Mnogi od nas dožive senzorna iskustva dok slušamo glazbu. Glazba nas može podsjetiti s kim smo bili kad smo ju prvi put čuli, možemo si čak i vizualizirati trenutke opisane u stihovima. No, za umjetnicu Melissu McCracken vizualizacije povezane s glazbom su doslovne. Ima neurološki fenomen sinesteziju, koja joj dopušta da iskusi glazbu ne samo kao seriju zvukova, već i kao hrpu boja.

Sinestezija je rijedak neurološki fenomen (samo jedna od dvije tisuće osoba ima ovo stanje) gdje simulacija jednog osjetila vodi do automatskih nenamjernih iskustava u drugom osjetilu, gdje su osjetila na neki način isprepletena. Sinestezija nastaje kad postoji neobična veza između dva područja mozga koja su specijalizirana za različite osjete. Osobe koje imaju taj fenomen mogu npr. „okusiti” ili „vidjeti” boju.

Melissa McCracken ima sljedeći oblik sinestezije - može iskusiti glazbu na vizualan način, stoga je odlučila naslikati ono što vidi. Poslušala je poznate pjesme Radioheada, Princea i Davida Bowiea i slikala ono što je vidjela. Melissa smatra da je to novi pravac u slikarstvu - sinestetičko slikanje.

Osim zvukova, Melissa percipira i brojeve i slova u bojama.

U intervjuu Melissa kaže da je dosad upoznala samo jednu ženu koja ima isti oblik sinestezije kao ona i da je bio vrlo čudan osjećaj raspravljati o različitim načinima na koji vide glazbu, pa čak i istu pjesmu. Također, druga žena naslikala je kratku skicu Hendrixove pjesme „Little Thing” kako bi se usporedila s Melissinom slikom i ništa nije bilo zajedničko skici i Melissinoj slici. Na kraju je Melissa izjavila da, bez obzira koliko je to iskustvo bilo čudno, ipak je bilo utješno upoznati nekoga s istim fenomenom, s obzirom na njegovu rijetkost.

Ako ste se ikada zapitali poznajete li psihopata, ili još gore, ukoliko ste posumnjali da ste u vezi s jednim, znanstvenici tvrde da ih se možda može prepoznati po još jednoj karakteristici. Znanstvenici su trenutno na tragu toga da psihopati možda ne uzvraćaju "zarazno" zijevanje.

Novo istraživanje otkriva da psihopati, koje karakterizira nedostatak empatije i abnormalno socijalno ponašanje - mogu biti imuni na "zarazno zijevanje" za razliku od drugih ljudi, piše Huffington Post.

U studiji koja će biti objavljena u časopisu Personality and Individual Differences u studenom, psiholozi Sveučilišta Baylor u Teksasu su otkrili da se ljudi "hladnog srca" teže uključuju u obrazce prirodnog ponašanja poput zaraznog zijevanja.

Znamo da se većina ljudi ne uspije oduprijeti kada osoba pored njih zijevne ili pokaže znakove umora. Zašto? Zarazno zijevanje je znak empatije i znači socijalno zbližavanje. Čak i neke životinje poput čimpanzi i pasa pokazuje ovo ponašanje, piše Huffington Post.

"Psihopati su djelomično opisani i kao ljudi kojima nedostaje empatije i suosjećanja za razumijevanje osjećaja drugih ljudi", kaže poslijediplomski istraživač Brian Rundle, jedan od autora studije. "Činjenica da nisu u stanju zijevati nakon što netko pored njih zijevne sugerira da mehanika koja sudjeluje u empatičnom procesu ne funkcionira normalno, odnosno kako funkcionira kod drugih ljudi".

Znanstvenici su za tu svrhu podvrgnuli testiranju 135 studenata. Morali su ispuniti Psychopathic Personality Inventory, set pitanja kojima se dijagnosticira psihopatija. Ispituju se parametri poput "hladnog" srca, makijavelizam, egocentričnost i impulzivnost.

