© Jim Bourg / Reuters
Uostalom već i uporni nastavak orkestriranog napada u europskim medijima, ne samo na novu američku administraciju, nego i na samog američkog predsjednika, njegovo vrijeđanje i ponižavanje koje je bezobzirno preneseno i na njegovu suprugu, dali su naslutiti što će se dogoditi. Kada se zna da bi samo jedna, jedina riječ njemačke kancelarke Angele Merkel mogla istog trenutka zaustaviti sada već uistinu gadljivu harangu kontroliranih europskih mainstream medija protiv osobe američkog predsjednika, podcjenjivanja izborne volje američkih građana i otvorenog miješanja vodećih europskih političara u unutarnju politiku SAD-a koji balansiraju na samoj granici diplomatskog skandala, postaje više nego jasno da je američka administracija glatko odbila uvjete koje je njemačka kancelarka postavila za međusobnu nagodbu i suradnju.
Od nagodbe nema ništa...
A, kancelarka Merkel, kao uvjet novog „deala“ s novom Trumpovom administracijom, zatražila je, ni više ni manje, nego preuzimanje obveze Washingtona da će Europu i Europsku uniju potpuno prepustiti njemačkoj politici i da neće podržavati europske desne političke stranke koje svojim izbornim uspjesima jačaju suverenističke političke snage i direktno ugrožavaju vlast nadnacionalne europske liberalne oligarhije u službi njemačkih nacionalnih i državnih interesa. Radite što vas je volja po Bliskom istoku i Aziji, radite što želite u odnosima s Rusijom i Kinom, ali Europsku uniju prepustite nama - poruka je Berlina Washingtonu prenesena preko specijalnog izaslanika njemačke kancelarke Angele Merkel, njenog savjetnika za vanjsku politiku Cristopha Heusgena.
On je još krajem prošle godine, daleko prije inauguracije Trumpa, upućen u Washington kako bi uspostavio kontakte s novom američkom administracijom, izvidio situaciju i postavio njemačke uvjete nagodbe koja bi osigurala stabilne međusobne odnose i, dakako, njemačke interese. U trenucima kada je postalo izvjesno da Trump neće prihvatiti takvu igru i da od nagodbe nema ništa, njemačka diplomacija je ponudu javno objavila, znajući da će, ionako nakon što je odbijena, izaći na svjetlo dana pokušavajući prikazati kako je njome, obože, branila europske interese, pritom loše prikrivajući činjenicu da zapravo štiti isključivo - svoje interesne opcije.
Svjesna indiskrecija Thomasa Baggera iz njemačkog Ministarstva vanjskih poslova nedvojbeno to potvrđuje: „Poruka koju Merkel treba poslati je da je Europska unija njemački strateški interes i da će se svaki pokušaj njenog slabljenja shvatiti kao ulazak na tuđi travnjak. Mislim da je to jedina poruka koju će shvatiti i koju će poslušati američka administracija.” Merkel je uistinu takvu poruku poslala, ali je dobila neočekivano grub odgovor koji je potresao njemačku politiku i eurobirokraciju.
Izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa da je Europska unija instrument njemačkih interesa, da je Brexit ohrabrujući događaj i da je NATO zastarjela institucija koju SAD financira sa čak 65 posto ulaganja, bio je jasan javni odgovor njemačkoj inicijativi i proglašavanju Europske unije - njemačkim travnjakom. A Trump nije izrekao ništa drugo nego golu istinu. Za razliku od onoga što prenose vodeći europski mediji, Trump nije zagovarao ukidanje NATO-a, nego je svojom izjavom o njegovoj zastarjelosti, upravo obrnuto, zatražio njegovo jačanje i modernizaciju za što je uvjet pojačano financiranje europskih članica NATO-a, od kojih danas samo njih pet financira savez s dogovorenih 2 posto BDP-a, dok se istodobno u svojim vanjskopolitičkim aktivnostima pozivaju na snagu NATO-a koja stoji iza njih.
Nedostatak političkog instinkta
Novac ne daju, ali zaštitu primaju i ne samo da je uživaju, nego je iskorištavaju u projekciji svojih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. I to ne rade samo pojedinačne države, nego cijela Europska unija. Trump jednostavno ne želi više trpjeti da Njemačka preko Europske unije, koju je nesumnjivo podvrgnula sebi pod zaštitom američke vojne moći, gradi svoje liberalno carstvo i u njemačkom ga nacionalnom interesu širi na prostore Bliskog istoka i Sjeverne Afrike i dalje prema Aziji, gdje SAD ima i štiti svoje geostrateške interese.
