Mahdi Darijus Nazemroaja, sociolog i naučni istraživač pri kanadskom Centru za istraživanje globalizacija, rodom iz Irana, specijalizovao se za geopolitička i strateška istraživanja Bliskog istoka i centralne Azije. Izveštavao je iz Libije tokom agresije NATO-a na tu afričku zemlju. Njegova knjiga "Globalizacija NATO-a" prati razvojni put i strategije kontroverznog Severnoatlantskog vojnog saveza, koji je direktno ili indirektno umešan u sve velike konflikte u savremenoj istoriji čovečanstva.

Kako vidite situaciju na Balkanu u svetlu nedavnih oružanih napada i incidenata u Makedoniji i Bosni i Hercegovini?

- Ti napadi su akti grupa koje Sjedinjene Američke Države podržavaju u širem regionu Evroazije. To su "agenti haosa", čiji je prvenstveni cilj sprečavanje evroazijskih integracija, a na Balkanu sada vidimo efekat njihovog prelivanja. Te snage su opasna kombinacija ultranacionalizma, militantizma, rasizma, terorizma, ksenofobije, ekstremizma i sektaštva i sve te osobine se prepliću. Takve grupe bile su upotrebljene i za razbijanje Jugoslavije. Moskva i Peking veruju da SAD i njihovi saveznici stoje iza tih snaga i nije slučajno da su formirali Šangajsku organizaciju za saradnju (ŠOS) sa ciljem da se bore protiv, kako su naveli, "tri sile zla - terorizma, separatizma i ekstremizma". Rusija je rešena da ne dozvoli gubitak uticaja na Balkanu niti prekid partnerstva sa Srbijom. NATO i EU žele da stave preostale države, poput Srbije i Moldavije recimo, pod svoje okrilje, dok Rusi ne žele da budu izbačeni iz Evrope i teže da ponude alternativu kroz evroazijski put. Srbija i Zapadni Balkan bi na kraju mogli da postanu mesto sukoba, posebno sa promenom geopolitičke mape sveta i kako zemlje BRIKS-a budu postajale jače.

S tisućama članaka u službenim medijima koji okrivljuju necijepljene za pojavu zaraznih bolesti, ovaj članak će pružiti neophodnu protutežu pokazujući kako cijepljene osobe mogu (a to i rade) zaraziti necijepljene...

Potresna studija, objavljena 2013. god. u časopisu Vaccine (Cjepivo, op. prev.), pod naslovom "Comparison of virus shedding after attenuated and pentavalent reassortant rotavirus vaccine", (Usporedba virusnih izlučevina nakon cjepljenja atenuiranim i pentavalentnim reasortiranim rotavirusnim cjepivom, op. prev.) poziva se na činjenicu da cjepivo protiv rotavirusa sadrži žive viruse koji su sposobni prouzročiti infekciju, izlučivanje virusa, pa čak i prijenos necijepljenim osobama:

"Zapravo, detektirana je transmisija tih dvaju sojeva rotavirusa iz cjepiva, ili presloženih lanaca virusa u cjepivima, necijepljenim osobama [9-13][1], čak i uz odsutnost simptoma."

Jedna od pet studija spomenutih u gornjem odlomku koja potvrđuje da cijepljeni mogu zaraziti necijepljene, "Sibling transmission of vaccine-derived rotavirus (RotaTeq) associated with rotavirus gastroenteritis" (Prijenos rotavirusa iz cjepiva (RotaTeq) između braće/sestara povezan s rotavirusnim gastroenteritisom, op. prev.), objavljena 2009., prvo je izvješće u literaturi koje identificira prijenos rotavirusa iz cjepiva necijepljenim osobama što rezultira simptomatičnim rotavirusnim gastroenteritisom koji zahtijeva hitnu medicinsku skrb:

"Ovdje smo zabilježili pojavu prijenosa rotavirusa iz cjepiva (RotaTeq [Merck and Co, Whitehouse Station, NJ]) s cijepljenog djeteta na starijeg, necijepljenog brata/sestru, koja je rezultirala simptomatičnim rotavirusnim gastroenteritisom što je zahtijevalo hitno zbrinjavanjem u na odjel medicinske skrbi."

Događanja u Fergusonu, Baltimoreu i Charlestonu pojačali su uvjerenje da rasizam ostaje duboko ukorijenjen u američkom društvu. Crnci su žrtve više od 66 posto rasističkih zločina, prema podacima američkog Federalnog istražnog biroa (FBI).


