Iako tastatura i taktilni interfejs dobijaju značaj u svim sferama života, naučnici kažu da je za naš mozak štetno odreći se pisanja.

Problem je dostigao vrhunac kada su neke zemlje poput Finske iznele plan da potpuno eliminišu časove pisanja u nastavi i zamene ih kucanjem na računarima ili drugim digitalnim uređajima.

Da li je ovo ispravna odluka? Izgleda tako, jer trenutno u svakodnevnom životu češće koristimo tastaturu nego papir i olovku.

Jedan je seljak predveče seo na prag svoga doma i uživao u svežem povjetarcu. Pored njegove kuće zavojiti je put vodio u grad. Slučajni je prolaznik opazio seljaka i pomislio: “Ovo mora da je neka lenština. Ništa ne radi i ceo dan sedi na pragu.”

Malo kasnije prolazio je drugi čovek i pomislio: “Seljak je pravi don Žuan. Po ceo dan sedi, gleda devojke u prolazu i zadirkuje ih.”

Najzad je prošao šumski radnik i pomislio: “Ovaj je čovek zacelo marljiv radnik. Trudio se ceo dan i sad se s pravom odmara.”

O seljaku koji je sedeo na pragu svoga doma zaista nemamo podrobnijih saznanja. Možemo, međutim, mnogo toga zaključiti o trojici ljudi koji su prolazili: prvi je bio lenj, drugi ne baš dobar čovek, a treći je bio marljiv radnik.

Nedavno smo imali zanimljivu diskusiju s dva ”duševna iscjelitelja“, Patrick Rodriguez i Heather Hayes. Rodriguez je intuitivni iscjelitelj i hipnoterapeut sa dugogodišnjim iskustvom. Uz pomoć vrlo nadarenog psihičkog medija, Heather Hayes, Rodriguez prakticira ”otpuštanje duhova” i ”duševnu terapiju”, pomažući ”duhovima koji su vezani za zemaljsku ravan” i ljudima sa ”nakačenim duhovima”.

Što ti izrazi zapravo znače? Da li neko mora ”vjerovati u duhovni svijet” da bi takvi terapijski modaliteti radili? Kao što Rodriguez ističe, to nije čarobni štapić koji će preobraziti vaš život na bolje preko noći, ali ljudi imaju poboljšanja u svom životu uz pomoć takve ”nekonvencionalne” terapije, barem od učenja nešto više o sebi.

Poslušajte kako su usporedili bilješke Rodriguez, Hayes i bivši hipnoterapeut Laura Knight-Jadczyk u ovoj živahnoj SOTT radio emisiji.

Glazba pomaže bebama da prije progovore, pokazala je manja studija američkih znanstvenika, koji su pratili ponašanje dojenčadi u igri glazbenim ritmovima.

Usporedili su grupu s dvadesetero devetomjesečnih beba koje su učile reproducirati glazbene ritmove udarajući rukom o bubanj s 19 njihovih vršnjaka koji su se istodobno igrali drugim igračkama, poput automobila ili kockica.

Znanstvenici su ustanovili da je aktivnost dijelova mozga zaduženih za prepoznavanje vokalnih i glazbenih značajki - auditivnog korteksa i prefrontalnog korteksa kod djece iz glazbene grupe bila veća nego kod onih koji su se igrali kockicama i automobilma, a obje su moždane regije važne za koncentraciju i održavanje pozornosti.

"Ovo je prva studija provedena na sasvim maloj djeci koja upućuje na to da izloženost glazbenim ritmovima u ranoj životnoj dobi može poboljšati sposobnost prepoznavanja jezičnog ritma", objasnila je znanstvenica s Instituta za učenje i znanost mozga sveučilišta u Washingtonu, Christina Zhao, koja je vodila istraživanje.

"Stimulacija glazbom u ranoj životnoj dobi ima dugoročno bolji učinak na kognitivne sposobnosti", rekla je Zhao.

"Da bi bebe progovorile najprije moraju naučiti prepoznavati tonove i ritmove", objasnila je su autorica studije Patricia Kuhl, objasnivši da je sposobnost percepcije zvuka "važna kognitivna sposobnost" te da "mogućnost njezina ranog poboljšanja ima dugoročan učinak na učenje".

Tijekom presađivanja organa postoje mnogobrojna izvješća o emocijama, sjećanjima i iskustvima koja su transferirana zajedno s organom koji je presađen od donora primatelju.

Dr. Pearsall, američki kardiolog, skupio je 73 slučaja transplantacije srca pacijentima i 67 drugih organa presađenih primateljima koje je objavio u svojoj knjizi "The Hearts Code" ⁽¹⁾["Kod srca"; op. prev.]. Ovdje je ogled prijavljenog slučaja:

Claire Sylvia razvija želju za pilećim medaljonima i feferonima.

