dream
Jednostavno rečeno, neprilagođeno sanjarenje je problem u izražavanju. Psihološka zavisnost je problem izražavanja. Ono što nije izraženo kroz sirova osećanja postaje izobličeno i izraženo kao žudnja. Zavisnost je kompenzacija rođena iz nemoći da se direktno izrazi ono što se želi ili oseća. Ako u nesvesnim slojevima uma postoji posebna želja koja vrišti da bude puštena, ali se nekako ne nađe na površini gde se svesno može artikulisati, pretvara se u žudnju. Ono što vidimo na površini kao nezasitnu glad za maštanjem su samo tragovi dima besne, razumne vatre, koja gori negde dole. Ako želite da kažete nešto važno, ali nemate usta da to izgovorite ili izrazite na direktan, svestan način, ova goruća potreba za komunikacijom će se prelomiti kada jednom ispliva na površinu svesti i pretvori se u žudnju. Onog trenutka kad je naučite izraziti svesno, žudnja nestaje.

Žudnje na površini izgledaju automatske, čisto instinktivne, ali kada iskopate malo dublje, vođene su stvarnom logikom i više su od samo hemijski zabrljanog mehaničkog odgovora u mozgu. One nastaju kada ne možete komunicirati određenu emociju kroz svoj ego. Vaš neizraženi bes ili želja da izgovorite ili izrazite nešto što smatrate važnim je ono što stvara poriv da se uključite u zavisno ponašanje. Umesto da izrazite osećaje onakve kakve zaista jesu, ova energija se pogrešno usmerava, pogrešno tumači i postaje žudnja.

Nije normalno da ljudski um živi u emocionalnoj izolaciji, da ne može primiti pozitivan doprinos iz stvarnog života, kao da imamo veo nad očima koji nam sprečava da registrujemo sve što dolazi iz spoljnog sveta. Kad se mozak uhvati u izolaciji, u stanju u kojem ne može komunicirati sa spoljnom stvarnošću, stvoriće svoju. Iz neuronauke znamo da kada mozak ne prima senzorne podražaje iz stvarnog sveta, on automatski započinje da dočarava unutrašnje vizuelne slike i halucinacije da bi nadoknadio tu tišinu i to je prirodan, automatski odgovor koji svi dožive kada su uskraćeni za spoljašnji senzorni unos. Mozak treba stalni unos, unutrašnji ili spoljašnji. Ako izolujete osobu u jednoj od onih komora koje blokiraju svu spoljnu buku i stvaraju apsolutnu tišinu, osoba na kraju počne da čuje zvuke svog sopstvenog tela, koje inače ne može da čuje, jer mozak, osim ako ne radite naprednu meditaciju, ne može ostati u savršenoj tišini. Kada se spoljni svet utiša, unutrašnji svet postaje divlji.

Nije li sličan mehanizam na delu kada se bavite nedostatkom emocionalne stimulacije? Ako kopate dublje u neuronauku ekstremne fizičke i društvene izolacije, nije neuobičajeno da nađete izveštaje o mentalno zdravim ljudima koji osećaju utešno imaginarno prisustvo, gotovo kao unutrašnjeg saputnika kada se stave u krajnju izolaciju. Halucinogeno, umirujuće prisustvo čija je uloga da nadoknadi nepodnošljivu tišinu sveta. Ovo nije psihoza, ovo je samo mozak koji održava um zdravim. Kada se spoljni svet utiša, unutrašnji svet postaje divlji.

Ozbiljno neprilagođeno sanjarenje se pokreće kada čovek postane emocionalno izolovan i udaljen od delova sebe, automatski vodeći osobu da se otuđi od svega što se uobičajeno opaža kroz taj blokirani deo jastva, uključujući realnost. U stvarnom životu se događaju stvari, ali one ne dopiru do nas. Fantazija se pojavljuje kao odgovor na tu emocionalnu izolaciju, kako bi se pružila jedna emocionalna povratna sprega iznutra koju spoljni svet ne pruža spolja. To je ista povratna petlja na delu: kada se spoljašnji svet utiša, unutrašnji svet podivlja. Da li ste ikada razmišljali koliko se smešno odsečeno i otuđeno od stvarnog sveta osoba mora osećati da bi podsvesno počela izmišljati imaginarne odnose, kada su pravi ljudi svuda okolo? Ovde se očigledno ne događa senzorno uskraćivanje koje bi objasnilo prevagu unutrašnjeg sveta nad spoljašnjim, što nas može navesti da zaključimo da intenzivno neprilagođeno sanjarenje zaista može biti samo posledica emocionalne izolacije.

Snažno verujem da su i neprilagođeno sanjarenje kao zavisnost i gubitak reakcije na stvarnost samo simptomi emocionalne izolacije. Ali šta je uopšte dovelo do izolacije?

Carl Jung je napisao: "Usamljenost ne dolazi iz toga što nemate ljude oko sebe, već iz toga što niste u stanju da komunicirate stvari koje vam se čine važne." I zaista, ako neko ne može preneti ključne vrednosti svog unutrašnjeg jastva koje su neophodne za zdravo emocionalno funkcionisanje, ako ne može da ih pusti da teku u spoljni svet, unutrašnji svet se pretvara u zatvor u kome je dozvoljeno da ga napustite, ali vašim emocijama nije. Spoljni svet zauzvrat deluje šuplje i neprijateljski. Možete ga posetiti, ali lišeni emocija koje ste ostavili u unutrašnjem svetu. Tada pravite uobičajenu grešku: mislite da je stvarnost šuplja, kad ste vi ti koja je prazna školjka sa osećanjima koja su odvojena i zaboravljena na nekom drugom mestu.

Ako je to zaista slučaj, oporavak bi trebao biti fokusiran na razbijanje te emocionalne izolacije identifikovanjem i zatim ponovnim učenjem kako direktno izraziti one nejasne osećaje koje indirektno izražavate. Glad za tim osećajima podstiče maštarije i podstiče zavisnost. Opsesija tim osećajima sprečava vas da se usredsredite na stvarnost. To je razlog zašto neko nesvesno priziva neprilagođeno sanjarenje - da mu pruži privremeni i indirektni dodir sa odvojenim osećajima koje teško svesno izražava.

Ako se u jednoj rečenici može reći zašto se dešava neprilagođeno sanjarenje, to je zato što se suzdržavate. Za sanjare čiji je automatski odgovor potiskivanje i držanje svih ruminacija okrenutih prema unutra, pokušaj direktnog izražavanja osećaja, koji su čak i za nas zbunjujući, može izgledati kao šok za celo naše biće, nespretan i čudan, u početku rezultirajući sa više zbrke nego jasnoće. Prisiljavate se da nešto izrazite, a zatim se narednim danima osećate glupo i neprijatno. To je neuredan i smešno zbunjujući proces. Čak i depresivan. Ali to je neophodna cena za vraćanje zdravog emocionalnog izraza.

Prestanite da kontrolišete svoja osećanja, prestanite da o svemu razmišljate i što je najvažnije, prestanite da se suzdržavate i pokušajte da oslobodite emocije. Otkrijte šta vam fantazije omogućavaju da osetite i šta god to pokušavali da izrazite, pokušajte da ih izrazite prema spolja, čak i kad ne možete precizirati šta tačno želite da artikulišete. Verovatno nećete uspeti odmah, ali svaki pokušaj da se energija usmeri iz unutrašnjeg u spoljašnji svet je početak nečega. Sve dok osećate da krijete deo sebe ili da postoji nešto neizgovoreno, vi hranite neprilagođeno sanjarenje.