Istraživači tvrde da je skupina ogromnih pećina jedan od najvećih pećinskih grozdova pronađenih u zemlji, u usporedbi s najvećim svjetskim grozdom koji se nalazi u Kini.

Kinesko ministarstvo prirodnih resursa priopćilo je u petak da je skupina znanstvenika otkrila ogroman skup prirodnih vrtača koji se sastojao od 19 ogromnih pećina u šumi između gradova Chengxiang i Longhe u okrugu Napo, u južnom dijelu zemlja koja graniči s Vijetnamom.

James Peebles osvojio je ovogodišnju Nobelovu nagradu za fiziku jer je pridonio tomu da se kozmologija pretvori u respektabilnu znanost, ali ako postoji naziv koji mrzi čuti - to je "teorija velikog praska".

Glavno objašnjenje postanka svemira 'na snazi' je već desetljećima, pri čemu su baš Peeblesova istraživanja kozmičke radijacije zacementirala mnoge pojedinosti.

"Prva stvar koju morate znati u mojem polju je to da je njegovo ime, teorija velikog praska, prilično neprikladno", kazao je 84-godišnji nobelovac na jednom skupu u Washingtonu prošli tjedan, pojasnivši da ne postoji nijedan konkretan dokaz da je u stvaranju svemira bilo neke gigantske eksplozije.

"Ni sam ništa ne znam o početku svemira"

Nobelov odbor prošli je mjesec Peeblesu odao priznanje za višedesetljetni rad na sastavljanju teorijskog okvira za razvoj mladog svemira.

No ugledni znanstvenik ističe da ni sam ne zna ništa o "početku" i tvrdi da znanstvena zajednica nema dobru teoriju o tome.

Suprotno tomu imamo "jako dobro testirane teorije o razvoju svemira od njegove rane faze, počevši od prvih sekundi ekspanzije, do danas", kaže.

To je ustanovljeno na osnovu ostavljenih kozmoloških potpisa koje znanstvenici zovu "fosilima".

U paleontologiji fosili su sačuvani ostaci života iz geološke prošlosti. U kozmologiji, najstariji fosili su stvaranje helija i ostalih čestica nastalih iz nukleosinteze u vremenu kada je svemir bio vrlo vruć i gust.

Te su teorije dobro argumentirane dokazima i provjerama. No to nije slučaj s tajanstvenom fazom koja je tome prethodila.

Sada kada znamo više o električnoj prirodi Sunca, te smo primili na znanje njegovu smanjenu aktivnost, vrijeme je da pogledamo kako neke od ideja o kojima smo raspravljali mogu biti povezana s, ili čak uzrokovati, neobične prirodne pojave koje se odvijaju ovdje na Zemlji.

Prvo moramo istražiti još jednu ključnu vezu u modelu električnog svemira: kako je sama Zemlja analogna kondenzatoru. Mi znamo da Zemlju napaja Sunca preko solarnog vjetra, koji se ubacuje u i oko Zemlje i njezine ionosfere, i napaja ih elektricitetom. To je razlog zašto, unatoč brojnim izbojima koji se događaju između Zemljine površine i njene ionosfere (u obliku munje, na primjer), električno polje između Zemlje i ionosfere ne nestaje: njega redovito puni Sunce.

Atmosferski plinovi na Marsu podosta su tajnoviti. Znanstvenici su se prvo bavili misterijem metana koji se svako malo pojavljivao pa nestajao, a sada su otkrili kako se ista stvar događa s kisikom iznad područja kratera Gale. Naime, razina kisika malo raste pa malo pada i to u količinama koje ne mogu objasniti poznati kemijski procesi.

Ove varijacije otkrio je rover Curiosity koji polako i metodično putuje po dnu kratera i podnožju planine Sharp, koja se nalazi u njegovom središtu.

Rover ne analizira samo tlo Crvenog planeta nego i sastav Marsove atmosfere. Boravi u krateru dalekog planeta već tri Marsove godine (odnosno šest Zemljinih), a astrofizičari su primijetili kako se razina kisika u atmosferi planeta ne ponaša u potpunosti onako kako bi trebala, piše Science Alert.

