Znanost i tehnologijaS


Brain

Neki kažu da transhumanizam možda drži ključ vječnog života, ali drugi ispravno ukazuju na njegove probleme i etičke dileme

transhumanizam
© Pixabay / Gerd Altmann
Neki se nadaju da će prevariti smrt pohranjujući svoju svijest na digitalni način. Znanost još nije na tom nivou, ali napravili smo dovoljno istraživanja mozga i pamćenja da bi imale trenutne implikacije - i počeli postavljati neugodna pitanja.

Ideja postizanja de facto besmrtnosti prevođenjem vašeg mozga u kod i pohranjivanjem vaše osobnosti kao digitalne kopije putem interneta privlači maštu ljudi već duže vrijeme. Posebno je popularan među transhumanistima, ljudima koji se zalažu za unapređenje ljudskog intelekta i fiziologije pomoću najsofisticiranije dostupne tehnologije.

Kako tehnološki najnaprednije nacije širom svijeta ulažu resurse u proučavanje mozga, a jučerašnja znanstvena fantastika postaje stvarnost, moglo bi se činiti da se čovječanstvo bliži proboju na ovom polju.

KAKO STVARI STOJE?

Prije nego što mognemo digitalizirati ljudski mozak, moramo ga u potpunosti razumjeti - a znanstvenici naporno rade pokušavajući to shvatiti.

Od 2013. godine, međunarodni projekt Brain Initiative mapira mozak s ciljem revolucije našeg razumijevanja najtajanstvenijeg dijela tijela s ciljem poboljšanja načina na koji "liječimo, sprečavamo i liječimo poremećaje u mozgu." Swiss Blue Brain Projekt digitalno rekonstruira mozak glodavaca s ciljem da, jednog dana, tu tehnologiju budu mogli koristiti na ljudskim mozgovima.

U međuvremenu, američka vojna agencija DARPA ulaže novac u istraživanje sučelja mozga i strojeva koja bi mogla omogućiti vojnicima da rade stvari poput upravljanja bespilotnih letjelica svojim umom - a Elon Muskova 'Neuralink' radi na stvaranju AI implantata koji čitaju um, što će omogućiti ljudskoj i strojnoj inteligenciji da djeluje u "simbiozi."

Komentar: Pogledajte također (na engl. jeziku):


Cloud Precipitation

Božja poruka u Babilonskoj priči o Velikom potopu mogla bi biti ‘najraniji primjer lažnih vijesti’, tvrdi istraživač

veliki potop
U biblijskom prikazu pripovijesti o globalnoj poplavi, opisanoj u Knjizi Postanka, Noa gradi arku nakon što nije uspio uvjeriti čovječanstvo u svoju nadolazeću propast. U babilonskom prikazu opisanom u priči o poplavi u Gilgamešu, ljudi pomažu Nou, ili Uta-napishtiju, da izgradi arku nakon što ih je Bog uvukao u to.

Novo istraživanje profesora iz Cambridgea, dr. Martina Worthingtona, pronašlo je dvostruki jezik koji ilustrira raniji primjer "lažnih vijesti" u riječima "lukavca" boga zvanog Ea, navedenog u 3000-godišnjoj babilonskoj priči o Velikom potopu, prema web stranici sveučilišta.

U biblijskom prikazu Noine arke, koja je pripovijedana u Knjizi Postanka, starozavjetni lik gradi divovski brod kako bi spasio svoju obitelj i parove svih živih bića od velikog potopa. Međutim, pjesma Epic o Gilgamešu, koja prethodi biblijskom prikazu i poznata je od glinenih ploča, priču prikazuje malo drugačije, rekavši da su svi ljudi pomogli Noi - ili Uta-napishti u priči - da izgradi arku.

Dr Worthington, specijaliziran za asiriologiju babilonske, asirske i sumerske gramatike, analizirao je igru ​​riječi u priči o poplavi u Gilgamešu kako bi došao do zaključka da je babilonski bog Ea prevario čovječanstvo da pomogne Uta-napishti tako što im je sumnjivo prijetio "hranom"koja će padati s neba, što bi se moglo shvatiti i kao upozorenje od propasti.
"Ea je prevario čovječanstvo širenjem lažnih vijesti. Kaže babilonskom Noi, poznatom kao Uta-napishti, da obećava svome narodu da će hrana kišiti s neba ako mu pomognu izgraditi arku. Ono što ljudi ne shvaćaju jest da je poruka Eae u devet redaka trik: to je niz zvukova koji se mogu razumjeti na radikalno različite načine, poput engleskog "sladoleda" (ice cream) i "ja vrištim" (I scream)", objasnio je dr. Worthington.
Istraživač vjeruje da je Ea-ina poruka zapravo upozorila čovječanstvo na nadolazeću katastrofu, iako eksplicitno, samo su se Uta-napishti i njegova obitelj ukrcali u čamac i preživjeli poplavu na kraju.

