Zlatko Dizdarević je valjda najpozvaniji čovjek na ovim prostorima za razgovor na temu Bliskog Istoka. Umirovljeni bosanskohercegovački diplomat, nekadašnji novinar i urednik Oslobođenja, trenutno kolumnist riječkog Novog lista, trideset se godina bavio ovim područjem svijeta. Bio je dopisnik iz Kaira, izvještavao je iz Libanona, Izraela, Alžira, Libije, Tunisa, Iraka i Sirije. Nakon završetka mandata veleposlanika BiH u Republici Hrvatskoj, 2008. godine imenovan je veleposlanikom BiH u Jordanu, Amanu, s akreditacijom u Siriji, Iraku i Libanonu. Svoja iskustva ovdašnjoj je javnosti prenosio putem sjajnih analiza i brojnih knjiga koje je napisao u minulim desetljećima. Dizdarević je u ponedjeljak bio jedan od govornika na tribini Centra za mirovne studije na kojoj se raspravljalo o perspektivama palestinsko-izraelskog odnosa i humanitarne krize u Pojasu Gaze. H-Alter je tom prilikom razgovarao s Dizdarevićem o palestinskom pitanju, ali i o brojnim srodnim globalnim temama.

Intervju:

Bili ste u Jeruzalemu 1987. kad je počela prva Intifada. Jeste li tada mogli očekivati da će 2015. godine Gaza biti najveći logor na svijetu?

Moram priznati da nisam. Zajedno s prijateljem Hidom Biščevićem, tadašnjim novinarom Vjesnika, napisao sam knjigu s naslovom Vrijeme odluke. Zaista smo mislili da je to prijelomna činjenica koja će definitivno ubrzati raspetljavanje palestinsko-izraelskog čvora. Činilo se da je količina muke, jada, pritiska i laži tolika da se to jednostavno ne može više produžiti. Očigledno smo se prevarili. Trideset godina nakon, ništa od toga što se tada tražilo nije okončano. Naprotiv, sve je više radikaliziran taj, po meni, duboko pogrešan pristup međunarodne politike i samog Izraela. Umjesto da se ide na rješenje u kojem će palestinska država biti jedini pravi garant sigurnosti Izraela, išlo se na radikalizaciju teorije po kojoj je militarističko-sigurnosna mantra kroz okupaciju jedino rješenje za Izrael, što po mom mišljenju nije točno. Već je tada, naime, demantirana desetljećima uvriježena teza da Palestinci nikad neće priznati državu Izrael.

Je li palestinsko pitanje - svo licemjerje, kršenje ljudskih prava i kreiranje faktičkog apartheida - ultimativni moralni debakl međunarodne zajednice, koji traje već gotovo stotinu godina i ne pokazuje nikakve naznake da se promijeni?

Mislim da jest. Mislim da je to prvi teren na kojem se počelo pokazivati da je sila puno značajniji element u međunarodnoj politici od diplomacije, koegzistencije i potrage za dobrim rješenjem. Postalo je jasno da je kroz razne geostrateške interese, snagu financijskog lobija i drugih odnosa u svijetu, svaka konstrukcija moguća ako iza nje stoji dovoljno sile i lobističkih interesa. Na tribini sam rekao da je prva činjenica u kojoj se pokazalo da odluke međunarodne zajednice, uključujući UN, ne znače ništa ako je u pitanju interes druge vrste, bilo sovjetsko i američko priznanje Izraela. Priznali su Izrael deset minuta nakon što se on samoproglasio, a dva mjeseca prije nego što je rezolucijom o podjeli Palestine to omogućeno. Tada je već postalo jasno da su dobra volja, odluke i teoretsko podržavanje međunarodnog poretka jedno, a gola snaga nešto sasvim drugo. Prošle su godine tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, zaduženih za očuvanje međunarodnog poretka, rekle da će bez obzira na Vijeće udariti po Siriji. Ako oni na taj način podrivaju UN, sinonim međunarodnog poretka koji bi teoretski trebali čuvati, kakav god bio, to je dokaz je da je međunarodni poredak postao sprdnja, i da je de facto potpuno u funkciji partikularnih interesa.

Kao dugogodišnji diplomat i novinar koji je dosta vremeno boravio na tim prostorima, možete li reći je li grabež resursa, kad se ogole fraze međunarodne zajednice o uvođenju demokratskih procesa i ljudskih prava u zemlje Bliskog Istoka, ali i drugdje, zapravo ključ za intervencije kojima svjedočimo već desetljećima, nešto intenzivnije u zadnjih petnaest godina?

Apsolutno. To sam se uvjerio hodajući po tim prostorima. Izvan energije i geostrategije prostora ništa drugo nije posebno bitno. Druga je stvar što se u funkciju tih interesa ubacuju ili provociraju ili proizvode svi ostali elementi, poput nacionalnih, vjerskih ili povijesnih strasti i animoziteta, raskoli između šijita i sunita, kršćana i muslimana itsl. To su operativni mehanizmi u igri čiji je jedini cilj zauzimanje energije, vode i hrane, ključnih resursa kojih je sve manje. Mislim da je korporativno-pljačkaški interes izgubio svaki osjećaj za bilo kakvu dimenziju osim interesne. Kad se to prevede na pojednostavljenu priču, iz međunarodnog poretka koji je rodila pobjeda u Drugom svjetskom ratu, koji se zasnivao na pravdi i istini, prešli smo u novi sustav u kojem postoje samo pobjednici i gubitnici. Ta priča nema granica, nacija, rase ili vjere, sve dok te kategorije ne zatrebaju za manipulacije.

Koliko najmoćnije svjetske sile upravo zbog korporacija intenzivno rade na dezintegraciji bliskoistočnih suverenih država? Ne, dakako, samo bliskoistočnih.

Prema istraživanjima koja su proveli The Wall Street Journal i NBC News na vrhuncu drugog mandata Baracka Obame, popularnost američkog predsjednika je tada dosegla povijesni minimum. Samo 41% Amerikanaca podržava politiku Bijele kuće, a najjači Obamin argument, reformu zdravstva, kao dobru ideju vidi tek 35% stanovnika Sjedinjenih Država.

Iako ogromna većina Amerikanaca u Rusiji vide suparničku zemlju, samo manji dio ih podržava ideju da SAD pokrenu nekakvu akciju protiv Moskve bez dogovora sa saveznicima, a skoro trećina ih misli da je to europski problem u kojeg se ne bi trebalo miješati. Istraživanje je također pokazalo kako su skupine među kojima je Obama izgubio najviše podrške: Afroamerikanci, Latinoamerikanci i žene. Dakle, onaj dio Amerikanaca među kojima je izbor Baracka Obame za američkog predsjednika dočekan s najvećim oduševljenjem.

Prema onome što navodi The Wall Street Journal, rezultati istraživanja su također alarmantni i za Demokratsku stranku, što je rezultiralo konačnim gubitkom na izborima za američki Kongres u studenom 2014. Pogledamo li Facebook stranicu američkog predsjednika koju prati preko 40 milijuna ljudi, vidjet ćemo da uopće nema vanjskopolitičkih tema i uglavnom se govori o gospodarstvu, spomenutoj zdravstvenoj reformi (ObamaCare), nepostojećim "dostignućima" Obamine administracije i sl.

Ono što posebno treba naglasiti je da se gotovo svi ispitanici slažu "kako ne misle glasati za kandidate koji Ameriku žele uvlačiti u sukobe u ulozi svjetskog policajca". Kao što vidimo, američki predsjednik Barack Obama nema više onakvu podršku u narodu, a i politika jastrebova u američkom Kongresu i tvoraca projekta "Novog američkog stoljeća" (PNAC) je izrazito nepopularna među Amerikancima.

Pitanje o Ukrajini je važno iz razloga što je odgovor na njega ujedno i kritika zamjenice američkog državnog tajnika, Victorie Nuland, koja je oduvijek podupirala ideju da Washington bez pomoći ili suglasnosti Bruxellesa sam "riješi" ukrajinsku krizu. Ništa čudno, budući da je Victoria Nuland supruga Roberta Kagana, neokonzervativca iz utjecajne obitelji i tvorca projekta američke globalne hegemonije koji od 1983. obavlja najviše dužnosti u State Departmentu, a danas je član Vijeća za inozemne poslove (CFR).

"Vrijeme i mjesto kada su Sjedinjene Države bile svjetski policajac je došlo i prošlo. Neka svijet danas vodi svoje bitke sam za sebe", kazao je ispitanik David Anderson, iskusni 74-godišnjak iz Washingtona, no njegovo mišljenje ne dijele niti Bijela kuća, niti Capitol Hill.

Uzmemo li u obzir katastrofalno stanje američkog gospodarstva, krizu u brojnim sektorima kojoj se ne nazire kraj i želju američke financijske i političke elite da na globalnoj razini igraju ulogu na kakvu su navikli neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza i kada nisu imali ozbiljnog suparnika, već mnogi predviđaju da bi moglo doći do otvorenog neslaganja Amerikanaca s visokim državnim vrhom.