Izbor Baracka Obame na čelo države nije ništa promijenio. Nove stranice se ispisuju u dugoj povijesti rasnog nasilja u SAD.

Ubojstvo u Charlestonu
Bijelac Dilan Ruf (21) ubio je 17. lipnja devet osoba u crkvi u Charlestonu, u Južnoj Karolini. Vjerski predstavnici u ovom gradu nazvali su zločin rasističkim. Metodistička crkva u kojoj se dogodio masakr jedna je od najstarijih i najvažnijih crnačkih crkava u SAD, simbol borbe za ljudska prava. Pastor crkve, koji je ubijen u napadu, dio je ove tradicije. Pred smrt se zalagao za donošenje zakona po kojem bi policajci bili obavezni da nose kamere na uniformama.

Demonstracije u Baltimoreu 2015.

© AP PHOTO / ALEX BRANDONProsvjedi u Baltimoreu, SAD

Tisuće ljudi je zahtijevalo pravdu na ulicama Baltimorea nakon što je šest policajaca optuženo za smrt Afroamerikanca Fredija Graya (25) koji je umro 19. travnja u policijskom pritvoru od teških ozljeda kralježnice. Njegova smrt je izazvala provalu nasilja i pljački na ulicama Baltimorea. Ranjeno je petnaest policajaca i uhapšeno desetine ljudi, što je bio povod za uvođenja policijskog sata. U pomoć je prizvano više tisuća pripadnika Nacionalne garde koji su povučeni tjedan dana kasnije.

Zemlja ulazi u fazu masovnog izumiranja, koje prijeti čak i opstanku čovječanstva, smatraju istraživači.

Tim američkih naučnika tvrdi da njihova studija "bez ikakve sumnje" potvrđuje da Zemlja ulazi u šesti veliki ciklus istrebljenja.

Studija je pokazala da neke vrste nestaju 100 puta brže nego što se očekivalo i da je to čak ublažena procjena.

Takav katastrofalan gubitak životinjskih vrsta predstavlja prijetnju i opstanku ljudi, jer ključni "zaštitnici" ekosistema, poput insekata oprašivača i organizama koji prečišćavaju vodu, mogu biti ugroženi.

Prema sadašnjem tempu nestanka pojedinih vrsta, ljudi će izgubiti mnoge koristi koje imaju od biodiverziteta, i to za tri generacije, tvrdi Pol Erlih, profesor za populacione studije na odsjeku za biologiju Stenford Vuds instituta, koji je predvodio studiju.

"Sječemo granu na kojoj sjedimo", ocjenjuje Erlih.

Studija upozorava da ljudi ubrzavaju proces izumiranja pojedinih vrsta i da imamo sve manje vremena da neke od njih zaštitimo.

"Ako sve nastavi da se odvija ovim tempom, životu bi trebalo mnogo miliona godina da se oporavi", kaže istraživač Gerardo Sebalos sa Autonomnog univerziteta u Meksiku.

Autori strahuju da bi 75 odsto vrsta moglo biti izgubljeno za samo dvije generacije, piše B92.

"Da bismo izbjegli poslednju fazu šestog velikog izumiranja potrebno je da reagujemo brzo i mnogo više truda uložimo u očuvanje ugroženih vrsta", smatraju autori.

Kolumbija usko surađuje sa SAD-om, preko Bernarda Aronsona, vrlo nametljivog neo-konzervativnog 'nadglednika', koji je washingtonski koordinator u kolumbijskom ratu protiv pobunjenika. SAD održava sedam vojnih baza i stacionirale su preko tisuću američkih "savjetnika" na terenu i unutar kolumbijskog ministarstva obrane. Santosov režim je pokrenuo vojnu ofenzivu upravo dok je službeno bio uključen u dvoipolgodišnje "mirovne pregovore", tijekom kojih su tri od pet stavki 'mirovne agende' bile usuglašene pa je FARC naredio jednostrani prekid vatre.

