Intervju:
Bili ste u Jeruzalemu 1987. kad je počela prva Intifada. Jeste li tada mogli očekivati da će 2015. godine Gaza biti najveći logor na svijetu?
Moram priznati da nisam. Zajedno s prijateljem Hidom Biščevićem, tadašnjim novinarom Vjesnika, napisao sam knjigu s naslovom Vrijeme odluke. Zaista smo mislili da je to prijelomna činjenica koja će definitivno ubrzati raspetljavanje palestinsko-izraelskog čvora. Činilo se da je količina muke, jada, pritiska i laži tolika da se to jednostavno ne može više produžiti. Očigledno smo se prevarili. Trideset godina nakon, ništa od toga što se tada tražilo nije okončano. Naprotiv, sve je više radikaliziran taj, po meni, duboko pogrešan pristup međunarodne politike i samog Izraela. Umjesto da se ide na rješenje u kojem će palestinska država biti jedini pravi garant sigurnosti Izraela, išlo se na radikalizaciju teorije po kojoj je militarističko-sigurnosna mantra kroz okupaciju jedino rješenje za Izrael, što po mom mišljenju nije točno. Već je tada, naime, demantirana desetljećima uvriježena teza da Palestinci nikad neće priznati državu Izrael.Je li palestinsko pitanje - svo licemjerje, kršenje ljudskih prava i kreiranje faktičkog apartheida - ultimativni moralni debakl međunarodne zajednice, koji traje već gotovo stotinu godina i ne pokazuje nikakve naznake da se promijeni?
Mislim da jest. Mislim da je to prvi teren na kojem se počelo pokazivati da je sila puno značajniji element u međunarodnoj politici od diplomacije, koegzistencije i potrage za dobrim rješenjem. Postalo je jasno da je kroz razne geostrateške interese, snagu financijskog lobija i drugih odnosa u svijetu, svaka konstrukcija moguća ako iza nje stoji dovoljno sile i lobističkih interesa. Na tribini sam rekao da je prva činjenica u kojoj se pokazalo da odluke međunarodne zajednice, uključujući UN, ne znače ništa ako je u pitanju interes druge vrste, bilo sovjetsko i američko priznanje Izraela. Priznali su Izrael deset minuta nakon što se on samoproglasio, a dva mjeseca prije nego što je rezolucijom o podjeli Palestine to omogućeno. Tada je već postalo jasno da su dobra volja, odluke i teoretsko podržavanje međunarodnog poretka jedno, a gola snaga nešto sasvim drugo. Prošle su godine tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, zaduženih za očuvanje međunarodnog poretka, rekle da će bez obzira na Vijeće udariti po Siriji. Ako oni na taj način podrivaju UN, sinonim međunarodnog poretka koji bi teoretski trebali čuvati, kakav god bio, to je dokaz je da je međunarodni poredak postao sprdnja, i da je de facto potpuno u funkciji partikularnih interesa.Kao dugogodišnji diplomat i novinar koji je dosta vremeno boravio na tim prostorima, možete li reći je li grabež resursa, kad se ogole fraze međunarodne zajednice o uvođenju demokratskih procesa i ljudskih prava u zemlje Bliskog Istoka, ali i drugdje, zapravo ključ za intervencije kojima svjedočimo već desetljećima, nešto intenzivnije u zadnjih petnaest godina?
Apsolutno. To sam se uvjerio hodajući po tim prostorima. Izvan energije i geostrategije prostora ništa drugo nije posebno bitno. Druga je stvar što se u funkciju tih interesa ubacuju ili provociraju ili proizvode svi ostali elementi, poput nacionalnih, vjerskih ili povijesnih strasti i animoziteta, raskoli između šijita i sunita, kršćana i muslimana itsl. To su operativni mehanizmi u igri čiji je jedini cilj zauzimanje energije, vode i hrane, ključnih resursa kojih je sve manje. Mislim da je korporativno-pljačkaški interes izgubio svaki osjećaj za bilo kakvu dimenziju osim interesne. Kad se to prevede na pojednostavljenu priču, iz međunarodnog poretka koji je rodila pobjeda u Drugom svjetskom ratu, koji se zasnivao na pravdi i istini, prešli smo u novi sustav u kojem postoje samo pobjednici i gubitnici. Ta priča nema granica, nacija, rase ili vjere, sve dok te kategorije ne zatrebaju za manipulacije.Koliko najmoćnije svjetske sile upravo zbog korporacija intenzivno rade na dezintegraciji bliskoistočnih suverenih država? Ne, dakako, samo bliskoistočnih.
Komentar: Za više informacija o QE u SAD-u pogledajte: