Saudijska koalicija i snage lojalne protjeranom jemenskom predsjedniku Hadiju započele su napad na najveću jemensku luku - grad Hodeidah.

Napad na grad započeo je jutros nakon što su Houthi pobunjenici odbacili ultimatum i odbili predati grad. Podsjetimo, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati dali su Houthi pobunjenicima do jučer navečer da napuste grad ističući kako će u suprotnom pokrenuti veliki napad - što se jutros i događa.

Sudeći prema dostupnim informacijama riječ je o velikoj operaciji u kojoj sudjeluju zračne, pomorske i kopnene snage. Napad na grad započeo je iz više pravaca

Ukoliko uspiju zauzeti grad to bi mogao biti kraj Houthi pobune. Imajući to u vidu sigurno je da se neće tek tako predati.

Iz UN-a pak upozoravaju kako bi napad napad na grad mogao imati katastrofalne posljedice te procjenjuju kako bi broj mrtvih mogao doseći i do 250,000.

Iranski predsjednik Hassan Rouhani upozorio je vodeće zemlje svijeta, kako Teheran ne namjerava ostati u nuklearnom sporazumu, potpisanom u srpnju 2015.g., ukoliko on "ne izvlači korist" iz svog učešća, nakon što su ga Sjedinjene Države nedavno jednostrano napustile. Rouhani je to izjavio 12. lipnja, tijekom svog telefonskog razgovora s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom.

Tom je prigodom Rouhani Macronu zahvalio na potpori sporazumu nakon jednostranog poteza Washingtona. Međutim, također je pozvao Francusku i druge svjetske zemlje, da skupa s deklarativnim izjavama o nužnosti spasa nuklearnog sporazuma poduzmu i konkretne mjere i poteze.

"Ukoliko Iran ne izvlači korist iz sporazuma, tada je praktički nekorisno (za Iran) ostati u njegovim okvirima", izjavio je iranski predsjednik.

Podsjećamo: Iran od EU prije svega traži bankovna jamstva za korištenje europskog platnog sustava za nastavak gospodarske suradnje i realizaciju dogovorenih investicijskih projekata, a prije svega se zalaže za nastavak isporuka svoje nafte europskim rafinerijama. Iran u Europu izvozi oko jedne petine od svog ukupnog izvoza "crnog zlata". Najveće tržište za iransku naftu je ono azijsko, prije svega Kina, Indija, Japan i Južna Koreja.

Libanonska nacionalna agencija NNA prenosi kako je Aleksandar Zasipkin, ruski veleposlanik u Libanonu, izjavio kako, usred trenutnih okolnosti, povlačenje Hezbollaha ili Irana iz Sirije nikako ne može biti predmet rasprave, prije svega zato što terorizam nije potpuno iskorijenjen.

"Drugi tabor je taj koji se usredotočio na ovo pitanje, samo kako bi posijali sumnju i uzrokovali probleme između Osovine otpora i Rusije, što je neprihvatljivo", izjavio je veleposlanik Zasipkin u intervjuu za radio postaju Al-Nour.

"Odnos između Rusije i Osovine otpora u Siriji je odnos suradnje", kazao je Aleksandar Zasipkin.

"Američka prisutnost u Siriji je glavni uzrok komplikacija u ovoj zemlji i ključ neuspjeha u iznalaženju rješenja", dodao je.

Zabrinuti zbog napretka sirijskih snaga, SAD i Izrael, koji u borbi protiv Damaska podupiru teroriste, pozvali su iranske savjetnike i Hezbollahove borce da napuste Siriju.

Režim Tel Aviva pokreće napade na ciljeve u Siriji, što se tumači kao pokušaj potpore teroristima skupina koji su pretrpjeli teške poraze od strane sirijske vojske.

Iran je jasno poručio kako će zadržati svoju savjetodavnu misiju u Siriji i nastaviti podupirati skupine otpora, unatoč pozivima Sjedinjenih Država na zaustavljanje tih aktivnosti.

Veleposlanik Aleksnadar Zasipkin je opovrgnuo glasine o navodnim napetostima između ruske vojske i Hezbollaha duž libanonske i sirijske granice.

"Unatoč činjenici da vrlo malo ljudi podržava trenutne odnose između Zapada i Rusije, sankcije protiv Moskve su jasno pokazale Rusiji da njezine akcije neće proći bez posljedica", rekao je glavni tajnik NATO pakta Jens Stoltenberg za CNBC. Osim toga, prema Stoltenbergu, sankcije su odigrale još jednu ulogu i spriječile su Rusiju da ponovi "agresiju protiv drugih država".

