dream

"Moje pravo ja luta negde drugde, daleko,


nevidljivo luta i nema veze sa mojim životom."

- H. Hesse
Mehanizmi koji pokreću zavisnost o fantaziji razbijaju se prepoznavanjem odsustva, sa snažnom spoznajom da vaši likovi nisu ovde, da nikada nisu bili ovde i nikada nisu postojali, da nikad nisu bili vaši. Sami ste, i vaša najveća strast, vaš adut, jedina stvar koja raspršava besmislenost i oduzima osećaj usamljenosti koji vas sakati je laž, samo-izgrađena laž da uguši vaš egzistencijalni nemir.

Da li? Da li je to na kraju bilo tako jednostavno?

Ne treba mi da vam kažem da, ponekad, možda čak i većinu vremena, je potrebno da se pogledamo u ogledalo i shvatimo da smo, bože, stvarno čuknuti i neka od naših sanjarenja su zaista upravo to, glupa odvraćanja pažnje i kompenzacija da nahranimo naš zbrkani ego i izvučemo se iz blata, jer smo previše uplašeni da bismo pokušali sami izaći iz njega. Ipak, ovo je samo jedan sitni aspekt vašeg odbrambenog mehanizma koji će služiti jednoj daleko važnijoj svrsi.

Ono što nazivamo neprilagođenim sanjarenjem nije u osnovi pogrešno.

Pre nego što odlučite da je vaš nivo zbrkanosti toliko visok ili bizaran, da ne odgovara bilo kakvim dijagnostičkim kriterijumima, imajte na umu da su te žudnje koje pokreću vaše neprilagođeno sanjarenje, žudnje za životom. Životom koji vam je bio uskraćen. I u tome nema ništa loše, nema ništa loše u protestu protiv dosadnosti postojećeg. To je ono što je najvažniji aspekt neprilagođenog sanjarenja, to je i samo neprilagođeno sanjarenje: vaš način da se izbezumljeno držite tog podsetnika da se i vi možete osećati živo, na čudne i devijantne načine, ali to je ipak vaš najiskreniji pokušaj življenja. Da li je to neprilagođeno? Da, ponekad užasno tako. Ali ipak, pokušavate da živite svoj život na način na koji znate i nema potrebe da osećate krivicu zbog navike koja je samo manifestacija vašeg nezasitnog nagona za opstankom. Ako ste duboko u mašti, gde su pobegli svi vaši osećaji, to je mesto gde ste pobegli i metamorfozirali u mikrokosmose zamršenih priča i likova, tako da vas sopstvena praznina ne može prepoznati kada vas traži. To je igra skrivača, gde ste i lovac i lovina - ali zaboravili ste gde da tražite, zaboravili ste gde ste se sakrili.

Neprilagođeno sanjarenje je produžetak vas. To ste vi do srži vašeg bića. To su osećanja koja nikada niste iskazali, reči koje nikada niste izgovorili, uverenja koja nikada niste branili, osobine koje nikada niste dovoljno negovali. Ali ti fenomeni, oni postoje kao latentne mogućnosti negde duboko u vašem umu, oni postoje kao seme koje je zaboravljeno i nikada nije procvetalo. Ali oni nisu nestali, još uvek ih se slabo može osetiti negde sa druge strane svesti. Ako vam je hladno, to znači da instinktivno znate značenje toplote, čak i ako je nikad niste osetili. Ta goruća ljubav koju neki od vas imaju prema svojim svetovima snova, prema vašim likovima, ta "izmišljena" ljubav je takođe morala od negde proizaći. Niste je izumeli, niste je izmislili. Došla je iz dubine vaše podsvesti koja žudi i zna kako da osetite ljubav. Ako znate kako voleti fantaziju, tada imate i sposobnost da volite stvarnost, jer ovaj rat nije o fantazijama i stvarnostima - već o vama i vašoj sposobnosti da volite. Kao što sam objasnila u III delu: prevazići zavisnost od fantazije ne znači konačno naučiti voleti stvarnost - to znači ponovno otkrivanje tog dela sebe koga ste poslali u egzil. Jedini razlog zbog kojeg neko može ludo voleti fantaziju, a pritom ostati ravnodušan prema stvarnosti, je taj što za ljubav prema fantaziji ne trebate sebe. Vi postojite samo kao svest bez identiteta, nesebični posmatrač koji konzumira i živi svoje likove i idealizovanog sopstva. Ali da biste voleli i komunicirali sa stvarnošću, sigurno vam je potrebno dobro definisano ja, jer to je receptor kroz koji vi doživljavate stvarnost. Bez ovog receptora, stvarnost ne može i nikada neće doći do vas. Znate šta je stvarnost? Ona ne postoji. Stvarnost je oblikovana osećanjima, stvorena osećanjima, rođenim preko njenih posmatrača. Ona ne postoji bez da je vi posmatrate, bez da je osetite.