Dva mjeseca ranije, predsjednik Santos je izdajnički podvalio FARC-u da smanji razinu vlastite obrane hineći da postupa "recipročno" kada je naredio "suspenziju zračnog bombardiranja FARC-ovih terenskih kampova". Drugim riječima, Santosova vlada i američki savjetnik Aronson iskoristili su 'pokriće mirovnim pregovorima' i FARC-ovu jednostranu 'obustavu vatre' kako bi pokrenuli veliku vojnu ofenzivu. FARC je prekinuo sa svojom obustavom vatre i nastavio borbu u deset regionalnih 'departmana', dok je režim intenzivirao ofenzivu bombardirajući sela u regijama koje je kontrolirao FARC. I dok su Santos i Aronson eskalirali vojnu ofenzivu u Kolumbiji, FARC-ovi pregovarači su u Havani nastavljali sa "mirovnim" pregovorima...

Predsjednik Santos i Aronson iskoristili su pokriće "mirovnim pregovorima" kao propagandni trik za pokretanje vojne ofenzive punog obima. Ustupci i sporazumi su poslužili da se snizi FARC-ov gard, identificira njegove dužnosnike i da se osiguraju obavještajni podaci o FARC-ovim terenskim kampovima. Uloga američkog savjetnika Aronsona je da osigura da kolumbijska vlada uništi popularni oružani otpor, i da prisili FARC da prihvati 'mirovni sporazum' koji ne mijenja status američkih baza, unosnih ugovora s međunarodnim rudarskim kompanijama i promovira 'slobodnu trgovinu'. Santosov režim je objavio da će se "mirovni pregovori" nastaviti u Havani... čak i dok jača rat u Kolumbiji, ubijajući članove i simpatizere FARC-a. Aronson i Santos traže 'mir na groblju'.

Kolumbijski i washingtonski režimi provode dvoznačnu 'politiku mirovnih pregovora i brutalnog rata' protiv FARC-a kao dio generalne općesvjetske političko-militarističke kampanje protiv masovnih popularnih pokreta koji se opiru neo-liberalnim ekonomskim politikama, ratovima koje je inicirao SAD i vojnim bazama, te tegobnim sporazumima o 'slobodnoj trgovini'.

U svakoj regiji SAD su razvile vrlo posebne odnose s ključnim vladama koje služe kao 'strateški saveznici'. Oni uključuju Izrael na Bliskom Istoku, Saudijsku Arabiju u Perzijskom zaljevu i Jugozapadnoj Aziji, Japan na Dalekom Istoku i Kolumbiju u Latinskoj Americi.

Svakako nije lako imati posla sa današnjom Amerikom. Previše toga u njenom nastupu prema drugim zemljama, pa i prema najbližim saveznicima, determiniše sindrom moći i sile. Ipak, to nisu večne veličine. Pokušaji da se drugim zemljama nametnu svoja ideologija, svoje predstave, vojne intervencije, hegemonija nad regionima sveta, izdvajanje enormnih finansijskih sredstava za naoružavanje, sve je to i danas imperijalna politika, upravo onakva kakvu je nekada vodio Sovjetski Savez.

Ali Sovjetskog Saveza više nema, baš kao ni komunističke opasnosti iz Moskve. Pa ipak, Vašington je odlučio da u zemlje NATO-a, nekadašnje članice Varšavskog ugovora, dopremi i stacionira „teško oružje”. To se objašnjava potrebom „preventivnih poteza radi sprečavanja mogućeg ruskog napada na članice NATO-a”. Teško oružje biće stacionirano u Rumuniji, Poljskoj i u tri baltičke države, a najverovatnije se radi o tenkovima, artiljeriji, višecevnim raketnim bacačima i PVO sistemima „patriot”. Oružje će biti dopremano u fazama, locirano i pripremljeno za brzu upotrebu. Uz te borbene sisteme ide i odgovarajuća logistika, to jest određen broj vojnika, tako da se skoro neprimetno i broj američkih vojnika u zemljama koje su blizu ruskih granica diskretno povećava...