Tome treba dodati rasne sukobe i nemire Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca koji mogu prerasti u otvorenu pobunu, jer su i jedna i druga skupina godinama predmetom prikrivene, ali ništa manje ubojite i podmukle diskriminacije i segregacije.

To bi pojednostavljeno značilo da se Washington uskoro može suočiti s nasilnim prosvjedima osiromašenih, isfrustriranih, ali naoružanih Amerikanaca, bilo bijelaca koji su osiromašeni krizom ili ostalih skupina koje se zbog boje kože nazivaju "manjinama", a koje proteklih mjeseci otvoreno negoduju zbog položaja u kojem se nalaze.

Vijest kao i svaka druga je bila da će Europska središnja banka pokrenuti projekt "Quantitative easing" kojim će spasiti euro, pozitivno utjecati na stopu inflacije i pomoći europskim gospodarstvima. Plan čelnika ESB, Maria Draghia, sastoji se u tome da će se svaki mjesec tiskati 60 milijardi eura i tako sve do kraja rujna 2016., a tim novcem će kupovati državne obveznice članica eurozone i tako stimulirati "tonuća gospodarstva".

Naravno, ovaj plan prati i propagandna kampanja, ali malo tko navodi da je riječ o jednom od posljednjih koraka u prijenosu nacionalnih suvereniteta na institucije Europske unije i najvećoj pljački u povijesti.

Valjda je svima jasno da će ESB kupovinom državnih obveznica dodatno povećati javni dug zemalja koje budu obuhvaćene ovom mjerom, a dobivena sredstva će zadužene zemlje vraćati s kamatom. Stanovništvo će biti prisiljeno na dodatna odricanja, povećanja poreza, te rasprodaju i dodatno oporezivanje javnih kompanija i dobara.

Žalosno je što mnogi ne razumiju da svaka zemlja koja ima suverenu monetarnu vlast sama može stvarati novac i nije prisiljena posuđivati ga od velikog i nezakonitog "kamatara" u Frankfurtu, gdje se nalazi sjedište ESB i ured Maria Draghia.

Prema onome što tvrdi lider ESB, rizik kupljenih obveznica će biti ravnomjerno podijeljen u kvoti od 20% od ukupnog iznosa između svih središnjih banaka zemalja Eurozone.

Budući da se Europa suočava s još jednom velikom prijevarom, treba se iskreno zapitati kakvi su rizici stvaranja novca ni iz čega, što je uostalom praksa koju godinama čini američki FED i znaju se posljedice takve politike. Osim toga, taj novac bi izvorno već trebao pripadati europskim narodima.

Ali to nije sve! Dužnički novac kojeg će izdati ESB, kao što su i sami potvrdili - niotkuda, posuđivat će se sa sigurnošću povrata, što će ostvariti preko oporezivanja ili prodaje državnih tvrtki i drugog javnog vlasništva, a sve uz suradnju i sudjelovanje političara podređenih sustavu.

Mario Draghi u posljednje vrijeme igra ulogu koju su mu dodijelili veliki globalni vladari novca i neoliberalna kapitalistička elita i izjavljuje "kako je vrlo iznenađen da je pitanje podjele rizika odjednom postalo najvažnije pitanju u raspravi o "Quantitative easingu" (u prijevodu - "kvantitativnom ublažavanju", iako sve ponuđene prijevare na engleskom jeziku zvuče prihvatljivije).

Ceremonija inauguracije nove hrvatske predsjednice, HDZ-ovog pulena, bit će održana 15. veljače. Međutim nemamo puno razloga za slavlje. Odvažna sutkinja Čalić donijela je 11. ožujka 2014. presudu po kojoj su HDZ, bivši premijer Sanader i njegova četiri bliska suradnika krivi za korupciju, HDZ-ova žalba na ovu odluku vjerovatno će se razvući do završetka sljedećih parlamentarnih izbora, predviđenih za kraj 2015.

Prema BBC-ju, "Sanader je optužen za smišljanje plana kojim se novac preusmjeravao iz državnih firmi i institucija, za vrijeme njegova dva mandata u vladi od 2003. do 2009., čime je obogatio i sebe i HDZ". Ovo je Sanaderu drugo suđenje, on već služi kaznu zbog uzimanja mita u iznosu od nekoliko milijuna dolara od energetske tvrtke MOL, te Hypo Alpe Adria banke.

