Ako su, kao što to mnogi danas tvrde, psihopati oni koji vode naše vlade, kako to da ne znamo za to? Zašto to nije općepoznato, nešto o čemu se raspravlja po kućama i učionicama diljem zemlje? Zašto na fakultetima nema kolegija o tome? Ukratko, zašto je jedna tako jednostavna, a ipak revolucionarna ideja, naizgled tajna? Odgovor bi zapravo mogao ležati u samom pitanju: ideja jest revolucionarna, ali ne u smislu na koji možda mislite. Vidite, većina revolucija je ili uzrokovana, potpomognuta ili preoteta od strane psihopata, često uz pomoć "zloupotrebe psihijatrije".

Akcije i reakcije normalne osobe, njegove ideje i moralni svjetonazori, sve to nenormalnom pojedincu izgleda nenormalno. Ako osoba s poremećajem osobnosti, poput psihopatije, smatra sebe i druge normalnima - što je, naravno, znatno lakše ako su psihopat i njegovi prijatelji na vlasti - normalni ljudi će mu izgledati drukčije i stoga, nenormalno.

To objašnjava zašto, kada se psihopati domognu vlasti, čemu su prirodno skloni, njihovi društveni sistemi - poput obrazovnog i zdravstvenog/psihijatrijskog - uvijek teže da se prema bilo kojim disidentima - ili potencijalnim disidentima - odnose kao da su "psihički nenormalni". Kao što to Łobaczewski piše:

"Psihopatu normalna osoba izgleda kao naivac, pametnjaković koji vjeruje u jedva razumljive teorije; tako da je sasvim moguće da će se normalne osobe uskoro nazivati "luđacima"."

Stoga takve vlade kontroliraju psihologiju i psihijatriju putem kontrole njihovih financiranja i ideološki pozorne "mentalne policije" među akademskom zajednicom; a brojni načini na koje normalni ljudi nesvjesno reagiraju na patološko okruženje u kojem se nalaze se počinju definirati kao bolesti i "psihijatrijska rješenja", uključujući i lijekove, se promiču kako bi se prisililo normalne ljude da žive u patološkom svijetu i da misle da je on normalan.

Istina o psihopatiji mora se marginalizirati i degradirati kako bi se spriječilo ugrožavanje samog sistema, i ta praksa se onda koristi kao pomoćno sredstvo kojim se služe patološke vlasti. Svatko tko je previše upoznat s temom psihopatije bit će optužen za bilo koju izmišljotinu, uključujući i psihičku nenormalnost. Takve osobe se proglašavaju "luđacima", "paranoicima", "psihički nestabilnima" i "opasnima".

Ljudske veze su zaražene strahom. Taj ciklus vrlo često započinje u našim prvim odnosima s našim roditeljima. Previše zauzeti sami sobom da prepoznaju što njihovo dijete stvarno treba od njih, mnogi roditelji izdaju slabost i ovisnost svog dijeteta o njegovim skrbnicima - njegovu emocionalnu potrebu za utjehom, sigurnosti, povjerenjem, i bezuvjetnim prihvaćanjem od onih koji su mu najbliži. Budući da je propustio ove važne trenutke odrastanja, taj dječak, sada i sam roditelj, može se početi osjećati ugroženo emocionalnim potrebama svog vlastitog djeteta, postajući ovisan o svojoj djeci i ženi da osiguraju ono što on nikad nije imao. Ovaj grozan ciklus se nastavlja tako da njegova djeca uče kako prigušiti svoje potrebe, poricati svoje osjećaje, i živjeti kao prazni odrazi potreba svojega oca. Kada dijete mora zadovoljiti emocionalne potrebe roditelja, a ne suprotno, odnos roditelj-dijete je izokrenut. Stephanie Donaldson-Pressman i Robert Pressman to nazivaju “dinamika narcističke obitelji”, a problemi koje uzrokuje su od direktne važnosti za ogromne geopolitičke probleme s kojima se svijet trenutno suočava.

Takva djeca, kao i njihovi roditelji, traže neki izvor utjehe, neki osjećaj sigurnosti, ali budući da ne znaju gdje tražiti ili što trebaju tražiti, često to nađu na potpuno krivim mjestima: njihovoj vlastitoj djeci, njihovim ljubavima, njihovom poslu, nekoj religijskoj ili političkoj svrsi. Bez obzira koliko oni to možda poriču, njih motivira onaj isti strah koji su doživjeli kao djeca - boje se biti sami, da ne pripadaju, nesigurni, nevoljeni, zbunjeni, odbačeni. Oni nalaze utočište od boli u nekom doslovnom ili simboličnom zagrljaju, ali ipak je to na neki način nepotpuno, kao “sigurnost” broda koji tone ili dvorca izgrađenog na temeljima od pijeska. Ne želeći se prepustiti, i ponovno se suočiti s tom boli, oni podižu svoju obranu - usmjeravajući trupe kako bi dali “ljudima”, tj. svojim fragmentiranim osobnostima, osjećaj sigurnosti. Ali takvo zataškavanje je izgrađeno i ovisno o lažima, stvarima polu-viđenim kroz leće uskraćenih i iskrivljenih osjećaja. Možemo poricati da smo u vezi s psihopatom, nekim tko nam, unatoč zlostavljanju i mentalnom mučenju kojima nas izlaže, pruža neki osjećaj utjehe i stabilnosti u životu. Ili možemo poricati da smo izdali emocionalne potrebe onih koje volimo: dijete koje kritiziramo i deformiramo prema našim vlastitim iskrivljenim idealima ili ljubav od koje zahtijevamo da bude nešto što nije.

Prije njihovog istraživanja korporativne psihopatije, Paul Babiak i njegovi kolege postavili su nekoliko pitanja u potrazi za odgovorima. Podjednako su važni za istraživanje političke psihopatije i mogu se preformulirati na sljedeći način:

• Kako psihopat može nadmašiti druge kandidate i postići uspjeh u politici?
• Zašto se psihopat želi baviti politikom?
• Koliko dugo može psihopat uspješno djelovati u takvoj okolini?

Jim Kouri, koji je služio u Državnom uredu za borbu protiv zloporabe droga (National Drug Task Force), trenirao je policajce i zaštitare diljem cijelog SAD-a, i trenutno je peti potpredsjednik nacionalne udruge šefova policija, odgovorio je na prvo pitanje u uredničkom članku za Examiner:

Jednostavno, većina [psihopatskih] serijskih ubojica i mnogi profesionalni političari moraju oponašati ono za što vjeruju da su prikladni odgovori na situacije s kojima se suočavaju: kao što su tuga, suosjećanje, i drugi ljudski odgovori na vanjske poticaje. ... Ako su nasilni zločinci psihopati, oni su u stanju napasti, silovati, i ubiti bez brige za legalne, moralne, ili socijalne posljedice. To im omogućuje da rade što žele, kad god to žele. Ironično, te iste karakteristike postoje u muškarcima i ženama koje privlače visoko-pozicionirani i moćni položaji u društvu, uključujući vršitelje političkih dužnosti.

Kriminalni psihopat je promatran i istraživan već skoro pa stoljeće. Ali osim što ju je kratko spomenuo Cleckley, ideja uspješnog psihopata - običnog prema skoro svim vanjskim standardima - je ostala skrivena u onoj širećoj “zavjeri tišine”. Kako se ova serija članaka nastavlja, postat će jasno zašto je to slučaj i koje su točno posljedice tako opasnog jaza u znanju i svijesti. Do sada jedina detaljna prezentacija problema uspješnih psihopata je bila knjiga Paula Babiaka i Roberta Harea Snakes in Suits, izdana 2006. godine. Knjiga je bitna za pročitati, te ima potencijal da vam spasi život, doslovno. Podaci koje sadrži su univerzalni i mogu se primijeniti na interakcije na svim socijalnim razinama.

