Udubljivanje u dobru knjigu jača sposobnost ljudi da se povežu s drugima i povećava njihovu empatiju, pokazalo je istraživanje koje u ponedjeljak prenosi BBC.

Istraživanje provedeno za Reading Agency pokazalo je da čitanje iz užitka čini puno više od samog poboljšanja obrazovnih rezultata.

Jedna nedavna studija provedena na 4.000 odraslih pokazala je da čitanje iz užitka može pomoći u poboljšanju njihovog društvenog života i socijalnih vještina.

Kod djece ono može pomoći u boljem emocionalnom razumijevanju, kažu znanstvenici. Djeca ne samo da obogaćuju vokabular vezan uz osjećaje nego i proširuju i produbljuju svoje znanje o emocijama i počinju ih bolje razumijevati.

Općenito, studija je utvrdila da je čitanje povezano s uživanjem, relaksacijom i privremenim bijegom od stvarnosti.

Oni koji redovito čitaju manje će osjećati stres i depresiju, imaju veće samopoštovanje, bolje se nose s teškim situacijama i bolje spavaju.

„Naša svijest kreira stvarnost”, tvrdnja koja je zaslužila mnogo pažnje diljem alternativnih medija u cijelom svijetu. No, također, svijest je i predmet proučavanja mnogih znanstvenika, pogotovo u vezi s kvantnom fizikom i načinom na koji se može povezati s prirodom naše stvarnosti.

Što je svijest? Svijest uključuje mnoge stvari. Svijest je način na koji doživljavamo naš svijet, naše misli, oprez, namjere itd.

„Potraga za sviješću u mozgu je isto kao i potraga za radiovoditeljem u radioaparatu.” - Nasseim Haramein, voditelj istraživanja Resonance Project.

„Smatram da je svijest osnova. Smatram da tvar proizlazi iz svijesti. Ne možemo zaobići svijest. Sve o čemu govorimo, sve što zapravo postoji, zahtijeva svijest.” - Max Planck, teoretičar fizike koji je ustanovio kvantnu teoriju za koju je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1918. godine.

„Nemoguće je formulirati zakone kvantne mehanike a da su potpuno konzistentni bez korištenja svijesti.” - Eugene Wigner, teoretičar fizike i matematičar, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1963. godine.

Tvrdnja da „svijest stvara stvarnost” potiče mnoga, mnoga pitanja. Znači li to da mi kao individue (i na kolektivnoj razini jedne ljudske rase) možemo oblikovati, kreirati kakvu god stvarnost želimo za sebe?

Znači li to da možemo proizvesti drugačiji stil života i privući neka iskustva? Događa li se to odmah? Treba li vremena? Kako da to učinimo?


Iako nismo u mogućnosti odgovoriti na ta pitanja s apsolutnom znanstvenom točnošću, znamo da na neki način postoji veza između svijesti i fizičkog materijalnog svijeta u nekom obliku. Također, ništa više ne znamo o tom odnosu, znamo da postoji i da ima neku važnost.

Neuroznanstvenica s Harvarda Sara Lazar bila je jedna od prvih znanstvenica koja je odlučila provjeriti anegdotalne tvrdnje o prednostima meditacije i testirati ih skeniranjem mozga. Ono što je otkrila iznenadilo ju je - meditacija doslovno može promijeniti mozak.

"Prijatelj i ja pripremali smo se za bostonski maraton. Imala sam neke ozljede od trčanja zbog kojih samo posjetila fizijatra koji mi je rekao da prestanem trčati i samo se rastežem. Tako sam počela prakticirati yogu kao oblik fizikalne terapije. Počela sam shvaćati da je jako moćna, da ima neke stvarne koristi, pa me zainteresiralo kako funkcionira", priča o razlozima zašto je počela ispitivati meditaciju.

Prisjetila se kako je učitelj yoge iznosio razne tvrdnje poput one da će yoga povećati njezino suosjećanje i otvoriti njezino srce, no ona je samo razmišljala kako je tu da se protegne.