Predsjedavajuća sutkinja Ivana Čalić presudila je da je "kriminalna organizacija" HDZ - Hrvatska demokratska zajednica, kao i njeni čelnici, kriva za krađu više od 9 milijuna eura iz državnih kompanija, te za zloupotrebu moći:
"Nije krivo samo ovih pet ljudi. Krivi su i oni koji su za ovo znali, a nisu ništa poduzeli, kao i oni koji su na bilo koji način bili umiješani. Svi oni koji su pognuli svoje glave i odlučili šutiti. Svi su oni podržavali ovakvo funkcioniranje sistema".

Analizira li se svijet u protekle četiri godine, posebice od izbijanja "arapskih revolucija" koje su buknule 2010., stječe se opći dojam kako su arhitekti globalne hegemonije vrlo pažljivo provodili svoj plan. Zapadni mediji su pokušali nametnuti osjećaj slučajnosti i da se sve događalo nekako previše spontano, bez nekakve skrivene namjere ili jasnog geopolitičkog plana. Više od četiri godine nas uvjeravaju kako su "spontano" svrgnuti lideri Egipta i Tunisa, srušena Gaddafijeva džamahirija u Libiji, te da su isto tako "voljom naroda" izbili nemiri, a zatim rat u Siriji. Sve su to navodno bili "unutarnji nemiri koji su buknuli zbog naroda nezadovoljnog radom svojih vladara", a Zapad je tu "samo pomagao". Svatko tko je pratio zbivanja u arapskom svijetu, te ono što je uslijedilo u drugim žarištima, zna da u medijskoj interpretaciji događaja nedostaje element koji je stvorio i upravljao tim kaosom.

Jedan od najvećih orijentalista današnjice, marokanski ekspert sa Sveučilišta u Stanfordu, Hicham Ben Abdallah Al-Alaoui, za Le Monde diplomatique prošle godine piše "kako se bez plana, ili čak zavjere protiv Arapa, događaji nikada ne bi razvijali u tom smjeru i da su se od 2010. do 2014. na teritoriju Velikog Bliskog istoka pažljivo planirali i provodili određeni ciljevi". (Takozvani "Greater Middle East” se prostire od zapadnih granica Kine pa sve do Maroka, i Busheva administracija ga je proglasila područjem od posebnog američkog interesa, a Barack Obama je samo nastavio provedbu te doktrine, op. a.).

Iako sve ovo nije ništa novo, barem ne pozornim čitateljima, Hicham Al-Alaoui u svom članku o "Arapskom proljeću" nije rekao da su brojni događaji koji su uslijedili, bez obzira na pomno razrađen plan, ujedno i rezultat unutarnjih proturječnosti u arapskom svijetu.

Isti scenarij je proveden i u Ukrajini, gdje su Sjedinjene Države i njihovi zapadni saveznici 21. veljače 2014. dosljedno proveli zacrtani plan, ali su zaboravili na neke logične nedosljednosti što tjera na razmišljanje o tome kakav odnos postoji između događanja u arapskom svijetu i takozvanog "EuroMaidana" u Kijevu.

Desetljećima slušamo kako je pušenje duhana siguran put do mnogih teških oboljenja i prerane smrti, ali uz sve veći broj znanstvenih istraživanja koja su izbjegla nevjerojatnu cenzuru počinjemo shvaćati da nas se laže, truje i obmanjuje.

Unatoč pozamašnoj anti-pušačkoj i anti-duhanskoj propagandi koja je u potpunosti zaludila svijet, na svjetlo dana je izašlo još jedno istraživanje koje će sigurno uznemiriti pristalice pobune protiv duhanskih proizvoda. Danski institut Panum je otkrio kako pušenje duhana povećava inteligenciju. Nažalost, rad prof. dr. sc. Alberta Gjeddea su objavili tek lokalni listovi Ekstra Bladet i Den Gule Negl. Gjedde je u intervjuu nakon objavljivanja studije izjavio sljedeće:

"Oksidacija nastala zbog uobičajenih procesa metabolizma uništava stanice mozga, što znači da nam postaje sve teže i teže razmišljati. Oni koji su prestali pušiti najbolje mogu svjedočiti koliko im je pala intelektualna i kognitivna sposobnost. Počnete li pušiti, poništavaju se efekti oksidacije tkiva mozga, te dobijamo mozak koji je naglo postao inteligentniji. Ako trebamo objasniti koncept inteligencije, tada je to naša sposobnost da kreativno stvaramo i donosimo osjetljive odluke. Tu nikotin dolazi do punog izražaja."