Protiv kojih to zemalja, Jens Stoltenberg nije rekao.

"Mislim da su sankcije potrebne. Čini mi se da nitko ne voli trenutnu situaciju koja traži sankcije. Međutim, mora se uzeti u obzir činjenicu da je Rusija povrijedila suverenitet i teritorijalni integritet susjedne Ukrajine i nezakonito pripojila dio ove zemlje, Krim, a potom nastavila destabilizirati istočnu Ukrajinu. Takav korak ne bi trebao ostati bez posljedica i takva rješenja imaju svoju cijenu. Stoga vjerujem da su ekonomske sankcije važne, jer pokazuju Rusiji da, ako se ponaša kao u Ukrajini, neće proći bez posljedica", uvjeren je Jens Stoltenberg.

Alejandro Cao de Benós, porijeklom Španjolac, trenutno posebni predstavnik Ministarstva vanjskih poslova Sjeverne Koreje i posebni izaslanik Odbora za kulturne odnose Sjeverne Koreje s inozemstvom, pojasnio je susret i pregovore Kim Jong-una i Donalda Trumpa u Singapuru.

Uoči susreta kojeg je pratio cijeli svijet je Alejandro Cao de Benós u intervjuu za RT Actualidad rekao kako Pyongyang ima drugačije planove i ciljeve od Zapada.

Cao de Benós, koji već 25 godina radi za sjevernokorejsku vladu, spominje tri točke koje su važne za Sjevernu Koreju. To su potpisivanje konačnog mirovnog sporazuma i službeno okončanje Korejskog rata, progresivno ukidanje sankcija i da se SAD prestanu miješati u odnose Pyongyanga i Seula, što je važno za ponovno ujedinjenje korejske nacije.

"Ovo posljednje pitanje je najrelevantnije na poluotoku, gdje je Washington umjetno podijelio jedan narod. Ljudi na ovaj susret gledaju s puno optimizma, ne samo zato što su pretrpjeli mnogo u tri godine totalnog rata, nego što su razdvojene obitelji. To su braća koja žive odvojeno. Još uvijek žive ljudi koji nisu vidjeli svoje rođake u više od 70 godina. Iz svih tih razloga je ponovno ujedinjenje Koreje prioritet", tvrdi Alejandro Cao de Benós.

Pyongyang se ni u kom slučaju neće riješiti nuklearnog arsenala

Kada su uvrede i prijetnje između dva predsjednika bile uobičajene, takav sastanak je izgledao nezamisliv. Međutim, unatoč prijetnjama, susret je konačno postao stvarnost. Što se promijenilo?

Cao de Benos kao najveću promjenu vidi vrhunac razvoja termonuklearnog arsenala Sjeverne Koreje, što je učinjeno zbog imperijalističke politike.

Ulaganje milijardi evra u putnu infrastrukturu zemalja NATO-a, kako bi se vojska brže raspoređivala, jasna je poruka Moskvi da ideja da NATO može da primenjuje silu nije samo puka demonstracija, već da se zaista misli ozbiljno, kaže za Sputnjik vojni analitičar Aleksandar Radić.

Evropska unija mogla bi da obezbedi milijarde evra za unapređivanje mostova i puteva kako bi zemlje-članice NATO-a mogle brzo da raspoređuju vojsku u slučaju krize, izjavila je komesarka EU za saobraćaj Violeta Bulc.

Evropska komisija predložila je budžet od čak 6,5 milijardi dolara za projekte unapređenja infrastrukture - puteva, luka i aerodroma.

Vojni analitičar Aleksandar Radić kaže da smo u poslednje vreme imali epidemiju pretnji na globalnom nivou u kojoj Rusi pokazuju rakete kao što su "Kindžal" i "Sarmat", a s druge strane Amerikanci su pokazali kako njihove rakete dejstvuju u Siriji.

On podseća da moderni svet definiše energetska bezbednost, a ništa manje važne nisu komunikacijska mreža i informatika. Ono što se podrazumevalo kod stvaranja nemačke države tokom francusko-pruskog rata, upravo zahvaljujući jakoj železničkoj mreži, u razvoju moderne tehnologije tradicionalne komunikacije na terenu su ostale po strani, kaže Radić za Sputnjik.

