Naučnici su oduvek smatrali da sećanja o detinjstvu počinju sa tri i po godine života. Sada, međutim, kalifornijski naučnici sa Univerziteta Dejvis, tvrde da se sećamo i onoga što se desilo kada smo imali dve godine.

Pronađeno je područje mozga odgovorno za memoriju, koje može da se aktivira čak i pre nego što dete počne da govori.

Tim, predvođen naučnicom Simonom Geti, posmatrao je hipokampus, malu strukturu duboko u centru mozga. Zapazili da je hipokampus aktivniji kad je detetu pevana uspavanka, koju je dete već čulo. Područje nije bilo stimulisano kada je svirana nova pesma ili kada ju je pevao drugi glas, drugim ritmom, tempom i ključem.

Najjači odgovor, kako pokazuju snimci magnetske rezonance, bio je kod onih koji su se sećali mesta na kojima su čuli pesmu i igračke koja je sa pesmom bila povezana. Američki naučnici kažu da ovo naglašava ulogu hipokampusa u ranom razvoju ljudske epizodne memorije, a to znači sposobnost sećanja gde se nešto dogodilo i šta je povezano sa time.

U tibetanskom budizmu grupa tantričkih tehnika poznata kao milam ima za cilj otkriti iluzornu prirodu budnog života, tako da praktikanti izvode jogu u svojim snovima. To je ritualna verzija jednog od najmisterioznijih sposobnosti ljudskog uma: znati da sanjamo čak i dok spavamo, stanje poznato kao lucidno sanjanje.

Lucidnost (svijest o snu) razlikuje se od kontrole (imati moć nad parametrima iskustva, što može uključivati prizivanje objekata i ljudi, postizanje supermoći i putovanja na fantastične svjetove). Ali to dvoje je usko povezano, a mnoge drevne duhovne tradicije poučavaju da snove možemo 'pokoriti' s vremenom i praksom. Kako?

Svi ćemo mi popuniti groblja kao mali ljudi, povijest nas neće spominjati. Ako nismo učinili kakvo veliko djelo ili nedjelo. Samo se velike stvari pamte. Uđi u bilo koju knjižnicu i vidjet ćeš na tisuće knjiga od napisanih milijuna. I one su nebitne, kao i njihovi autori. Nisu Hemingwayi, nisu Tolstoji, nisu Krleže, ni Matoši.

A tko je ovo? - upitat će dijete oca pokazujući prstom na sliku djeda na nadgrobnom spomeniku. To ti je pradjed, bio je dobar čovjek. I to je sve. Bili smo djeca, bili smo obijesni mladići, bili smo odgovorni roditelji, bili smo ...pa bili smo ljudi. Oni preko kojih čovječanstvo živi. Produžili smo lozu.
Neki ljudi imaju rodovska stabla kroz koja pamte povijest roda. Ostalma uglavnom pamćenje seže do tri generacije unatrag. Povijest ne pamtimo pa nam je lako karikiranjem povijesti karikirati sadašnjost.

A naši praroditelji su uistinu bili veliki i činili su velike stvari. Tisućama godina su nastanjivali ovaj prostor u kojem nije bilo jednog trenutka bez povijesnih oluja. Valjalo je sačuvati živu glavu, prehraniti obitelj i osigurati potomstvo. Predati mlađima štafetu s porukom Ovo je tvoja zemlja, ovdje si svoj na svome, ovdje su kosti tvojih predaka, budi mudar i budan i čuvaj svoj rod i svoju zemlju.

Lako je slomiti narod, ako si slomio čovjeka

O životima se mogu pisati romani, ali sam život nije roman. Nema raspleta sa sretnim krajem zato jer život nema kraja. Ne postoji neko vrijeme nacionalnog raspleta nakon kojeg počinje bajka. Svi su naši puti trnoviti i oduvijek su bili. Mijenjaju se doba, mijenjaju se države, mijenjaju se tehnologije, mijenjaju se prisile nad nama i svakoj generaciji je snalaziti se u surovom svijetu.

