Fobije su rezultat neugodnih iskustava predaka koja se prenose genima, zaključila je skupina američkih znanstvenika čije je istraživanje na miševima pokazalo da je moguće da neke informacije budu naslijeđene kroz kemijske promjene DNK, prenosi britanski list Telegraph.

Oni kažu kako se sjećanja možda prenose kroz generacije uz pomoć kemijskih promjena na DNK što može biti podloga fobija, odnosno taj mehanizam omogućava potomcima da naslijede iskustva svojih predaka.

Znanstvenici s medicinskog fakulteta sveučilišta Emory u Atlanti utvrdili su da miševi mogu prenijeti informacije o traumatskim iskustvima, u ovom slučaju usađenog straha od mirisa cvatućih trešanja, na potomke.

Rezultat bi mogao objasniti zašto ljudi pate od naizgled iracionalnih fobija koje mogu proizlaziti iz naslijeđenih iskustava predaka.

Strah od paukova može zapravo biti naslijeđeni mehanizam obrane koji se prenosi genima nakon zastrašujućeg iskustva pretka s tom životinjom.

Možemo se praviti da naše bolne emocije ne postoje. Možemo ih i ignorirati, osuditi ih i boriti se protiv njih. Većina nas to upravo i radi, jer nam se čini da će to umanjiti osjećaj boli. To nam može pomoći da nadiđemo neugodu boli, tuge, agonije, ljutnje i anksioznosti. Pretpostavljamo da će osjećaji jednostavno nestati s vremenom (vjerojatno i hoće, ali samo privremeno).

I to možda uopće neće biti svjesna, svojevoljna odluka. Izbjegavanje emocija je možda navika koju smo stekli tijekom godina, i sada je poput starog džempera. Udoban. Pouzdan. Naša sigurnosna pokrivka. Kad nam je hladno, jednostavno je navučemo na sebe.

No, bol koju ignoriramo i dalje ostaje u nama.

Psihoterapeutkinja Monette Cash, licencirani socijalni radnik, najčešće radi s klijentima koji se ne znaju nositi s bolnim emocijama. Ona vjeruje da ovaj problem proizlazi iz samoosuđivanja, kako klijenata, tako i drugih osoba. Cash navodi primjer kako bi potkrijepila svoju tvrdnju: klijent joj je rekao da se osjeća opterećen poslom i krivim jer ne može sve zadatke rješavati na vrijeme. Kao rezultat toga, osuđuje samoga sebe da je neadekvatan i nedovoljno kvalificiran za posao.

Možete biti zabrinuti i možete osuđivati sebe, smatrajući kako ste slabi. Jer samo slabići osjećaju zabrinutost, naročito za stvari koje su tako smiješne. Možete biti ljutiti te smatrati kako je vaša ljutnja neprikladna. Jer je sigurno kako dobre cure i dečki nikada ne postaju ljutiti. Zbog takvih stanovišta gurate neželjene osjećaje sve dublje i dublje, sve dok vam se ne učini kako su „nestali“.

Umjesto da osuđujemo naše osjećaje (i nas same), ključ je u priznavanju i prihvaćanju naših osjećaja kakvi jesu, što nam zapravo donosi olakšanje zbog neugodnih osjećaja, Cash tvrdi. Toleriranjem emocija dopuštamo osjećajima da dolaze - ne opiremo im se i ne osuđujemo ih - i tada ih otpuštamo.

Mi izbjegavamo, ignoriramo, osuđujemo, pružamo otpor ili bježimo od naše boli - namjerno ili nenamjerno - u nadi da ćemo uspjeti izbjeći patnju. No, paradoks je da upravo na takav način zapravo stvaramo veću patnju. Još više sami sebe činimo nesretnima.

Ako ste osoba koja se vodi izrekom “živi i pusti druge da žive” vjerojatno nikada nećete imati potrebu kontrolirati druge i vjerojatno ne vidite u tome nikakav smisao. Čak i ako ste perfekcionist, vi se ne zanimate previše za tuđe probleme.

