Kada učiteljica Tamara Vučković (36) u osnovnoj školi u zagrebačkom Podsusedu vikne: “Meditacija!”, njezini đaci već znaju što ih čeka.
Sjednu mirno u svoje klupe i prepuste se vođenoj vježbi koju je za njih snimila. Kratke mentalne vježbe Tamara svojim učenicima obično pusti prije testa, ako su taj dan posebno živahni ili slabije koncentracije. Ponekad i zato što ih oni sami traže. “Nikad nisam čula ništa ljepše, skoro sam se rasplakala od ljepote”, komentirala je nakon vježbeMia (8), dok jeAna (10) konstatirala da bi “i njezinom tati dobro došla jedna meditacija kad dođe s posla”.

BBC javlja da su izraelske novine objavile fotografije ministra odbrane Amira Peretza kako pokušava da posmatra vojne manevre kroz zatvoren dvogled.

On nije prvi političar koji je demonstrirao tako živopisno koliko su oni stvarno van dodira sa stvarnošću. Na primjer, George Bush je uhvaćen u istom gafu:

Sada, ne šaljite mi Snopea koji je "raskrinkao" linkove. Snope nije raskrinkao ovu fotografiju. Oni priznaju da ne znaju da li je fotografija prava ili manipulisana.

Veza između uma, mozga i tijela je stoljećima držala filozofe i znanstvenike zaposlenima. Neki od prvih interesantnih, iako jezivih, eksperimenata o ulozi tijela u ljudskoj svijesti proučavali su mogućnost života nakon odvajanja glave.

Godine 1905. francuski liječnik dr. Gabriel Beaurieux vjerovao je da je komunicirao sa zatvorenikom Henrijem Languilleom nakon što mu je glava bila odsječena od njegovog tijela. Opisujući ovo iskustvo, Beaurieux je rekao:

Zvao sam ga snažnim, oštrim glasom: "Languille!" Vidio sam da su se kapci polako dizali, bez ikakvih spazmodičkih kontrakcija - namjerno ističem ovu osobitost, ali s ujednačenim pokretom, sasvim vidljivim i normalnim, kao što se događa i u svakodnevnom životu, kad se ljudi probude ili kad su prekinuti u svojim mislima.

Gotovo dva desetljeća kasnije, sovjetski znanstvenik Sergei Brukhonenko je navodno održavao odsječenu glavu psa na životu gotovo šest mjeseci koristeći primitivni stroj koji služi umjesto srca i pluća. Video snimka navodno pokazuje glavu koja reagira na podražaje svjetlosti, zvuka i limunske kiseline. No, dok je istraživanje Brukhonenka možda bilo važno u razvoju kardijalne kirurgije - također se smatralo lažnom propagandom sovjetskog doba.

Ako vam se vaše prakticiranje meditacije neprekidno čini kao naporan trud i ne možete prestati razmišljati, analizirati i pitati se radite li ju ispravno, činite upravo suprotno od onoga što trebate postići. Zato želim demistificirati proces meditiranja.

Smisao meditacije je usporiti vaše moždane valove i nadići razmišljanje, analitički um. Ono što želim da razumijete je da vi već znate kako da to činite, jer to radite svaki dan.

Ako možete nastaviti vaše vježbe s razumijevanjem da sve što radite jest opuštanje vašeg tijela (isto kao kad padate u san) dok održavate svoj um budnim i svjesnim - i ako se možete kontinuirano pomicati dublje u ovo stanje opuštanja bez da se fokusirate na nešto drugo (ili razmišljate) - upravo ste otvorili vrata između svjesnog i nesvjesnog uma.

U posljednja dva desetljeća se ponovno mnogo raspravlja o ulozi oca u životu djeteta, kao da je jedno vrijeme otac u obiteljskim odnosima bio stavljen “sa strane”. Iako starija znanstvena literatura piše o majci kao prvom objektu djeteta, često se zanemaruje naglasiti da otac nije izuzet iz života djeteta te da dijete stvara i svoj odnos s ocem od rođenja, zasebno od odnosa s majkom.

Svi smo bili u toj situaciji.