Njemačka politika, kao predvodnica cijele Europske unije, nakon pobjede Trumpa u SAD-u, pažljivo je proučavala novonastalu situaciju i pripremala svoje repozicioniranje u budućim odnosima sa SAD-om, jer je njena cijela vanjskopolitička mašinerija bila bazirana na postavci sigurne pobjede Hillary Clinton. Angela Merkel, u nedostatku političkog instinkta i državničkih sposobnosti, to je radila sustavno i hladno, bez imalo mašte i političke intuicije. Njoj se, inače, sve brojke uvijek savršeno poklapaju, sve je matematički točno izračunato, ali na političkom planu, dugoročno gledano, ne uspijeva joj ništa, pa tako ni ovaj pokušaj manipulacije američkom politikom.
Ne samo da je od Amerikanaca zahtijevala konačno prepuštanje EU-a, kao posljednjeg liberalnog bastiona Berlinu, samo zato jer u Bijeloj kući više ne stoluje izdanak liberalnog globalističkog holdinga, nego je istodobno očekivala dobiti i bezuvjetna jamstva nastavka američkog sigurnosnog kišobrana. Američki predsjednik i njegova administracija na takvo što nisu pristali jer je to oprečno svakoj geopolitičkoj logici i temeljnim američkim interesima na euroazijskim prostorima. Tim prije, što je europska sigurnosna i geopolitička arhitektura neodvojivo povezana sa svime što se događa na Bliskom Istoku, upravo tamo gdje Trump misli ozbiljno zaorati i učvrstiti američke interesne pozicije.
Zahtjev da američka politika ne ugrožava tobožnji europski liberalni poredak, u suštini je, pak, zahtjev za američkim izolacionizmom prema europskim poslovima u trenucima ofenzive desnih suverenističkih stranaka bliskih Trumpovoj političkoj matici i defenzive liberalnog nadnacionalnog, još uvijek vladajućeg sustava. Istodobno, koje li prijetvornosti i licemjerja - cijela europska politička elita javno optužuje Trumpa da se namjerava izolirati od europske politike, dok mu potajice upravo to nudi kao ulog za pregovore o budućim odnosima.
Prilagođena i podčinjena EU
Sukob je bio neizbježan. Počela je ogorčena borba za kontrolu euroazijske integracije. Američka politika jednostavno ne želi prepustiti europski krak transatlantskog mostobrana isključivoj dominaciji njemačke politike koja, prema njihovoj procjeni, ugrožava vitalne američke geoekonomske i geopolitičke interese. Zahuktalo njemačko izvozno gospodarstvo, zasnovano na valutnoj manipulaciji podcijenjenog eura, ostale države EU-a, prema američkoj procjeni, čini potpuno ovisnima o Njemačkoj i onemogućava bilo kakav bilateralni gospodarski ugovor s njima, jer se on na kraju iskazuje kao posao s Njemačkom, jednostavno zato jer je Njemačka njihov vjerovnik kojem moraju polagati račune i vraćati dugove.
Njemačka uporno svoj višak trgovinske bilance s unutarnjim europskim tržištem i SAD-om, posuđuje već ionako prekomjerno zaduženim ekonomsko slabijim članicama EU-a s kojim one isplaćuju Njemačkoj kamate po osnovi duga i kupuju njemačku robu i tako unedogled. Ekonomska i gospodarska podčinjenost stvara političku ovisnost i Njemačkoj osigurava dominaciju nad cijelom EU.
To, pak, Njemačkoj daje geopolitički utjecaj koji inače bez takve, sebi prilagođene i podčinjene EU, ne bi imala i dovodi je na razinu globalnog aktera koji širi svoj utjecaj i koji stoga geopolitičkom logikom ulazi u sukob s američkim regionalnim i globalnim interesima. Istovremeno, već i sam ogromni trgovinsku suficit koji Njemačka ostvaruje prema SAD-u, sprječava gospodarski rast u Americi, tvrdi Washington.
Da nije bilo Merkel...
Novo aktiviranje anglosaksonskog bloka
Politika kancelarke Angele Merkel temeljito je uništila izvorni pojam Europske unije i zajedno je s Njemačkom dovukla na bojište budućeg imperijalnog okršaja. Ono što se sada događa na crti sukoba s američkom administracijom, dječja je igra prema budućim razračunavanjima
Sada se pokušava stvoriti nekakvo novo jedinstvo utemeljeno na otporu Trumpovoj Americi. No, čini se da je za to prekasno. Politika kancelarke Angele Merkel temeljito je uništila izvorni pojam Europske unije, pretvorila je u svoj travnjak, kako to besramno kaže njen diplomatski činovnik i zajedno je s Njemačkom dovukla na bojište budućeg imperijalnog okršaja. Ono što se sada događa na crti sukoba s američkom administracijom, dječja je igra prema budućim razračunavanjima.