Sukladno očekivanjima, istraživači su otkrili da će studenti, koji pokazuju više psihopatskih osobina, manje vjerojatno zijevnuti kada gledaju isječak zijevanja. No, znanstvenici upozoravaju da ne treba prebrzo zaključivati. Naime, to što netko ne zijeva ne mora nužno značiti da je psihopat.
"No, ovaj podatak neuroznanstvenicima daje uvid u bolje razumijevanje mehanizma uključenog kako u psihopatiju tako i zijevanje neovisno o tome, kao i njihovu međusobnu povezanost", rekao je Rundle.

Emotivna inteligencija je vjerovatno najvažnija, ali istovremeno i prilično podcijenjena vrijednost u našem društvu.

Najčešće vjerujemo da se naše svakodnevno funkcioniranje mora bazirati na logici i razumu, pa ipak dugi periodi kontemplacije dovest će nas do istih zaključaka kao i kad procjenjujemo ”u treptaju oka” tj. na prvi pogled. Naši političari najčešće previđaju ljudski element u društvenim problemima, a sigurno vam ni ne trebam citirati statistike o učestalosti razvoda da bih vas uvjerila da nikad ne izaberemo partnere koji su dobri za nas (niti da uopće imamo sposobnost održavanja bliskih odnosa kroz duži vremenski period).

Čini se da ljudi vjeruju da je najpametnije što možete uraditi - uopće ne imati emocije. Biti efektivan, znači biti mašina, to je proizvod našeg vremena. Dobro nauljen, digitalno priključen, sasvim nesvjesan ali izrazito operativan robot koji služi konzumerizmu. I tako patimo.

Talijanski psiholog osmislio je kako inducirati promijenjeno stanje svijesti, no bez droge. Zamolio je 20 volontera da sjednu i zure jedni drugima u oči ravno 10 minuta. Ne samo da je ovaj jednostavan zadatak utjecao na čudna "izvantjelesna" iskustva volontera, već je izazvao i halucinacije o čudovištima, rođacima i samih sebe u licima partnera.

Eksperiment pod vodstvom Giovannia Caputa sa Sveučilišta Urbino uključivao je 20 mladih odraslih osoba (15 žena) koji su se podijelili u parove, sjedili u slabo osvjetljenoj prostoriji u razmaku od 1 metra i zurili jedno drugom u oči 10 minuta. Osvjetljenje u sobi bilo je dovoljno da bi volonteri vidjeli osobitosti lica svog partnera, no ipak je bilo dovoljno slabo da umanji sveukupnu kolorističku percepciju.

Kontrolna grupa drugih 20 volontera zamoljena je da sjedne u još jednoj slabo osvjetljenoj prostoriji u parovima, no njihove stolice bile su okrenute prema golom zidu. Volonterima je rečeno vrlo malo o svrsi istraživanja, samo da je povezano s "medijacijskim iskustvima širom otvorenih očiju".

Nakon 10 minuta volonteri su trebali popuniti upitnike povezane s tim što su vidjeli i iskusili tijekom i nakon eksperimenta. Jedan upitnik fokusirao se na bilo kakve disocijativne simptome koje su možda iskusili, a drugi upitnik fokusirao se na tome što su percipirali na licu partnera (grupa koja je zurila u oči) ili na vlastitom licu (kontrolna grupa).

Disocijacija je pojam koji se koristi u psihologiji kako bi se opisao cijeli raspon psiholoških iskustava koja osobu navode na osjećaj odvojenosti od neposrednog okruženja. Simptomi kao što su gubitak pamćenja, pomiješane boje, osjećaj da ovaj svijet nije stvaran, mogu izazvati nasilje, traume, droge poput ketamina i LSD-a, alkohol i, sada očito, zurenje u oči.

"Sudionici u glavnoj grupi rekli su da su imali uvjerljivo iskustvo koje nije bilo slično ničemu što su dotad osjetili", kaže Caputo za časopis Psychiatry Research. Također, glavna grupa nadmašila je kontrolnu u svim upitnicima, što sugerira da nešto vezano za zurenje u drugo ljudsko biće za 10 neprekinutih minuta ima neobičan efekt na vizualnu percepciju i stanje uma.