Međutim, počela je primjećivati da je mirnija. Bolje je podnosila teške situacije, bila je suosjećajnija i otvorenijeg srca. Kod nje se razvila mogućnost da stvari vidi iz tuđe perspektive.

Dvije studije

"Mislila sam da je to možda placebo odgovor. Ali onda sam pretražila literaturu i naišla na dokaze da je meditacija povezana sa smanjenim stresom, smanjenom depresijom, tjeskobom, boli i nesanicom, te s povećanom kvalitetom života", prisjetila se. U tom trenutku radila je na doktoratu iz molekularne biologije, ali odlučila je promijeniti smjer i pozabaviti se meditacijom.

U sklopu prve studije promatrala je osobe koje dugo meditiraju u odnosu na kontrolnu skupinu. Otkrila je da kod osoba koje meditiraju duže vrijeme postoji povećana količina sive tvari u insuli i osjetilnim područjima, slišnom i senzornom korteksu. Otkrila je i više sive tvari u frontalnom korteksu koji je povezan s radnom memorijom i odlučivanjem.

Korteks se smanjuje što smo stariji i postaje nam teže sjetiti se nekih stvari. No, 50-godišnje osobe koje meditiraju imale su jednaku količinu sive tvari kao 25-godišnjaci.

No, pojavilo se pitanje jesu li ljudi s više sive tvari imali veću količinu i prije nego su počeli meditirati pa su proveli još jednu studiju.

Prema novim istraživanjima sa Sveučilišta u Warwicku tzv. bullying ili nasilje među vršnjacima, dugoročno ostavlja jači utisak na kasniji život u odnosu na nasilje koje dijete može doživjeti od strane odrasle osobe.

Nova studija objavljena u The Lancet Psychiatry pokazala je da su djeca koja su bila zlostavljana od strane svojih vršnjaka dugoročno trpjela više od one djece koju su zlostavljali odrasli.

Voditelj istraživanja je profesor Dieter Wolke iz medicinske škole te s odsjeka za psihologiju na Sveučilištu u Warwicku. Istraživanje je predstavljeno na godišnjem sastanku Pediatric Academic Societies (PAS, eng. Akademska pedijatrijska društva) u San Diegu, u utorak, 28. travnja.

Tijek istraživanja

Postoji već utvrđena veza između zlostavljanja od strane odraslih i mentalnih posljedica koje ono izaziva kod djece. Profesor Wolke i njegov tim htjeli su ispitati da li su dugoročni problemi koji se javljaju kod žrtava bullyinga povezani i s nasiljem doživljenim od strane odraslih.

Koristili su podatke dobivene od 4026 sudionika UK ALSPAC istraživanja (eng. Avon Longtitudinal Study of Parents and Children) te od 1273 sudionika iz studije US Great Smoky Mountain.

Kod ALSPAC su uzeli izvještaje za nasilje kod ispitanika u dobi od 8 tjedana do 8.6 godina, za bullying u dobi od 8, 10 i 13 godina te za posljedice kod mentalnog zdravlja kod ispitanika u dobi od 18. Izvještaji s Great Smoky Mountain o nasilju i bullyingu odnose se na ispitanike u dobi od 9 do 16 godina, a za posljedice kod mentalnog zdravlja od 19 do 25 godina.

Čitajući i slušajući priče, uranjamo u opisane situacije i suosjećamo s likovima. Kako taj proces zaista funkcionira u našem mozgu, otkrili su nedavno istraživači s nizozemskoga univerziteta Radboud, po prvi puta u povijesti.

Korištenjem specijalnog skenera fMRI, kojim su "izmjerili" kako ljudi doživljavaju neku priču, znanstvenici s nizozemskoga univerziteta Radboud, Annabel D. Nijhof i Roel Willems (Radboud Universiteit Nijmegen, Nizozemska), uspjeli su odgovoriti na pitanje kako mozak doživljava književnost.