Da nije bilo Merkel i njene politike, ako išta, EU bi kao stabilna i solidarna cjelina bila u neizrecivo povoljnijoj geopolitičkoj poziciji. Pitanje je, bi li u takvoj situaciji razvijene efektivne moći EU-a, uopće bilo moguće toliko jačanje imperijalnih sila u njenom okruženju i volje za ponovnim aktiviranjem anglosaksonskog bloka?
Ovako sve podsjeća na start utrke za podjelu plijena na razbijenoj Europskoj uniji i Europi...
Začetak novog izoliranja Njemačke?
Amerika i Velika Britanija predvode svijet novoga doba!
Pritisak Washingtona na njemačku politiku i EU, jačanje anglosaksonskih specijalnih odnosa i istovremeno britansko paktiranje s Turskom, čiji su odnosi s EU-om na najnižoj točki u posljednja dva desetljeća, kauzalni je niz poteza američke i britanske politike usmjeren na slabljenje pozicija Berlina i EU-a
Prve plotune ispalili su Peter Navarro, čelnik Trumpovog Nacionalnog vijeća za trgovinu, budući američki veleposlanik u Europskoj uniji, Ted Malloch i potom predsjednik Europskog vijeća, Donald Tusk.
Peter Navarro je za Financial Times izjavio da Njemačka bezobzirno koristi podcijenjeni euro kako bi iskorištavala svoje partnere u Europskoj uniji, ali i SAD. Navarro je Njemačku označio kao najveću prepreku američkoj trgovini s Europskom unijom, jednostavno zato što je cijela EU pretvorena u njemački instrument, pa je u takvim uvjetima svaki trgovinski sporazum s Europskom unijom, zapravo bilateralni ugovor s Njemačkom, koja će nastaviti iskorištavati članice EU-a i američkog partnera.
Jačanje američkih argumenata
Navarro optužuje Njemačku da namjerno manipulira eurom koji je nazvao maskiranom njemačkom markom, što joj omogućava stvaranje enormnog suficita u trgovini i na europskom tržištu i sa SAD-om, koji pak onemogućava američki ekonomski rast. Ili, kako je svega dan prije Navarrovog istupa objasnio Trump u svom stilu: “Oni se klade na tržištu novca, igraju na devalvacijskom tržištu, a mi ovdje sjedimo kao gomila budala“. Odgovor njemačke kancelarke, kako Njemačka ne kontrolira Europsku centralnu banku (ECB) i europsku monetarnu politiku i kako je uostalom i sam predsjednik ECB-a Talijan izvan njemačke kontrole, jednostavno vrijeđa zdrav razum i samo osnažuje američke argumente.
Ulje na vatru je dodatno dolio budući američki veleposlanik u Europskoj uniji, Ted Malloch, u izjavi za BBC, kojom je naznačio pravac djelovanja američke politike prema EU-u. Nakon što je uvodno izrekao kako vjeruje da će euro u sljedećih 18 mjeseci propasti, Malloch je na pitanje, što ga onda ipak motivira za preuzimanje veleposlaničke dužnosti u Bruxellesu, odgovorio: “U svojoj dosadašnjoj diplomatskoj karijeri imao sam diplomatsku poziciju s koje sam pomogao srušiti Sovjetsku uniju. Čini se da postoji još jedna unija koja zahtijeva malo kroćenja“.
Indikativno, usporedo s jačanjem napetosti između SAD-a, Njemačke i EU-a, Washington je posjetila britanska premijerka, Theresa May. S predsjednikom Trumpom potvrdila je nastavak i jačanje međusobnih specijalnih odnosa. “Vodeća svjetska uloga naših država utemeljena na našim specijalnim odnosima nije samo pobjeđivala u ratovima i porazila neprijatelje, nego je stvorila moderni svijet, a sada ga imamo priliku ponovno voditi zajedno. Dok ponovno otkrivamo svoje samopouzdanje, dok obnavljamo svoje nacije, imamo priliku - ne samo priliku, nego i odgovornost, obnoviti naš specijalni odnos za ovo novo doba. Imamo novu priliku zajedničkog vodstva“, poručila je britanska premijerka .
Odmah potom otputovala je Tusku, gdje je na tiskovnoj konferenciji nakon sastanka s turskim premijerom Binaliemom Yildirimom, poručila da je s Turskom pokrenuto novo strateško partnerstvo. Anadolu Agency prenosi njenu izjavu da su „odnosi Velike Britanije i Turske oduvijek bili važni, ali u ovim vremenima su od životnog značaja“ .