Komentar: Pierre Lescaudron, u svom članku Je li Zemlja 'ukrala' Marsovu vodu?, predlaže događaj koji je uzrokovao Veliki potop na Zemlji. Između ostalog dotiće se i teme iz gornjeg članka:
Hebrejska mitologija zabilježena u Starom zavjetu samo je jedna od brojnih mitologija u kojima se spominje Veliki potop. U 500 kultura koje su se protezale na svim kontinentima, istraživač Douglas Eddinger otkrio je da je oko 90% njih uključivalo prikaz "velikog potopa". Rasprostranjenost ovog mita u većini kultura diljem planete sugerira da je Potop bio zaista svjetska katastrofa.

Stari zavjet nije najstariji prikaz Velikog potopa. Prednjači mu drevni mezopotamski ep o Gilgamešu (Utanapishtim's Tale, ploča XI), star oko 5.000 godina.

Prema profesoru na Sveučilištu u Chicagu A. Heidelu, autoru Ep o Gilgamešu i starozavjetne parale, mezopotamijski i hebrejski mitovi mogli bi potjecati iz još starijeg zajedničkog izvornika. U svakom slučaju, pisanoj verziji Epa prethodila je usmena verzija. Izvan doba pisane povijesti, još uvijek se mogu pronaći tragovi priča o katastrofalnim događajima koje su prikazale Mlađi Drijas, čak i na najstarijem arheološkom neolitiku.



Blue Planet

Nešto čudno ometa GSP na polovima Zemlje, a NASA želi saznati šta

magnetni polovi zemlja
Tri NASA svemirske misije proučiće Zemljino magnetno polje da bi otkrile zašto GPS ne funkcioniše na Zemljinim polovima.

Napredak tehnologije olakšava život ljudi, međutim, u nekim slučajevima taj napredak može biti i opasan za čovečanstvo.

Krajem novembra NASA je lansirala raketu za istraživanje nepravilnosti čiji je glavni zadatak da meri atmosferske turbulencije.

Pri velikim turbulencijama, globalni komunikacioni sistemi poput GPS signala funkcionišu sa brojnim problemima, signal se remeti, a transport, korišćenjem GPS-a , ne stiže do planiranog odredišta.

Iako trenutno nije poznato šta tačno uzrokuje ove poremećaje u GPS signalu, norveški svemirski fizičar Joran Moena, koji predvodi misiju, smatra da anomalija nastaje zbog električnih talasa.

NASA planira da u bliskoj budućnosti pokrene još tri misije koje će istraživati ovaj fenomen.

​Podaci prikupljeni u ovim misijama pomoći će naučnicima da predvide ponašanje magnetnog polja u određenom području kako bi se izbegla oštećenja tehnike.

Wolf

Pas ili vuk? Znanstvenici još uvijek ne mogu utvrditi 18.000 godina stare ostatke pronađene u Sibiru

pas ili vuk
© Centar za paleogenetiku / S Fedorov / twitter
Znanstvenici su u Sibiru pronašli nevjerojatno očuvanu lešinu mladunca, za kojeg nije sigurno je li pas ili vuk, piše BBC.

Pronađena životinja imala je samo dva mjeseca u trenutku kad je uginula, a znanstvenike je zapanjilo koliko je dobro led očuvao krzno, nos i zube na štencu. Usprkos tome, još uvijek nisu uspjeli utvrditi o kojoj se točno vrsti životinje radi, to jest je li riječ o psu ili vuku.

Postoji i treća opcija - da se zapravo radi o dosad nepoznatoj životinji koja je bila evolucijska poveznica između vukova i modernih pasa, smatraju znanstvenici, a piše BBC.

Metodom radiokarbonskog datiranja utvrđeno je kada je štene uginulo i koliko je dugo bilo zamrznuto, dok je analizom genoma utvrđeno da se radi o životinji muškog spola.
pas ili vuk
© Centar za paleogenetiku / S Fedorov / twitter

Telescope

LB-1: Crna rupa toliko velika da dovodi u pitanje postojeće modele razvoja zvijezda

Crna rupa LB-1
Astronomi su otkrili crnu rupu u Mliječnoj stazi toliko veliku da dovodi u pitanje postojeće modele razvoja zvijezda, objavili su u četvrtak znanstvenici.

LB-1 je 15.000 svjetlosnih godina udaljena od Zemlje i ima masu 70 puta veću od Sunca, prema časopisu Nature.