29. svibnja, 1988. godine, Amerikanka Claire Sylvia imala je transplantaciju srca u bolnici u Yaleu, Connecticut. Rečeno joj je da je njen donor 18-ogodišnji mladić iz Mainea koji je netom poginuo u nesreći s motorom.

Uskoro, nakon njene operacije, Sylvia je objavila da se osjeća kao da želi popiti pivo, nešto čemu prije nije bila posebno naklonjena. Kasnije je uočila neodoljivu potrebu za jedenjem pilećih medaljona i otkrila je da je posebno privučena posjećivanju popularnog lanca restorana s piletinom, KFC.

Također je počela osjećati žudnju za feferonima s kojima, isto tako, prije nije bila nešto posebno oduševljena. Njeno ponašanje je postalo agresivno i impulzivno nakon operacije. Sylvia je tkođer počela doživljavati ponavljajuće snove o misterioznom čovjeku zvanom Tim, za kojeg je osjećala da je bio donor tog organa.

Potražila je osmrtnice u tisku objavljenom u Maineu i tako je uspjela identificirati mladića čije srce je primila. Njegovo ime je zaista bilo Tim. Nakon posjete Timove obitelji, otkrila je da je Tim volio pileće medaljone', feferone i pivo. Ova iskustva su dokumentirana u njenoj knjizi, A Change of Heart ⁽²⁾ [Promjena srca; op. prev.].

1974. godine, francuski istraživači Gahery i Vigier su provodeći eksperimente na mačkama stimulirali živac 'nervus vagus' (koji prenosi mnoge od signala iz srca do mozga) i otkrili da se električni odgovor mozga smanjuje na oko pola svog normalnog rada kad se stimulira 'nervus vagus'.⁽³⁾

Čini se da srce šalje smislene poruke mozgu koje on ne samo da razumije, već im također i poslušno udovolji.⁽⁴⁾ Kasnije su neuropsiholozi otkrili neuralni put i mehanizam pomoću kojega bi prijenos od srca do mozga mogao obuzdati ili potaknuti električnu aktivnost mozga.⁽⁵⁾

Dr. Armour je predstavio ideju funkcionalnog "mozga srca". Njegovo istraživanje je otkrilo da srce ima kompleksan unutarnji živčani sustav koji je dovoljno profinjen kako bi se kvalificirao kao "mali mozak", zbog svoje neovisnosti.

Psiholozi su se dosjetili upitnika za javnost kako bi izmjerili vašu potrebu za dramom.

Svi znamo nekoga tko, čini se, žudi za dramom, bili oni direktno uključeni u to ili nestrpljivo iščekuju sa strane s vrećicom kokica u rukama.

I dok se to čini kao naporna karakteristika osobnosti za koju očekujete da će ju netko prerasti, psiholozi postaju sve zainteresiraniji za način na koji određene osobnosti nastoje uključiti sebe u dramu ili ju kreirati za sebe, jer ona može imati poprilično ozbiljne posljedice ne samo za njihov život, već i za one oko njih.

Nauka je potvrdila da osobe sa niskom stopom empatije ne kopiraju gestikulacije drugih osoba, što će reći da je psihopate i sociopate dosta lakše prepoznati nego što se to inače misli.

S druge strane, nauka je dokazala da ako jedna osoba zijevne, ona druga do nje bi po automatizmu trebala uraditi to isto.

Kada ove dvije tvrdnje naučnika provučete kroz istu naučnu jednačinu - ukoliko osoba do vas ne zijevne ako ste vi to prethodno uradili - vrlo je moguće da stojite do sociopate.

Dakle, ukoliko želite ustanoviti da li je vaš prijatelj sociopata - zijevnite.

Jezik kojem ste izloženi rođenjem utječe na strukturu vašeg mozga, modificira vaše viđenje svijeta i ono što jeste. No, što ako govorite dva jezika?

Može li učenje jezika iznova umrežavati vaš mozak?

Kako je naša vrsta evoluirala dijelovi našeg mozga su se proširili, rezultirajući s više računalne snage za jezik. To je ono što nas čini umreženima za komunikaciju. Što je možda još više iznenađujuće je kako nam jezik može oblikovati mozak kroz naš život.

Većina dokaza za ovo dolazi iz studija o ljudima koji govore dva jezika [bilingvisti; op. prev.]. Dvojezičnost nudi proširene dobiti kroz mnoge složene kognitivne zadatke i to dolazi iz različitih područja u mozgu.

Studije skeniranja mozga pokazuju da prebacivanje između dva jezika potiče različite dijelove umne aktivnosti za razliku od govora jednog jezika, naročito u prefrontalnom korteksu. Taj dio mozga, kod prednjeg dijela naše lubanje, je uključen u organiziranje i djelovanje na temelju informacije, uključujući korištenje radne memorije, rasuđivanje i planiranje. Druge studije pokazuju da su dvojezičari brži u svladavanju izazova učenja novog jezika.