Zabrinjavajuće američke izjave
Pritisak iz Washingtona na njemačku politiku i EU, jačanje anglosaksonskih specijalnih odnosa s jasno izraženom voljom ostvarivanja odlučujuće uloge u budućoj arhitekturi međunarodnih odnosa i istovremeno britansko paktiranje sTurskom, čiji su odnosi sa EU na najnižoj točki u posljednja dva desetljeća, kauzalni je niz poteza američke i britanske politike usmjeren na slabljenje pozicija Berlina i Europske unije.
Za naglasiti je da je Turska nezamjenjiva tradicionalna njemačka poveznica s prostorima Bliskog istoka i Azije i jedini slobodni pravac projekcije geostrateških interesa Njemačke i njene EU. Teško se oteti dojmu, da je na djelu začetak novog izoliranja Njemačke, kao ponovno narasle centralne kontinentalne sile.
Uslijedila je i dramatična reakcija Europske unije. Predsjednik Europskog vijeća, Donald Tusk, uputio je otvoreno pismo svim članicama Europske unije, osim Velikoj Britaniji, u kojem je naveo da je američka administracija, zapravo, prijetnja Europskoj uniji. “Sve samouvjerenija Kina, posebice na moru, ruska agresivna politika prema Ukrajini i susjedima, teror na Bliskom Istoku i Africi s radikalnim islamom u glavnoj ulozi, kao i zabrinjavajuće izjave nove američke administracije, čine našu budućnost krajnje nepredvidivom”, naveo je Tusk u uvodnom dijelu pisma pod naslovom “Ujedinjeni - opstajemo, podijeljeni - padamo”.
Pravi cilj i ekstrakt uvoda njegova pisma bilo je izricanje teze da “zabrinjavajuće izjave nove američke administracije... čine našu budućnost krajnje nepredvidivom“, a sve ostalo što je izrekao je stara priča. U nastavku pisma bio je sve eksplicitniji u optužbama Washingtona, pa je rekao: “Prvi put u našoj povijesti u sve multipolarnijem vanjskom svijetu, sve veći broj subjekata postaje otvoreno protueuropskim ili u najboljem slučaju, euroskeptičnim. Promjena u Washingtonu posebice stavlja Europsku uniju u tešku situaciju s novom američkom administracijom, koja, kako se čini, dovodi u pitanje zadnjih 70 godina američke vanjske politike.”
I to je bila suština što je Tusk želio izraziti, a ostatak pisma samo služi dodatnom dramatiziranju, posebice kada kaže da “nacionalni egoizam također postaje privlačna alternativa europskoj integraciji, a pad vjere u europski projekt, prihvaćanje populističkih argumenata i sumnje u temeljne vrijednosti liberalne demokracije, sve su vidljiviji.” Tusk poziva na otpor i ističe da je potrebno poduzeti “samouvjerene i spektakularne korake koji će promijeniti kolektivne emocije i oživjeti volju europskih građana za podizanjem europskih integracija na višu razinu.”
Očajnički pokušaji...
Pridružio mu se i belgijski premijer, Charles Michel, izjavom da će “SAD pogriješiti ako okrene leđa Europi” i opisao kako, po njemu, euroameričke odnose zamišlja nova američka administracija: ”Učinimo Ameriku velikom - bez Europe koja će propasti - to je njihova vizija.”
Tuskovo otvoreno pismo članicama, očajnički je pokušaj stvaranja političkog jedinstva unutar EU-a i jačanja njezine unutarnje kohezije, kako bi se oduprla američkom i britanskom pritisku. Saziva se hitni neformalni sastanak čelnika 27 država EU-a, dakle bez Velike Britanije, na Malti kako bi se i time dodatno povećala dramatičnost sukoba sa SAD-om i stvorio konsenzus za predstojeći summit EU-a koji bi konačno definirao europsku politiku prema SAD-u.
U zaključku pisma koje je trebalo pokrenuti dinamiku nove europske integracije i otpora prema američkoj politici, Tusk izjavljuje: ”Europska unija ne smije napustiti svoju ulogu trgovačke supersile otvorene svima i istodobno štititi svoje građane i tvrtke, imajući na umu da slobodna trgovina istovremeno znači i poštena trgovina. Ne možemo se predati onima koji žele oslabiti ili uništiti transatlantski savez, bez kojeg globalni poredak i mir ne mogu preživjeti. Trebamo podsjetiti naše američke prijatelje na njihov vlastiti slogan - ujedinjeni - opstajemo, razjedinjeni - propadamo”.