U dansko-švedskom meta-istraživanju koje su proveli istraživači Niels Ipsen i Klaus Kjellerup sakupljeni su brojni podaci koji pokazuju koliko pušenje duhana pozitivno utječe na zdravlje mozga. Oni su obuhvatili 40 godina istraživanja, te su rezultate objavili pod naslovom Science is conclusive: Tobacco increases work capacity (“Znanost je definitivno zaključila: Duhan povećava radnu sposobnost”, op. ur.). U zaključku njihovog istraživanja stoji:

Nikotin poboljšava rad mozga na način da povećava fokusiranje, preciznost, motoričke sposobnosti, brzinu rada i pamćenje. Nikotin u prosjeku ubrzava rad mozga za 10-30%, zbog toga omogućava bolje i točnije kalkulacije. Mozak je izdržljiviji i zdraviji. Ljudi koji prestanu pušiti, zbog nedostatka nikotina osjetno gube na kognitivnim sposobnostima i inteligenciji, čak i više od 50%. Ljudima koji ne puše i onima koji su prestali pušiti smanjuje se kreativnost, izdržljivost i radna moć. Vrijeme je da se naglasi pozitivan učinak duhana na duh i tijelo.

Oni su temeljitim proučavanjem različitih studija došli do saznanja kako pušači ne žude za pušenjem i nikotinom per se, već im je mozak naučio raditi "u višoj brzini" potpomognut neurotransmiterom - acetilkolinom koji jedino djeluje uz pomoć nikotinskih receptora. Dakle mozak samo želi nastaviti raditi onako kako je radio s duhanom - brzo, precizno i zdravo, te zbog toga pušači imaju veliku potrebu za nikotinom.

Želite li znati istinu ili živjeti u strahu od duhana?

Presuda pod brojem T590-10, koju je izrekao Europski sud pravde u Luksemburgu ima svoju simboličnu važnost. Skandaloznom presudom koju je Europski sud pravde potvrdio u veljači 2014. u korist Europske središnje banke (ESB) kažnjava se transparentnost i odgovornost institucija i pojedinaca, a nagrađuje licemjerje financijskog tržišta.

Sud je morao donijeti odluku: "Smije li novinska agencija Bloomberg objaviti dokumente koji su vlasništvo Europske središnje banke?", a koji su evidentni dokaz o zajedničkom lažiranju podataka 2001. godine. Te podatke su, u cilju da se okoriste, lažno predočili međunarodnim financijskim institucijama grčka vlada i američka investicijska banka Goldman Sachs. Skandal je izbio 2010., kada se više nije moglo skrivati pravo stanje u Grčkoj, i kada su se počeli tražiti krivci.

ESB je u posjedu dokumenata koji se odnose na te transakcije, a novinska agencija Bloomberg je tada hrabro zatražila od banke da ti dokumenti budu javno objavljeni. Europska središnja banka je taj zahtjev odbila. Bloomberg je stoga potražio pravdu tužeći ESB Europskom sudu pravde u Luksemburgu, sumnjajući kako su posrijedi mnogo veće prijevare, pa i uloga same ESB s obzirom da se u jednom dijelu transakcija nalazi ime Goldman Sachsa, a u drugom same ESB. Bloomberg se ponadao kako će Europski sud pravde donijeti najpravedniju odluku, a to je da naloži ESB-u davanje dokumenata na uvid, kako bi se doznale sve nelegalne aktivnosti grčkih vlasti, Goldman Sachsa, ESB i mogućih drugih učesnika u toj financijskoj uroti, koja za posljedicu ima propast Grčke. No Bloomberg se prerano poradovao.

Naime, Europska središnja banka neće morati objaviti kako je Grčka koristila derivate i skrivala svoj dug nakon što je Europski sud pravde 6. veljače 2014. donio konačnu odluku i odbacio "zahtjev za slobodom informiranja" kojeg je podnio Bloomberg News i koji je imao uvid u djelovanje ESB.

"Mi mislimo da je pravo javnosti da zna jesu li dužnosnici EU-a dopuštali Grcima da kriju svoj deficit, što je dovelo do dužničke krize u Europi." rekao je urednik Bloomberga, Matthew Winkler.

Bloomberg je tražio pristup dviju unutarnjih ekpertiza izrađenih od strane izvršnog odbora Europske središnje banke, ali ih nikada nije dobio, što znači da je Alexis Tsipras bio u pravu da su grčku dužničku krizu zajedno proizvele dvije dosada najveće vladajuće stranke u Grčkoj u sprezi s ESB-om, grčkim i njemačkim oligarsima i industrijalcima, te posve sigurno u dogovoru s Njemačkom, ali i s neizbježnim Goldman Sachsom.