Na testu disocijativnih stanja najveće ocjene dali su predmetima povezanim sa smanjenim intezitetom boje, dok je zvuk izgledao tiši ili glasniji nego što su očekivali, te se vrijeme vuklo. Na drugom upitniku 90% glavne grupe potvrdilo je da je vidjelo neke deformitete na licu, 75% da su vidjeli čudovišta, 50% je vidjelo aspekte vlastitog lica na licu drugoga, a 15% je vidjelo lice rodbine.

Ti rezultati podsjećaju na ono što je Caputo otkrio 2010. godine kad je izveo sličan eksperiment, no s 50 volontera koji su trebali zuriti u sebe u ogledalu 10 minuta. Istraživanje, naslovljeno "Iluzija nepoznatog lica u ogledalu", izvještava da su već nakon manje od minute volonteri počeli viđati ono što Caputo opisuje kao iluzija nepoznatog lica.

"Opisi sudionika uključuju velike deformacije vlastitih lica - viđenja lica preminulih ili živućih roditelja, arhetipska lica stare žene, djeteta ili portreta predaka, životinjska lica mačke, svinje i lava, pa čak i fantastičnih i čudovišnih stvorenja. Svih 50 sudionika iskusilo je osjećaj odvojenosti kad su se suočili s licem koje se iznenadno činilo nepoznatim. Neki su prošli kroz vrlo moćne emocije", kaže Caputo.

Iako je glavna grupa zurenja u oči u ovom zadnjem eksperimentu dobila samo 2,45 bodova više nego kontrolna grupa u svojim upitnicima (ljestvica procjene od o do 5, pri čemu je 0 „uopće ne”, a 5 „ekstremno”), Caputo kaže da su efekti jači od onih kod volontera koji su zurili u ogledalo.

Što se događa? Vjerojatno je povezano s neuralnom adaptacijom, koja opisuje kako naši neuroni mogu usporiti i čak i zaustaviti svoje odgovore na nepromjenjivu stimulaciju. To se dogodi kad zurite u bilo koju scenu ili objekt kroz duži period vremena - vaša percepcija počet će blijedjeti dok ne trepnete ili dok se scena ne promijeni, a mali nesvjesni pokreti oka je mogu ukloniti.

U najnovijoj studiji koja će svijetlo dana ugledati u kolovoškom izdanju časopisa Pediatrics, istraživači su se posvetili proučavanju 19 mozgova djece u rasponu od tri i pol do 5 godina, a prilikom istraživanja koristili su magnetsku rezonancu. Istraživači su snimali slike dječjih mozgova za vrijeme dok su djeca slušala snimljen ženski glas koji čita priče, kao i dok su slušala običnu pozadinsku buku, želeći otkriti kako im mozak reagira dok slušaju sasvim različitu zvučnu stimulaciju.

Tim je također prikupio informacije o tome koliko je dječje kućno okruženje poticalo čitanje, što su napravili ispitujući pitanja kao: "Koliko često vam roditelji čitaju" i "Koliko različitih dječjih knjiga imate kod kuće".

Rezultati magnetske rezonance pokazali su da djeca iz domova u kojima se više poticalo čitanje imala i veću aktivnost u dijelu mozga koji je zaslužan za razumijevanje govora i vizualizaciju slika. Mozak je pokazao još veću razinu aktivnosti u vrijeme kada su djeci bile čitane priče.

"Ovo je mala i jako rana studija, ali ujedno i vrlo uzbudljiva jer možemo dokazati benefite ranog čitanja djeci. To su biološki dokazi koji nadilaze empirijska istraživanja", kazao je dr.Thomas DeWitt, ravnatelj odjela opće i zajedničke pedijatrije u dječje bolnice u Cincinnatiju za Huffington Post.

Američka akademija pedijatara koja izdaje časopis Pediatrics dugo je godina bila nadglasana kada je promovirala rano čitanje djeci, međutim sada ponosno izjavljuju:

"Roditelji koji čitaju svojoj djeci stvaraju ujedno i odnose pune nježnosti i ljubavi, a čitanje je usto važno za dječji kognitivni, jezični i sveukupni emocionalni razvoj".

