarnju rutinu istodobno obavljanje više poslova...? Provjera e-mailova, surfanje Facebookom, ispijanje kave, odlazak na tramvaj ili vlak uz istodobno googlanje dodatnih informacija na mobitelu, provjera obavijesti, još kave, pa provjera e-mailova na poslu.... Bezbroj aktivnosti naguranih u ograničen jutarnji period i neprestano prebacivanje pozornosti s jednog sadržaja na drugi vrlo brzo iscrpljuje i ne čini dobro vašem organizmu, upozoravaju kanadski neuroznanstvenici.

U pokušaju 'multitaskinga' zapravo ne obavljamo istodobno više poslova, već se samo vrlo brzo prebacujemo s jedne aktivnosti na drugu, a to 'prebacivanje' jako iscrpljuje, jer nam troši oksigeniranu glukozu iz mozga, koristeći isto gorivo koje nam je potrebno da bismo se fokusirali na zadaću.

"Prebacivanje s jedne zadaće na drugu nas iscrpljuje, troši... i na kraju se umorimo puno brže nego da smo pozornost usmjerili na samo jednu stvar", objasnio je profesor bihevioralne neuroznanosti na montrealskom sveučilištu McGill, Daniel Levitin.

Tko je više poravnat sa svojim putem duhovne evolucije?

• Osoba koja sjedi u lotus poziciji, duboko diše i u stanju je savršene mirnoće?

• Ili osoba koja je skvrčena i histerično plače?

Ako baziramo naš odgovor prema svemu što smo naučili iz 'new age' filozofija i većine duhovnih učenja koje se mogu pronaći, mislim da je pošteno reći da je to osoba koja meditira. Ona se doima mirnom, opuštenom i izdvojenom. Sad vas neću "šokirati" i reći da je upravo suprotno točno. No rekao bih da je takva slika o tome jednostavno samo to - slika.

Depresija, tjeskoba i umor su neizostavni dio procesa metamorfoze koja se odvija na planetu danas, te su jako značajni zbog svjetla kojim obasjavaju tranziciju iz starog svijeta u novi.

Kada rastući umor ili depresija postanu ozbiljni, te nam se dijagnosticira Epstein-Barr ili sindrom kroničnog umora ili hipotireoza ili nedostatak serotonina, tipično osjećamo olakšanje i uznemirenost. Uznemirenost: nešto je pogrešno sa mnom. Olakšanje: barem znam da ne umišljam stvari; sada kada imam dijagnozu mogu se izliječiti, a život se može vratiti u normalu. No, naravno, lijek za ova stanja je teško pronaći.

Verujete li u reinkarnaciju? Milioni ljudi širom sveta čvrsto veruju da je reinkarnacija nešto što stvarno postoji. Zanimljivo je da ima puno slučajeva širom sveta gde se pojedinci tačno sećaju ko su bili u „prošlom životu“.

Ipak, jedna od najfascinantnijih priča o reinkarnaciji je ona o Doroti Idi, ženi koja je rekla da bila faraonovoa ljubavnica i sveštenica u prošlom životu pre nekoliko hiljada godina.

Doroti je rođena 1904. godine u predgrađu Londona. Kada je imala oko 3 godine, ona je pala i ozbiljno povredila glavu. Lekari su je proglasili mrtvom, ali ona se čudom probudila i tada se njen život promenio zauvek. Ona se nije ponašala kao normalno trogodišnje dete i njeni roditelji su to primećivali. Doroti je nekoliko puta tražila od svojih roditelja da je odvedu kući u Egipat, nekoliko hiljada kilometara od predgrađa Londona.

Ona je bila ubeđena da je u prošlom životu živela u Egiptu, zemlji faraona. Ne samo da se sećala ko je bila već je ispričala i neverovatne detalje iz vremena kada je bila egipatska sveštenica.

Prema njenim navodima, ona je bila žena po imenu Bentrešit. Živela je i služila na dvoru faraona Setija.

Mlada Doroti je izluđivala svoje roditelje, a njene radikalne promene ponašanja niko nije mogao da objasni. Jednom prilikom je Doroti gledala stare slike hrama Seti I i navela da je to njen dom. Ona je rekla kako joj nije jasno što nema drveća i bašti oko hrama, ali je bila sigurna da je to pravo mesto.

