Gotovo da ne postoji mistično učenje koje se nije bavilo duhovima. Zapadnjačka civilizacija svaku pojavu za koju nema naučno objašnjenje, naziva parapsihološkim fenomenom.

Ipak, postoje interesantna objašnjenja koja, iako nisu dokazana, imaju logičko utemeljenje u pričama o paralelnom svetu, koji mi ne poznajemo.

Na Tibetu smatraju da su duhovi, koji se pojavljuju na nekim mestima, zapravo, misaone forme nastale mentalnim procesima, koji se odvijaju u mozgu aktera nekog događaja u kome se desilo nešto tragično.

Primećeno je da ljudi, koji su hipersenzibilni, na ovakvim mestima doživljavaju jaku reakciju, a nekada čak imaju i viziju događaja koji se nekada tu odigrao.

Ovakve misaone forme, zaglavljene u prostoru i vremenu, bile bi objašnjenje u izveštajima mnogih koji su svedočili, da su na bojnim poljima širom sveta, imali vizije u kojima vide aktere i stradanja ljudi tokom strašne bitke.

Tibetanski mistici objašnjavaju da je reč o takozvanoj tulpi, koja nije ništa drugo do izuzetno moćna misaona forma, koja se od normalne razlikuje po tome što nije nastala kao rezultat slučaja ili nekog spontanog efekta mentalnog procesa, već kao rezultat namernog čina ljudske volje čije su posledice emocije strah i mržnja.

Emocije mržnje potiču iz straha

Zabeležena iskustva govore o tome da su duhovi, prikaze i ostali slični parapsihološki fenomeni rezultati snage misli, koje u datom trenutku mogu da materijalizuju iskustvo kojim ga mi oblikujemo. Gledajući iz ovog ugla, onda i pozitivne misli mogu da se materijalizuju, ali je problem, izgleda, u tome, što je lakše izazvati emocije mržnje jer proizilaze iz straha, koji je iskonski jači od ljubavi.

‘Uspješni psihopati’ su postali sve češća pojava u prošlom desetljeću. Karakteriziraju ih nedostatak empatije i kajanja te toksični učinak na zaposlenike oko njih.

Petina direktora ima psihopatske osobine, pokazalo je novo istraživanje Sveučilišta Bond u Australiji i Sveučilišta San Diego, a taj je broj jednak kao i među zatvorenicima, piše Daily Mail.

Istraživači kažu da nisu očekivali tako visoke rezultate i upozorili su da osobe s takvim osobinama, takozvani ‘uspješni psihopati’, mogu pribjeći neetičnim i ilegalnim taktikama kako bi napredovale. Karakteriziraju ih nedostatak empatije i kajanja te toksični učinak na zaposlenike kojima su okruženi.

U istraživanju je sudjelovao 261 korporativni direktor, a čak 21 posto ispitanika je pokazalo klinički važne psihopatske osobine. ‘Uspješni psihopati’ su postali mnogo češća pojava od pojave globalne financijske krize 2008., pokazuje istraživanje.

Često osećamo radost i sreću kada grlimo drugu osobu, i zagrljaj može da kaže mnogo o tome kako se osećamo i šta osećamo jedni prema drugima. Svaki put kada nekoga iskreno zagrlimo, mi zapravo prenosimo našu ljubavi radost na način koji se nikada ne može objasniti samo rečima. Osećamo kako se naš teret smanjuje dok smo u zagrljaju, i našu brigu zamenjuje jači osećaj sreće i poverenja.

Da li znate zašto se ovo dešava dok se grlimo? Da li ste se zapitali šta se događa u vama dok nekoga grlite? Ispitaćemo neka neverovatna fiziološka čuda koja se događaju u našim telima zahvajujući zagrljajima.

1. Pojačava vezivanje

Grljenje može da dovede do proizvodnje oksitocina u mozgu, zbog čega se vezujemo za partnera. Proizvodnja ovog hormona dovodi do pojačanog osećaja posvećenosti i intimnosti dok delimo osećanja kroz grljenje. Pokušajte da zagrlite partnera kako biste osetili da veza između vas jača!

2. Opušta telo

Grljenje izaziva opuštanje mišića i smanjenje napetosti u telu. Zagrlite nekoga kako biste oterali svakodnevne brige.

3. Smanjuje bol

Grljenje izaziva lučenje endorfina, koji smanjuju bol tako što blokiraju puteve bola i umanjuju sam bol tako što pojačavaju cirkulaciju u mekim tkivima. Ovo otklanja peptide poput bradikinina koji stimulišu bol.

Možda uzimate zdravo za gotovo da osoba čijem sjećanju možete najviše vjerovati ste vi.

