Dobrodošli na Sott.net
Pet, 18 Ruj 2020
Svijet za ljude koji misle

Tajna povijest
Karta

Book 2

Pomna kritika ljevice Dostojevskog - još uvijek relevantna!

Vera Biron / Dostoevsky Museum
© Vera Biron / Dostoevsky Museum
"Ljudi zapravo ne žele kraj patnji u svim slučajevima...Potrebni su im izazovi da bi osjetili uzbuđenje pobjede, krivnju zbog svojih postupaka kako bi imali priliku iskupljenja, i mogućnost odbijanja i mržnje da bi osjetili bilo koji duboki oblik ljubavi."
Uvod
"Platon, Rousseau, Fourier, aluminijski stupovi - sve je to dobro samo za vrapce, a ne za ljudsko društvo. Ali s obzirom da je budući oblik ljudskog društva potreban upravo sada, kada smo napokon spremni poduzeti korake, kako bih spriječio daljnja razmišljanja o toj temi, predlažem svoj vlastiti sustav svjetske organizacije. Evo ga!" rekao je tapkajući svoju bilježnicu. "Htio sam što je moguće kraće objasniti svoju knjigu na ovom sastanku, ali vidim da je potrebno pružiti puno usmenog pojašnjenja; stoga će moja cijela eksplikacija potrajati barem deset večeri, što odgovara broju poglavlja u mojoj knjizi." (Čulo se još smijeha) "Štoviše, moram unaprijed izjaviti da moj sustav još nije dovršen." (Opet smijeh) "Izgubio sam se u vlastitim podacima i moj zaključak je u suprotnosti s izvornom pretpostavkom od koje sam započeo. Počevši s neograničenom slobodom, završavam s neograničenom despotizmom. Moram dodati, međutim, da ne može biti drugog rješenja za socijalni problem osim mog." - Fjodor Dostojevski, Bjesovi
U svojoj sjajnoj, ako predugačkoj knjizi Bjesovi, ruski romanopisac Fjodor Dostojevski plete crnu komediju o grupi radikala koji žele zauzeti mali ruski grad kao odskočnu dasku za opću revoluciju. Većina njih ponavlja otrcane fraze o tome kako će njihova utopija biti najbolja za sve, izražavajući univerzalno suosjećanje i naklonost sa siromašnim i onima bez vlasništva. Ali u njihovom se osobnom ponašanju nijedno od ovih uobraženja ne može vidjeti. Na njihovim sastancima radikali su tašti, precjenjuju svoje sposobnosti i neprestano teže nadvladati jedni druge. Daleko od toga da zaista vjeruju u jednakost, svaki radikal pokušava nadmašiti ostale svojim prenemaganjima o tome koliko im je stalo ili razvijajući sve radikalnije "sustave" kako bi dokazali svoju genijalnost. Parodija doseže vrhunac s intelektualcem Shigalyovom, koji je neslužbeni glavni filozof grupe. Govori na njihovom sastanku izražavajući navodnu želju za savršenim društvom, ali priznaje da je njegova prvotna želja za postizanjem neograničene slobode završila pozivom na "neograničen despotizam". Ispada da je Shigalyov sustav, za njega jedino "rješenje društvenog problema", oduzimanje sve slobode od 90 posto stanovništva i predavanje moći maloj grupi koja će sve organizirati. Nije teško pogoditi tko će biti članovi ove skupine i voditi mase.

Njih vodi Peter Stepanovich, nevoljeni sin akademika niske razine koji je uživao u neznatnoj slavi u malom gradu. Stepanovich je karizmatičan i manipulativan, neprestano se zalažući za revolucionarno nasilje. U trenutku slabosti priznaje da mu na kraju cilj nije stvoriti utopijsko društvo. Vođen ogorčenjem prema svom ocu i blistavom životu kojeg utjelovljuje, Stepanovich u konačnici zapravo želi moć i nasilje. On i njegovi sljedbenici maskiraju takve demonske nagone pod krinkom ugodnih i pametno zvučajućijh egalitarnih otrcanih fraza i samohvalisavih izjava suosjećanja za svijet. Dostojevski u konačnici uspoređuje te progresivne radikale sa svinjama opisanim u Lukinu evanđelju, koje su posjednute đavolima, otrčale u jezero i utopile se. Dostojevski je predskazao da će sotonske ideje koje su propagirane u Rusiji u 19. stoljeća dovesti do uništenja njihovih sljedbenika i mnogo drugih žrtava. Mnogi ovo smatraju proročanstvom, s obzirom na to što se na kraju dogodilo nakon što su boljševici preuzeli vlast.

Komentar: Ova kritika Dostojevskog je također relevantna za shvaćanje postupaka radikalnih prosvjednika pokreta Black Lives Matter. Tim radikalima životi Afroamerikanaca nisu zapravo na prvom mjestu...