"Amerikanci su dramatično smanjili brojno stanje svojih snaga u Evropi u odnosu na hladnoratovsko vreme i prošlu dekadu. Devedesetih godina oni su imali izuzetno velike snage, garnizone sa oklopno-mehanizovanim brigadama, a onda su počeli da ih smanjuju, premeštaju nazad u Ameriku. Sad kad su formirali četiri ojačana multinacionalna bataljona za pribaltičke republike i taj pojas i kad tamo održavaju vežbe, ostalo je otvoreno pitanje da li su i komunikacije na osovini Zapad ka Istoku pogodne za brzi manevar snaga", kaže on.

Portparol ruskog Ministarstva odbrane Igor Konašenkov rekao je danas da su militanti "Slobodne sirijske armije" donijeli kanistere sa hlorom u naselje u sirijskom Deir ez Zoru i da prepremaju još jedan "hemijski napad na civile".

On je dodao da, prema informacijama iz nezavisnih kanala, komanda "Slobodne sirijske armije", uz pomoć pripadnika američkih specijalnih snaga, priprema seriju provokacija uz upotrebu toksične supstance u provinciji Deir ez Zor.

Ministarstvo odbrane navodi da će video snimak upotrebe hemijskih supstanci biti povod za napade koalicije na čelu sa SAD na sirijske institucije, prenio je "Sputnjik".

Rusko Ministarstvo upozorava da je neprihvatljivo korištenje provokacija radi destabilizovanja situacije u Siriji, naglasio je Konašenkov.

SAD, Velika Britanija i Francuska u aprilu su izvršili vazdušne udare na Siriju, optužujući Damask da je izvršio hemijski napad u Dumi.

Sirijske i ruske vlasti optužile su grupu "Bijeli šljemovi", koju finansiraju Amerika i Britanija, da je inscenirala napad da bi izazvala intervenciju Zapada.

Italija će odbiti dopustiti humanitarnom brodu s više od 600 migranata da pristane u bilo koju od njezinih luka i zatražila je od Malte da otvori svoja vrata za brod, rekla je u nedjelju njezina vlada.

Malta je odbila zahtjev rekavši kako nema ništa s operacijom spašavanja, otvarajući izglede za diplomatski spor između dviju zemalja Europske unije.

Potez novog talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija, koji je i čelnik desne Lige, predstavlja prvi potez u ostvarivanju izbornog obećanja da će zaustaviti priljev migranata u zemlju.

Samit najbogatijih zemalja svijeta G7, održan prošlog tjedna u kanadskom Quebecu, završio je fijaksom tj. čelnici tog elitističkog kluba nisu uspjeli pronaći kompromis s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom glede najvažnijih pitanja oko kojih se spore - američkih carina na uvoz aluminija i čelika, sporazuma o klimatskim promjenama i sporazuma o iranskom nuklearnom programu. A svega nekoliko dana uoči samita europski političari, naivno zadržavajući tračak nade za dogovor, poslali su u Washington pismo kojeg su potpisali ministri vanjskih poslova Velike Britanije, Njemačke i Francuske, kao i povjerenica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini. U pismu, adresiranom državnom tajniku Mike Pompeu i ministru financija Stevenu Mnuchinu, navedeno je: "Mi inzistiramo na dobivanju potvrde kako sankcije neće biti primjenjene na farmaceutsku i medicinsku industriju, energetiku, automobilsku indistriju, civilno zrakoplovstvo i građevinski sektor, a također, da se neće ticati bankovnih i financijskih kanala.

Članice EU i glavna povjerenica pozdravit će konstruktivni pristup SAD-a tom problemu. Kao saveznici, mi očekujemo da se Sjedinjene Države suzdrže od primjene mjera za nanošenje šteta interesima sigurnosti u Europi." Naravno, Trump je svima njima u Quebecu vrlo brzo pokazao "tko je pravi gazda" i koga se mora slušati, ostavši pri svojim ranijim stavovima. Štoviše, bio je prvi čelnik koji koji se "digao s pregovaračkog stola" i napustio Quebec u smijeru Singapura, gdje ga očekuje sastanak sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom. U međuvremenu je i preko twittera povukao svoj potpis sa zajedničke izjave nakon samita, optužujući za taj potez licemjerje kanadskog premijera Justina Trudeau koji s njim priča jedno, a potom nešto sasvim drugo. Onog istog, koji se prije nekoliko dana oštro obrušio na američku administraciju, nazvavši apsurdnom činjenicu kako ona uvoz kanadskog čelika i aluminija smatra opasnošću za američku nacionalnu sigurnost (jezična konstrukcija kojom Trump opravdava uvođenje carina prema drugim državama), imajući u vidu da se kanadskim čelikom izrađuju i američki tenkovi!