Svatko od nas na drugačiji i jedinstven način doživljava priče. Ipak, zbog tehnoloških ograničenja, način na koji razumijemo književnost prethodno je istraživan samo na razini grupe, bez usmjeravanja pažnje na individualne razlike. Willems i Nijhof su odlučili više pažnje posvetiti individui i u ovoj studiji su pokazali kako se ljudi fokusiraju na različite aspekte priče kad čitaju/slušaju književna djela.

Audio-knjige u fMRI skeneru

Sudionici istraživanja slušali su poglavlja različitih audio-knjiga. "Otkrili smo kako postoje jake individualne preferencije; neki sudionici bili su posebno fokusirani na razumijevanje namjera i osjećaja glavnih likova, dok su drugi bili više fokusirani na vizualiziranje radnji likova."

Suosjećanje s književnošću

"Većina ljudi ujedno može suosjećati te zamisliti vizualno okruženje i djela likova", kaže Willems, "ali naši fMRI rezultati pokazuju kako svaka osoba daje prednost jednom ili drugom." Ovo je jedno od prvih istraživanja koje dokazuje individualne razlike što se tiče empatije prema likovima iz književnosti.

Znanstvenici su na tragu novih otkrića o moždanim aktivnostima koja uključuju ne samo senzorne, već i emocionalne dijelove mozga. Nedavna istraživanja o subjektivnom doživljaju percepcije boli i vremena mogla bi pomoći u liječenju bolesti kao što su kronična bol i depresija.

Trenutačan gubitak koncentracije je dovoljan da bismo zaglavili prst ili iščašili zglob - što je jako bolno. Bol je obrambeni tjelesni mehanizam i kompleksan neurološki fenomen. Također, bol koja postoji dulji vremenski period odnosno kronična bol može biti bolest, kažu liječnici. Znanstvenici sa Tehničkog sveučilišta u Münchenu pokazali su kako temeljna aktivnost mozga prelazi iz senzornog u emocionalni proces već tijekom prvih nekoliko minuta boli.

U svojim eksperimentima, prof. Markus Ploner i njegov tim istraživali su percepciju boli: Kako trajanje boli ili djelovanje placeba utječu na aktivnost mozga? U svojim ispitivanjima koristili su elektroencefalografe (EEG). Ispitanici su nosili EEG kape sa 64 elektrode koje mjere aktivnost živčanih stanica u mozgu. Ova metoda omogućuje kronološko bilježenje signala koje živčane stanice koriste za reagiranje na bolne podražaje.

Depresija ne utječe samo na mentalno zdravlje, već ostavlja trag i na našoj DNK, javljaju znanstvenici sa Centra za genetiku ljudi (eng. Centre for Human Genetics, CHG). Ovo otkriće bilo je toliko neobično da su znanstvenici isprva bili jako skeptični, te su priznali da im je bilo potrebno mnogo uvjerljivijih dokaza kako bi povjerovali da nije u pitanju slučajnost.

Kao što je opisano u časopisu Current Biology, otkriće je započelo pregledavanjem više od 11 000 primjeraka različitih DNK, od kojih su mnoge osobe patile od depresije izazvane stresom, no uključene su i zdrave osobe kao kontrolna grupa. U početku su tragali za genom povezanim s rizikom obolijevanja od depresije. Umjesto toga, primijetili su da je depresija izazvana stresom povezana s povišenim količinama drugog genoma stanice: mitohondrijskom DNK.

Mitohondriji su izvor energije stanice: stvaraju energiju za rast stanice. Povećanje mitohondrijske DNK kod depresivnih ljudi ima zanimljive implikacije. Mitohondriji se trude proizvesti istu količinu energije s jednakim efektom kao kad su pod stresom, pa tijelo treba kompenzaciju i mora stvarati sve više i više mitohondrija kako bi zadovoljilo povećanu potražnju za energijom.