DeWitt je napomenuo kako neke stvari još uvijek nisu razjašnjene u studiji, kao na primjer da li je za stimulaciju dječjeg mozga potrebno da im čita upravo roditelj, ili to može biti i neka druga osoba, na primjer dadilja, učitelj, neki drugi član obitelji, no nada se kako će to biti rasvijetljeno u budućim studijama.

Roditeljima širom svijeta savjetuje:"Primite se knjige i počnite što ranije čitati svojoj djeci, važno je!" Osim toga, to će kod djece u kasnijoj dobi također pomoći da razviju afinitet prema čitanju.

Slušanje glazbe prije, tijekom i poslije kirurškog zahvata blagotvorno djeluje na pacijente tako što im smanjuje strah i bolove te ubrzava oporavak, zaključak je istraživanja objavljena u četvrtak u britanskom medicinskom časopisu The Lancet.

Analizom 72 studije kojima je bilo obuhvaćeno 7.000 ljudi, skupina britanskih znanstvenika pokazala je da su pacijenti operirani uz glazbu bili manje prestrašeni, manje su trpjeli bolove nakon operacije i uzimali su manje analgetika od onih koji nisu bili. Usto su općenito bili zadovoljniji.

Utjecaj na strah i bol bio je vidljiv bez obzira je li se glazbu slušalo prije, tijekom ili nakon operacije, premda se najboljim pokazalo slušanje glazbe prije samog zahvata.

Blagotvorne su se pokazale sve vrste glazbe (više od 4.000 naslova), premda autori ističu kako je veću, ali "ne znatnu" prednost imala glazba koju su izabrali sami pacijenti.

Taj je učinak primijećen čak i pod općom anestezijom, ali je ipak nešto veći kada su pacijenti pri svijesti tijekom operacije. Glazba je usto omogućila uzimanje manje količine tableta protiv bolova.

No nije skratila vrijeme hospitalizacije pacijenta, napominju znanstvenici.

Četiri omiljene pjesme otkrivaju koliko je empatična vaša priroda, pokazalo je istraživanje.

Oni koji vole “mekanu”, nepretencioznu glazbu su “empati”. Više pozornosti posvećuju osjećajima drugih i općenito su više usmjereni na ljude. Često rade kao psiholozi ili njegovatelji. U istraživanju su izdvojili:

• Hallelujah — Jeff Buckley
• Come away with me —Norah Jones
• All of me — Billie Holliday
• Crazy little thing called love — Queen

S druge strane, ljudi koji više vole intenzivniju strukturu glazbe, su sistematičari. Oni traže uzorke i manje ih zanimaju osjećaji od sadržaja. Tipična zanimanja su inžinjeri i matematičari. U istraživanju su izdvojili:

• Koncert u C-duru — Antonio Vivaldi
• Etida Opus 65 No.3 — Aleksandar Skrjabin
• God save the Queen — The Sex Pistols
• Enter the Sandman — Metallica

Udubljivanje u dobru knjigu jača sposobnost ljudi da se povežu s drugima i povećava njihovu empatiju, pokazalo je istraživanje koje u ponedjeljak prenosi BBC.

Istraživanje provedeno za Reading Agency pokazalo je da čitanje iz užitka čini puno više od samog poboljšanja obrazovnih rezultata.

Jedna nedavna studija provedena na 4.000 odraslih pokazala je da čitanje iz užitka može pomoći u poboljšanju njihovog društvenog života i socijalnih vještina.

Kod djece ono može pomoći u boljem emocionalnom razumijevanju, kažu znanstvenici. Djeca ne samo da obogaćuju vokabular vezan uz osjećaje nego i proširuju i produbljuju svoje znanje o emocijama i počinju ih bolje razumijevati.

Općenito, studija je utvrdila da je čitanje povezano s uživanjem, relaksacijom i privremenim bijegom od stvarnosti.

Oni koji redovito čitaju manje će osjećati stres i depresiju, imaju veće samopoštovanje, bolje se nose s teškim situacijama i bolje spavaju.

„Naša svijest kreira stvarnost”, tvrdnja koja je zaslužila mnogo pažnje diljem alternativnih medija u cijelom svijetu. No, također, svijest je i predmet proučavanja mnogih znanstvenika, pogotovo u vezi s kvantnom fizikom i načinom na koji se može povezati s prirodom naše stvarnosti.