Zaboravili ste sebe. Zaboravili ste da biste zaboravili neprijatnost koja dolazi sa tim i zaboravljajući sebe, takođe ste zaboravili i realnost. Sputavaju vas sopstvena uverenja da ste suviše različiti, previše nefunkcionalni za ovaj svet. Živeti - ono što bi trebalo da se ispuni kao instinkt, poput disanja, poput treptaja, za vas se javlja kao sofisticirana veština koja se mora svakodnevno vežbati, sa osakaćujućim napadima umora pri svakom pretvaranju da ste živi. Svaki dan je pretvaranje, svaki trenutak, pretvaranje da se smešite, pretvaranje da vas dotiče ono što vam prijatelj kaže, pretvaranje da vas je briga, pretvaranje da ste živi. Ali i ovo je odbrambeni mehanizam koji se mora slomiti. U suprotnom, uvek ćete stajati po strani, razdvojeni između gledanja drugih ljudi kako žive svoj život i gledanja vaših likova koji žive svoj život. Ali gde ste vi u svemu tome?

Život mora negde početi. Možda neće početi ponovnim otkrivanjem blaženstva, možda mora početi bolom, predajom svim potisnutim stvarima. Možda ćete morati da ogulite slojeve sebe dok ne dođete do mesta na kojem su se stvari blokirale. Možda ćete morati pokušati da sebe iz snova predstavite svetu, nekom drugom osim vama. Izvucite stvari iz svog sistema. Vaša verovanja, vaša osećanja, vaše demone. Morate dozvoliti da neko drugi osim vas posmatra ta osećanja, direktno ili indirektno. Ne znam koliko lažnih verzija sebe, odbrambenih mehanizama i utvrđenih zidova će morati da padne da se to dogodi, ali da bi vaše postojanje bilo priznato, da bi došlo do curenja u stvarnost, morate pokušati da otkrijete šta je ostalo zapečaćeno. Nema ničeg više iscrpljujućeg od buđenja uz pomisao da niko ne može videti vaše ja iz snova (stvarno ja?), ili vas dodirnuti, čuti, svedočiti vatri koja gori u vama, i niko se ne može zagrejati tim plamenom. Neće biti ni jednog testamenta o tome šta je postojalo u vama kada niko nije gledao. Da li ste se ikada zapitali, ako je fantazija jedino mesto gde se osećate istinski živim, zašto ste toliko tajnoviti u vezi toga? Ozbiljno, u čemu je stvar? Zašto skrivate jedino što se oseća neobično ispravnim u svetu u kojem se sve ostalo čini pogrešnim? Pa, naravno. Vi pokušavate da oživite svoja sanjarenja, postanete bolja verzija sebe, usmerite tu energiju u stvarni svet, i šta se dešava? Energija udari u zid i nikad ne dosegne stvarni svet, ostavljajući vas zauvek otuđenima. Osećanja koja želite da izrazite idealno bi trebalo da prirodno teku iz vaših fantazija do vašeg stvarnog ja, ali čim dostignu vaše stvarno ja (to jest, čim pokušate da ih izrazite u stvarnosti), sve se preokreće jer je vaše stanje sopstva toliko slomljeno i krhko da ne može ugostiti ove emocije, što je ono što sprečava njihovo izražavanje.

Da biste komunicirali svoja osećanja iz dana u dan sa spoljašnjim svetom, mora postojati most između vašeg sopstvenog i spoljašnjeg sveta kroz koji ta osećanja mogu teći i taj most je sopstvo. Bez toga, ta dva sveta ne mogu komunicirati i tu dolazi do rascepa, i upravo tu vas neprilagođeno sanjarenje razdvaja na dva dela. Nema apsolutno ništa loše u životu sa živim unutrašnjim životom; pisci, pesnici, umetnici, filozofi, svi ih imaju, zar ne? Ali za razliku od nas, ljudi sa zdravim unutrašnjim životom nisu razdvojeni. Njihovi svetovi komuniciraju jedni s drugima, naši ne.

Iza svakog sanjarenja stoji osećaj.

On pokreće vaš zaplet, oblikuje vaše likove. To je glavni motiv iza svega. Svaki lik, svaka pojedinačna priča je oličenje istog. Celokupnim narativnim sadržajem vašeg specifičnog sanjarenja upravlja emocija koju niste uspeli da izrazite i neprestano ne izražavate u stvarnom životu - i sve dok ta konkretna emocija ostane neizražena u vašem stvarnom životu, od strane vašeg stvarnog ja, odgovarajuće sanjarenje koje se pokreće njome se neće zaustaviti.

Svako sanjarenje je personificirani osećaj, prigušena želja da se nešto oseti, a ne da se poseduje. A ti osećaji su istinitiji od bilo čega drugog, to su delovi slagalice koji nedostaju vašem stvarnom jastvu. Priče koje pletete u glavi pokušaj su da spasite parčiće sebe, koji je pomalo pogrešan, ali ipak, nastale su iz vaše želje da živite, iz vaše želje da promenite stvari. To je vaša primarna glad za životom, za emocionalnom ili intelektualnom stimulacijom, za vezom, ispunjenjem, smislom, strašću. Najgluplja stvar koju možete učiniti sebi jeste da ignorišete glad i pravite se da možete živeti bez nje. Ne možete. Ne bi trebalo. Umesto da budete opsednuti kako da zanemarite glad, zašto ne biste pokušali pronaći hranu za svoju dušu?

Ali pre nego što možete pronaći hranu, prvo pronađite usta.