Udio pojedinaca s psihopatološkim karakteristikama veći je na čelnim pozicijama korporacija i institucija nego u općoj populaciji. Psihopatska osobnost je u većoj mjeri nepoštena i okrutna. U čemu joj pogoduju današnje okolnosti

“Nisu svi psihopati u zatvoru, neki su i u sobama za sastanke.”

Vrlo je vjerojatno kako je za prosječnog građanina prva asocijacija na spomen „psihopatije“ kriminal, nasilje ili masovne ubojice. Ipak, u akademskom svijetu zadnjih nekoliko desetljeća, pogotovo uslijed globalne ekonomske krize, kreditnih prijevara, korupcije i sličnih šokantnih narušavanja javnog povjerenja, velik je interes za istraživanjem odnosa ove mračne osobine i korporativnog ponašanja. PriceWaterhouseCoopers u svom globalnom istraživanju ekonomskog kriminala za 2016 navodi kako trećina organizacija ima iskustvo sa ekonomskim kriminalom, u 46% slučajeva uzrokovanim internim akterima - srednjim i visokim menadžmentom.

Mračna trijada

Psihopatija je jedna od tri osobine ličnosti koje se naziva mračnom trijadom, a čine ju još i narcisoidnost i makijavelizam. Zajedničko ovom trojstvu je hladnokrvno, sebično i zlonamjerno ponašanje u međuljudskim odnosima. Važno je naglasiti kako se osobina psihopatije i ostalih mračnih osobina normalno distribuira u populaciji, što znači da svaki pojedinac ima, u manjoj ili većoj mjeri, psihopatska obilježja. Psihopatska osobnost se razlikuje od kliničke psihopatije. Možete imati niži ili viši rezultat na ovoj dimenziji te savršeno normalno funkcionirati. Kada je funkcioniranje narušeno na osobnoj i poslovnoj razini te kada su simptomi poremećaja prepoznatljivi i traju duži period vremena, tada se vrlo vjerojatno radi o mentalnom poremećaju.

Dok sam odrastao, nije baš bilo cool čitati knjige. Ovih dana, u svakom coffee shop-u ima gostiju koji čitaju knjigu dok pijuckaju svoje piće.

To je velika promjena. I ja također čitam više knjiga nego ikad prije. No, u ovom je stvar: Ne radi se o tome koliko knjiga pročitaš, nego koliko zapamtiš iz onoga što čitaš.

Većina ljudi s kojima razgovaram nemaju strategiju za čitanje. Samo podignu nešto i krenu čitati. Tako sam i ja radio. Međutim, sada mi je to nezamislivo. Naravno, za zabavu možemo čitati romane.

No, iz kojeg razloga biste čitali ne-fikcijsku knjigu? Odgovor je naravno - jer želite nešto korisno izvući iz nje na kraju. Želite naučiti stvari koje možete primijeniti u svom životu kako biste rasli. U tom je cijela svrha.

Često me pitaju: "Kako ti zapamtiš informacije koje pročitaš u knjigama?" Ovdje ću vam objasniti svoj sistem.

Istražujući stare tradicije, iz različitih dijelova svijeta i različitih povijesnih razdoblja, čini se da je za njih put čovjekova razvoja sinonim puta prema jedinstvu. Potraga za istinom, višom stvarnosti, često je predstavljena kao sposobnost nadilaženja iluzije odvojenosti koja čini da čovjek djeluje u suprotnosti od svoje istinske prirode koja je dio univerzuma.

Učenja kozmogeneze i kozmografije drevnih civilizacija Egipta, Mezopotamije, Grčke, Indije i pretkolumbovskih kultura, da spomenemo samo neke, dijele neke zajedničke temeljne principe. To ne isključuje jedinstvenu vrijednost i gledište svake pojedine tradicije, već nam nudi najvrjednije stajalište za vlastito istraživanje. Promatranje temeljnih sličnosti među različitim tradicijama zahtijeva veliku pažnju kako bismo primijetili odraz opće istine s kojom su sve bile povezane ili čak zajedničko podrijetlo njihovih znanja. Konstitucija čovjeka i svemira kao cjeline često je opisivana kao tajanstven spoj vječne i prolazne stvarnosti. Čovjek je smatran odrazom cjeline, mikrokozmos kozmosa, i temeljno je vođen istim zakonima prirode.