No, kontrolori su svuda oko nas. Oni žele kontrolirati sve; ono što govorite, kako se ponašate, čak i ono o čemu potiho razmišljate u svom umu. To može biti vaš šef, vaš suprug/a pa čak i vaš roditelj. Nemoguće se opustiti i biti svoj pored takvih ljudi. Oni inzistiraju da budu vaš glavni prioritet i da utječu na vaš život što je više moguće. Vjerojatno će pritiskati vaše “dugmiće” kako bi dobili emocionalnu reakciju od vas koju će kasnije iskoristiti kao vašu slabost. Ne posjeduju niti trunku poštovanja za vas niti za vaše granice.

Postoje mnoge teorije o tome zašto bi vas netko želio kontrolirati. Jedna od tih teorija je da će se ljudi koji ne mogu kontrolirati sami sebe okrenuti kontroliranju drugih. Ovo se događa na emocionalnoj razini. Osoba prepuna nesigurnosti stalno traži pozitivan osjećaj o sebi od drugih jer je njihovo samopouzdanje toliko nisko da to ne mogu učiniti sami za sebe.

Možda ljudi kontroliraju jer se boje da će biti napušteni. Oni se ne osjećaju sigurno u svojim vezama i često testiraju osobu s kojom su u vezi kako bi provjerili hoće li će biti prevareni. Paradoksalno je da upravo taj njihov strah stvara situaciju u kojoj im se takvo nešto i dogodi.

Možda je kontrola ljudi narcističko viđenje kontroliranja njihova okružja, sa svim mogućim raspoloživim sredstvima. To zapravo znači da su za njih drugi ljudi obični pijuni. Oni su korisno oruđe u narcističkom svijetu, te se koriste kako to narcisu odgovara. To nije ništa osobno - ti si samo dobar pijun. Problem s ovom perspektivom je što se zlostavljana žrtva u ovoj priči uvijek pita: “Ali zašto ja?” Ako to zaista nije ništa osobno, “Zašto se onda ja osjećam kao meta?”

Mnogi od nas dožive senzorna iskustva dok slušamo glazbu. Glazba nas može podsjetiti s kim smo bili kad smo ju prvi put čuli, možemo si čak i vizualizirati trenutke opisane u stihovima. No, za umjetnicu Melissu McCracken vizualizacije povezane s glazbom su doslovne. Ima neurološki fenomen sinesteziju, koja joj dopušta da iskusi glazbu ne samo kao seriju zvukova, već i kao hrpu boja.

Sinestezija je rijedak neurološki fenomen (samo jedna od dvije tisuće osoba ima ovo stanje) gdje simulacija jednog osjetila vodi do automatskih nenamjernih iskustava u drugom osjetilu, gdje su osjetila na neki način isprepletena. Sinestezija nastaje kad postoji neobična veza između dva područja mozga koja su specijalizirana za različite osjete. Osobe koje imaju taj fenomen mogu npr. „okusiti” ili „vidjeti” boju.

Melissa McCracken ima sljedeći oblik sinestezije - može iskusiti glazbu na vizualan način, stoga je odlučila naslikati ono što vidi. Poslušala je poznate pjesme Radioheada, Princea i Davida Bowiea i slikala ono što je vidjela. Melissa smatra da je to novi pravac u slikarstvu - sinestetičko slikanje.

Osim zvukova, Melissa percipira i brojeve i slova u bojama.

U intervjuu Melissa kaže da je dosad upoznala samo jednu ženu koja ima isti oblik sinestezije kao ona i da je bio vrlo čudan osjećaj raspravljati o različitim načinima na koji vide glazbu, pa čak i istu pjesmu. Također, druga žena naslikala je kratku skicu Hendrixove pjesme „Little Thing” kako bi se usporedila s Melissinom slikom i ništa nije bilo zajedničko skici i Melissinoj slici. Na kraju je Melissa izjavila da, bez obzira koliko je to iskustvo bilo čudno, ipak je bilo utješno upoznati nekoga s istim fenomenom, s obzirom na njegovu rijetkost.

Ako ste se ikada zapitali poznajete li psihopata, ili još gore, ukoliko ste posumnjali da ste u vezi s jednim, znanstvenici tvrde da ih se možda može prepoznati po još jednoj karakteristici. Znanstvenici su trenutno na tragu toga da psihopati možda ne uzvraćaju "zarazno" zijevanje.