Čovjek sam malo što može. Može kontemplirati tragajući za tajnama Boga, života i smrti. Puno toga može u suradnji s drugima. Okrenemo li se oko sebe, vidjet ćemo da su uspješniji, zadovoljniji i moćniji oni koji potiču zajedništvo. Svi su gradovi isti i sva su sela ista, a opet nisu. Izdaleka možemo prepoznati one zajednice koje žive u uzajamnom poštovanju, u zajedništvu i poticanju Dobra.

Istraživačka studija, koju je uradila NASA-a, pokazuje kako se većina dece rađa sa briljantnom krativnom genijalnošću, ali zatim gube svoje talente tokom vremena provedenog u obrazovnom sistemu.

NASA je zatražila od dr Džordža Lenda i Bet Jarman da pomognu ovoj svemirskoj agenciji da identifikuju i razviju talente, posebno u školama. Istraživači su otkrili da američki školarci, što više vremena provedu u školskom sistemu, gube svoju urođenu sposobnost kreativnog razmišljanja.

Kad učenici kreću u svoje obrazovno putovanje, oni zadržavaju većinu svojih sposobnosti kreativnog razmišljanja. Drugim rečima, deca se rađaju sa kreativnom genijalnošću. Korišćenjem longitudinalne metode istraživanja, Lend i Jarmanova su proučili 1.600 dece starosti 5, 10 i 15 godina, izveštava thefreethoughtproject.com

Iznenađujuće, Lend je rekao da su otkrili da, ukoliko im se da problem koji treba da reše na maštovit i inovativan način, 98 odsto ispitanih 5-godišnjaka je bilo na "genijalnom" nivou. Jednostavno rečeno, njihovi odgovori na to kako bi trebalo rešiti problem su bili briljantni.

Nakon ulaska u školski sistem, ovi brojevi su počeli dramatično da padaju. Kada se tim vratio da testira iste ove ispitanike sa 10 godina, procenat maštovitih i inovativnih mislilaca na nivou genija je pao na nezamislivih 30 odsto.

Ovi indikatori su naveli istraživače da veruju da je za to kriv trenutni obrazovni sistem. Ne samo da je 68 odsto tih učenika izgubilo sposobnost maštovitog i inovativnog razmišljanja, nego je neshvatljiva i sama pomisao da samo 30 odsto njih to još uvek može .

Znanstvenici drže kako glazba i pjevanje kod djece ubrzavaju razvoj moždanih funkcija te pomažu u borbi protiv depresije.

Glazbeno obrazovanje ubrzava razvoj mozga kad su u pitanju mala djeca, a naročito u područjima koja su odgovorna za obradu zvuka, percepciju govora, razvoj govora te vještine čitanja, navodi tako studija koju su proveli znanstvenici Sveučilišta u Kaliforniji.

Kontrolirano liječenje u tijeku kojeg se sluša i svira predstavlja također efikasan tretman za probleme mentalnog zdravlja. Istraživanja potvrđuju da dodavanje glazbene terapije u liječenju poboljšava društveno funkcioniranje osoba sa šizofrenijom. Terapija glazbom se također pokazala efikasna i kao samostalni tretman za smanjenje depresije te kroničnih bolova.

Institut za mozak i kreativnost na Sveučilištu u Kaliforniji još je 2012. započeo petogodišnju studiju u suradnji s Filharmonijom Los Angelesa i Udruženjem Srce Los Angelesa ne bi li otkrili utjecaj nastave glazbe na dječji kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj.

Psihopati kriminalci ne samo da se rađaju, oni se također i stvaraju.

Istraživanje otkiva kako su "ekstremni" stilovi roditeljstva povezani s kriminalnom psihopatijom koja nastaje u daljnjem dijelu žviota.

Intervjui s kriminalcima su otkrili kako su mnogi od njih imali povijest potpune roditeljske nebrige ili rigidno kontrolirajuće i autoritarne roditelje.

Svi psihopati kriminalci imaju povijest grotesknih fizičkih i/ii psihičkih zlostavljanja tijekom njihova djetinjstva.

Naravno ne mogu se roditelji za sve kriviti - nakon svega, neka djeca koja su preživjela užasno djetinjstvo ne postanu psihopati kriminalci.