Donosimo odluke za koje mislimo da su racionalne. A zatim nakon par sekundi, minuta ili nekoliko dana poslije pitamo se "Gdje mi je bila pamet?!"Je li to bio privremeni gubitak razuma? Jesmo li bili rastreseni i svejedno donijeli odluku?

Znali smo da to nije bila ispravna odluka ili najbolja odluka, ali u tom trenutku, ipak smo ju donijeli. Na kraju je ispalo da je to bila glupa odluka. Zašto?

Znanost iza "gluposti"

Znači li to da smo stvarno glupi? Naravno da ne. To jednostavno znači da nije svaka odluka koju donosimo doista racionalna. Vidimo ono što želimo vidjeti filtrirano kroz naše svojstvene pristranosti, i zatim donosimo odluke osnovane na tim pristranostima. Te pretpostavke se nazivaju kognitivne predrasude i svi ih imamo.

Kada ljudi javno bijesne zbog uviđenih nepravdi koje ih ne dotiču osobno, skloni smo pretpostaviti da je ta ekspresija ukorijenjena u altruizmu - "bezinteresna i nesebična briga za dobrobit drugih." Međutim, novo istraživanje sugerira da je iskazivanje takve zabrinutosti za treću stranu - što sociolozi nazivaju "moralna uvreda" - često samo funkcija osobnog interesa, iskorištena da ublaži osjećaj osobne krivnje zbog društvene štete ili ojača (u svojim i očima drugih) vlastiti status Jako Dobre Osobe.

Izražavanje bijesa "u ime žrtve [percipicirane] moralne povrede" se često doživljava kao "prosocijalna emocija" ukorijenjena u "želji za vraćanjem pravde boreći se u ime žrtve", objašnjavaju Bowdoinov profesor psihologije Zachary Rothschild i profesor psihologije Lucas A. Keefer sa Sveučilišta Južni Mississippi u svom najnovijem izdanju knjige Motivacije i emocije. Ipak, ovaj standardni sklop - moralni bijes kao djelokrug posebno pravednih - je "doveden u pitanje" prema istraživanjima o krivnji, kažuBowdoin i Rothschild.

Osjećaji krivnje su izravna prijetnja nečijem osjećaju sebe kao moralne osobe i, sukladno tome, istraživanje o krivnji otkriva da ova emocija izaziva strategije usmjerene na ublažavanje krivnje koje ne uključuju uvijek ispravljanje svojih postupaka. Nadalje, istraživanje pokazuje da pojedinci reagiraju na podsjetnike moralne krivnje svoje grupe s osjećajima bijesa zbog učinjene štete trećoj strani. Ova otkrića pokazuju da osjećaj moralnog ogorčenja, za kojeg se dugo smatralo da se temelji isključivo u zabrinutosti oko održavanja pravde, ponekad može samo odražavati napore da se održi moralni identitet.

Uprkos tome što veliki broj ljudi možda smatra da nam društvene mreže omogućavaju da 24 sata budemo povezani sa najdražim ljudima, nova studija univerziteta u Pitsburgu otkriva da nas konstantno korišćenje takvih platformi čini usamljenima.

Izveštaj sugeriše da ukoliko osoba provodi bar dva sata (i više) na društvenim mrežama svakog dana, ima dvostruko više šansi da postane društveno izolovana.

Naučnici sa univerziteta u Pitsburgu sproveli su istraživanje na 1.787 odraslih ljudi između 19 i 32 godine, postavljajući im razna pitanja o njihovoj upotrebi 11 najpopularnijih društvenih mreža: Fejsbuka, Tvitera, Jutjuba, Gugl plusa, Instagrama, Snepčeta, Redita, Tumblra, Pinteresta, Vajna i Linkedina.

Otkrili su da ljudi koji posećuju društvene mreže više od 58 puta nedeljno imaju čak 300% šansi više da se osete usamljeno u odnosu na one koji koriste ove mreže manje od devet puta nedeljno.

Već duže vreme postoji ubeđenje da društvene mređe izazivaju poremećaj nazvan FOMO (fear of missing out, odnosno strah od toga da nešto ne propustite), ali stručnjaci ističu da je stvar daleko ozbiljnija.

Ipak, ističe se da za sada nije 100% poptvrđeno da li su društvene te koje izazivaju usamljenost, ili su u pitanju ljudi koji su već ranije bili usamljeni, te zbog toga provode više vremena na tim platformama.