Predsednik Rusije Vladimir Putin u intervjuu za „Korijere dela sera” ideju „ruskog napada na NATO nazvao je suludom”, ali Amerikanci su oduvek bili skloni manihejskim krstaškim pohodima, razmišljanjima u crno-belim tonovima, u kategorijama dobra i zla. Jer, logično je pitanje: zašto bi Rusija napala bilo koju državu članicu NATO-a, kada član 5. Kolektivnog ugovora kaže „da je napad na bilo koju članicu napad na sve ostale”. Rusiji nije potreban ratni sukob u Evropi, rat u Ukrajini je posledica zapadnog ignorisanja ruskih bezbednosnih interesa na postsovjetskom prostoru. Uostalom, da li Rusija poseduje nuklearno oružje izvan granica Rusije? Ne poseduje. SAD samo na teritoriji Evrope, u kopnenim bazama evropskih članica NATO-a, raspolažu sa oko 250 nuklearnih bojevih glava o kojima lokalne vlasti ne znaju ni ko to čuva, ni gde se sve čuva. Tu su još i nuklearne bojeve glave na brodovima američke Šeste flote u Mediteranu, dakle još najmanje 150 nuklearnih bojevih glava. Koliko vojnih baza izvan matične državne teritorije imaju SAD, a koliko Rusija? Rusija ima jednu bazu u Siriji, drži delom granicu Tadžikistana prema Avganistanu, kao spoljnu granicu država ZND-a, ima iznajmljeni kosmički centar u Kazahstanu, mirovni kontingent u Pridnjestrovlju... SAD poseduju stotinak vojnih baza širom sveta.


Šta je onda svrha američkog poteza sa dopremanjem teškog oružja blizu ruskih granica? Pridnjestrovlje. Tu su ruske mirovne snage sada kopneno odsečene za snabdevanje. Ukrajina više ne dozvoljava tranzit preko njene teritorije pa preko Pridnjestrovlja SAD pokušavaju da uvuku i Evropu i Rusiju u rat. Profesionalno oboljenje svake svetske sile je megalomanija.

SAD nemaju interes da pobjedom okončaju ratove koje potiču u različitim dijelovima svijeta, češće je cilj da se pokrene sukob i održi što je duže moguće; Američki časopis "Konzervativ" je izašao sa dvanaest razloga zašto je ratovanje mnogo profitabilnije za Washington od stvarne pobjede.

Dvomjesečnika je objasnio zašto Washington nema nikakav interes u pobjeđivanju u sukobima koje potiče širom svijeta.

Iznio je dvanaest motiva unutarnjih stranica koje su na dobitku ako nastave vođenje ratova diljem svijeta, posebno kada sukob nije na američkom "pragu".

"Osvajanje ili gubljenje ima malo trenutnih posljedica za SAD, jer ratovi koje počnemo nisu od vitalnog nacionalnog interesa; gubljenje ne znači okupaciju niti uništenje naših gradova ", navodi se i onda objašnjava tko ima koristi od tekućih sukoba.

Prvo, magazin pojašnjava da "rat održava (vrlo) profitabilne log-roling ugovore za opskrbljivače iz ključnih kongresnih izbornih oblasti, omogućuje sredstva za fakultete da izučavaju strategiju, nova sredstva za nova oružja".

Tko se tijekom rata usuđuje da pita za svaki Pentagonov trošak namijenjen "obrani Amerike"?

Zatim, "nastavljajući sukob odlažu se teške odluke o smanjenju troškova obrane, kao što je zatvaranje viška baza, ukidanje duplih sustava i fokusiranje na ogromne troškove".

"Pokretanje ratova je povijesni put za kraljeve (i predsjednike) da steknu popularnost i izbjegnu rad na teškim domaćim reformama i problemima koji vape za rješenjima".

Uoči posete Italiji, ruski predsednik Vladimir Putin je za italijanski dnevni list Korijere de la sera dao intervju u kome se dotakao brojnih tema. Naravno, najviše je govorio o odnosima Rusije i Italije i EU u celini, kao i proizvedenom sukobu sa NATO, koji se na štetu rusko-evropskih odnosa hrani ukrajinskom krizom.

Intervju prenosimo u celosti.

Gospodine predsedniče, postoji li neka stvar koje vam je žao više nego bilo čega drugog u životu i ono što smatrate greškom koju nikad nećete ponoviti?“

Ruski predsednik prilagođava svoju stolicu i čini se da su mu oči odjednom zasjale. Nekoliko sekundi ostaje u tišini, a zatim svojim uvek niskim glasom kaže: „Biću apsolutno iskren sa vama. Sad se ne mogu setiti ničeg. Očito je Gospod moj život napravio tako da se nemam na što požaliti.“

Rusija je sa Italijom uvek imala intenzivne i povlaštene ekonomske i političke odnose. Međutim, ukrajinska kriza i sankcije su zasenili te odnose. Mogu li poseta Rusiji premijera Rencija i vaš skori dolazak u Milano nekako preokrenuti taj trend i pod kojim uslovima?