Da ne bi bilo zabune, na Marsu nema jako puno kisika. Većinu njegove tanke atmosfere čini ugljikov dioksid (95%), odnosno CO2. Ostatak čine: 2,6% dušik, 1,9% argon, 0,16% kisik i 0,06% ugljikov monoksid (CO).

Suprotno tome, Zemljina atmosfera se sastoji uglavnom od dušika (78,09%) i kisika (20,95%)

Na Marsu se tijekom godine mijenja atmosferski tlak. Na zimskoj hemisferi, CO2 se smrzava iznad pola, što na tom području uzrokuje pad tlaka. To rezultira preraspodjelom plinova radi izjednačavanja atmosferskog tlaka na cijelom planetu. U proljeće se događa suprotan efekt, polarne kape ispuštaju CO2 čija razina onda raste na tom području da bi se kasnije izjednačila.

Dakle, fluktuacije nekih plinova mogu se predvidjeti razmjerno razinama CO2. Argon i dušik ponašaju se više-manje u skladu s tim modelom - ali ne i kisik.

Tijekom proljeća i ljeta razina kisika se poveća za oko 30 posto, vrativši se na normalnu razinu u jesen. To se događa svake godine, ali kako količina povišene vrijednosti kisika varira iz godine u godinu, čini se da nešto dodaje, a zatim ponovno oduzima taj plin iz zraka.

Znanstvenici za sada ne znaju što bi moglo uzrokovati razliku u razinama kisika, odnosno kakav se kemijski proces krije iza ove anomalije.

"Pokušavamo shvatiti što se događa", rekla je planetarna znanstvenica Melissa Trainer iz NASA-inog instituta Goddard Space Flight Center.

Možda niste znali, ali naše tijelo ispire mozak svake noći, a neuronaučnici su sada napravili fascinantan video-snimak na kojem se vidi pulsirajuće čišćenje našeg moždanog aparata, piše Science Alert.

Prema najnovijem istraživanju, tokom noći kroz naš mozak teku talasi cerebrospinalne tekućine, ritmički pulsiraju dok mi drijemamo, i uklanjaju štetne toksine. Cerebrospinalna tekućina je tekućina koja ispunjava prostor oko mozga i kičmene moždine te ih štiti od direktnog dodira s koštanim zidom oko mozga.

Prije puno milijuna ili milijardi godina, divovska zvijezda u zviježđu Strijelca nazvana J1808 ostala je bez goriva, srušila se pod vlastitom težinom i eksplodirala. Ovakve eksplozije su česte u kozmosu; znanstvenici znaju da su dio procesa koji moćna sunca pretvaraju u stisnute neutronske zvijezde - najmanje i najgušće zvijezde u svemiru. Ono što je danas zaintrigiralo astronome u vezi s J1808, jest činjenica da još uvijek eksplodira i očigledno zasipa našu galaktiku nekim od najintenzivnijih udara svjetla ikad otkrivenih, piše Live Science.

Dana 20. kolovoza 2019. specijalni teleskop za promatranje neutronskih zvijezda na Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS) zabilježio je termonuklearnu eksploziju na J1808 koja je bila jača od svih ranije otkrivenih eksplozija. Kratka provala rendgenskih zraka treperila je samo 20 sekundi, ali je za to vrijeme ispušteno više energije nego što Zemljino Sunce ispusti u 10 dana, stoji u NASA-inoj vijesti. Bio je to najsvjetliji bljesak energije ikad zabilježen teleskopom koji je u funkciji od 2017. godine.

"Ovaj prasak je bio izvanredan", rekao je Peter Bult, astrofizičar iz NASA-inog centra za svemirske letove Goddard i vodeći autor nedavne studije o eksploziji objavljenoj u časopisu Astrophysical Journal Letters. "Vidimo promjenu jačine svjetla u dva koraka, za koju mislimo da je uzrokovana izbacivanjem zasebnih slojeva s površine zvijezde i druge značajke koje će nam pomoći u dekodiranju fizike ovih moćnih događaja."