Trump je europske vođe prethodno neugodno iznenadio i izjavom, kako je Rusiju nužno vratiti u klub G7 koji upravlja svijetom. Na Trumpovu bačenu novu "kost razdora" u EU već se uhvatila Italija, čija se nova premijer Giuseppe Conte s tim prijedlogom odmah suglasio, dok su mu se njemačka kancelarka Merkel i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk ošto usprotivili.

Nakon fijaska kanadskog samita čelnici vodećih zemalja EU više uopće niti ne nastoje kriti ili umanjiti veličinu problema američko-europskih odnosa, već posve otvoreno govore o nastaloj krizi, optužujući Trumpa za svjesno ignoriranje opasnosti koja iz njegovih poteza proizlazi po nacionalne interese američkih prekoatlantskih saveznika.

Odmah možemo primijetiti kako u spomenutom pismu EU ministri niti jednom rječju nisu spomenuli iranski nuklearni sporazum, svjesni nemogućnosti Bruxellessa da u pravnom smislu bilo što konkretno učini u zaštiti interesa europskih tvrtki koje posluju s Iranom i posljedica od američkog sankcijskog "malja". Jer svega mjesec dana nakon što su EU čelnici zauzeli načelni stav (suprotan SAD-u) o iranskom nuklearnom sporazumu i nužnosti nastavka njegove primjene, europske rafinerije postupno obustavljaju uvoz iranske nafte (info: Reuters). A upravo je jeftina iranska nafta bila ključni čimbenik europskog čvrstog stava o potrebi očuvanju nuklearnog sporazuma i ne pristajanju na nove sankcije protiv Teherana. Međutim, sada, kada rafinerije obustavljaju njezin uvoz, službeni Bruxelless i političari ključnih EU zemalja (potpisnica sporazuma s Iranom) mogli bi razmotriti svoj stav po pitanju sporazuma, jer je nemoguće vjerovati kako bilo koji drugi projekti s Iranom, koliko god individualno bili unosni, mogu nadomjestiti ugroženi naftni biznis i (p)ostati dovoljno čvrsta podloga za nastavak borbe protiv Trumpa i njegove politike prema Teheranu (i EU).

Rizik od sukoba sa SAD-om i uvođenja američkih sankcija protiv tvrtki koje i dalje budu poslovale s Iranom najviše može ugroziti europske banke, i upravo zato osiguravajuća društva, prijevoznici i druge tvrtke postupno prekidaju svoje poslovne odnose s tom zemljom, jer daljnje poslovanje postaje sve složenije. Naime, Europska unija i pored dobre volje još uvijek nije uspjela urediti pravni okvir zaštite svojih tvrtki u odnosu na primjenu jednostranih američkih sankcija pa još uvijek, zapravo, vrijedi usmena preporuka Bruxellessa da tvrtke same odluče hoće li ili ne i dalje poslovati s Iranom.

Reuter, tako, citira riječi izvjesnog direktora rafinerije u Sardiniji: "Najbolje od svega je zaustaviti kupnju iranske nafte tijekom idućih 180 dana (rok kojeg je Trump dao europskim tvrtkama za prekid poslova s Iranom istječe 4. studenog o.g.). Još je uvijek nejasno što može učiniti američka administracija, ali u praksi mi možemo doći u probleme."

Praktički, i svi drugi veliki europski energetski igrači, poput francuskog "Total"-a (najvećeg europskog naftnog prerađivača), talijanskog "Eni"-ja, španjolskih "Repsol"-a i "Cepsa" i grčkog "Hellenic Petroleum"-a, pripremaju se za obustavu kupnje iranske nafte. Na njih otpada oko jedna petina ukupnog iranskog izvoza nafte. Iran najviše nafte izvozi u Aziju, prije svega u Kinu i Indiju kojima osigurava gotovo trećinu njihovih ukupnih uvoznih potreba.