Ono što se prije prije nekoliko dana dogodilo u Švicarskoj pokrenulo je goleme valove na financijskim tržištima diljem svijeta. Bogatstva su stvorena u jednome danu, i to vjerojatno u jednakom apsolutnom iznosu bogatstava koja su izgubljena u istom tom danu. Središnja švicarska banka SNB bez najave je napustila politiku obrane tečaja franka prema euru kojom je više od tri godine branila omjer franak/euro na 1,2 franka za 1 euro. Što to znaju eksperti SNB-a da su iznenada ukinuli barijeru koju su sami postavili, i još važnije, zašto su to uradili?

Odgovor ne zna ili se barem pravi da ne zna, niti ekipa u Hrvatskoj narodnoj banci. Kažu, iznenađeni su, toliko iznenađeni da se čak i Boris Vujčić zaledio na jednom od austrijskih skijališta i ne mrda otamo.

Bankari - najveći lažljivci

Odgovor je barem djelomice u tome što se bankarima, posebice onima koji drmaju centralnim bankama ne može vjerovati. Riječ je o lažljivcima koji su svojim lažima usmjerili odluke ulagača u određenom pravcu i sada neki od tih ulagača skaču s mostova, dok neki drugi otvaraju šampanjac i šmrču kokain na kilograme. Sve se to događa zbog lažljivca, u ovom slučaju čelnog čovjeka SNB-a Thomasa Jordana koji je puno puta izjavio da će granica postavljena na 1,2 trajati vječno i da je spreman iskoristiti "neograničene" količine novca da tako i ostane. Na tim izjavama mnogi su temeljili svoje odluke, koje sada ne vrijede ni pišljiva boba.

Ta vječnost Thomasa Jordana potrajala je nešto više od tri godine, u kojima je SNB potrošio planinu novca braneći granicu postavljenu na 1,2 kupujući eure i druge valute. Danas je ta politika "vječnosti" prošlost i treba sagledati širu sliku koja je uzročno-posljedično povezana s odlukom SNB-a i osim potrage za kratkovidnim rješenjima problema poput - "što će biti s ljudima koji imaju kredite u švicarcima" i "na čiji teret ćemo prebaciti gubitke uzrokovane dizanjem barijere SNB-a" - trebalo bi se udaljiti od drveta koje je u ovoj usporedbi franak, da bismo vidjeli šumu koja je u ovom primjeru globalna monetarna situacija koja uključuje brojne Fiat valute - posebice euro, dolar, jen, te zahvaća brojne druge valute manje važnosti koje bi mogle postati kolateralne žrtve ovih valutnih ratova, jer monetarni sustav svijeta, neovisno o kojoj valuti se radi, funkcionira prema zakonu spojenih posuda. Čak i najmanja promjena u takvom sustavu može uzrokovati oluju koja će za sobom ostaviti ekonomsku pustoš.

Stoga treba uzeti u obzir i poteze drugih lažljivaca sa sličnom moći poput one koju ima Thomas Jordan, a to su Ben Bernanke iz američkog FED-a, Mario Draghi iz ECB-a, Haruhiko Hiroda iz japanskog BOJ-a, a ne treba izbrisati iz perifernog vida niti što radi Putinova ekipa.

Elektronska tiskara nepostojećeg novca

Dvije od tih banaka, FED i BOJ, već godinama primjenjuju politiku kvantitativnog olakšanja za koje je Nuriel Rubini naveo 10 problema koja one nose sa sobom i svaki od njih praktično je neriješiv, jer svaki može izazvati spiralu problema koji vode u jednom jedinom mogućem pravcu - prema ponoru. Kvantitativno olakšanje je još jedna riječ koju bankari koriste kako bi nas ostale uvjerili da je riječ o iznimno kompliciranom procesu koji mi obični smrtnici, koji ne igramo golf s njima, nikako našim ograničenim umovima ne možemo pojmiti.