— To što su se odnosi sa zemljama EU pogoršali nije kriva Ruska Federacija. Izbor su nam nametnuli naši partneri. Nismo bili mi ti koji su uveli određena ograničenja u trgovini i privredi. To je prvo učinjeno protiv nas i bili smo prisiljeni da preduzmemo protivmere. Međutim, odnosi između Rusije i Italije su zapravo uvek bili povlašteni. Kako u politici, tako i ekonomiji. U poslednjih nekoliko godina naša međusobna trgovinska razmena porasla je 11 puta, dosegavši iznos od gotovo 49 milijardi dolara. Četiristo italijanskih kompanija posluje u Rusiji. Radimo zajedno u energetskom sektoru. Italija je treći najveći kupac naših energetskih proizvoda. Ali isto tako sarađujemo na području visoke tehnologije, istraživanju svemira i vazduhoplovstvu. Gotovo milion ruskih turista posetilo je Italiju prošle godine, i oni su potrošili oko milijardu evra. Na političkom nivou je između nas uvek postojao odnos poverenja. Kad je premijer bio Silvio Berluskoni, ideja Italije je bila stvaranje zajedničkog saveta NATO-Rusija, savetodavnog tela koje je bez sumnje bilo važan faktor u osiguranju obezbeđenju stabilnosti Evrope. U tom smislu Italija je dala i daje izuzetan doprinos razvoju dijaloga između Rusije i Evrope, kao i sa NATO u celini. To je dovelo do posebnog odnosa između naše dve zemlje. Poseta italijanskog premijera Rusiji bila je važan signal spremnosti Italije za daljnji razvoj tih odnosa. Mi smo spremni i voljni da krenemo napred u onoj meri koliko to budu hteli naši italijanski partneri. Nadam se da će moj put u Milano pomoći ostvarenju tih ciljeva.

Skup G7 je bio demonstracija američkog uticaja u Evropi i namere da se se Rusija isključi iz političkih i ekonomskih odluka koje će uticati na budućnost sveta i evropskog kontinenta.

Barak Obama i Angela Merkel su u Bavarskoj želeli da pokažu da ništa ne može da ugrozi organske veze koje ujedinjuju dve zemlje još od kraja Drugog svetskog rata.


Američki predsednik je iskoristio učešće na samitu sedam najrazvijenih industrijskih zemalja (SAD, Nemačka, Francuska, Italija, Velika Britanija, Japan i Kanada), koji se drugi put održava bez Rusije, da uz glavne evropske saveznike potvrdi antirusku politiku Vašingtona.

Mesec dana nakon skandala koji je otkrio da je nemačka obaveštajna služba špijunirala francuske političare i diplomate za račun Američke nacionalne agencije (NSA), nemačka kancelarka je na marginama skupa G7 čiji je bila domaćin izjavila da su SAD prijatelj Nemačke uprkos „manjim nesuglasicama“.

Uz Obamu i predsednika Evropskog saveta Poljaka Donalda Tuska pozvala je na produžetak sankcija Rusiji. Nakon što je sa francuskim, ruskim i ukrajinskim predsednicima učestovala u pregovorima koji su doveli do sporazuma u Minsku i smirivanja sukoba, najuticajnija političarka sveta je napustila poslovično uzdržani stav i priklonila se tvrdoj politici prema Rusiji, pokazujući da je, pored Velike Britanije, najvažniji saveznik Vašingtona u Evropi.

Zašto se G7 zamara raspravom o Ukrajini, ako su se Angela Merkel i Barack Obama "složili se da bi trajanje sankcija Rusiji trebalo biti jasno povezano s njenim potpunim ispunjenjem sporazuma iz Minska i poštovanjem suvereniteta Ukrajine".

Na brifingu u Münchenu objavljena je rezolucija Grupe sedam o radu upravo završenog summita. U njoj se govori da su lideri "sedmorke" spremni da uvedu i nove mjere ograničenja Rusiji zbog situacije u Ukrajini. Dodaje se, između ostalog, i da nove mjere trebaju "povećaju cijenu koju Rusija mora platiti, ako to njezini postupci budu zahtijevali".