Što je svijest? Svijest uključuje mnoge stvari. Svijest je način na koji doživljavamo naš svijet, naše misli, oprez, namjere itd.

„Potraga za sviješću u mozgu je isto kao i potraga za radiovoditeljem u radioaparatu.” - Nasseim Haramein, voditelj istraživanja Resonance Project.

„Smatram da je svijest osnova. Smatram da tvar proizlazi iz svijesti. Ne možemo zaobići svijest. Sve o čemu govorimo, sve što zapravo postoji, zahtijeva svijest.” - Max Planck, teoretičar fizike koji je ustanovio kvantnu teoriju za koju je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1918. godine.

„Nemoguće je formulirati zakone kvantne mehanike a da su potpuno konzistentni bez korištenja svijesti.” - Eugene Wigner, teoretičar fizike i matematičar, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1963. godine.

Tvrdnja da „svijest stvara stvarnost” potiče mnoga, mnoga pitanja. Znači li to da mi kao individue (i na kolektivnoj razini jedne ljudske rase) možemo oblikovati, kreirati kakvu god stvarnost želimo za sebe?

Znači li to da možemo proizvesti drugačiji stil života i privući neka iskustva? Događa li se to odmah? Treba li vremena? Kako da to učinimo?


Iako nismo u mogućnosti odgovoriti na ta pitanja s apsolutnom znanstvenom točnošću, znamo da na neki način postoji veza između svijesti i fizičkog materijalnog svijeta u nekom obliku. Također, ništa više ne znamo o tom odnosu, znamo da postoji i da ima neku važnost.

Neuroznanstvenica s Harvarda Sara Lazar bila je jedna od prvih znanstvenica koja je odlučila provjeriti anegdotalne tvrdnje o prednostima meditacije i testirati ih skeniranjem mozga. Ono što je otkrila iznenadilo ju je - meditacija doslovno može promijeniti mozak.

"Prijatelj i ja pripremali smo se za bostonski maraton. Imala sam neke ozljede od trčanja zbog kojih samo posjetila fizijatra koji mi je rekao da prestanem trčati i samo se rastežem. Tako sam počela prakticirati yogu kao oblik fizikalne terapije. Počela sam shvaćati da je jako moćna, da ima neke stvarne koristi, pa me zainteresiralo kako funkcionira", priča o razlozima zašto je počela ispitivati meditaciju.

Prisjetila se kako je učitelj yoge iznosio razne tvrdnje poput one da će yoga povećati njezino suosjećanje i otvoriti njezino srce, no ona je samo razmišljala kako je tu da se protegne.

Međutim, počela je primjećivati da je mirnija. Bolje je podnosila teške situacije, bila je suosjećajnija i otvorenijeg srca. Kod nje se razvila mogućnost da stvari vidi iz tuđe perspektive.

Dvije studije

"Mislila sam da je to možda placebo odgovor. Ali onda sam pretražila literaturu i naišla na dokaze da je meditacija povezana sa smanjenim stresom, smanjenom depresijom, tjeskobom, boli i nesanicom, te s povećanom kvalitetom života", prisjetila se. U tom trenutku radila je na doktoratu iz molekularne biologije, ali odlučila je promijeniti smjer i pozabaviti se meditacijom.

U sklopu prve studije promatrala je osobe koje dugo meditiraju u odnosu na kontrolnu skupinu. Otkrila je da kod osoba koje meditiraju duže vrijeme postoji povećana količina sive tvari u insuli i osjetilnim područjima, slišnom i senzornom korteksu. Otkrila je i više sive tvari u frontalnom korteksu koji je povezan s radnom memorijom i odlučivanjem.

Korteks se smanjuje što smo stariji i postaje nam teže sjetiti se nekih stvari. No, 50-godišnje osobe koje meditiraju imale su jednaku količinu sive tvari kao 25-godišnjaci.

No, pojavilo se pitanje jesu li ljudi s više sive tvari imali veću količinu i prije nego su počeli meditirati pa su proveli još jednu studiju.