© Reuters
Europska unija kao njemačka Europa
Američka politika se ne povlači iz Europe, već u suradnji s Velikom Britanijom ulazi u bitku za Europu, bitku pomorskih sila Rimlanda, SAD-a, Velike Britanije i cijele anglosfere, protiv centralnih kopnenih sila Heartlanda, za nadzor i kontrolu euroazijskih prostora
Za razliku od onoga što tvrdi Tusk, da je američka politika usmjerena na razbijanje euroatlantskog poretka, stvar je zapravo obrnuta. Američka politika upravo je ušla u sukob s njemačkom politikom oko nadzora nad tim istim transatlantskim sustavom.
Trump i američka politika ne prelaze u izolacionizam i odmak od transatlantskog kompleksa, nego obrnuto, žele ojačati američki utjecaj u njemu i potisnuti sada dominirajuću njemačku politiku na europskom dijelu integracije. Ne samo da se američka politika ne povlači iz Europe, jer za to uostalom nema nikakvog racionalnog opravdanja, niti geopolitičke logike, već u suradnji s Velikom Britanijom ulazi u u bitku za Europu, bitku pomorskih sila Rimlanda, SAD-a, Velike Britanije i cijele anglosfere, protiv centralnih kopnenih sila Heartlanda, za nadzor i kontrolu euroazijskih prostora. Njemačka je pored Rusije pritom najsnažniji protivnik i njena narasla moć sada se pokušava ograničiti.
Europska unija i Njemačka, za vrijeme prethodne administracije predsjednika Obame, kao dio zajedničkog liberalnog holdinga, savršeno su se uklapale u američku agendu stvaranja globalnog liberalnog poretka. Igrajući po američkim notama istovremeno su gradile svoje europsko carstvo koje je imalo ambiciju proširenja na prostore Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike (MENA). A sada su ostale bez washingtonskog vodstva, jer Trumpovu administraciju ne zanima stvaranje svjetskog liberalnog carstva, nego interes američke države. Sa svojim nedovršenim liberalnim carstvom, takva Europska unija pod njemačkom dominacijom i svojim liberalnim sustavom, našla se na vjetrometini sraza uskrslog ruskog i turskog carstva i angloameričke pomorske sile Rimlanda za nadzorom nad euroazijskim prostorima.
Jer, kada se potpuno ogoli politika Rusije, Turske i Europske unije, na vidjelo izlazi brutalna geopolitička stvarnost, zastrašujuća spoznaja da ti moćni akteri svjetske politike, zapravo, grade carstva i da su sve geostrateške postavke potpuno iste kao u vremenima pred Prvi svjetski rat. U sukob, sve većom silinom ulaze i stare angloameričke sile Rimlanda, SAD i Velika Britanija. Geopolitičke zakonitosti su neumoljive, a čini se i teško promjenjive. U takvom rasporedu snaga, Europska unija je u najnepovoljnijoj situaciji, jer dok je ruska i turska državna strategija daleko odmakla u projekciji svojih geoekonomskih i geopolitičkih interesa prema carskom ustroju, Europska unija je svoje carstvo tek započela graditi.
Nije daleko odmakla, jer je slijepo slijedila viziju prethodne američke administracije koja je težila izgradnji jednog globalnog liberalnog carstva, na nju se oslanjala i iskorištavala i stoga nije gradila vlastitu unutarnju koheziju. Potisnuti su nacionalni suvereniteti država članica i krenulo se u stvaranje nadnacionalne strukture Europske unije, pretvoriti je u njemačku Europu, što je, umjesto jačanja jedinstva, ojačalo centrifugalne sile unutar EU-a. Rezultat je ekonomska i politička nestabilnost Europske unije kao rezultat njemačke dominacije.
Uspon Njemačke
EU - instrument realizacije njemačkih interesa
Pretvaranje Europske zajednice u Europsku uniju, dovelo je Njemačku na njeno čelo, gdje je potisnula sve ostale članice i za tri mandata kancelarke Angele Merkel, ravnajući se isključivo svojim geoekonomskim i geopolitičkim ciljevima, podvrgnula je cijelu EU svojim interesima
Njemačka je iskoristila sve pogodnosti izgradnje poslijeratne europske sigurnosne arhitekture, iskoristila je masivnu američku gospodarsku i vojnu pomoć, a potom i vojnu silu novoformiranog NATO-a pod američkim vodstvom, koja je Njemačku oslobodila težine izdvajanja za obrambene potrebe. Njemačka je tih godina dobivala sve što je tražila.