Problemi za EU i Iran

Sve ove informacije ukazuju kako europske tvrtke ne razumiju konačan stav Bruxellessa i da iz njegovih dosadašnjih poteza ne vide nikakve stvarne želje za suprostavljanje SAD-u po iranskoj problematici, a slične signale dobivaju i iz svojih matičnih vlada. A ukoliko nema sigurnih jamstava, rizici se drastično povećavaju i tvrtke koje ostvaruju enormne prihode u SAD-u to ne žele ugroziti poslovanjem s Iranom. Iran, ruku na srce, ipak nije ono tržište zbog kojeg će se EU birokrati "tući" sa SAD-om. Oni se Washingtonu nisu usudili suprostaviti niti po pitanju puno unosnijeg - ruskog tržišta, a kamo li će to učiniti sada. Iz toga proizlazi slijedeće: iranski nuklearni sporazum je mrtav ili će to postati uskoro - a gotovo sigurno nakon 4. studenog, kada ističe Trumpov "ultimatum" europskim tvrtkama da se povuku iz poslova s Iranom ili im, u suprotnom, slijede sankcije. Do tada će se povlačenje europskih tvrtki iz Irana nastaviti geometrijskom progresijom.

Osim toga, Bruxelless više neće biti u stanju Iranu davati jamstva o otvorenosti EU bankarskog sektora, što će ubrzati odluku Teherana o napuštanju nuklearnog sporazuma, što će, opet, imati snažne geopolitičke implikacije na čitav Bliski istok ali i globalno, u narednom srednjoročnom razdoblju. Jer Iran se u takvim uvjetima nema razloga jednostrano (ukoliko izdvojimo Kinu i Rusiju) pridržavati sporazuma koji mu je primarno omogućavao oporavak energetskog sektora, za čiju je modernizaciju Teheranu potrebno 90 milijardi dolara. Zatvaranje pristupa europskim bankama i gubitak investicija od strane europskih tvrtki po Teheran može imati dalekosežne posljedice. Npr. samo je francuski gigant "Total" u lipnju 2017. g. s Iranom sklopio sporazum o namjeri investiranja u najveće iransko i svjetsko plinsko nalazište Južni Pars, vrijedan ogromnih 4,5 milijardi dolara. Iranski ministar za naftu Bijan Zangeneh (inače, lobist "Total"-a) je 17. svibnja izjavio kako će izgubljeno mjesto Total-a na tom nalazištu zauzeti kineski državni energetski div CNPC. Taj je sporazum bio izrazito povoljan za francusku tvrtku jer je njime Iran po prvi put dozvolio nekoj stranoj tvrtci udio u projektu veći od 40%. U projektu Južni Pars Total je dobio 50,1% udjela, kineski CNBC - 30%, a brazilski "Petrobras" 19,9%.

Iran već sada osjeća pad izvoza nafte, pa je on u ožujku, u usporedbi s ožujkom 2017. manji za 21%. Prije svega se to osjeća na istočno-azijskom tržištu, koje je i glavno za izvoz iranske nafte. Kineski uvoz iranske nafte smanjio se za 28%, indijski za 20%, a južnokorejski za 19%. Ta tendencija, koja opasno prijeti iranskom gospodarstvu, podsjeća na stanje prije potpisivanja nuklearnog sporazuma, kada se iranski izvoz nafte u razdoblju od 2010.-2015.g. smanjio s 2,5 na 1,5 milijuna barela. Nakon ukidanja sankcija Iran je ne samo uspio dostići prijašnju razinu izvoza nafte, već je i nešto povećati.


Teheran je itekako svjestan težine mogućih posljedica američkog pritiska na EU. Zato on neprestano upozorava Bruxelless na nužnost davanja konkretnih jamstava, a ne samo deklarativne potpore sporazumu s Iranom. Teheran odašilje i praktične signale, poput nedavnog pisma Međunarodnoj organizaciji za atomsku energiju o početku procesa intenziviranja obogaćenja urana u okviru proizvodnje novih centrifuga IR-6 i IR-8.