Ovo je legenda koja je najviše zaokupljala pažnju čovjeka naše zapadne civilizacije. Ona je dominantni novovjekovni mit koji je poslužio kao temeljni obrazac kulturne socijalizacije europskog društva. U proteklih osam stoljeća napisano je mnogo verzija i komentara o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola, a prilagodbe tog mita još su uvijek ukorijenjene u usmenoj predaji većine europskih naroda. Mnogi su gradovi imali vlastiti prikaz te legende i u njima se govori o kralju ili velikom vitezu koji je usnuo sa svojom družbom.

Bitno obilježje arturovskog mita nije samo arhetipski prikaz nečega što se zbilo u prošlosti, nego to što sadržaj mita traje do onog trenutka u budućnosti kada će se kralj Arthur i njegovi vitezovi ponovno probuditi i vratiti mir i pravdu na zemlju.

Nastanak mita

Bez obzira na povijesne činjenice koje govore o stvarnom postojanju britanskog vođe Arthura u V. stoljeću, fragmenti Arthurova mita javljaju se pojavom viteštva u srednjem vijeku.
Naime, pisane fragmente mita pronalazimo tek krajem XI. stoljeća kao odgovor na duhovna traženja ljudi u tadašnjoj Europi.

Približavanjem tisućite godine nakon Krista naglo je porastao strah od kraja svijeta. Taj fenomen povezan je s hebrejskom tradicijom o dolasku Antikrista i novog Mesije. Jedan kralj, jedna zemlja - bilo je geslo koje se tada uzvikivalo. Štoviše, uslijedile su i neke prirodne nepogode: epidemija, glad i zlokobni predznaci poput pojave kometa i pomrčina Sunca... Stvorena je klima pesimizma i katastrofizma koja je skoro paralizirala gospodarstvo XI. stoljeća.

Kada je prošla 1033. godina (tisuću godina nakon Kristove smrti), jenjava kolektivni strah i pokora. Europa je tek tada započela razvijati svoju vlastitu civilizaciju razvojem gospodarstva, religijskih i političkih aktivnosti te umjetnosti i znanosti. U Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj centralizirala se vlast uspostavom sustava lokalne administracije koji je imao zadaću održavati zakon kralja. Stvaranjem takve snažne vlasti riješio se problem feudalne anarhije, povećao se srednji stalež i uslijedio je razvitak gradova.

Većina ljudi čula je za pojam reinkarnacije i prema njemu ima određeni stav s obzirom na stupanj obrazovanja, vjersku pripadnost, svjetonazor... Ljudi često vrlo odlučno prihvaćaju ili odbacuju pojam reinkarnacije, a da o tome zapravo nisu ozbiljno ni razmišljali. Istraživanjem je ustanovljeno da su mišljenja o reinkarnaciji uglavnom podijeljena, što je prvenstveno određeno vjerovanjem. Oni koji prihvaćaju mogućnost reinkarnacije, vjeruju u određeni oblik besmrtnosti duše i evolucijskog usavršavanja čovjeka. Oni koji se protive reinkarnaciji, obično ne prihvaćaju ponovno rođenje istog tijela. I jedni i drugi mogu imati posve valjane razloge: prvi zato što smisao života ne pronalaze u samo jednoj fizičkoj manifestaciji svoje duše, dok drugi s pravom ne žele prihvatiti mogućnost ponavljanja istog utjelovljenja jer zaista, kako kaže Heraklit, nije moguće dva puta zagaziti u istu vodu rijeke.

Zanimljivo je da su i jedni i drugi u pravu prema filozofskim objašnjenjima pojma reinkarnacije koja su dala drevna učenja poput egipatskog, indijskog i tibetskog. Prema tim učenjima čovjek se sastoji od dvaju dijelova: smrtnog i besmrtnog. Smrtni je dio jednokratan, ne reinkarnira se, dok se pojam reinkarnacije odnosi samo na onaj besmrtni dio. Prema tome, reinkarnacija postoji i ne postoji. Ne postoji za ono prolazno, ali postoji za ono trajno u čovjeku.

Tom načelnom pomirbom suprotstavljenih stavova o pojmu reinkarnacije nismo, međutim, sagledali pitanje reinkarnacije s obzirom na spoznaje modernog čovjeka.