Babiak, kao industrijalni i organizacijski psiholog, susreo je svog prvog korporativnog psihopata 1992. godine. Proučavajući operatore poput “Davea” u korporativnom okolišu, Babiak ne samo da je doveo u fokus metode kojima se psihopati infiltriraju i uzdižu na korporativnim ljestvama uspjeha, već je razbio prijašnju iluziju o tome što je psihopatu moguće postići, a što nije. Mnogi u industriji su mislili da psihopati ne bi mogli uspjeti u poslu. Oni su mislili da bi psihopatsko nasilje i narcističko ponašanje odvratili potencijalne poslodavce, i da bi njihovo zlostavljanje i manipulacije neizbježno doveli do neuspjeha unutar tvrtke. U stvari, takozvani “stručnjaci” nisu mogli biti više u krivu. Oni su zanemarili jezovite sposobnosti psihopata da predstave sliku ekstremne normalnosti, čak i izvrsnosti, svojim žrtvama. I to je ono što smo mi njima: žrtve, potencijalne “mete”, gubitnici.

Psihopat s Wall Street-a?

1960. godine, Bernie Madoff osnovao je svoju Wall Street tvrtku, Bernard L. Madoff Investment Securities LLC. Kao predsjednik nadzornog odbora sve do uhićenja u prosincu 2008. godine, Madoff je vidio svoju tvrtku (i sebe) kako dolazi na sami vrh Wall Street-a, razvijajući tehnologiju koja je postala NASDAQ, prva i najveća elektronička burza u Americi. Multimilijunaš s više od 800 milijuna dolara imovine, sa svojom suprugom i srodnom dušom iz srednje škole, Ruth Alpern, Madoff je bio poznat kao financijski veliki mozak i bogat filantrop. Isijavao je auru bogatstva, povjerenja i veza, te su ga mnogi smatrali stupom zajednice. Zvuči kao sjajan čovjek, zar ne?

Njegova humanitarna slika podržavao je njegov rad za razne neprofitne skupine kao što su Američki židovski kongres i Sveučilište Yeshiva u New Yorku. Sjedio je u raznim povjerenstvima i odborima, a milijune je donirao u obrazovne, političke, kulturne i medicinske svrhe. Kao što je stranica njegove tvrtke pokazala jasno u to vrijeme (sada je uklonjena):

“Klijenti znaju da Bernard Madoff ima osobni interes u održavanju neokaljanog ugleda vrijednosti, poštenih i visokoetičkih standarda, koji su uvijek bili zaštitni znak tvrtke.”

Smiješno je kako se stvari mijenjaju s malo perspektive, a obrazac se pojavljuje samo kad se osvrnemo. Javnost je postala svjesna tek u prosincu 2008. godine da je taj "osobni interes" bio sve samo ne poštenje, te se ta slika prestala uzimati kao stvarna.

U razgovoru s glavnom urednicom Condé Nast Portfolia, Joanneom Lipman, osoba koja je preživjela holokaust, dobitnica Nobelove nagrade i Madoffova žrtva, Elie Wiesel rekla je sljedeće:

“Sjećam se da je to bio mit koji je stvorio oko sebe... da je sve bilo tako posebno, tako jedinstveno, da je moralo biti tajna. Bilo je poput mistične mitologije koju nitko nije mogao razumjeti... Ostavljao je dojam da je možda 100 ljudi pripadalo njegovom klubu. Sada znamo da je tisuće njih prevario.” [1]

Pisanje rukom aktivira područja u mozgu koji nam pomažu da učimo brže i bolje. Korištenjem tipkovnice štedimo dosta dragocjenog vremena, ali pisanje rukom ima mnoštvo prednosti.

Istraživači su utvrdili da djeca koja znaju pisati rukom, prije nauče čitati. Ona su također bolja u zadržavanju primljenih informacija i u iznalaženju novih zamisli.

"Dok pišemo, automatski se aktivira jedinstveni neuronski krug. To je srž prepoznavanja načina izražavanja u svijetu pisane riječi, svojevrsno prepoznavanje mentalne simulacije koja se odvija u vašem mozgu", kaže Stanislas Dehaene, psiholog s Francuskog koledža (Collège de France) u Parizu.

Studija provedena na Sveučilištu Indiana u SAD-u izvještava nas da se u mozgu djece pri pisanju rukom aktiviraju tri područja - lijevi fuziformni gyrus, inferiorni frontalni gyrus i stražnji parijetalni korteks. To su ista područja koja se pokreću i kod odraslih koji uče čitati i pisati. Kod djece koja su tipkala ili samo pratila slova, nije bilo nikakve aktivacije ovih područja.