U isti kontekst možemo staviti i nedavnu izjavu Ali Agbara Velayatija (savjetnika iranskog vrhovnog vođe Alija Hameneija) adresiranu Rusiji, u kojoj kaže, kako je Iranu nužan povratak na Istok, a ne na Zapad. Neovisno o tome, kaže Velayati, što je Rusija u prošlosti ponekad kršila preuzete obveze, europske države pokazale su još manju sigurnost, a iranski nacionalni interesi diktiraju nužnost zbližavanja s Rusijom i Kinom. Istodobno je Velayati oštro krizizirao bivšu iransku vladu koja je potpisala nuklearni sporazum, nadajući se približavanju Washingtonu, što je usporedio s bivšim premijerom Mohammadom Mossadikom, koji se 1953.g. nakon sukoba s Velikom Britanijom zaigrao sa SAD-om i od njih bio svrgnut. Prošli tjedan, na samitu Šangajske organizacije za suradnju (ŠOS) u Kini, sastali su se ruski čelnik Vladimir Putin i iranski predsjendik Hassan Rouhani, i najavili nužnost jačanja suradnje dviju država po svim sferama. Upravo je Rusija, i sama izložena Zapadnim sankcijama, ona zemlja koja bez veće bojazni može stati u zaštitu Irana bilo u vojnom ili gospodarskom smislu. Ona je s Teheranom nedavno već potpisala sporazum o reeksportu iranske nafte, zarada od čega bi išla u zajedničke investicijske projekte.

Ali probleme neće imati samo Iran, već i svi uvoznici nafte. Jer od 4. studenog svjetsko naftno tržište može ostati bez 500 tisuća barela iranske nafte dnevno, što će biti osjetni udarac, koji će dodatno isprovocirati porast cijena "crnog zlata". Do tog datuma mnoge tvrtke će nastaviti kupovati iransku naftu, a što će biti poslije nitko ne zna. Japan - četvrti najveći uvoznik nafte iz Irana (poslije Kine, Indije i EU), već je u ožujku najavio prekid uvoza nafte iz Irana. Indija je najavila nastavak uvoza nafte iz Irana (uz smanjenje količine), Kina će ga vjerojatno i sama ograničiti, ali uz jedan važan dodatak: kineske naftne tvrtke jedva čekaju zauzeti mjesta europskih energetskih tvrtki koje su investirale ili to žele činiti na bogatim iranskim naftnim i plinskim nalazištima. Kina ima veliki broj tvrtki koje ne posluju na američkom tržištu pa time nisu izložene nikakvim poslovnim rizicima, kakvi, primjerice, prijete europskim tvrtkama.

EU može odgovoriti na američke carine ali...

Ono područje na kojem će Bruxelless ipak pokušati uzvratiti Washingtonu jest uvođenje carina. Naime, američke carine na uvoz europskog čelika i aluminija ozbiljno prijete europskim interesima - od neposrednih financijskih šteta do gubitaka velikog broja radnih mijesta. Međutim, europski protuodgovor otvara prostor uvođenju novih američkih carina, poput onih na uvoz eurospkih automobila (od svh navedenih mjera najviše stradava Njemačka), a to, u konačnici, može dovesti do početka stvarnog trgovinskog rata. Neovisno o svemu i EU i Kanada SAD-u prijete protumjerama. Kina, koja je otvorena za pregovore o riješenju spora, upozorava, kako će i ona odustati od svojih trgovinskih obveza prema SAD-u ukoliko Trump realizira svoje nedavne prijetnje o uvođenju carina protiv Pekinga na robe u iznosu od 50 milijardi dolara, usprkos prethodno postignutog sporazuma s Kinom o povećanju američkog izvoza u tu zemlju i kineskog snažnijeg otvaranja za inozemne investicije pod povoljnijim uvjetima nego što je to bilo do sada, uključno i mogućnost posjedovanja većinskog paketa dionica za strance u projektima na kineskom tržištu. Kina ne želi eskalaciju napetosti u sferi trgovinskih odnosa ali će znati zaštititi svoje interese.

Zbog svega ovog treba postaviti ključno pitanje: što SAD dobiva u geopolitčkom i geoekonomskom smislu ukoliko iz Irana istjera europske tvrtke (američke u Iran ionako ne mogu doći) ukoliko njihovo mjesto zauzmu Kinezi, Indijci, Rusi? Ipak je Europska unija ključni američki saveznik - i u gospodarskom i vojnom smislu. Jer svi ovi i slični američki potezi protekcionističkog karaktera, koliko god imaju pozitivan učinak na američko gospodarstvo, dugoročno će imati vrlo štetne ne samo političke posljedice i po same Sjedinjene Države. Američka vanjska politika od Drugog svjetskog rata na ovamo, iako vođena čistim pragmatizmom i lišena bilo kakve ideologije i svjetonazora, nikada nije imala za cilj isključivo osiguranje američkih ekonomskih interesa. Ona je uvijek težila očuvanju američkog imidža kao globalnog nositelja ideala sloboda, ravnopravnosti, borbe protiv diktatura i ugnjetavanja, što je SAD-u, u kombinaciji s vojnom i gospodarskom snagom, i omogućavalo najveći utjecaj u svijetu. S tim je ciljem Washington ubrizgavao velike novce u klasičnu propagandu, prikrivenu potrebom razvoja tzv. civilnog društva, NVO-a, pomaganjem tzv. neovisnih medija, s pomoću kojih se najprije prikriveno, a potom sve više i otvoreno miješao u unutarnje političke borbe njemu bitnih država. Moderni protekcionizam, kojeg upravo pokreće Trumpova administracija, iz temelja mijenja te američke, desetljećima građene vanjskopolitičke smjernice djelovanja, a time i ukupni globalni poredak koji više nikada neće biti onakav na koji smo navikli do sredine drugog desetljeća 21. stoljeća.