Procjenjuje se da Mliječna staza sadrži 100 milijuna zvjezdanih crnih rupa no LB-1 je dvostruko veća od onog što su znanstvenici mislili da je moguće, kazao je Liu Jifeng, profesor s kineskog nacionalnog astronomskog opservatorija koji je vodio istraživanje.

"Crne rupe tolike mase ne bi trebale ni postojati u našoj galaksiji prema većini sadašnjih modela evolucija zvijezda", dodao je.

Znanstvenici vjeruju da postoji dvije vrste crnih rupa.

Češće su zvjezdane crne rupe do 20 puta veće od Sunca koje se formiraju kada se središte vrlo velike zvijezde uruši.

Supermasivne crne rupe su najmanje milijun puta veće od Sunca i njihovo je porijeklo nepoznato.

Znanstvenici vjeruju da tipična zvijezda u Mliječnoj stazi odbacuje većinu plinova uz pomoć zvjezdanih vjetrova sprječavajući pojavu crne rupe veličine LB-1, kaže Liu.

Galaxy

Tisuće planeta mogle bi biti u orbiti oko supermasivnih crnih rupa, pokazuje studija

svemir
U neposrednoj blizini horizonta događaja supermasivne crne rupe vlada pravi Divlji zapad što se tiče fizičkih zakona, no ako se malo udaljimo, sve postaje mnogo mirnije.

U tom manje uzburkanom predjelu i dalje vlada jaka gravitacija crne rupe i privlači mnoge svemirske objekte; kao što je vidljivo kod zvijezda koje orbitiraju oko supermasivne crne rupe Sagittarius A* koja se nalazi u središtu naše galaksije.

Prema najnovijem istraživanju, u mirnijem predjelu u blizini supermasivnih crnih rupa ne obitavaju samo zvijezde, već i planeti. Tamo, na nekih desetak svjetlosnih godina udaljenosti od horizonta događaja, mogla bi se nalaziti gomila izgubljenih planeta.

Potpuno nova vrsta planeta

Astronom Keiichi Wada sa sveučilišta Kagoshima u Japanu i njegovi kolege koristili su modele planetarnih formacija kako bi pokazali da bi se oko crne rupe mogla formirati jedna potpuno nova klasa planeta. Ti planeti ne bi bili podložni istim ograničenjima kao oni koji su nastali oko mladih zvijezda, piše Science Alert.

"Prema našim izračunima, na oko 10 svjetlosnih godina udaljenosti od supermasivne crne rupe, moglo bi se formirati na desetke tisuća planeta koji su 10 puta masivniji od Zemlje", rekao je astronom Eiichiro Kokubo iz Japanskog nacionalnog astronomskog opservatorija.

"Dakle, oko većih crnih rupa mogli bi postojati planetarni sustavi zadivljujućih razmjera", dodao je.

Saturn

Znanstvenici objavili da na Titanu ima mnogo jezera, dina i planina

titan
© NASA / JPL-CaltechAstronomi su objavili globalnu kartu Saturnovog mjeseca Titan
Naučnici su objavili kako najveći Saturnov mjesec ima mnoga jezera, planina i dina, a njegova je površina kreirana mnogim istim silama koje su oblikovale Zemlju.

Tim predvođen Rosaly Lopes s Tehnološkog instituta u Californiji kazao je da je Titanova vidljiva vanjština jedna od geološki najraznolikijih u Sunčevom sistemu, piše France24.

"Uprkos razlikama u materijalu, temperaturama i gravitacijskim poljima između Zemlje i Titana, mnoga obilježja njihovih površina slična su i mogu se interpretirati kao proizvod istih geoloških procesa", objavili su naučnici u časopisu Nature Astronomy.

Koristeći radarske i infracrvene podatke koje je generirala sada već pokvarena sonda Cassini, koja je izvršila 20-godišnju misiju srušivši se na Saturn 2017. godine, naučnici su uspjeli popuniti mnoge praznine u mapiranju Titana udaljenog nekih 1,2 milijarde kilometara od Zemlje.

Dine i jezera relativno su mladi, a planinske površine su nešto starije.
titan
© NASA / JPL-Caltech / ASUNova karta Titana pokazuje gdje su sve glavne znamenitosti

Galaxy

Sunčev sistem okružuje barijera vruće plazme

vatreni zid
© NASA/VICTOR TANGERMANN
Na najudaljenijem rubu našeg Sunčevog sustava nalazi se barijera vruće plazme, odnosno divovski vatreni zid sunčevih zraka koji definira rub međuzvjezdanog prostora.

Kada je svemirska letjelica Voyager 2 krajem 2018. godine započela svoje putovanje u međuzvjezdani prostor, zabilježila je na tom području temperature od 49.427 Celzijevih stupnjeva, piše Futurism.