Novo istraživanje otkriva da psihopati, koje karakterizira nedostatak empatije i abnormalno socijalno ponašanje - mogu biti imuni na "zarazno zijevanje" za razliku od drugih ljudi, piše Huffington Post.

U studiji koja će biti objavljena u časopisu Personality and Individual Differences u studenom, psiholozi Sveučilišta Baylor u Teksasu su otkrili da se ljudi "hladnog srca" teže uključuju u obrazce prirodnog ponašanja poput zaraznog zijevanja.

Znamo da se većina ljudi ne uspije oduprijeti kada osoba pored njih zijevne ili pokaže znakove umora. Zašto? Zarazno zijevanje je znak empatije i znači socijalno zbližavanje. Čak i neke životinje poput čimpanzi i pasa pokazuje ovo ponašanje, piše Huffington Post.

"Psihopati su djelomično opisani i kao ljudi kojima nedostaje empatije i suosjećanja za razumijevanje osjećaja drugih ljudi", kaže poslijediplomski istraživač Brian Rundle, jedan od autora studije. "Činjenica da nisu u stanju zijevati nakon što netko pored njih zijevne sugerira da mehanika koja sudjeluje u empatičnom procesu ne funkcionira normalno, odnosno kako funkcionira kod drugih ljudi".

Znanstvenici su za tu svrhu podvrgnuli testiranju 135 studenata. Morali su ispuniti Psychopathic Personality Inventory, set pitanja kojima se dijagnosticira psihopatija. Ispituju se parametri poput "hladnog" srca, makijavelizam, egocentričnost i impulzivnost.

Sukladno očekivanjima, istraživači su otkrili da će studenti, koji pokazuju više psihopatskih osobina, manje vjerojatno zijevnuti kada gledaju isječak zijevanja. No, znanstvenici upozoravaju da ne treba prebrzo zaključivati. Naime, to što netko ne zijeva ne mora nužno značiti da je psihopat.
"No, ovaj podatak neuroznanstvenicima daje uvid u bolje razumijevanje mehanizma uključenog kako u psihopatiju tako i zijevanje neovisno o tome, kao i njihovu međusobnu povezanost", rekao je Rundle.

Emotivna inteligencija je vjerovatno najvažnija, ali istovremeno i prilično podcijenjena vrijednost u našem društvu.

Najčešće vjerujemo da se naše svakodnevno funkcioniranje mora bazirati na logici i razumu, pa ipak dugi periodi kontemplacije dovest će nas do istih zaključaka kao i kad procjenjujemo ”u treptaju oka” tj. na prvi pogled. Naši političari najčešće previđaju ljudski element u društvenim problemima, a sigurno vam ni ne trebam citirati statistike o učestalosti razvoda da bih vas uvjerila da nikad ne izaberemo partnere koji su dobri za nas (niti da uopće imamo sposobnost održavanja bliskih odnosa kroz duži vremenski period).

Čini se da ljudi vjeruju da je najpametnije što možete uraditi - uopće ne imati emocije. Biti efektivan, znači biti mašina, to je proizvod našeg vremena. Dobro nauljen, digitalno priključen, sasvim nesvjesan ali izrazito operativan robot koji služi konzumerizmu. I tako patimo.

Talijanski psiholog osmislio je kako inducirati promijenjeno stanje svijesti, no bez droge. Zamolio je 20 volontera da sjednu i zure jedni drugima u oči ravno 10 minuta. Ne samo da je ovaj jednostavan zadatak utjecao na čudna "izvantjelesna" iskustva volontera, već je izazvao i halucinacije o čudovištima, rođacima i samih sebe u licima partnera.

Eksperiment pod vodstvom Giovannia Caputa sa Sveučilišta Urbino uključivao je 20 mladih odraslih osoba (15 žena) koji su se podijelili u parove, sjedili u slabo osvjetljenoj prostoriji u razmaku od 1 metra i zurili jedno drugom u oči 10 minuta. Osvjetljenje u sobi bilo je dovoljno da bi volonteri vidjeli osobitosti lica svog partnera, no ipak je bilo dovoljno slabo da umanji sveukupnu kolorističku percepciju.

Kontrolna grupa drugih 20 volontera zamoljena je da sjedne u još jednoj slabo osvjetljenoj prostoriji u parovima, no njihove stolice bile su okrenute prema golom zidu. Volonterima je rečeno vrlo malo o svrsi istraživanja, samo da je povezano s "medijacijskim iskustvima širom otvorenih očiju".