Arturo Hernandez, koji govori četiri jezika, direktor Laboratorija za neuralne osnove dvojezičnosti na Sveučilištu Houston u Teksasu, kaže da bi ove razlike mogle reflektirati razlike u arhitekturi dvojezičnog mozga. Drugim riječima, učenje drugog jezika može promijeniti kako je vaš mozak ožičen. "Ima smisla da ako ste imali ovo doista drugačije lingvističko iskustvo, da vidite neki oblik stabilnih, dugoročnih efekata", tvrdi Hernandez.

Također može učiniti vaš mozak otpornijim. Ellen Bialystok sa Sveučilišta York u Torontu (Kanada) otkrila je da se cjeloživotnim dvojezičarima često dijagnosticira demencija oko 4,5 godina kasnije nego jednojezičarima. Osim toga, imaju više bijele tvari, uključujući i u prefrontalnom korteksu. Bijela tvar je izgrađena od nervnih vlakana koji povezuju različita područja mozga. Njena funkcija je razmjena informacije naprijed i nazad između različitih dijelova mozga. Dakle, izgleda da pojačavanje jezičnih vještina gradi bolje povezani mozak - iako Bialystok upozorava da ovo još uvijek treba biti potvrđeno.

Više dokaza o korisnosti drugog jezika došlo je prošle godine iz studije u kojoj je sudjelovalo 608 ljudi koji su imali moždani udar. Thomas Bak sa Sveučilišta Edinburgh iz UK, otkrio je da se od dvojezičara među njima 40% njih potpuno oporavilo, u usporedbi sa samo 20% jednojezičara. Bak spekulira da mentalna gimnastika koja je uključena u govorenje nekoliko jezika može izgraditi dodatne poveznice koje poboljšavaju funkcije i pomažu da se nosimo sa štetom. "Ideja je da ako radite puno mentalnih vježbi, vaš mozak je treniran i može bolje kompenzirati", tvrdi Bak.

Nije jasno kako su jezici različite i slične lingvističke strukture reprezentirani u mozgu. Mnoge studije su pronašle dokaz da se svi jezici koje naučimo tijekom života očitavaju u jednom području mozga. Ipak, druge studije su pronašle dokaz da je drugi jezik izdvojen od reprezentacije materinjeg jezika.

Bilo da kontemplirate o budućnosti u kojoj postižete sve svoje ciljeve, imate solidno i pozitivno bankovno izvješće, veliku povišicu na poslu ili afirmativni odgovor u vezi ljubavnog susreta, zajednička nit je nada. Životinje se ne nadaju, ali ljudi da. Tako da je ovo upečatljiva ljudska emocija koja je ipak donekle nejasna. Ovih 10 misli možda donesu malo svjetla.

Nada je:

Sunce u oblačnom danu

Kad sve izgleda tužno i rješenja za probleme ne postoje, nada ima sposobnost da se provuče kroz tamu i donese toplinu iscjeljujuće svjetlosti. Činjenica da može doći tako neočekivano čini cijelu stvar slađom. Jednom kad doživite nadu, ne možete ne prepoznati dubinu ovog osjećaja. Međutim, za razliku od svjetlosti sunca, nada se ipak može zadržati. Nada će i dalje biti tu, čak i kad stvari postanu teške.

Slušanje nekoga dok jadikuje ili se žali na druge, čak i ako to mi činimo, nikada nikome nije donijelo ništa dobro. Neki ljudi kažu da se to može činiti kao čin čišćenja, način da otpustimo negativne emocije i iskustva. Možda nam, kad ih povremeno sve otpustimo odjednom, to stvara dobar osjećaj, no ako pogledate pobliže što to zapravo radi mozgu daje nam čak i više razloga da izbacimo prigovaranje radi pozitivnog umnog sklopa.

"Sinapse koje zajednički rade se i umrežavaju međusobno"

Mozak je kompleksan fizički organ koji na neki način radi u tandemu sa sviješću kako bi stvorili osobnost ljudskog bića. Uvijek uči, opetovano ponovno stvara i iznova regenerira samoga sebe. Oboje su produkt stvarnosti i stvaratelji stvarnosti, a znanost napokon počinje shvaćati na koji način mozak zapravo kreira stvarnost.

Autor, kompjuterski znanstvenik i filozof, Steven Parton, je ispitao načine na koje negativne emocije u formi prigovaranja, izražene od nas ili doživljene od strane drugih, utječu na mozak i tijelo. Došao je do mnogobrojnih pronicljivih zapažanja koja nam pomažu da shvatimo zašto neki ljudi ne mogu izaći iz negativnog raspoloženja.