Kako će se u svom tom kaosu snaći Europska unija, kao najslabija karika unutar kluba novih globalnih centara moći, ostaje nepoznanica. Pri tom su sve opcije otvorene: od njezinog unutarnjeg preustroja kroz uspostave zona "različitih brzina", okretanja Istoku, pa do konačne disolucije i dezintegracije. Ali EU političke elite, budimo iskreni, nemaju niti operativnu mogućnost niti nužnu razinu političke volje za pravu borbu, koja, kada je u pitanju bitka za globalni utjecaj, nikada ne može proći bez nužnih žrtava. Europa se, ukoliko ćemo iskreno, niti Hitleru nije usudila pokazati zube, već je radije, bez prave borbe (čast izuzetcima) prihvatila vlast Trećeg Reicha. Europskim je elitama i birokratima i danas od bilo kakve žrtve ipak puno miliji njihov komformizam, pa makar on značio i vječni pogled u američku stražnjicu. I Trump to jako dobro zna.

Politički vođe i stručnjaci iz poslovnog svijeta - industrije, financija, znanstvenih krugova i medija sudjelovali su na godišnjem sastanku elitističkog kluba Bilderberg, koji se od četvrtka do nedjelje održavao u Torinu.

Organizatori sastanka objavili su kako je u njegovom radu sudjelovao 131 sudionik iz 23 zemlje svijeta, između ostalih i: šef bilderberškog "organizacijskog odbora" i jedan od vodećih francuskih biznismena Henri de Castries, predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma, Borge Brende, predsjednici mega-korporacija Airbus, DeepMind i Total, guverner Bank of England Marc Carney, šef Ryanaira Michael O'Leary. Među pozvanim osobama bili su i srpska premijerka Ana Brnabić, bivši američki državni tajnik Henry Kissinger, bivši direktor CIA-e David Petraeus, glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg i mnogi drugi.

Glavne teme razgovora ove godine objavljene su od strane organizatora dan uoči početka konferencije, što je omogućilo uvid koji globalni problemi primarno tište svjetsku elitu u 2018. godini. Evo ih, po redu nabrojanih: europski populizam, problem nejednakosti, budućnost radnih mijesta, umjetna inteligencija, SAD u iščekivanju izbora, sloboda trgovine, američko svjetsko liderstvo, Rusija, kvantno računanje, Saudijska Arabija i Iran, postistinski svijet i tekuća zbivanja.

Postojano se razmatraju problemi poput porasta protu-establišmentske politike i populizma u Europi, stalne nejednakosti, odnosi Zapada s ponovo snažnom Rusijom, Saudijskom Arabijom i iranskom vladom. Druge teme, poput onih iz domene kvantne znanosti i umjetne inteligencije, ukazuju na neodređenost u smislu odnosa čovječanstva i tehnologija.

Neovisno o svemu ipak su dominirale teme iz politike i geopolitike, a prije svega teme o Rusiji, Bliskom istoku, globalnom američkom vodstvu i američkoj unutarnjopolitičkoj situaciji u kontekstu nadolazećih izbora za Kongres u studenom ove godine. Dolazak američkog predsjednika Donalda Trumpa u Bijelu kuću promijenio je stari način vođenja politike i najavio dolazak "politike otpadnika" na vlast. Skandali, povezani s masovnim korištenjem društvenih mreža i medija zbog utjecaja na izbore, rušenje granica između stvarnosti i fikcije, tzv. postistinski svjet, sve su to bile teme o kojima su moćnici prošli tjedan razgovarali u Torinu.