Može li nam znanost nešto reći o pojmu reinkarnacije? Biologija kao znanost o životu trebala bi o tome dati određene smjernice. I zaista, ona to čini, pogotovo kroz dostignuća najnovijih disciplina kao što su genetika, embriologija i ekologija.

Ali, da bismo mogli interpretirati zakonitosti koje su otkrile te biološke znanosti, potrebno je najprije suočiti se s temeljnim hipotezama biologije. Stručnjaci to nerado čine bojeći se promišljanja koja bi mogla dovesti u pitanje ranije prihvaćene postavke.

Jeste li se ikada zapitali, je li netko od vaših poznanika narcisoidan ili sociopat? Kako ih razlikovati? Prije svega ću reći kako su svi sociopati narcisoidni, no nisu svi narcisi sociopati. Zbunjeni? Dozvolite mi objašnjenje. Iako postoje definitivne sličnosti između ova dva tipa osobnosti, iza onoga što čine i govore stoje različite motivacije. Sociopat želi kontrolirati svaki aspekt vašeg života, dok narcisoidna osoba želi da im posvetite svo svoje vrijeme i pažnju.

Pa ipak, oba ova tipa osobnosti će reći slične stvari kako bi od vas dobili što žele. U produžetku se nalazi pet rečenica s kojima se koriste narcisoidne osobe i sociopati kako bi vas izludili.

Borba za znanje je jedna od ključnih tamo gdje se želi napredak. Ne kaže se bez razloga da je znanje moć i da investicija u znanje daje najbolje kamate.

Međutim, kako doći do najboljeg znanja, do pravog obrazovanja? Škole su jedan od načina. U školama se uči i kako treba učiti, i šta treba učiti. Ali i škole imaju svoje nedostatke. Albert Ajnštajn duhovito kaže: "Obrazovanje je ono što vam ostane nakon što zaboravite sve što ste naučili u školi." Škole imaju programe onakve kakvi odgovaraju njihovim financijerima. Nekada se u školama učilo da je Zemlja ravna ploča i da se Sunce okreće oko Zemlje. I danas se u svijetu u nekim školama uči da je Bog sve stvorio, a u nekima da Bog ne postoji. Zato treba učiti i izvan škole, koristiti vlastiti razum i donositi vlastite zaključke, kako na temelju svojih iskustava tako i tuđih.

Učiti se može čitajući, gledajući, slušajući druge. Provjeravajući i sumnjajući. Ponavljajući i utvrđujući naučeno dok ne postane trajno, ili bar dugotrajno. Ali ono što svakako ubrzava i olakšava proces učenja je postavljanje pravih pitanja. Zašto se nešto desilo baš u tom trenutku? Šta se još dešavalo u to vrijeme? Zašto se desilo u tom mjestu, a ne u nekom drugom? Ko je sudjelovao u događaju, a ko nije? Zašto jest ili zašto nije? Postavljanjem takvih pitanja usmjeravamo se na traženje i pravih, konkretnih odgovora.

Kad su moja djeca bila mala, uvijek sam ih "gnjavio" takvim pitanjima. Možda sam i pretjerivao u tome, ali želio sam ih navesti na dublje razmišljanje o svemu o čemu govore i na pronalaženje rješenja. Kad mi spomenu loptu, a ja ih pitam: "Šta je to lopta?" dijete treba smisliti na koji način će mi objasniti. Kada mi kažu da lopta skače, ja ih pitam zbog čega, pa im je to novi problem - kako objasniti, i tako dalje.

Postavljanje pitanja je toliko važno da su u nekim strukama uveli i pravila, poput "Zlatnih pitanja" u kriminalistici, koja se uvijek postavljaju i na koja se traži odgovor. Kada se postave ova pitanja i na njih dobiju odgovori, slučaj je riješen. Ta pitanja su uglavnom: Šta se dogodilo? Ko je počinitelj? Kada je učinjeno kazneno djelo? Gdje? Zašto? Čime? S kim? Ko je oštećen? Ko je od toga imao koristi? Odgovarajući na ova pitanja ne gubi se vrijeme niti trud na nevažne stvari i brže i uspješnije se stiže do cilja.