Ipak, psiholozi su otkrili da naše sjećanja svakodnevnih događaja možda i nisu toliko pouzdana koliko bismo željeli vjerovati. Nadalje, čak kad jednom informacija postane dio sjećanja, ona se može promijeniti. Naša sjećanja se mogu manipulirati i čak se cijeli niz događaja može konfabulírati. (Coan, 1997).1

Psiholozi istražuju lažna sjećanja još iz doba Freuda, ali su privukla značajnu pažnju tek zadnjih nekoliko desetljeća. Naše sjećanje na prošle događaje može utjecati ne samo na naše buduće odluke i mišljenja, već i na značajnije ishode, kao što su sudske presude, kad su temeljene na netočnim iskazima svjedoka. (Loftus, 1975).2

Istraživači Oksford Univerziteta i Univerziteta u Los Anđelesu identifikovali su deo mozga koji nas podstiče na dobra dela. Ovo otkriće je naročito značajno za bolje razumevanje antisocijalnog ponašanja i psihopatije.

Centar za velikodušnost

Postoji moždana regija koja se posebno aktivira kada činimo dobro drugim ljudima i koja je aktivnija kod onih ljudi koji su sposobni za iskazivanje empatije.

Dr Patriša Lokvud, vođa istraživanja, objasnila je da su prosocijalna ponašanja ona od kojih drugi ljudi imaju koristi. Iako je takvo ponašanje osnovni aspekt ljudskih interakcija, društvenog povezivanja i zajedništva, veoma malo se zna zašto ljudi uopšte čine dobra dela. Do sada se ono jednostavno objašnjavalo pojmom empatija i shvatalo kao sposobnost za razumevanje tuđih osećanja.

Empatija nije dovoljna

Do sada se verovalo da je empatija ključ saosećanja i želje da se pomogne drugim ljudima. Najnovije istraživanje pod rukovodstvom dr Patriše Lokvud, u kojem su korišćeni i nalazi magnetne rezonance, pokazalo je da postoji moždana regija koja predstavlja centar za učenje ponašanja usmerenog ka dobrobiti drugih ljudi.

Kako ugoditi sebi i drugima

Život posle smrti potvrdili su naučnici koji su otkrili da svest opstaje čak i kada osoba premine.

U velikoj studiji koja je sprovedena na više od dve hiljade ljudi, britanski naučnici su potvrdili da misli nastavljaju s radom čak i kada srce prestane da kuca.

Istraživanje je dovelo i do šokantnog ali veoma ubedljivog dokaza o izlasku duše iz tela pacijenta koji je proglašen mrtvim.

Do ovog trenutka se verovalo da mozak stopira sve aktivnosti 30 sekundi nakon što srce prestane da pumpa krv u telu i da, samim tim, svest takođe prestaje da postoji.

Međutim, studija sa univerziteta Sautempton pokazuje da ljudska svest opstaje tri minuta nakon smrti.

Vodeći istraživač doktor Sem Parnia rekao je: “Za razliku od percepcije, smrt nije specifičan trenutak, ali je reverzibilni proces koji se javlja usled teže bolesti ili nesreće i uzrokuje da srce, pluća i mozak prestanu sa radom.

U procesu nastave i učenja, olovka i sveska su mnogo značajnije od kompjutera, tvrdi Ainisa Ramirez, američka naučnica, koja je radila kao predavač na prestižnim univerzitetima poput Jejla i Tehnološkog instituta Masačusets. Ona navodi da su naučnici nedavno pokazali da pisanje rukom unapređuje razvoj mozga.

„Kada studenti beleže informacje koristeći laptop, imaju tendenciju da rade kao softveri koji pretvaraju izgovorenu reč u napisani tekst", smatra profesorka Ramirez. Ona objašnjava da nije poenta u doslovnom zapisivanju jer takvom vidu učenja nedostaju sinteza i razumevanje sadržaja. Studenti koji zapisuju koristeći laptop imaju površnu vezu sa onim što im je prezentovano. Oni koji beleže rukom procesuiraju informacije i predstavljaju ih na način koji ima smisla. Oni tako uče, tvrdi naučnica.

„Moramo se zapitati da li hoćemo da studenti imaju duboku ili površnu vezu sa onim čemu ih učimo" ‒ upozorava Ramirezova i dodaje da živimo u svetu „sitnih zvučnih bajtova, gde nam se vesti dobacuju neprocesuirane", ali da to ne bi trebalo da bude i model za razmenu informacija u školama.

Ona, takođe, primećuje: „sposobnost da se znanje dosegne na nove načine mnogo je važnija u 21. veku nego znanje samo". Dakle, studenti koji stvaraju dublje veze sa informacijama mogu da ih povežu na novi način - mogu da kreiraju.

Znanstvenici s University of Texas koji su proučavali program meditacije razvijen u Kini devedesetih godina prošlog stoljeća ponovno skreću pozornost na meditaciju kao tehniku koja smanjuje simptome anksioznosti te poboljšava pozornost, memoriju, imunitet, upravljanje emocijama i kognitivne sposobnosti, među kojima je i kreativnost.

Znanstvenici su se fokusirali na dva specifična područja mozga - prednji cingularni korteks i medijalni prefrontalni korteks, oba vrlo važna u procesu donošenja odluka i fleksibilnosti ponašanja, kao i u procesu zadržavanja pozornosti i sjećanja te, s druge strane, donošenju odluka, sposobnosti empatiji i samoreguliranju emocija.

Posebna tehnika meditacije nazvana gimnastika transformacije tijela i duha temelji se na vježbama relaksacije, disanja, mentalne vizualizacije i pravilnog držanja tijela. Tehnika omogućuje jednostavniji pristup meditaciji koja zahtijeva kontrolu misli, tvrde američki znanstvenici.

Nakon pet dvadesetminutnih seansi koje vodi instruktor, većina polaznika zamijetila je značajno smanjenje osjećaja stresa, tjeskobe, depresije, bijesa, umora, kao i bolju fokusiranost. Zamijetili su i poboljšanja na emocionalnom, kognitivnom i socijalnom planu.

Znanstvenici zagovaraju redovno prakticiranje meditacije kako bi se pojedinac što uspješnije uhvatio u koštac s fizičkim i emotivnim poteškoćama. Meditirajući uspijeva svjesno upravljati svojim mislima i emocijama. Ustanovili su i da koristi od ove metode mogu imati i osobe koje pate od pomanjkanja pozornosti, od hiperaktivnosti ili teško usvajaju nova znanja. Ističu da to osobito može koristiti učenicima i studentima.

Ranije provedena američka studija čiji su rezultati objavljeni u časopisu Translational Psychiatry ukazala je na to da kombinacija seansa meditacije i sporta dvaput tjedno tijekom dvomjesečnog razdoblja smanjuje simtpome depresije za 40%.

Ne treba zaboraviti da je jedan od oblika meditacije i autogeni trening koji se često ne navodi među meditativnim tehnikama. Češće ga nazivaju vježbanjem ili opuštanjem, a razlog je u tome što je autogeni trening razvio zapadnjak, njemački neuropsihijatar J.H. Shultz.

Internet nudi mnogo brzih podataka, ali ne i dubinu, kaže američki filozof Majkl Linč u intervjuu za DW. Njegova knjiga „The Internet of Us“ govori o tome kako nas tehnička revolucija može izdati, ukoliko ne pripazimo.

DW: Svoju novu knjigu „The Internet of Us“ počinjete vizijom bliske budućnosti kojom dominiraju „neuromediji“ - brz pristup informacijama koje se pohranjuju direktno u naš mozak. Ne zvuči loše?

Majkl P. Linč: Pa na mnogo načina bi to bilo zgodno. Olakšalo bi nam život, na isti način na koji ga olakšavaju pametni telefoni. Neuromediji bi nam omogućili da još bolje koordiniramo aktivnosti, mogli bismo da šaljemo digitalne misli jedni drugima. Tako bismo došli do novih načina da obavljamo stvari, ne samo svakodnevne, već bi nastali novi vidovi umetnosti, nove mogućnosti u medicini... S druge strane lakše bi bile i koordinirane aktivnosti poput rata ukoliko bismo mogli da prenesemo i pristupimo informacijama još brže nego što to može jedan tvit. Tako da od upotrebe zavisi da li bi izum bio dobar.

Pišete da je velika razlika između prenošenja činjenica i pamćenja tih činjenica, a kamoli njihovog skladištenja kao pravog znanja. Zašto je to važno?

Sjajna stvar kod naših digitalnih uređaja je što nam daju pristup svim informacijama, ispravnim i pogrešnim. Ako se ovde zadržimo na tačnim informacijama, to znači da imamo pristup paketima ili listama činjenica koje mogu biti parcijalno od velike koristi. Ali ove liste činjenica nam ne odgovaraju na pitanja kako i zašto. Razumeti nešto znači videti kako se činjenice uklapaju, spojiti tačkice. Pomislite na vrstu dubljeg znanja kakvo ima jedan istoričar - ne radi se o tome što on zna da su se neke stvari dogodile na taj i taj datum, nego što razume zašto i kako su se dogodile.

Ovakvo prebacivanje s jedne zadaće na drugu rezultira stresom, a osobe koje su sklone neurotičnosti, impulzivnosti i podložne su stresu češće pribjegavaju ovakvom ponašanju od ostalih.

Čini li i vašu jutarnju rutinu istodobno obavljanje više poslova...? Provjera e-mailova, surfanje Facebookom, ispijanje kave, odlazak na tramvaj ili vlak uz istodobno googlanje dodatnih informacija na mobitelu, provjera obavijesti, još kave, pa provjera e-mailova na poslu.... Bezbroj aktivnosti naguranih u ograničen jutarnji period i neprestano prebacivanje pozornosti s jednog sadržaja na drugi vrlo brzo iscrpljuje i ne čini dobro vašem organizmu, upozoravaju kanadski neuroznanstvenici.

U pokušaju 'multitaskinga' zapravo ne obavljamo istodobno više poslova, već se samo vrlo brzo prebacujemo s jedne aktivnosti na drugu, a to 'prebacivanje' jako iscrpljuje, jer nam troši oksigeniranu glukozu iz mozga, koristeći isto gorivo koje nam je potrebno da bismo se fokusirali na zadaću.

"Prebacivanje s jedne zadaće na drugu nas iscrpljuje, troši... i na kraju se umorimo puno brže nego da smo pozornost usmjerili na samo jednu stvar", objasnio je profesor bihevioralne neuroznanosti na montrealskom sveučilištu McGill, Daniel Levitin.