Nakon skoro 30 godina, u Vijetnamu je snimljena malena životinja koja istovremeno podsjeća i na miša i na jelena, a za koju se mislilo da je izumrla uslijed krivolova i gubitka staništa.

Kopitar tragulus versicolor, popularno poznat na engleskom govornom području kao vijetnamski miš-jelen, uočen je nedavno u blizini grada Nha Trang, piše New Scientist.

"Nad statusom te životinje visio je upitnik, mislili smo da je vjerojatno izumrla", rekao je Andrew Tilker iz američke dobrotvorne organizacije Global Wildservation Conservation (GWC).
"Izuzetno nam je drago da smo maknuli taj upitnik", dodao je.

Vijetnamski miš-jelen nije jelen (ili miš), već spada u kopitare, skupinu kojoj pripadaju i jeleni zajedno s drugim biljojedima koji imaju kopita. Među 10 vrsta miševa-jelena koje danas postoje, vijetnamska grana je najrjeđa, a razlikuje se po srebrnasto-sivom stražnjem dijelu tijela.

Mullerov opis zvijezde pratioca koja gura i povlači asteroide ili komete duž svoje putanje, i bombardiranje kometima izazvano Nemesisovim putovanjem kroz Sunčev sustav, objašnjava samo jedan ciklus aktivnosti kometa (iako je taj ciklus vrlo destruktivan) među mnogim drugima. Kometi pokazuju svakakve vrste orbitalnih perioda, od onih koji traju nekoliko godina do onih koji traju stoljećima. Obično što je duže razdoblje, to je orbita više ekscentrična, i stoga je svjetliji komet.

Kako prikazuje slika 52., te uobičajeno tvrdi službena znanost, kometi su "komadi leda i stijena", to jest "prljave ledene kugle". Međutim, ovo uvjerenje je nespojivo sa stvarnim podacima. Na primjer, 2011. godine komet Lovejoy je zaronio u Sunčevu atmosferu i izašao na drugoj strani nakon sat vremena putovanja kroz Sunčevu koronu. Njegova veličina i sjaj su izgledali netaknutima.¹ Evo nekih (prilično tipičnih) komentara promatrača ovog događaja:

Ovog jutra, armada svemirskih letjelica je svjedočila nečemu što su mnogi stručnjaci smatrali nemogućim. Komet Lovejoy je proletio kroz vruću atmosferu Sunca i izašao netaknut. "Ovo je apsolutno zapanjujuće", kaže Karl Battams s Mornaričkog istraživačkog laboratorija u Washingtonu. "Nisam mislio da je ledena jezgra kometa bila dovoljno velika da preživi skoro jednosatni prolazak kroz više od milijun °C Sunčeve korone, no komet Lovejoy je i dalje s nama".¹²

No, ako je temperatura Sunčeve korone veća od milijun °C,³ te ako je komet Lovejoy samo komad leda za kojeg je procijenjeno da je širine samo nekoliko stotina metara,⁴ kako je onda moguće da nije ispario?

Oko 800 kostiju najmanje 14 mamuta za koje se vjeruje da su živjeli prije više od 14.000 godina pronađeno je u centralnom Meksiku, saopštio je meksički Institut za antropologiju i istoriju.

Kosti gigantskih sisara biljojeda pronađene su u Tultepeku, u državi Meksiko, oko 45 kilometara od prestonice Meksika. U saopštenju instituta se navodi da je riječ o "najvećem otkriću ove vrste" do danas.

Paleontolozi procjenjuju da je na ovom području živjelo najmanje pet stada mamuta, ali i druge životinje i ljudi. Kosti mamuta otkrivene su i ranije u istom dijelu Meksika, tokom iskopavanja potrebnih za izgradnju metroa u Meksiko Sitiju sedamdesetih godina 20. vijeka.