Karin James, koja je sudjelovala u istraživanju, kaže da iza toga stoji zbrka uključena u slobodno oblikovanje načina na koji ćemo pisati rukom. Kad pišemo rukom, naime, moramo planirati i izvršiti akciju kako bi na kraju isporučili konkretan rezultat u obliku slova i riječi.

"To je jedna od prvih demonstracija mozga koji se mijenja pod utjecajem vježbanja", objašnjava James. Ostale studije, koje su uspoređivale performanse djece koje su svoje sastave pisali rukom i onih koji su tipkali, pokazale su da djeca koja pišu rukom produciraju više riječi i originalnih ideja, nego ona koja koriste tipkovnicu. Ne iznenađuje da su istraživači otkrili i da su djeca s boljim rukopisom također pokazala izuzetnu aktivnost u radnoj memoriji.

Ako mislite da to vrijedi samo za djecu, varate se!

Pravljenje bilješki rukom može vam pomoći u bržem i boljem učenju - isprobajte to sljedeći put kad budete imali ispit ili pravili prezentaciju. Istraživanja ukazuju da je to zahvaljujući činjenici da se informacije prije zapisivanja moraju obraditi i preoblikovati. "U današnje vrijeme ljudi brže tipkaju nego što pišu, ali ljudi koji tipkaju naginju tome da samo doslovno prenesu sadržaj koji su čuli", kaže Pam Mueller s američkog sveučilišta Princeton.

Pišite rukom što češće, sad znate zašto.

Počevši odmah nakon drugog svjetskog rata i nastavljajući u desetljećima nakon nametanja sovjetske diktature zemljama istočne Europe, skupina znanstvenika, prvenstveno poljskih, čeških i mađarskih, potajno su surađivali na znanstvenom istraživanju o prirodi totalitarizma. Kako su im državne sigurnosne službe blokirale kontakte sa Zapadom, njihov rad je ostao tajna čak i dok su se američki istraživači poput Herveya Cleckleya i Gustavea Gilberta borili s istim pitanjima.[1] Posljednji poznati živi član te skupine, poljski psiholog i stručnjak za psihopatiju, Andrzej Łobaczewski (1921. - 2007.), na kraju je dao naziv njihovoj novoj znanosti - sintezi psiholoških, psihijatrijskih, socioloških i povijesnih istraživanja - “ponerologija”, pojam koji je posudio od svećenika benediktinskog samostana iz povijesnog poljskog sela Tyniec. Izvedena iz poneros u novozavjetnom grčkom, ova riječ sugerira urođeno zlo s iskvarujućim utjecajima, što je prikladan opis psihopatije i njezinih utjecaja na društvo.

Većina onoga što znamo o tom istraživanju dolazi od nekoliko dragocjenih izvora. Łobaczewski je bio u kontaktu s istraživačima isključivo preko Stefana Szumana (1889. - 1972.), umirovljenog profesora koji je prenosio anonimne sažetke istraživanja među članovima grupe. Ako bi ih se otkrilo da se bave ovom vrstom zabranjenog istraživanja, posljedice bi bile teške; znanstvenici su bili suočeni s uhićenjima, mučenjima, čak i smrću, zbog čega je stroga zavjera među njihovom malom grupom bila neophodna. Čuvali su sami sebe i svoj rad dijeleći svoje radove anonimno. Na taj način, kad bi netko od njih bio uhvaćen i mučen, nisu mogli otkriti imena i lokacije drugih, što je bila veoma stvarna prijetnja njihovoj osobnoj sigurnosti i završetku rada. Łobaczewski je jedino podijelio imena dva poljska profesora prethodne generacije koji su bili uključeni u ranim fazama rada - Stefana Błachowskog (1889. - 1962.) i Kazimierza Dąbrowskog (1902. - 1980.).[2] Błachowski je umro pod sumnjivim okolnostima i Łobaczewski spekulira da je bio ubijen od strane državne policije zbog njegove uloge u istraživanju. Dąbrowski je emigrirao i zbog toga što se nije htio odreći poljskog državljanstva kako bi mogao raditi u SAD-u, uzeo je poziciju na Sveučilištu u Alberti u Kanadi, gdje je imao mogućnost da ima dvojno državljanstvo. Pažljivo čitanje objavljenih radova Dąbrowskog na engleskom jeziku pokazuje teorijske korijene onoga što će postati ponerologija. [3]

Cyberpath se izvorno koristio da bi objasnio kako elektronika radi u kompjutorskim sustavima.