Ovo je jedna od onih životnih mudrosti koje često čujemo, ali teško provodimo u vlastitom životu.

Potvrdu da je opraštanje zaista zdravo, donosi i novo istraživanje koje je proveo Journal of Health Psychology.

Ispitivači su napravili studiju na uzorku od 148 odraslih ljudi te pokušali usporediti mentalno zdravlje onih koji imaju naviku praštati i onih koji teško praštaju.

Očekivano, oni koji su cijeli život bili izloženi stresu imali su slabije mentalno i fizičko zdravlje, ali isto vrijedi i za one koji ne praštaju - ni sebi i drugima.

Takvo ponašanje izaziva ogroman stres u tijelu što dovodi do psihičkih i fizičkih problema, koje praštanje može "otpustiti".

Istraživači tvrde kako sklonost opraštanju može štititi tijelo od bolesti, a smatraju kako se oni koji praštaju bolje snalaze u životu i nose s nedaćama koje je nemoguće izbjeći.

Praštanje nam pruža mogućnost da sami odlučimo da se želimo osjećati dobro i da se riješimo ogromnog kamena s leđa koji nikome ne pomaže, a nama samo šteti.

Iako ovaj uvodni citat prividno nema puno veze s temom, bez uvažavanja i poštivanja Prirode kao uređenog kozmosa u kojem vlada sklad, nećemo moći razumjeti i prepoznati važnost alkemije, te drevne ljudske potrebe za nadilaženjem granica, tu težnju za besmrtnošću i povratkom u stanje ­prvobitne čistoće i izvornog jedinstva te povezanosti ljudskog i božanskog.

Moderni čovjek, kao proizvođač i neumjereni potrošač, sve je veća prije­tnja koja se nadvija nad cijelim našim planetom. Stoga je izuzetno važno osvije­stiti put i način kako stvarati i živjeti u svijetu, a da ga pritom u potpunosti ne zatrujemo, djetinjasto se zavaravajući kako ćemo jednostavno pobjeći na neki drugi planet kada jednom uništimo ovaj naš. Možda ovo zvuči suviše katastrofično i pesimistično, no znajući da upravo na taj način razmišlja dio znanstvene elite i da od deset znan­stvenika osmero radi na vojnim projektima, onda je jasno da ovdje ni nema previše mjesta za optimizam.

Iako je znanost, kao i alkemija, izvorno nastala kao rezultat čovjekove težnje za spoznajom zakonitosti u vidljivom i nevidljivom svijetu, ona danas uglavnom služi interesima moćne elite. Bez odgovornosti prema cjelini, lišena humanističkih vrijednosti zbog kojih se nekada gorjelo na lomačama, znanost danas vodi ovaj svijet po samom rubu propasti. Einsteinovo kajanje zbog uloge koju je imao u nastanku atomske bombe, kada je vidio posljedice svog otkrića, obilježilo je drugi dio njegovog života. Davanje potencijalno opasnog oružja u ruke nezrelih i okrutnih egoista koji neograničeno teže za povećanjem moći, zbog čega su opasni za cjelinu, oduvijek je bio osnovni razlog tajnosti alkemijskog znanja, prenošenog samo onima koji su potvrdili svoju moralnu čistoću i nesebičnost.

‘Dvostrukim jezikom’ se smatra jezik koji je namjerno izvitoperen kako bi se sakrilo njegovo pravo značenje (pojam izveden iz Orvelovih izraza 'newspeak' i 'doublethink', prim. prev.). Ta distorzija riječi postaje sve ozbiljnija i otvorenija. Čak je i moderna kinematografija posvetila pažnju toj činjenici, što možemo vidjeti na primjeru veoma popularnog filma V for Vendetta. Značenja riječi se mijenjaju. Uznemiravajući i često nasilni koncepti se označavaju neutralnim, pojavljuju se i novi dvosmisleni pojmovi kao "kolateralna šteta", "smanjenje bezbjedonosnih margina", "ekstraordinarna rendicija", dok se neutralnim i besmislenim riječima daje opako ili sugestivno značenje, kao npr. onaj širokorasprostranjeni i himerični izraz - "osumnjičeni terorista".