Nakon 10 minuta volonteri su trebali popuniti upitnike povezane s tim što su vidjeli i iskusili tijekom i nakon eksperimenta. Jedan upitnik fokusirao se na bilo kakve disocijativne simptome koje su možda iskusili, a drugi upitnik fokusirao se na tome što su percipirali na licu partnera (grupa koja je zurila u oči) ili na vlastitom licu (kontrolna grupa).

Disocijacija je pojam koji se koristi u psihologiji kako bi se opisao cijeli raspon psiholoških iskustava koja osobu navode na osjećaj odvojenosti od neposrednog okruženja. Simptomi kao što su gubitak pamćenja, pomiješane boje, osjećaj da ovaj svijet nije stvaran, mogu izazvati nasilje, traume, droge poput ketamina i LSD-a, alkohol i, sada očito, zurenje u oči.

"Sudionici u glavnoj grupi rekli su da su imali uvjerljivo iskustvo koje nije bilo slično ničemu što su dotad osjetili", kaže Caputo za časopis Psychiatry Research. Također, glavna grupa nadmašila je kontrolnu u svim upitnicima, što sugerira da nešto vezano za zurenje u drugo ljudsko biće za 10 neprekinutih minuta ima neobičan efekt na vizualnu percepciju i stanje uma.

Na testu disocijativnih stanja najveće ocjene dali su predmetima povezanim sa smanjenim intezitetom boje, dok je zvuk izgledao tiši ili glasniji nego što su očekivali, te se vrijeme vuklo. Na drugom upitniku 90% glavne grupe potvrdilo je da je vidjelo neke deformitete na licu, 75% da su vidjeli čudovišta, 50% je vidjelo aspekte vlastitog lica na licu drugoga, a 15% je vidjelo lice rodbine.

Ti rezultati podsjećaju na ono što je Caputo otkrio 2010. godine kad je izveo sličan eksperiment, no s 50 volontera koji su trebali zuriti u sebe u ogledalu 10 minuta. Istraživanje, naslovljeno "Iluzija nepoznatog lica u ogledalu", izvještava da su već nakon manje od minute volonteri počeli viđati ono što Caputo opisuje kao iluzija nepoznatog lica.

"Opisi sudionika uključuju velike deformacije vlastitih lica - viđenja lica preminulih ili živućih roditelja, arhetipska lica stare žene, djeteta ili portreta predaka, životinjska lica mačke, svinje i lava, pa čak i fantastičnih i čudovišnih stvorenja. Svih 50 sudionika iskusilo je osjećaj odvojenosti kad su se suočili s licem koje se iznenadno činilo nepoznatim. Neki su prošli kroz vrlo moćne emocije", kaže Caputo.

Iako je glavna grupa zurenja u oči u ovom zadnjem eksperimentu dobila samo 2,45 bodova više nego kontrolna grupa u svojim upitnicima (ljestvica procjene od o do 5, pri čemu je 0 „uopće ne”, a 5 „ekstremno”), Caputo kaže da su efekti jači od onih kod volontera koji su zurili u ogledalo.

Što se događa? Vjerojatno je povezano s neuralnom adaptacijom, koja opisuje kako naši neuroni mogu usporiti i čak i zaustaviti svoje odgovore na nepromjenjivu stimulaciju. To se dogodi kad zurite u bilo koju scenu ili objekt kroz duži period vremena - vaša percepcija počet će blijedjeti dok ne trepnete ili dok se scena ne promijeni, a mali nesvjesni pokreti oka je mogu ukloniti.

U najnovijoj studiji koja će svijetlo dana ugledati u kolovoškom izdanju časopisa Pediatrics, istraživači su se posvetili proučavanju 19 mozgova djece u rasponu od tri i pol do 5 godina, a prilikom istraživanja koristili su magnetsku rezonancu. Istraživači su snimali slike dječjih mozgova za vrijeme dok su djeca slušala snimljen ženski glas koji čita priče, kao i dok su slušala običnu pozadinsku buku, želeći otkriti kako im mozak reagira dok slušaju sasvim različitu zvučnu stimulaciju.