Kolokvijalno, cyberpath definira individuu s patološkim poremećajem koja ima pristup internetu i koja koristi internet kao medij za psihopatske akcije. Jedna druga definicija, cyberpatha označava kao psihopatu koji koristi internet da bi pronašao, slijedio i iskoristio druge osobe na internetu ili u pravom životu.

Internet - dvosjekli mač

Prema istraživanju mnogih znanstvenika, pronalaženje žrtava da bi ih iskoristili, pa čak i eksploatacija sama po sebi, je u mnogome olakšano internetom. Internet, ne samo da nudi mogućnosti kontakta između istomišljenika koje dijele velika prostranstva ili koji su iz različitih kultura, već i pruža mogućnosti za osobe predatorske naravi koje traže svoj plijen za mnoge zle nakane. Nikada prije mogućnosti umreženja nisu bile toliko pojačane i nikada prije opasnosti nisu bile toliko dostupne.

Istraživači naglašavaju da je jako teško prepoznati cyberpatha. Psihopati se u biti jako dobro skrivaju iza “krinke ubrojivosti”; internet im osigurava još jedan način maskiranja, što pojačava problem.

Mnogi cyberpathi izgledaju kao da samo traže uzbuđenje i ograničavaju svoje aktivnosti samo na internet, i nikada ne traže direktan kontakt. Ova vrsta individue se prebacuje sa žrtve na žrtvu, i lako joj postaje dosadno. Zbog toga što žele psihološku i emocionalnu dominaciju - i obično je postižu - ostavljaju trag psihološkog oštećenja iza sebe. Drugi cyberpathi koriste internet da bi pronašli žrtve, nakon čega mogu krenuti u direktnu eksploataciju istih žrtava. Eksplozija internetskih stranica za upoznavanje potpomaže ovome u velikom dijelu; pa ipak web stranice za upoznavanje nisu njihov jedini način za pronalaženje žrtava.

Odakle potiče učenje Georgija Gurđijeva? Koji su bili njegovi ciljevi? Laura Knight-Jadczyk razmatra neke tragove koje je Gurđijev ostavio u svojoj knjizi “Život je stvaran samo onda kada jesam”.

Gurđijevljev prvi cilj je bio:

“Istražiti sa svih strana, i razumeti, tačan značaj i svrhu života čoveka.”

Tome je dodao drugi cilj, koji i danas ima veliki značaj:

“Otkriti, po svaku cenu, neki način ili sredstvo za uništenje sklonosti u ljudima za sugestivnošću koja uzrokuje da lako padnu pod uticaj 'masovne hipnoze'.”

Georgij Gurđijev je imao dva cilja:

1. da istraži sa svih strana, i da razume, tačan značaj i svrhu života čoveka;
2. da otkrije, po svaku cenu, neki način ili sredstvo za uništenje sklonosti u ljudima za sugestivnošću koja uzrokuje da lako padnu pod uticaj “masovne hipnoze”.

Nastavljamo našu diskusiju ovog fundamentalnog aspekta njegovog rada, njegov nastanak u vreme rata i revolucije, i diskutujemo paralele koje se nalaze u učenju don Huana Matusa koje je pripovedao Karlos Kastaneda. Laura Knight-Jadczyk ispituje koncept “sitnog tiranina”, još jedne ideje koja potiče iz perioda rata, iz španskog osvajanja Meksika, i gledamo kakvu primenu to može imati danas. Takođe se suočavamo sa svetom sitnih tiranina, globalnom patokratijom. Kako nam učenja Gurđijeva i don Huana mogu pomoći danas?