Rusija predlaže uzdizanje nacionalnog suvereniteta, uključujući kulturni i duhovno-moralni, u status najveće vrednosti i osnove za buduću izgradnju ljudske civilizacije

Usvajanje amandmana na Ustav Ruske Federacije otvara novu stranicu u istoriji ruske države. Promene usmerene na zaštitu osnovnih porodičnih vrednosti, istorijske istine, jačanje duhovnog i moralnog vaspitanja, državnu podršku i zaštitu kulture kao jedinstvenog nasleđa mnogonacionalnog ruskog naroda, jačanje osnova socijalne države - događaj su od ogromnog značaja za određivanje ciljeva i daljih puteva razvoja naše zemlje.

Upravo duhovno-moralne vrednosti su osnova pogleda na svet, deluju kao vodič za život, međusobno razumevanje ljudi i osnov su za formiranje stereotipa i modela ponašanja čoveka u društvu. Pitanje kakve su nam vrednosti potrebne po pravilu se postavlja kada društvo i država treba da donesu odluku o izboru puteva daljeg razvoja.

VREDNOSTI U STRATEŠKIM DOKUMENTIMA

Tema vrednosti pojavila se na poseban način u kontekstu široke rasprave o amandmanima na Osnovni Zakon zemlje i u godini 75. godišnjice Velike Pobede. Zapad je na ove događaje odgovorio aktiviranjem informaciono-propagandnih kampanja, koje su imale za cilj da falsifikuju svetsku i domaću istoriju, umanje vrednost Pobede i nanesu još jedan udarac po sistemu tradicionalnih ruskih duhovno-moralnih vrednosti. Uprkos ogromnim naporima naših prekookeanskih "partnera" da razbiju sistem vrednosti u Rusiji, koji su formirala pokoljenja naših predaka, taj sistem je sačuvao svoje osnovne kvalitativne karakteristike.

Opšta predstava o ukupnosti tradicionalnih ruskih duhovno-moralnih vrednosti je na maksimalno lakonski (i svakako ne na iscrpan) način izneta u Strategiji nacionalne bezbednosti Ruske Federacije. Tu se navode prioritet duhovnog nad materijalnim, zaštita ljudskog života, ljudskih prava i sloboda, porodica, stvaralački rad, služenje Otadžbini, moralne norme, humanizam, milosrđe, pravednost, uzajamna pomoć, kolektivizam, istorijsko jedinstvo naroda Rusije, kontinuitet istorije naše Domovine.

Pokreti koji stoje iza protesta koji su destabilizovali Sjedinjene Države otvoreno navode da ih finansiraju fondacije poput Soroševe, Rokfelerove i sličnih

"Obojena revolucija" je termin koji se koristi kako bi se opisao niz izuzetno efikasnih operacija smene režima u izvođenju CIA, i to primenom tehnika koje su razvili RAND korporacija, "demokratske" NVO i druge grupe, još od 1980-ih. U sirovoj formi korišćene su za rušenje poljskog komunističkog režima krajem 1980-ih. Tehnike su nakon toga rafinirane da bi bile upotrebljene - zajedno sa ogromnim količinama novca za podmićivanje - za rušenje Gorbačovljevog režima u Sovjetskom Savezu.

Svakome ko je pažljivo proučavao te modele jasno je da protesti protiv policijskog nasilja koje predvode amorfne organizacije sa imenima poput "Crni životi su važni" ili Antifa nisu tek obični izliv moralne ogorčenosti. Stotine hiljada mladih Amerikanaca bivaju upregnuti u ulogu opsadnog ovna koji bi trebalo ne samo da sruši američkog predsednika, nego usput i samu strukturu američkog ustavnog poretka.

Ako za trenutak zanemarimo pitanje snimaka na kojima se vidi kako beli policajac iz Mineapolisa kolenom pritiska vrat crnca Džordža Flojda i osvrnemo se na dešavanja u zemlji koja su usledila od tog momenta, jasno je da su određene organizacije ili grupe bile dobro pripremljene da instrumentalizuju dotični užasni događaj za nametanje sopstvene agende.