Kao i u slučaju Japana, SAD i zapadni saveznici su pravilno postupili i u okupiranoj Njemačkoj nisu krenuli u bezobzirnu retorziju i stvaranje neprijatelja, nego su ulažući u njenu obnovu, stvarali prijatelja koji je postao pouzdana predstraža sigurnosnog poretka uspostavljenog na Jalti i dogovorenih zona utjecaja sovjetskog imperija i Zapada.
Londonskim sporazumom iz 1953. godine, zapadne sile su na inzistiranje Washingtona, jednostavno otpisale 60 posto njemačkog vanjskog duga, a američki program obnove Europe, poznat kao Marshallov plan, dizajniran je i proveden upravo radi Njemačke koja je bila u središtu njegovih ciljeva. SR Njemačka postala je uzorna demokracija s rastućim gospodarstvom i ekonomskom moći. Njezinim političkim i gospodarskim povezivanjem s Francuskom i Italijom, postignut je cilj pomirenja i ujedinjenja Zapadne i Srednje Europe pod američkim transatlantskim pokroviteljstvom, koji je osiguravao i američke i europske strateške interese za vrijeme hladnoga rata.
Slomom sovjetske imperije i komunizma otvara se pitanje Istočne Europe, središta Mackinderova Heartlanda i ponovno je Njemačka profitirala. Amerikanci i europski saveznici i još uvijek postojeći SSSR, podržali su ujedinjenje Zapadne i Istočne Njemačke i stvaranje jedinstvene Njemačke. Pretvaranje Europske zajednice u Europsku uniju, dovelo je Njemačku na njeno čelo, gdje je potisnula sve ostale članice i za tri mandata kancelarke Angele Merkel, ravnajući se isključivo svojim geoekonomskim i geopolitičkim ciljevima, podvrgnula je cijelu EU svojim interesima. To je teško osporiva istina koja odgovara tvrdnji američkog predsjednika Trumpa o EU-u kao instrumentu realizacije njemačkih interesa. Ostale članice EU-a našle su se u raljama financijskog reketa na visokoj razini u režiji kancelarke Merkel i njenog ministra financija Wolfganga Schäublea.
Sustav jednostavno funkcionira, zahvaljujući globalizaciji i liberalizaciji vanjske trgovine. Njemačka godinama ostvaruje ogroman suficit temeljem izvoza roba i usluga. Ekonomski analitičar, Ratko Bošković, u kolumni za Večernji list od 2. veljače ove godine, pod naslovom „Ako njemački izvozni stroj malo ne uspori prikočit će ga Trump“, iznosi da Njemačka, novac koji zaradi izvozom, posuđuje zemljama u koje izvozi: “A u što Njemačka ulaže velike viškove s računa tekućeg plaćanja s inozemstvom? Daleko najviše, lani do studenoga čak 193 milijarde eura, Njemačka je uložila u inozemne vrijednosne papire. U izravne investicije u inozemstvu uložila je vrlo skromnih 18 milijardi eura. To znači da novac koji zaradi izvozom, Njemačka natrag posuđuje zemljama u koje izvozi. Osim što je najveći na svijetu izvoznik kapitalnih dobara, Njemačka tako postaje i najveći na svijetu kamatar“.
Velik dio tog kamatskog angažmana usmjeren je prema ekonomski slabijim i novim članicama EU-a. I sada bi na takvim temeljima, Donald Tusk gradio novo EU jedinstvo i otpor Donaldu Trumpu. Pa, upravo je ovako opisano njemačko ponašanje, ogledni primjerak onoga što Tusk u svom melodramatičnom pismu članicama EU-a naziva - „nacionalnim egoizmom koji postaje privlačna alternativa europskoj integraciji“.
Ako netko ruši tu integraciju, onda to nije ni Trump, ni europska suverenistička desnica, nego politika njemačke kancelarke, koja je Europsku uniju pretvorila u crnu bilježnicu kamatara i lager afričkih i bliskoistočnih imigranata.
Europska unija trese se iznutra
Stop novom pretvaranju Njemačke u kontinentalnu silu
Dok Europska i njemačka politika lažno prikazuju, koristeći kontrolirane medije, da se Amerika povlači iz Europe, jačaju unutarnje centrifugalne sile i politička snaga nacionalnih suverenosti koji se opiru njemačkoj dominaciji i njenoj bruxelleskoj transmisiji
Njemačka je pod vodstvom kancelarke Merkel, samo slijepci to ne vide, iskoristila Europsku uniju za promicanje svojih vlastitih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, masivno unutarnje tržište EU-a postalo je zamašnjak njemačkog gospodarstva, a geografska i demografska veličina Europske unije kojoj se nametnula, uzdigli su Njemačku na razinu globalne sile, što zapravo nije. Ona je oduvijek bila premala za globalnu silu, a prevelika za regionalnu silu. Europska unija omogućila joj je premostiti taj raskorak i krenuti putevima razvoja svoje globalne moći.