Znanstvenici su potom testirali molekularne promjene kod miševa koji su bili izloženi stresu tijekom 4 tjedna. Rezultati su pokazali ne samo da su miševi razvili očekivanu razinu mitohondrijske DNK, već su se njihovi telomeri skratili. Telomeri su maleni poklopci na krajevima DNK spirala koji štite naše kromosome od propadanja i gubitka genetskih informacija. Svaki put kad se stanica kopira, duljina zaštitničkog telomera sve je kraća, sve dok se stanica više ne može podijeliti.

Erozija telomera kod miševa pod utjecajem stresa indicira da stres može smanjiti životni vijek čovjeka. No, nije sve tako jednostavno, znanstvenici su otkrili da su i promjene u duljini telomera i povećanje mitohondrijske DNK većinom reverzibilni procesi. Kad miševi nisu više bili pod stresom, njihova se DNK također oporavila.

Pa zašto onda depresija uzrokovana stresom, koja se smatra poremećajem u ponašanju, ima utjecaj na staničnoj razini na naše tijelo? Postoje mnogi uzroci stresa: nedostatak hrane ili povijest zlostavljanja, naprimjer. Stres smanjuje sposobnost mitohondrija, te tijelo proizvodi više kako bi zaštitilo organizam. Na neki način, depresija je reakcija tijela na stres iz okoline.

Ovo istraživanje ima potencijal za buduće liječenje depresije. Iz razloga iz kojeg su molekularne promjene reverzibilne, postoji mogućnost da se provjeri koliko je neki tretman koristan na molekularnoj razini. Mogući indikatori za uspjeh bili bi u vidu smanjenja broja mitohondrija i vraćanje iste dužine telomera.

Neuroznanstvenici na Zdravstvenom centru NYU Langone su otkrili da moćan hormon u mozgu, oksitocin, utječe na pojedine moždane stanice uvjetujući pritom određene obrasce ponašanja - to su podaci koji nam mogu pomoći pri shvaćanju kako bi se oksitocin i ostali hormoni mogli iskoristiti za liječenje bihevioralnih poteškoća koji su nastali kao rezultat bolesti ili ozljede mozga. Rezultate istraživanja se može pronaći online u časopisu Nature.

Sve do sada, znanstvenici su tvrdili da su najvažnije uloge oksitocina - ponekad nazivanim "hormonom sreće" - izazivanje spolne privlačnosti i orgazma, reguliranje dojenja i jačanje veza između majki i njihove djece. No, nije se znalo za njegove sposobnosti utjecanja na ponašanje.

"Naša otkrića redefiniraju oksitocin kao nešto sasvim suprotno "ljubavnoj drogi", a više kao nešto što povećava ili smanjuje neuralne signale u mozgu", kaže istraživač pri projektu, Robert Froemke, docent na NYU Langone i Institutu za biomolekularnu medicinu Skirball. "Pronašli smo da oksitocin povećava količinu društvenih informacija koje se obrađuju u mozgu. To znači da bi se jednog dana mogao koristiti za liječenje socijalne tjeskobe, PTSP-a, poteškoće pri govoru, pa čak i psihološke poteškoće nastale kao rezultat zlostavljanja u djetinjstvu."

U eksperimentima na miševima, dr. Foemke i njegov tim su locirali oksitocin u jedinstvenim receptorskim stanicama u lijevoj strani korteksa. Pronašli su da taj hormon upravlja količinom "društvene informacije" koju obrađuju pojedinačni neuroni, time umanjujući takozvane uzbuđujuće ili inhibicijske podražaje - i neposredno određuje kako će ženka miša sa svojim mladima reagirati na povike za pomoć ili pažnjom.

Oksitocin permanentno mijenja životinjsko ponašanje

U odvojenim eksperimentima s odraslim ženkama miševa bez vlastitih mladih - koje time nisu bile izložene povećanim količinama oksitocina - dodavanje oksitocina u njihove mozgove ih je navelo da ubrzo prepoznaju jedva čujne pozive u pomoć mladih od neke druge majke koju se nedavno prethodno udaljilo iz gnijezda. Ove odrasle ženke su se ubrzo dale u prikupljanje odlutalih mladih, hvatanje mladih za kožu na vratu i vraćanje u gnijezdu - kao da su one bile njihove stvarne majke.