Mitologije i s njima povezana drevna učenja opisuju proces stvaranja kao proces ograničavanja neograničenog, dajući mu oblik i granice, kao prijelaz iz bezobličnog (indijski arupa) u oblik (rupa). Bezgranični ocean pun životnog potencijala (poput Nuna kod starih Egipćana) rađa prvi otok otkuda započinje stvaranje. Proces stvaranja često je paradoksalno opisivan kao prijelaz iz Jednog u Mnoštvo, od jedinstva koje se širi prema mnoštvu bez gubljenja izvornog jedinstva.

Škole mišljenja poput onih u staroj Grčkoj, Indiji i Rimu, da spomenemo samo neke, govore o svemiru kao velikom biću, jednom životu čiji je čovjek dio, bio ga svjestan ili ne. Čovjekov je razvoj putovanje obrnutim putem, iz mnoštva i odvojenosti prema jedinstvu života.

To putovanje svijesti često je simbolizirano usponom do točke sjedinjenja: vrha planine, središta mandale ili osi piramide. To je duhovno putovanje koje nas vodi prema unutra i gore, od mnoštva prema jednom, uklanjajući nam mrežu iluzije koja čini da vidimo samo dio stvarnosti, dio koji se sastoji samo od djelomičnog i razdvojenog. To je putovanje koje, simbolično ili ne, obilježava smrt odvojenog identiteta i ponovno rođenje novog identiteta, kapi koja se vraća u ocean čiji je uvijek bila dio, iako toga nesvjesna. Hindusi govore o jogi kao putu jedinstva sa samim sobom, s učenjima i konačno sa samim Životom (Prana Jiva).

U istoj ste kancelariji sa novim kolegom ili koleginicom koga/koju baš i ne poznajete, i ta osoba započinje razgovor. Imate blagi otklon, a povrh svega, pomalo ste i zatvoreni. Da li je ovo neko sa kim možete da razgovarate otvoreno i bez ustezanja? Kako to uopšte možete da znate?

Sajt Inc ima jedno magično pitanje, koje je zasnovano na naučnim istraživanjima. Koliko pozitivno gledamo na druge povezano je sa tim koliko smo srećni, emocionalno stabilni, otvoreni i dobrog srca. Ovo je zaključak istraživanja iz 2010. godine Univerziteta “Wake Forest”, na čelu sa profesorom Dastinom Vudom (Dustin Wood).

- Vaša percepcija drugih otkriva mnogo o vašoj ličnosti. To što na druge gledamo pozitivno otkriva naše pozitivne osobine - rekao je Vud, vodeći autor i istraživač ove studije, i dodao:

- Jednostavna tendencija da se drugi ljudi gledaju negativno pokazuje da postoje velike šanse za depresiju kao i neke psihičke poremećaje.

Ta studija je pokazala i da percepcija drugih pokazuje koliko ste zadovoljni svojim životom, i koliko vas drugi vole. S druge strane, ako neko ima tendenciju da priča i opisuje druge u negativnim terminima (čak i kada osobu o kojoj se priča ne karakterišu baš poželjne osobine), to otkriva mnogo o njemu/njoj - na primer da ispoljava narcizam i antisocijalno ponašanje.

Stižemo do interesantnog dela. Dakle, ostali ste sami sa novim kolegom ili koleginicom i niste sigurni da li je dobra osoba kojoj se može verovati... Vaše tajno oružje može da bude sledeće pitanje: “Reci mi, kako ti se sviđa ovde, do sada?”. Što može da prati i sledeće pitanje: “Kako ti se dopada da radiš sa (pa ime kolege ili šefa)?”

Nemojte biti isključivi, ali kada vam je to važno i potrebni su brzi pokazatelji - odgovor može da da dobre smernice. Ljudi obično vide svoje karakteristike u drugima.

Kada učiteljica Tamara Vučković (36) u osnovnoj školi u zagrebačkom Podsusedu vikne: “Meditacija!”, njezini đaci već znaju što ih čeka.
Sjednu mirno u svoje klupe i prepuste se vođenoj vježbi koju je za njih snimila. Kratke mentalne vježbe Tamara svojim učenicima obično pusti prije testa, ako su taj dan posebno živahni ili slabije koncentracije. Ponekad i zato što ih oni sami traže. “Nikad nisam čula ništa ljepše, skoro sam se rasplakala od ljepote”, komentirala je nakon vježbeMia (8), dok jeAna (10) konstatirala da bi “i njezinom tati dobro došla jedna meditacija kad dođe s posla”.