"Lokalni međuzvjezdani medij, barijera vruće plazme, promjenjiv je u blizini heliopauze i topliji nego što se očekivalo", piše u sažetku studije naziva Voyager 2 plasma observations of the heliopause and interstellar medium koja je objavljena u znanstvenom časopisu Nature Astronomy.

U sažetku također piše kako su promatranja "Voyagera 2 pokazala da je temperatura u toj regiji 30.000 - 50.000 K, dok modeli i opažanja predviđaju temperature od 15.000 do 30.000 K".

Hoće li utjecati na međuzvjezdana putovanja?

Znanstvenicima za sada nije jasno kako će ovaj zid vruće plazme utjecati na buduća međuzvjezdana putovanja. Naime, premda je plazma izuzetno vruća, nije gusta (mali broj čestica) te je Voyager 2 prošao kroz nju bez ikakvih problema. No stručnjake brine kako bi ta vruća barijera mogla utjecati na ljude.

Znanstvenici se trenutno bave analiziranjem sloja plazme koji stvaraju i održavaju solarni vjetrovi koji pušu sa Sunca i formiraju divovski mjehur plazme koji okružuje naš Sunčev sustav, pokazalo je istraživanje objavljeno ovog mjeseca u Nature Astronomy.

Prema NASA-inom institutu Jet Propulsion Laboratory, novo istraživanje sugerira da Voyager 2 možda ipak nije prešao u međuzvjezdani prostor, već se zaglavio u širokom prijelaznom području koje se sastoji od nevjerojatno vruće i kompaktne plazme.

Attention

Otkrivena najmoćnija ikad zabilježena eksplozija u svemiru

Svemir
© CC0 / piksabej
Eksplozije gama zraka otkrili su teleskopi koji se nalaze na Kanarskim ostrvima u Španiji. Astronomi kažu da je to najmoćnija svetlost ikada zabeležena u istoriji.

Kosmički gama zraci veoma su snažni i iznenadni, pa naučna zajednica veruje da su oni posledica umiranja neutronske zvezde, zvezdanog ostatka, koja nastaje usled gravitacionog kolapsa masivne zvezde tokom supernove.

"Eksplozije gama zraka su najmoćnije eksplozije poznate u svemiru i obično oslobađaju više energije za nekoliko sekundi svog života od našeg Sunca", rekao je specijalista za gama zračenje Dejvid Berge.


Komentar: Zašto se sve ovo događa? Uskoro ćemo dobiti jasan odgovor, sudeći prema stopi kojom asteroidi koji uništavaju civilizacije svakodnevno prolaze pokraj nas ...


Pi

Znanstvenici su možda otkrili petu silu prirode

peta sila prirode
© Knjižnica slika znanosti i društva / Getty
Mađarski istraživači možda su otkrili novu, petu silu prirode, koja bi konačno mogla da razreši jednu od najvećih misterija univerzuma — postojanje i prirodu tamne materije.

Univerzumom upravljaju četiri osnovne sile — gravitaciona sila, slaba nuklearna sila, elektromagnetna i jaka nuklearna sila. Međutim, već se dugo govori o tome da postoji peta sila, ali naučnici to, jednostavno, nisu mogli da dokažu. Do sada. Možda.

Naime, nova studija Atile Krasnahorkaja i njegovih kolega iz Instituta za nuklearna istraživanja u Mađarskoj otkriva da oni misle da su otkrili novu vrstu bozona pri raspadanju izotopa berilijuma 2016. godine.

Berilijum-8 tokom raspadanja emituje svetlost, a ako emitovana svetlost bude dovoljno jaka, ispaljuje i elektron i pozitron, koji se odbijaju pod predvidivim uglom. Na osnovu našeg trenutnog razumevanja fizike, tačnije na osnovu Zakona održanja energije, kako energija raste, "predvidljivi" ugao bi trebao da se smanjuje. Međutim, nije tako.
Tim naučnika bio je svedok neočekivanog povećanja broja dve atomske čestice koje se razdvajaju pod uglom od 140 stepeni, što nije u skladu sa postojećim modelima i procenama i što je potencijalno ukazalo na postojanje potpuno nove vrste osnovnog bozona.
Tri od četiri poznate fundamentalne sile imaju bozone koji upravljaju njihovim privlačnim i odbojnim silama, a gravitaciju teoretski kontroliše hipotetička čestica koja se naziva "graviton", a koju naučnici tek treba da otkriju i posmatraju.

Novi bozon nije mogao biti greškom pomešan sa nekim od njegovih "kolega", zato što ima posebno karakterističnu masu — 17 megaelektronvolti (ili otprilike 33 puta veću od elektrona). Takođe, ne žive jako dugo, traju samo 10 do minus 14 sekundi.