Ali kada ogulimo njihove maske skrivene lažima i fol kompliciranim bankarskim terminima, poput tog famoznog "kvantitativnog olakšanja", dolazimo do jednostavne istine. Kvantitativno olakšanje je pumpanje novca, koji nema podlogu ni u čemu i stvoren je ni iz čega u računalima centralnih banaka, ravno u komercijalne banke od kojih se tim bezvrijednim novcem otkupljuju "loše obveznice i dugovi" koji opterećuju njihovu bilancu i prijete da ih unište. U prijevodu: uključena je elektronska tiskara nepostojećeg novca koja će na kratak rok spasiti bankarsku kastu, usput upropaštavajući realnu ekonomiju, a kada je dovoljno upropasti i te banke će propasti jer neće više imati s kime raditi. Isto kao i ljudi koji se utapaju, pa hvatajući se za druge ljude u vodi, utope i njih, a naposlijetku i sami potonu.

Ovaj potez SNB-a mogao bi biti poput grude snijega koji će pokrenuti lavinu, ali neće biti glavni krivac za nju. Grudu su mnogo ranije počeli mijesiti FED i BOJ. I zapeli su u nekoliko od onih 10 Rubinijevih problema i nikako se iz te spirale problema ne mogu izvući. Stoga je važno razumjeti da je potez SNB-a posljedica, a ne uzrok. Ali koji je neposredni uzrok tog poteza, koji opet ima i svoje uzroke?

Naime, crveni alarm SNB-u za taj potez dao je Pedro Cruz Villalon, važan frajer iz Europskog suda pravde, izjavivši u srijedu 14. siječnja da ECB (Europska centralna banka) legalno može otkupiti ogromne dugove članica eurozone kako bi ''stabilizirali ekonomije''.

Kada znamo da se na dan kada čitate ovaj članak (23. siječnja 2015.) održava sastanak čelništva ECB-a na kojem je najavljen razgovor o "stimulativnom paketu" (čitaj kvantitativno olakšanje) koji će dodatno oslabiti euro, jasno je da je Švicarcima strahovito smanjen manevarski prostor i da su do zadnjeg trenutka čekali s tom odlukom koju zasigurno nije bilo lako donijeti. Ali bili su spremni i odlučni da je donesu.

Švicarci su sami sebi slomili nogu

Niti 24 sata nakon izjave g. Villalona, uslijedila je akcija SNB-a. Procijenili su da je bolje izgubiti 100 milijardi franaka jednokratno odmah sada tim iznenadnim potezom, nego 200 ili 300 milijardi čekajući da ECB krene sa svojom varijantom davljenja ekonomije kvantitativnim olakšanjem, istim onakvim koje već godinama koriste američka i japanska centralna banka s vrlo jasnom posljedicom koja se pomalja na horizontu: kolapsom i devaluacijom svojih valuta. A sada isto misli napraviti i ECB. Švicarci su naprosto odlučili slomiti sami sebi jednu nogu, jer je to duplo manja šteta nego da im ECB slomi obje noge.

John Perkins bio je jedan od najvećih i najjačih, vodećih svjetskih ekonomista, a koji je nakon što je shvatio da je zapravo "plaćeni ekonomski ubojica novog svjetskog poretka" izašao u javnost s cijelom istinom koju je opisao u svojoj knjizi Ispovijest ekonomskog ubojice. Kako on tvrdi, bio je plaćen i primoran zajedno s čelnicima MMF-a, Svjetske banke te drugih globalnih financijskih institucija krojiti novi (ekonomski) poredak te globalnu ekonomiju koja se temelji na krađi svih dobara svijeta kroz dužničko ropstvo. Cijelo svoje iskustvo plaćenog ekonomskog ubojice je sumirao čime je izazvao velike reakcije jer je on jedini "bankar" koji se usudio raskrinkati veliku zavjeru protiv čovjeka koju predvode banke na čelu s već znanim pojedincima populacije koja sadrži jedan posto stanovništa, a prema istraživanja Oxfama u svojim rukama drži bogatstvo cijelog svijeta.

John Perkins je završio i studij za rukovoditelja tvrtke na Sveučilištu u Bostonu i vrlo brzo je postao zanimljiv, kao odgovarajući potencijal, izvjesnim političko-gospodarskim strukturama, kao što su Nacionalna agencija za sigurnost (NSA) i MAIN, mala tvrtka koja je bila konzultant Svjetske banke oko investicijskog programa za zemlje Trećeg svijeta. Preko noći postao je neka vrsta tajnog agenta odnosno ekonomski plaćeni ubojica koji je odlično, pokazalo se, radio svoj posao jer je dugo godina opstao u srži sofisticiranih gospodarskih manipulacija na međunarodnoj razini. Radilo se na stvaranju niza država ekonomski ovisnih o SAD-u, čime bi ta ista Amerika sebi osigurala regularan put do eksploatacije resursa države koja je ekonomski umrla.