Taj obrazac ponašanja su naučile za stalno, kažu istraživači; ženke bez potomstva su nastavile hvatati mlade čak i u instancama kada bi se njihovi receptori za oksitocin blokirali.

Japanski znanstvenici u četvrtak su objavili kako postoje biokemijski dokazi ljubavi čovjeka i psa, odnosno da razina hormona oksitocina, čije lučenje osnažuje vezu roditelja i djece, raste kod čovjeka i psa kad se druže, posebno kad gledaju jedno drugom u oči.

Oni su proveli niz opita koji su pokazali da je tijekom tisuća godina suživota čovjeka i psa razvijen taj instiktivni mehanizam vezanja.

Ponekad zvan hormonom ljubavi oksitocin se proizvodi u hipotalamusu i luči ga hipofiza. Igra ulogu u emotivnim vezama, majčinskom ponašanju, rođenju djeteta, dojenju, seksualnim i drugim odnosima.

"Oksitocin ima mnogo pozitivnih učinaka na ljudsku psihologiju i fiziologiju" kaže voditelj istraživanja Takefumi Kikusui, profesor veterine na japanskom sveučilištu Azabu.

U jednom od eksperimenata znanstvenici su utvrdili značajna povećanja koncentracije oksitocina u urinu nakon druženja vlasnika s psom dok se takav skok koncentracije nije utvrdio u slučajevima druženja s mladim vukovima koji su odrasli uz čovjeka.

Kikusui, koji je i sam bio ispitanik u vlastitom istraživanju, kazao je kako je u njegovu slučaju koncentracija oksitocina porasla 300 posto nakon što se gledao u oči sa svoje tri pudlice.

Istraživanje je obuhvatilo razne pasmine pasa i njihove vlasnike, a rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Science.

Kako itko može u išta biti siguran u ovo vrijeme kada se čini kao da je svijet poludio, a mi se kolektivno nalazimo u ulozi heroja/heroine horor filma u situaciji kada čujemo neki šum. Doista, publika može vidjeti da čudovište vreba u grmlju odmah ispred vrata, glazba je ispunjena zloslutnim nagovještajem, a zvijezda filma s nevinom naivnošću i s ručnom svjetiljkom stavlja svoju ruku na kvaku. Publika zastenje u agoniji znajući što se događa, te kolektivno uzvikuje “NE OTVARAJ VRATA”. Ali na nesreću, filmski svijet nije povezan sa svijetom publike, te nikakvo upozorenje ne može premostiti tu podjelu.

U starim danima, filmski heroji i heroine su općenito uvijek preživjeli takve pogreške pomoću domišljatog scenarija. U novije vrijeme, više ne možeš biti siguran: heroj ili heroina će vjerojatno umrijeti - baš kao u stvarnom životu - zbog svoje gluposti.

Iskreno govoreći, kada sam bila mlađa sviđali su mi se jedino filmovi u kojima su heroj ili heroina u ulozi pobjednika/pobjednice na kraju. Uvijek sam bila uznemirena i ljuta - osjećala sam se prevareno - ako je film završio onako kako to u stvarnom životu često bude: bez utočišta, bez pomoći, bez nade. Tek kasnije sam shvatila korist takvih filmova; oni mogu biti alati poučavanja koji nam pomaže analizirati naše nade, naša uvjerenja, te naše željno razmišljanje da će “dobro prevladati” bez obzira na sve, tako da, ako se - zaista - ikada nađemo u sličnim situacijama, mogli bi zaobići “propuste inteligencije” koji vode do propusta u svjesnosti i strategiji. Ukratko, promatrati kako željno razmišljanje najčešće vodi do katastrofe u stvarnom životu nas može naučiti kako razmišljati racionalno, kako analizirati i predviđati, te stoga, kako formulirati primjerenu reakciju na bilo koju opasnu situaciju.

To je koristan koncept.

No, još uvijek ne nadilazi podjelu između glumaca u filmu i publike koja može VIDJETI.