To je bio trenutak kada potencijalna moć prelazi u stvarnu moć. I baš tada i baš zbog toga, kako se i moglo očekivati, pomorske sile Rimlanda kreću u zaustavljanje novog pretvaranja Njemačke u kontinentalnu silu koja dominira Europom i Heartlandom. Sukob je bio neizbježan i to je ono što se sada događa. Nikakvo izvlačenje Trumpa i američke politike iz Europe, kako u cilju jačanja unutarnje povezanosti propagiraju Berlin i bruxelleska administracija, nego obrnuto - borba za nadzor nad Europom. Europska i njemačka politika lažno prikazuju, koristeći kontrolirane medije, da se Amerika povlači iz Europe, kako bi zaplašila ostale članice EU-a koje se, bojeći se ostanka na čistini, jednostavno priklanjanju njemačkoj politici. Trče prema Njemačkoj i slijede je, jer ništa drugo i ne mogu i zato što su s njom povezane neuništivim nitima financijske zaduženosti i gubitka suvereniteta. Sve su one u Schäubleovoj crnoj knjižici.
Istovremeno jačaju unutarnje centrifugalne sile i politička snaga nacionalnih suverenosti koji se opiru njemačkoj dominaciji i njenoj bruxelleskoj transmisiji. Europska unija trese se iznutra. Na izborima padaju njeni politički pravovjernici i promotori, pa se Europska unija pretvorena u njemačku Europu, našla pod istovremenim pritiskom vanjskih sila, uključujući prije svega SAD koji više ne želi trpjeti da pod zaštitom njegove vojne moći netko drugi stvara svoje carstvo, pa bio to i saveznik iz EU-a, niti želi trpjeti da ga Njemačka i njena EU prave budalom, manipulirajući valutnim tečajevima i ostvarujući tako abnormalni trgovinski suficit u svoju korist, a na štetu SAD-a.
Ako joj se nitko ne može usprotiviti unutar EU-a, ne znači da to ne može učiniti SAD, koji upravo počinje realizirati svoj odgovor. Ismijavanje Trumpa i nediplomatsko miješanje u unutrašnje stvari SAD-a, obit će se o glavu europskoj politici. Donald Trump, sa snagama koje stoje iza njega, postaje sve očitije, puno je veći igrač nego se činilo. Oni koji su ga podcijenili, platit će cijenu pogrešne prosudbe.
Sudbonosni njemački stav u pregovorima s Grčkom
Njemačka Europa prevladala nad europskom Njemačkom
EU je mogla biti stabilna zajednica suverenih nacionalnih država koja je u međunarodnim odnosima uistinu mogla biti moćni globalni akter, da je njemačka politika pod kancelarkom Angelom Merkel, nije stavila u službu egoističnih interesa njemačke države
Problem Europske unije i njemačke politike je što nikako ne uspijeva ostvariti jedinstvo EU-a i stvoriti zajednički front otpora američkim i britanskim izazovima. Paradoksalno, Berlin i Bruxelles ne uspijevaju homogenizirati EU upravo zato što je ona pretvorena u njemačku Europu, zbog čega otpor ostalih članica raste svakim danom. A nije tako trebalo biti.
EU je mogla biti stabilna zajednica suverenih nacionalnih država koja je u međunarodnim odnosima uistinu mogla biti moćni globalni akter, da je njemačka politika pod kancelarkom Angelom Merkel, nije stavila u službu egoističnih interesa njemačke države. A to da je Europska unija instrument provedbe njemačkih interesa, nije prvi izrekao američki predsjednik Trump, pa bi i europski mediji trebali prestati praviti budale od svojih građana, uporno se zgražajući nad tom njegovom konstatacijom.