Na dnevnom redu G7 bili su razgovori o Iranu, Grčkoj, o globalnom zatopljenju, pravima žena, o eboli, prijetnjama radikalnih islamista ... Ali glavna tema ipak je bila Ukrajina.

Pred početak summita agencija Reuters je javila, pozivajući se na diplomatske izvore, da će lideri "sedmorke" neformalno razgovarati o produženju europskih sankcija Rusiji, dok formalna odluka pripada ministrima vanjskih poslova EU, koji će se u Bruxellesu sastati kasnije ovog mjeseca.

Šetnja uz pivo u Bavarskoj

Ako je netko pomislio da je to značilo da će lideri sedam ekonomski najjačih zemalja svijeta ozbiljno diskutirati o rješavanju ukrajinske krize - grdno se prevario. Da se kolege iz Francuske, Velike Britanije, Japana, Italije i Kanade ne bi previše mučile razmišljanjem i traženjem najbolje varijante, unaprijed su se sastali oni koji sebe smatraju gospodarima svijeta i svoje stavove servirali kao "priopćenje Bijele kuće".

Angela Merkel i Barack Obama razgovarali su o aktualnoj krizi u Ukrajini "i složili se da bi trajanje sankcija Rusiji trebalo biti jasno povezano s njenim potpunim ispunjenjem sporazuma iz Minska i poštovanjem suvereniteta Ukrajine", kaže se u priopćenju.


Dakle, nemojte ni o čemu razmišljati, šetajte po Bavarskoj, pijte pivo, a mi smo već donijeli odluku. Naravno da ni Europa neće morati trošiti vrijeme na diskusiju o svrsishodnosti sankcija (tamo već odavno u njih ne vjeruju), sve je i za njih već "neformalno" riješeno: sankcije Rusiji su - zauvijek! I mnogo je poštenije da se ne ograničavaju vremenski, jer svaki put kad dođe vrijeme za ukidanje ili (produžavanje) - bukne novi sukob u Ukrajini, ljudi ginu, a onda, kad se sankcije produže, počnu koliko-toliko da se poštuju Minski sporazumi.

Vječne sankcije

Premijer Kanade imao je i svoj "amandman" na dogovor dva lidera - dok je Putin na vlasti, Rusija se neće vratiti Grupu sedam.

Sankcije Rusiji uvedene su prije godinu dana, ali ograničenja za suradnju s njom - gotovo da su uvijek postojala. Oni koji bolje pamte, sjetit će se trajanja Jackson-Venikovog amandmana kojim je 1974. godine Amerika uvela ograničenja Sovjetskom Savezu zato što nije bilo dozvoljeno Židovima da napuste zemlju. Iako od 1985. godine svi građani SSSR-a (a potom i Rusije) imaju slobodu kretanja, pa i emigracije, pa se ogroman broj Židova nesmetano naselio u Izraelu, Jackson-Venikov amandman je nastavio važiti sve do 2012. Zanimljivo je da su istom odlukom prihvaćena nova ograničenja pod novim imenom - Zakon Magnitskog. Potom su došle sankcije. Ne treba se čuditi ako istodobno s ukidanjem sankcija (kad-tad to će se dogoditi) bude donesen neki novi zakon, ili amandman koji će imati istu ili sličnu funkciju.

Tko profitira od sankcija?

Uvjet svih uvjet - "potpuno ispunjenje Minskih sporazuma" Rusija jednostavno ne može ispuniti, prosto zato što glavni akteri ne žele da se to dogodi. Rat u Ukrajini je potreban da bi se formalno opravdao pokušaj izolacije Rusije.

I mada Kremlj šalje pomirljive izjave i trudi se da vjeruje u zdrav razum ujedinjene Europe, koja trpi i te kakve gubitke, i njeni dužnosnici sve češće govore o potrebi suradnje s Rusijom, Obama je odlučan - Moskva treba platiti što veću cijenu za Krim.

Treba ga razumjeti - za razliku od Europe, Amerika na sankcijama profitira. I to dvostruko - s jedne strane njezini biznismeni nastavljaju bez ikakvih prepreka suradnju s Rusijom, a s druge plaši Europu nestašicom ruskog plina i tako trasira put za prodaju svog plavog goriva - jednog dana, kad bude spremna. A dotle - treba se samo sjetiti što je Victoria Nuland rekla kad je zajedno s američkim abasador u Ukrajini formirala revolucionarnu vladu "j ... š EU".