BBC javlja da su izraelske novine objavile fotografije ministra odbrane Amira Peretza kako pokušava da posmatra vojne manevre kroz zatvoren dvogled.

On nije prvi političar koji je demonstrirao tako živopisno koliko su oni stvarno van dodira sa stvarnošću. Na primjer, George Bush je uhvaćen u istom gafu:

Sada, ne šaljite mi Snopea koji je "raskrinkao" linkove. Snope nije raskrinkao ovu fotografiju. Oni priznaju da ne znaju da li je fotografija prava ili manipulisana.

Veza između uma, mozga i tijela je stoljećima držala filozofe i znanstvenike zaposlenima. Neki od prvih interesantnih, iako jezivih, eksperimenata o ulozi tijela u ljudskoj svijesti proučavali su mogućnost života nakon odvajanja glave.

Godine 1905. francuski liječnik dr. Gabriel Beaurieux vjerovao je da je komunicirao sa zatvorenikom Henrijem Languilleom nakon što mu je glava bila odsječena od njegovog tijela. Opisujući ovo iskustvo, Beaurieux je rekao:

Zvao sam ga snažnim, oštrim glasom: "Languille!" Vidio sam da su se kapci polako dizali, bez ikakvih spazmodičkih kontrakcija - namjerno ističem ovu osobitost, ali s ujednačenim pokretom, sasvim vidljivim i normalnim, kao što se događa i u svakodnevnom životu, kad se ljudi probude ili kad su prekinuti u svojim mislima.

Gotovo dva desetljeća kasnije, sovjetski znanstvenik Sergei Brukhonenko je navodno održavao odsječenu glavu psa na životu gotovo šest mjeseci koristeći primitivni stroj koji služi umjesto srca i pluća. Video snimka navodno pokazuje glavu koja reagira na podražaje svjetlosti, zvuka i limunske kiseline. No, dok je istraživanje Brukhonenka možda bilo važno u razvoju kardijalne kirurgije - također se smatralo lažnom propagandom sovjetskog doba.

Ako vam se vaše prakticiranje meditacije neprekidno čini kao naporan trud i ne možete prestati razmišljati, analizirati i pitati se radite li ju ispravno, činite upravo suprotno od onoga što trebate postići. Zato želim demistificirati proces meditiranja.

Smisao meditacije je usporiti vaše moždane valove i nadići razmišljanje, analitički um. Ono što želim da razumijete je da vi već znate kako da to činite, jer to radite svaki dan.

Ako možete nastaviti vaše vježbe s razumijevanjem da sve što radite jest opuštanje vašeg tijela (isto kao kad padate u san) dok održavate svoj um budnim i svjesnim - i ako se možete kontinuirano pomicati dublje u ovo stanje opuštanja bez da se fokusirate na nešto drugo (ili razmišljate) - upravo ste otvorili vrata između svjesnog i nesvjesnog uma.

U posljednja dva desetljeća se ponovno mnogo raspravlja o ulozi oca u životu djeteta, kao da je jedno vrijeme otac u obiteljskim odnosima bio stavljen “sa strane”. Iako starija znanstvena literatura piše o majci kao prvom objektu djeteta, često se zanemaruje naglasiti da otac nije izuzet iz života djeteta te da dijete stvara i svoj odnos s ocem od rođenja, zasebno od odnosa s majkom.

Svi smo bili u toj situaciji.

Donosimo odluke za koje mislimo da su racionalne. A zatim nakon par sekundi, minuta ili nekoliko dana poslije pitamo se "Gdje mi je bila pamet?!"Je li to bio privremeni gubitak razuma? Jesmo li bili rastreseni i svejedno donijeli odluku?

Znali smo da to nije bila ispravna odluka ili najbolja odluka, ali u tom trenutku, ipak smo ju donijeli. Na kraju je ispalo da je to bila glupa odluka. Zašto?

Znanost iza "gluposti"

Znači li to da smo stvarno glupi? Naravno da ne. To jednostavno znači da nije svaka odluka koju donosimo doista racionalna. Vidimo ono što želimo vidjeti filtrirano kroz naše svojstvene pristranosti, i zatim donosimo odluke osnovane na tim pristranostima. Te pretpostavke se nazivaju kognitivne predrasude i svi ih imamo.