Tako, primjerice, Ana Palacio, bivša španjolska ministrica vanjskih poslova i bivša potpredsjednica Svjetske banke, te članica španjolskog Državnog vijeća, u autorskom članku za Project Syndicate od 17. studenoga 2016. godine piše: „Najvjerojatnija alternativa je da Europska unija postane platforma njemačke hegemonije, jer je na neki način EU to već sada. Istina je da se u Bruxellesu više ništa ne radi bez inicijative njemačke vlade. Kancelarka Merkel jednostrano je odlučila prihvatiti imigrante i potom jednostrano preuzela pregovore u ime cijele EU s Turskom kako bi se regulirali izbjeglički tokovi. Ovo naglašava svu stvarnost Europske unije. Takav ishod će biti vrlo problematičan. Čak i tragičan. EU je trebala biti nadnacionalni poduhvat u obliku zajedničkog kolektivnog djelovanja za opće dobro. Njemačka dobroćudna hegemonija mononacionalne dominacije u Europi, protivi se samim temeljima stvaranja Europske unije, no na praktičkoj razini, stavljanje Europske unije pod de facto njemačko vodstvo, iako nije optimalno rješenje s obzirom na okolnosti, možda je najbolji mogući ishod.”
Ashoka Mody, profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Princeton i bivši šef misije za Njemačku i Irsku u MMF-u, u autorskom članku od 13. listopada 2016. godine za isti taj Project Syndicate navodi da je “Merkel uistinu djelovala kao europska kancelarka pri čemu je fokus uvijek držala na njemačkim interesima i grubo manipulirala europskom ekonomskom politikom dok je gradila svoju poziciju gospodarice europske ekonomije“. Mody čak otvoreno tvrdi da je “krajem 2011. godine, Merkel projektirala zamjenu izabranih vlada u Grčkoj i Italiji, tehnokratskim vladama bez izbornog legitimiteta.” Navodi samo Grčku i Italiju koje su ključne slabe karike europske ekonomije, a tko zna koliko je vlada, manje važnih država članica, sličnim političkim inženjeringom, zamijenila iz ovih ili onih razloga, često iz čisto egoističnih interesa njemačkog kapitala pod maskom zaštite i unaprijeđenja interesa EU-a.
Mody navodi da “čak i ako Merkel nastavi karijeru kancelarke nakon izbora sljedeće godine, ona će imati mnogo slabiju podršku. Jer europska ekonomija ostaje na samrti, a prijeteći slom talijanskog bankarskog sustava prijeti Europi. Povjerenje u europske institucije je nestalo, a trgovinske veze između europskih država u procesu globalizacije predvidljivo slabe, jer se okreću brzo rastućim tržištima Azije i SAD-a.”
Mody zaključuje, da bi odlaskom Merkel sa scene, moglo doći do ponovnog jačanja nacionalnih suvereniteta država članica EU-a i slabljenja centralističke struje. S iskustvom nekadašnjeg voditelja misije MMF-a za Njemačku i Irsku zaključuje: “Proširenje nacionalnog suvereniteta mogao bi biti pozitivan razvoj ako će se odvijati u skladu s onim što prof. Lawrence Summers, s Harvarda, naziva - odgovornim nacionalizmom. Vlade eurozone morat će tada služiti svojim građanima, a ne nekom apstraktnom europskom idealu i funkcionirati po disciplini glasačke kutije i tržišta. Njemački kancelar, kao europski kancelar, Europu sada samo dodatno razdvaja i antagonizira.”
Još u srpnju 2015. godine, Joschka Fischer, bivši dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar, u autorskom članku pod naslovom “Povratak opake Njemačke“, upozorava:
„Tijekom duge noći pregovora s Grčkom 12./13. srpnja, nešto je puklo u temeljima Europske unije. Od tada Europljani žive u drukčijoj vrsti EU-a“. U fokusu Fischerovog razmatranja uopće nije Grčka, nego njegova Njemačka i njena uloga u Europi: “Put kojim će Njemačka nastaviti u 21. stoljeću - prema europskoj Njemačkoj ili njemačkoj Europi, temeljno je povijesno pitanje njemačke vanjske politike kroz protekla dva stoljeća. Odgovor je dan tijekom duge noći u Bruxellesu. Njemačka Europa prevladala je nad europskom Njemačkom. Njemački stav u noći na 13. srpnja, najavio je njemačku želju da transformira eurozonu od europskog projekta, u neku vrstu zone utjecaja. To je bila sudbonosna odluka za Njemačku i Europu. Jesu li kancelarka Angela Merkel i ministar financija Wolfgang Schäuble uopće svjesni što su uradili? Schäubleov pristup udarac je odnosima juga i sjevera Europe, koji natežu eurozonu do točke pucanja. Uvjerenje da se euro može koristiti za ekonomsko reobrazovanje juga Europe, pokazat će se kao opasna zabluda ... koja ugrožava cijeli europski projekt izgrađen na različitosti i solidarnosti. Na kocki je bila uloga u Europi njene gospodarski najmoćnije zemlje. EU, koja se pojavila ujutro 13. srpnja, gubitak je za Njemačku i Europu.“
Komentari čitatelja
na naše novosti