Tim je također prikupio informacije o tome koliko je dječje kućno okruženje poticalo čitanje, što su napravili ispitujući pitanja kao: "Koliko često vam roditelji čitaju" i "Koliko različitih dječjih knjiga imate kod kuće".

Rezultati magnetske rezonance pokazali su da djeca iz domova u kojima se više poticalo čitanje imala i veću aktivnost u dijelu mozga koji je zaslužan za razumijevanje govora i vizualizaciju slika. Mozak je pokazao još veću razinu aktivnosti u vrijeme kada su djeci bile čitane priče.

"Ovo je mala i jako rana studija, ali ujedno i vrlo uzbudljiva jer možemo dokazati benefite ranog čitanja djeci. To su biološki dokazi koji nadilaze empirijska istraživanja", kazao je dr.Thomas DeWitt, ravnatelj odjela opće i zajedničke pedijatrije u dječje bolnice u Cincinnatiju za Huffington Post.

Američka akademija pedijatara koja izdaje časopis Pediatrics dugo je godina bila nadglasana kada je promovirala rano čitanje djeci, međutim sada ponosno izjavljuju:

"Roditelji koji čitaju svojoj djeci stvaraju ujedno i odnose pune nježnosti i ljubavi, a čitanje je usto važno za dječji kognitivni, jezični i sveukupni emocionalni razvoj".

DeWitt je napomenuo kako neke stvari još uvijek nisu razjašnjene u studiji, kao na primjer da li je za stimulaciju dječjeg mozga potrebno da im čita upravo roditelj, ili to može biti i neka druga osoba, na primjer dadilja, učitelj, neki drugi član obitelji, no nada se kako će to biti rasvijetljeno u budućim studijama.

Roditeljima širom svijeta savjetuje:"Primite se knjige i počnite što ranije čitati svojoj djeci, važno je!" Osim toga, to će kod djece u kasnijoj dobi također pomoći da razviju afinitet prema čitanju.

Slušanje glazbe prije, tijekom i poslije kirurškog zahvata blagotvorno djeluje na pacijente tako što im smanjuje strah i bolove te ubrzava oporavak, zaključak je istraživanja objavljena u četvrtak u britanskom medicinskom časopisu The Lancet.

Analizom 72 studije kojima je bilo obuhvaćeno 7.000 ljudi, skupina britanskih znanstvenika pokazala je da su pacijenti operirani uz glazbu bili manje prestrašeni, manje su trpjeli bolove nakon operacije i uzimali su manje analgetika od onih koji nisu bili. Usto su općenito bili zadovoljniji.

Utjecaj na strah i bol bio je vidljiv bez obzira je li se glazbu slušalo prije, tijekom ili nakon operacije, premda se najboljim pokazalo slušanje glazbe prije samog zahvata.

Blagotvorne su se pokazale sve vrste glazbe (više od 4.000 naslova), premda autori ističu kako je veću, ali "ne znatnu" prednost imala glazba koju su izabrali sami pacijenti.

Taj je učinak primijećen čak i pod općom anestezijom, ali je ipak nešto veći kada su pacijenti pri svijesti tijekom operacije. Glazba je usto omogućila uzimanje manje količine tableta protiv bolova.

No nije skratila vrijeme hospitalizacije pacijenta, napominju znanstvenici.

Četiri omiljene pjesme otkrivaju koliko je empatična vaša priroda, pokazalo je istraživanje.

Oni koji vole “mekanu”, nepretencioznu glazbu su “empati”. Više pozornosti posvećuju osjećajima drugih i općenito su više usmjereni na ljude. Često rade kao psiholozi ili njegovatelji. U istraživanju su izdvojili:

• Hallelujah — Jeff Buckley
• Come away with me —Norah Jones
• All of me — Billie Holliday
• Crazy little thing called love — Queen

S druge strane, ljudi koji više vole intenzivniju strukturu glazbe, su sistematičari. Oni traže uzorke i manje ih zanimaju osjećaji od sadržaja. Tipična zanimanja su inžinjeri i matematičari. U istraživanju su izdvojili:

• Koncert u C-duru — Antonio Vivaldi
• Etida Opus 65 No.3 — Aleksandar Skrjabin
• God save the Queen — The Sex Pistols
• Enter the Sandman — Metallica