Protesti su nakon 25. maja često počinjali mirno, da bi ih ubrzo potom preuzimali dobro utrenirani nasilni akteri. Dve organizacije redovno figuriraju kad je reč o nasilnim protestima - "Crni životi su važni" i Antifa (SAD). Video snimci pokazuju solidno opremljene demonstrante, obučene u crno i maskirane (definitivno ne zbog koronavirusa), kako vandalizuju policijske automobile, spaljuju policijske stanice, razbijaju izloge prodavnica motkama i bejzbol palicama. Očigledna je bila primena Tvitera i drugih društvenih mreža za koordinaciju rojevih napada rulje po principu "udari i beži".

Ono što se događa od momenta-okidača u Mineapolisu često se poredi sa talasom protesta koji je zahvario pretežno crnačke geto kvartove 1968. godine. Sećam se tih događaja iz 1968. i mogu da posvedočim da je ono što se dešava danas je bitno drugačije. Više liči na jugoslovensku obojenu revoluciju kojom je srušen Milošević 2000. godine.

Osnovni cilj je brisanje reči "oslobođenje" iz pamćenja današnjih generacija i predstavljanje 9. maja ne kao pobede Rusa nad Nemcima, već kao početka ruske okupacije

Sedamdesetpeta godišnjica završetka Drugog svetskog rata - iako u senci epidemije koronavirusa - postala je daleko veća tema javnih rasprava nego što je to ikada bila tokom svih prethodnih okruglih godišnjica okončanja ovog rata. To samo potvrđuje da se izvesne uticajne snage današnjice ni posle tri četvrtine veka (i korenitih promena Evrope i sveta) nisu pomirile s rezultatima ovog najvećeg rata u istoriji čovečanstva i da se trude da ih revidiraju.

U pomenima na okončanje rata izgubila se istorijska realnost i današnjim diskusijama na tu temu (koja se u prošlosti opravdano zvala proslava pobede i oslobođenja) jednostavno dominiraju trenutni politički planovi i namere tih ljudi.

Glavni učesnici i režiseri današnjih dešavanja vezanih s godišnjicom maja 1945. računaju na to da je 75 godina relativno dug period, da oni koji se sećaju tadašnjih događaja, uz nešto malo izuzetaka, više nisu među živima i da je već došlo do skoro potpune smene generacija. Ovaj trenutak zato smatraju kao pogodan za radikalnu promenu povesti o Drugom svetskom ratu (i njegovim posledicama) i za uključenje ove (od samog događaja) udaljene godišnjice u punoj meri u današnju političku propagandu i trenutne interese velikih sila.

IZOKRETANjE ISTORIJE

Osnovni cilj današnjih dešavanja je brisanje reči "oslobođenje" iz pamćenja današnjih generacija i predstavljanje okončanja rata ne kao pobede Rusa i Amerikanaca nad Nemcima, već kao početak nove okupacije, ovaj put ruske. Obe okupacije se kroz ovako sugerisanu optiku stavljaju u istu ravan - s tom razlikom što nam ruska navodno ponovo preti.

Ako bi netko putem straha htio manipulirati narod, virus bi bio odlično sredstvo za to postići. Po odgovoru na virus izgleda, kao da se danas nalazimo u najgoroj pandemiji u cijeloj ljudskoj povijesti.

Nikada, čak niti u vrijeme Španjolske gripe prije 100 godina nije se skoro cijeli Svijet stavljao u karantenu. Ali budući da je Sars-Cov-2 manje smrtonosan od Španjolske gripe, a da je skoro cijeli Svijet u karanteni, mi jedino možemo zaključiti da je u zadnjih 100 godina epidemiologija strašno nazadovala. Onda si možemo postaviti sljedeće pitanje. Pa ako je epidemiologija u 100 godina uspjela nazadovati, zašto ju mi uopće financiramo?

Inače, struka i mediji uporno ne žele narodu objasniti da postoji i drugi važni faktor, drugi igrač osim samog virusa; imuni sustav ljudi. Na kraju ovog teksta ćemo vidjeti da je on za vaše preživljavanje važniji od samog virusa. Recimo to je kao da u nogometnoj utakmici kada jedna ekipa zabije gol analizirate samo napad momčadi koja je dala gol, a da ne analizirate kako je odigrala obrana momčadi koja je primila gol. Da je obrana bolje odigrala možda ne bi niti dobila gol. Ali zašto stručnjaci stalno guraju priču, o virusu a uopće ne guraju o imunom sustavu, koji je važniji od samog virusa. Da li možda da zastraše ljude pa da s njima mogu manipulirati?

Na donjoj slici možete vidjeti ogromne razlike u smrtnosti u različitim zemljama. Pa tako možete vidjeti da je razlika u smrtnosti na Taiwanu i u Španjolskoj 1500 puta. Pazite, to je 150000%. Budući da se radi o istom virusu već i ovo je potvrda da osim virusa na smrtnost utječe i nešto drugo. Ali naši stručnjaci ne govore o tome drugom nego nas samo plaše virusom. Idemo mi govoriti o tome drugome, tj. o imunom sustavu.

Na stranici EUROMOMO možete vidjeti tjedni broj umrlih u 24 zemlje EU koju dostavljaju podatke. A to možete vidjeti i na slici koju sam skinuo sa te stranice. Na njoj je prikazan tjedni broj umrlih od prvog tjedna 2016. do danas, po dobnim skupinama za 24 zemlje EU koje šalju podatke. Pa tako u dobnu skupinu od 0-14 godina ne možete primijetiti nikakvu pravilnost, tj. podaci su nasumični, u dobnoj skupini od 15-44 godine se malo nazire pravilnost, ali zato je sa svakom sljedećom dobnom skupinom ta pravilnost izraženija. Vidi se povećani broj umrlih u zimskim mjesecima u odnosu na ljetne.

U ovom broju Magazina, osim ove kolumne, pripremio sam i intervju s ministrom gospodarstva Darkom Horvatom. U tom intervjuu najveću težinu ima ministrov odgovor u kojem je priznao kako u Hrvatskoj više ne može biti punog lockdowna u slučaju drugog vala pandemije Covida-19 jer taj model epidemiološke obrane, koji podrazumijeva zaustavljanje značajnog dijela javnog i ekonomskog života, više nećemo imati čime platiti.

To je naša realnost i dobro je što u predizborno vrijeme Horvat ne pokušava obmanjivati javnost da ćemo i u slučaju (upitnog) drugog vala u borbu za svaki život jer će država opet naći 40 milijardi kuna kojima će spašavati kompanije, odnosno radna mjesta. Uostalom, sada ipak nešto više znamo o zarazi Covidom-19: virus SARS-CoV-2 širi se kapljično te se njegovo širenje u značajnoj mjeri može kontrolirati nošenjem maski i higijenskim mjerama. Uz to, istraživanja o smrtnosti temeljena na testiranjima antitijela i PCR testiranjima govore kako najgori ishodi ipak nisu toliko strašni kao što se mislilo dok smo užasnuto pratili snimke kamiona koji odvoze žrtve koronavirusa iz Bergama.

S obzirom na to da brojni fearmongeri (širitelji straha) i dalje kroz društvene mreže i medije inzistiraju na tome da je Covid-19 grozniji nego što je bio, treba objasniti zašto je iracionalno plašenje javnosti krivi put, a ne nikakva humanost par excellence.

Prvo, ponovimo, gomila se sve više dokaza kako smrtnost od pandemije Covida-19 definitivno nije viša od ozbiljnije sezonske gripe, a zbog gripe ne idemo u lockdown. Istina, postoji više istraživanja s različitim pristupima fokusiranih na različite sredine.

Pojedina istraživanja doista su došla do zaključka do zabrinjavajuće visokih smrtnosti u pojedinim žarištima epidemije.