- Ne znamo šta je došlo prvo: upotreba društvenih mreža ili društvena izolacija. Moguće je da su mladi koji su se već osećali usamljeno odabrali da se okrenu društvenim mrežama, a moguće je i da je povećana upotreba društvenih mreža dovela do osećaja izolovanosti od stvarnog sveta - kaže koautor studije Elizabet Miler, profesorka pedijatrije na univerzitetu Pitsburg, a prenosi "Independent".

Ono što je sigurno je da što više vremena osoba provodi na društvenim mrežama, to ima manje vremena, ali i potrebe za druženjem sa porodicom i prijateljima, i uopšte društvene interakcije koje iziskuju lični kontakt.

Traženje nedostataka u drugim (ovdje se može uključiti i kritika i agresija) je umno usmjerenje čovjeka, posredstvom koga on podržava u sebi osjećaj samopoštovanja, putem misaonog ili verbalnog omalovažavanja, kritikovanjem drugih ljudi (ili njihovih postupaka). Na jeziku psihologije, to se zove samopotrđivanje na tuđ račun.​

Kada postoji težnja da se traže nedostaci u drugima, to govori o tome da je čovjek zbrinut zbog svog sopstvenog nedovoljnog cijenjenja sebe, ali ne želi da to otvoreno prizna (dešava se potiskivanje neprijatnih misli o sebi u podsvijesti). Ali misli nigdje ne nestaju i zabrinjavaju čovjeka, stalno truju njegov unutrašnji svijet, kao što toksični otpad iz deponije truje okolnu prirodu.

Želeći da se osjeća bolje, takav čovjek sve više i više pažnje prenosi sa unutrašnjeg svijeta od sopstvenih toksičnih "otpada " u spoljašnji svijet. Tako djeluje mehanizam projekcije: čovjek pripisuje svoje nedostatke i probleme drugima. Sopstveni nedostaci - "otpadi", postaju neaktuelni i počinje borba sa nedostacima drugih ljudi, a jedino što treba uraditi je da uspostavi red u svojoj duši, glavi u svom unutrašnjem svijetu.

O tome kako zavesti red u svojoj unutrašnjosti napisao je još prije mnogo vjekova, engleski pisac i pjesnik Vilijam Šekspir: "Osuđujete grijehe drugih tako revnosno, počnite od svojih do tuđih nećete doći.".

Kako analizirati koji su moji "grijesi", kakvi su oni, a koji tuđi? Najbolje je to uraditi u vrijeme kada se javi pobuda da se osudi bliska osoba za nešto. Neophodno je izgovoriti, ponoviti tu frazu osude, ali uz korišćenje Ja umjesto imena ili ti.

Na primjer:

"Ti si mi već dosadio svojim pesimizmom" pretvoriti " Ja sam već sebi dosadio svojim pesimizmom".

ili

"Ti si loš, ti si sebičan, ti voliš samo sebe" pretvorimo u "Ja sam loš, ja sam sebičan i ja volim samo sebe."

Tada biva sve jasno i možemo da radimo na sebi, pokušavajući da transformišemo ili iskorijenimo svoje nedostatke.

Svi mi lažemo, ali neki ljudi idu u ekstreme, uništavajući karijere i veze usput. Priznajte: S vremena na vrijeme, vi lažete - barem malo. Vaša vas najbolja prijateljica pita što mislite o njenoj novoj frizuri. Grozna je, no vi joj kažete da izgleda odlično. Supruga želi znati vidi li se tih dodatnih 5 kilograma, a vi naravno kažete da se ne vidi.

"Laganje je sastavni dio svakodnevnog života", tvrdi dr. sc. Robert Feldman, profesor psihologije i znanosti o mozgu i zamjenik kancelara na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu. "U određenom smislu, laži su lubrikanti koji pokreću socijalne interakcije prema naprijed'', kaže dr. Feldman, koji je napisao The Liar in Your Life ("Lažljivac u vašem životu").

Ali kad laganje izmakne kontroli može napraviti pustoš u vašim osobnim i profesionalnim životima - potencijalno uništavajući odnose i karijere. Evo što trebate znati o ekstremnom laganju.