Radilo se tu i o milijardama dolara koje su kružile i preko kojih su cijele države postale roblje. Sada u trenutku afere "Švicarci" mi gledamo banke koje su prevarile građane (naočigled), a sada se ograđuju od prijevare govoreći, kako one ništa nisu znale. No, ako je sve onako kako Perkins priča na globalnoj razini, na državnoj je još i gore. Perkins tako priča da je sve namjerno, pomno osmišljeno do detalja i da je dužničko ropstvo detaljan projekt porobljavanja svijeta. Njegov posao bilo je uvjeravanje čelnika zemalja Trećeg svijeta da posude dovoljno novca od spomenutih financijskih institucija, a krajnji cilj je bio da te zemlje završe u dužničkom ropstvu. Kada bi njegovo uvjeravanje uspjelo, korumpirana elita u tim državama preko noći bi se obogatila, a resurse bi potpuno prepustila korporacijama i geopolitičkim interesima SAD-a.

"Najvažniji zadatak za ekonomskog plaćenog ubojicu je da otkrije sve one zemlje Trećeg svijeta koje imaju resurse za koje su zainteresirane američke korporacije (nafta, plin), zatim tim zemljama Svjetska banka ili njoj slične institucije dozvoljavaju ogromne pozajmice.Ali, novac ne ide izravno u tu zemlju. On prvo ide američkim tvrtkama koje grade moćne tvornice, industrijske komplekse ili poduzimaju druge grandiozne infrastrukturne projekte u toj zemlji. Zemlja, naravno, upada u ogroman dug koji ne može podmiriti, nikada, a mi smo to znali prije nego smo im dug dali" govori Perkins i dodatno objašnjava što se događa kada države shvate da ne mogu otplatiti dug.

"Tada mi ekonomski plaćeni ubojice idemo natrag u tu zemlju i kažemo: "S obzirom na to da ne možete platiti svoje dugove, dajte nam ono od čega živite - prodajte, primjerice, vašu naftu, po niskim cijenama, našim naftnim kompanijama.A ako se oni pobune ili ne daju to što tražimo, agenti bivaju poslani da sruše tu vladu ili eliminiraju one lidere koje ekonomske ubojice nisu uspjele podmititi. To se meni dogodilo u Panami i Omar Efraín Torrijos je bio ubijen kao rezultat toga. No, ako niti to ne uspije (instalirani prosvjedi, rušenje vlasti, ubojstvo) tada se na tlo te zemlje šalje američka vojska - kao što se dogodilo s Irakom" jasan je Perkins.

Skupine za ljudska prava strahuju od proširenja policijskog nadzora nad građanima nakon što je francuski premijer pozvao na 'izniman' odgovor na terorističke napade u Parizu.

Paris je još uvijek na rubu nakon prošlotjednih napada na redakciju satiričkog magazina Charlie Hebdo, koji je potaknuo trodnevnu potjeru i ostavio iza sebe 17 mrtvih. Tisuće vojnika su raspoređeni oko škola, sinagoga i drugih objekata zbog bojazni od daljnjih napada, a čelnici vlada i obavještajni dužnosnici pokušavaju dati smisao najgorem terorističkom napadu u Francuskoj u posljednjih nekoliko desetljeća.

Istraživanja o masakru su u tijeku, ali pitanja koja se već počinju postavljati kovitlaju se oko toga kako će Francuska i njezini europski susjedi reagirati i što bi to moglo značiti za građanske slobode.

"Na ove iznimne situacije moramo reagirati s iznimnim mjerama", rekao je francuski premijer Manuel Valls prije francuske Nacionalne skupštine u utorak navečer. Valls, koji je ranije izjavio da je "Francuska u ratu s radikalnim islamom", naglasio je nove anti-terorističke prijedloge tijekom svog obraćanja, uključujući i pojačan nadzor interneta i društvenih mreža. On je ipak tom prilikom upozorio da sve nove mjere ne smiju "odstupiti od načela prava i vrijednosti".

Trenutačno još nema nikakvih konkretnih prijedloga na stolu, a francuski čelnici čini se da pokušavaju vući što pažljivije poteze u vrijeme ogromne napetosti između etničkih i vjerskih skupina u Francuskoj.

No, nakon tragedije retorika političara u Francuskoj se ipak promijenila. Sve više se u tamošnjim medijima piše o novom "Patriot Act à la française" zakonu. Riječ je o Patriot Act američkom protuterorističkom zakonu koji se pojavio ubrzo nakon napada 11. rujna na WTC tornjeve u New Yorku.