Međutim, pogledajte vrlo dobar pregled različitih istraživanja koji je pripremio Swiss Policy Research, jer bitna je šira slika. U grupi istraživanja koja su utvrđivala stopu smrtnosti zaraženih (IFR - infection fatality rate) uz pomoć testiranja na antitijela, najgori ishodi kreću se od globalnih 0,10 posto do relativno visokih 0,40 posto u pojedinim epicentrima zaraze. U drugoj grupi istraživanja koja su bazirana na PCR studijama utvrđena je smrtnost od 0,00 posto (donatori krvi) do 0,30 posto (zdravstveni radnici u Italiji). Zanimljivo je da su procjene IFR-a najviše kod epidemioloških modela. Valja znati kako epidemiološki modeli, od kojih su neki izazvali paniku, zapravo nisu procjene proizašle iz istraživanja (poput onih baziranih na testiranjima antitijela i PCR-u), nego iz teoretskih studija epidemiologa.

Nemačka vlada i glavni mediji uključeni su u pokušaj da iskontrolišu štetu nastalu usled pojave izveštaja koji osporava uspostavljeni narativ o korona virusu. Taj izveštaj je procurio iz Ministarstva unutrašnjih poslova.

Neki odlomci iz tog izveštaja su:

• Opasnost kovid-19 je precenjena: verovatno ni u jednom trenutku opasnost koju predstavlja novi virus nije prešla `normalan nivo`.
• Ljudi koji umiru od korone u suštini su oni koji bi statistički umrli ove godine, jer su dostigli kraj života i njihova oslabljena tela više se ne mogu nositi sa bilo kakvim slučajnim svakodnevnim stresom (uključujući oko 150 virusa koji su trenutno u prometu).
• Širom sveta, u toku četvrtine godine, nije bilo više od 250 000 smrtnih slučajeva od kovid-19, a 1,5 miliona smrtnih slučajeva [25.100 u Nemačkoj] bilo je tokom talasa gripa 2017/18.
• Opasnost očigledno nije veća od opasnosti od mnogih drugih virusa. Nema dokaza da je ovo bilo više od lažne uzbune.
• Opaska bi mogala biti u ovom stilu: tokom krize korone država se pokazala kao jedan od najvećih proizvođača lažnih vesti.

Za sada tako i - loše. Ali, postaje još gore.

Izveštaj se fokusira na "mnogobrojne i teške posledice korona-mera" i upozorava da su one "ozbiljne".

Više ljudi umire zbog mera koje je povodom koronavirusa uvela država nego što ih ubija sam virus.

Skandal je u toku.

Pre ili kasnije doći će do tihe političke reakcije na zahteve da se belci samoponižavaju zarad greha iz prošlosti. A jednom kad se ona dogodi, više neće biti tiha

Ponekad velike političke promene stignu poput Sendbergove "Magle" (misli se na poemu američkog pesnika Karla Sendberga, prim. prev.) - na malim mačijim šapama, tiho i neprimetno sve do momenta dok ne obuzmu celu naciju. Pojava Donalda Trampa pre četiri godine je primer toga. Iako bučan i buntovan kandidat, mnogima je delovao kao politički klovn osuđen na poraz. Političari establišmenta gotovo jednoglasno su verovali da će "plavi zid" demokratske izborne dominacije ostati čvrst pred ovim tipom. Predviđalo se da će se republikanski Srednji zapad držati čvrsto, ali da će Hilari Klinton osvojiti predsednički mandat.

Međutim tiha magla se približavala. Među biračima srednje klase iz američke unutrašnjosti raslo je uverenje da nešto ozbiljno nije u redu u njihovoj državi, kao i da nacionalni lideri menjaju Ameriku na način koji uništava njihovu budućnost. Međutim narastanje tog osećanja nije bilo praćeno uličnim protestima ili zapaljivom retorikom, niti udruženim građanskim aktivizmom i javnim zahtevima. Naravno, mediji glavnog toka, čvrsto svrstani uz elitu, nisu detektovali tiho ključanje u biračkom telu. A i zašto bi? Kad su oni u pitanju, sve je bilo u redu.

Za to vreme, nezadovoljni su prosto trpeli, čekajući svoju priliku da tiho iskažu svoj stav u samoći glasačke kabine. Nakon što su to učinili, Donald Tramp je postao predsednik. Gotovo niko to nije predvideo.

Po svemu sudeći, nešto slično će se dogoditi nakon rasprostranjenih uličnih demonstracija - praćenih neredima, pljačkom, uništavanjem i nasiljem - koje su usledile posle užasne smrti Džordža Flojda u Mineapolisu, kojem je brutalni policajac držao koleno na vratu gotovo devet minuta. To što je jednom crnom muškarcu od strane belog policajca na takav način oduzet život razlog je za nacionalne izlive žalosti i duboko moralno preispitivanje. Ne čudi što su ankete pokazale široku podršku javnosti za mirne demonstracije, organizovane u čast Džordža Flojda i kao znak protesta protiv njegove besmislene smrti.

Ono što ćete vidjeti dio je dvogodišnje tajne istrage ljevičarske radikalizacije ugrađene u pokret za klimatsku pravdu koji je pridonio neredima u Minneapolisu u Minnesoti. U ovom ćemo prvom videu pokazati kako je Pokret Sunrise igrao sveobuhvatnu ulogu u provođenju nasilja kako bi dodatno potaknuo njihov Green New Deal program i promovirao ukidanje policije.

Podsticanje nereda u funkciji Trampovog rušenja moglo bi se pokazati kao pogrešna strategija onih koji su očekivali da će tako smanjiti šanse za njegov reizbor
Već na startu treba raščistiti jednu bitnu činjenicu u vezi sa zbivanjima u SAD proteklih sedmica. Nju simbolišu mladi, politički ekstremno levi Amerikanci evropskog porekla, koji klečeći na jednom kolenu (simbolični gest pokreta "Crni životi imaju vrednost") mole svoje crne sugrađane da im oproste što uživaju navodnu "belu privilegovanost" u "strukturno rasističkoj" Americi XXI veka.

Isti gest je pre pet dana napravio i predsednički kandidat Demokratske stranke Džo Bajden ispred jedne crkve u Vilmingtonu, u državi Delaver. Isti ideološki motiv je razlog zašto američki masovni mediji, kako elektronski tako i štampani, svi listom podržavaju proteste (uz izuzetak Foks Njuza), iako ih od prvog dana prati masovno nasilje, paljevine i pljačkanje razularene mase.

Šarmantan i živahan kad je bio beba, sin Kristin Neff Rowan povukao se u sebe kao dijete, izgubivši nekoliko riječi koje je naučio, postajući sklon neobjašnjivom vrištanju.

Više je načina na koji je Neff mogla reagirati na Rowanovu dijagnozu autizma 2004. godine. Mogla je potisnuti svoje emocije, postati očajna ili je mogla odmah naći nešto što može okriviti.

Ali Neff, izvanredna profesorica na Sveučilištu u Teksasu u Austinu, bila je usred pionirskog psihološkog istraživanja o samosuosjećanju. A njezini su se nalazi iznenada pokazali neprocjenjivim za njezin osobni život. To što je bila suosjećajna i ljubazna prema sebi, omogućilo joj je da se konstruktivno nosi s time i dovelo je do uvida o tome kako da odgaja svog sina koji se muči.

Neff je o svemu tome pisala u knjizi "Self-Compassion" (William Morrow, 2011.), objavljenoj ovog travnja. S druge strane, psiholozi otkrivaju da je samosuosjećanje možda najvažnija životna vještina, koja pruža otpornost, hrabrost, energiju i kreativnost.


To je također vještina koja mnogima manjka.

Samosuosjećanje se često pogrešno shvaća, kao da to znači biti mekan i popustljiv; a sama bi fraza vjerojatno okrenula želudac Amy Chua, čija je knjiga Battle Hymn of Tiger Mother (Penguin, 2011.) ponovno pokrenula raspravu o tome koliko strogi ili popustljivi trebamo biti prema našoj djeci i prema sami sebi.

Ali psihološka istraživanja pokazuju da nijedna strana u ovoj debati ne pobjeđuje.