Pogledajte: "Wokeness": Povratak srednjovjekovnog ludila

Kako ljevica sada kontrolira svaku polugu moći, suočavamo se s promjenom režima

Diverzija COVID-Black Lives Matter: "Šok terapija" iza dimne zavjese histerije i rasne netrpeljivosti


Dig

"Grozno iznenađenje" u Velikoj Britaniji: Pronađen čovjek iz željeznog doba pokopan licem prema dolje, vezanih ruku na leđima

skelet
© HS2 / PA
Skelet čoveka za koga se veruje da je žrtva ubistva još iz gvozdenog doba pronađen je u Velikoj Britaniji tokom kopanja za brze železnice u blizini Vendovera.

Arheolozi su ostali zapanjeni kad su videli skelet odraslog muškarca sahranjenog licem na dole u rupi, sa vezanim rukama, na farmi Vellvick tokom radova na prjektu za HS2 (brze železnice).
farma

War Whore

Japanska invazija na istočni Sibir koja je odigrala bitnu ulogu u trasiranju savremene svetske istorije

Japanski propagandni plakat

Japanski propagandni plakat
Japanski vojni brod "Ivami" ukotvio se u luci u Vladivostoku 12. januara 1918, događaj skromnih proporcija na osnovu kojeg se verovatno nije mogla naslutiti potonja drama - to da će u narednih par godina u Rusiju pokuljati oko 120.000 Japanaca koji će prodreti sve do Bajkalskog jezera i gradova Čite i Irkutska u pokušaju da otkinu skoro pola njene teritorije.

Simbolično, a za Ruse verovatno ironično, to plovilo s kojeg su se u Vladivostok iskrcali prvi japanski vojnici, ostrvska carevina je zaplenila upravo od ruske mornarice 13 godina ranije u ratu između dve države za dominaciju nad Korejskim poluostrvom i Mandžurijom, koji je Zemlja izlazećeg sunca rešila u svoju korist.

Opadanje moći evropskih sila tokom Prvog svetskog rata prilika za Japan

Velike zapadne sile Velika Britanija i Francuska i njihovi saveznici su pri kraju Prvog svetskog rata iz više pravaca uputili svoje trupe u Rusiju, zvanično, da bi postavljanjem nove vlade u Moskvi izdejstvovale poništenje separatnog sporazuma o miru koji su Lenjinovi boljševici potpisali s Nemačkom i tako ponovo uspostavili Istočni front.

Još jedan cilj intervencije bio je da se zaštite ranije isporučene rezerve oružja zapadnog porekla, koje je ležalo u magacinima u ruskim lukama i pretilo da padne u nemačke ruke zbog urušavanja ruske države.

Može se, međutim, reći da je strano uplitanje, zapravo, imalo za cilj i sprečavanje širenja komunizma i oportunističko slabljenje, pa i podjarmljivanje Rusije, koja je bila konkurent zapadnim silama u borbi za politički i ekonomski uticaj u istočnoj i centralnoj Aziji i na Balkanu.

Međunarodna intervencija u Rusiji je za Japan bila neočekivani poklon. Kina, prema kojoj je Tokio gajio velike pretenzije, nakon republikanske revolucije i pada carske dinastije u 1912. bila je politički rascepkana, ekonomski i vojno slaba.

Istovremeno, Rusija, koja je bila protivteža japanskom vojnopolitičkom uticaju i teritorijalnim pretenzijama u severoistočnoj Aziji, bila je teško uzdrmana gubitkom blizu dva miliona života i teritorija u onome što su danas Ukrajina, Belorusija i baltičke republike.

Nju je upravo počeo i da izjeda težak građanski rat između komunista (boljševika) i monarhista i republikanaca antikomunističke orijentacije (belogardejaca).

Povrh svega toga, sada se pripremala velika spoljna intervencija koja je pružala priliku za legitimno uplitanje Japana u unutrašnja pitanja Rusije, glavnog i dugogodišnjeg takmaca u jagmi za kineske i korejske teritorije i resurse.

Štaviše, pored Rusije, Veliki rat je značajno oslabio i druge pretendente na Tihi okean i kineske gradove, Veliku Britaniju i Francusku, dok Sjedinjene Američke Države, iako su krajem devetnaestog veka zagospodarile Filipinima, još nisu imale dovoljno snažno vojno-ekonomsko prisustvo u Pacifiku da bi se pitale u vezi sfera uticaja na samom azijskom kontinentu.

Japan, koji se u Prvom svetskom ratu stavio na stranu Antante, već je bio prigrabio nemačke teritorije u Tihom okeanu poput Karolinških, Marijanskih i Maršalskih ostrva.

Krunska nagrada za angažovanje na strani Francuske i Velike Britanije u tom sukobu za Japan je bilo kinesko lučko naselje Ćingdao, koje je tokom šesnaestogodišnje nemačke kolonijalne uprave, izraslo u moderan, dobro isplanirani grad sa pristaništima, fabrikama i puno škola.

Sve to u japanskom vrhu je potpirilo nacionalističke ambicije o tome da bi Japan uskoro mogao da zagospodari Kinom i, šire, celom Azijom, te tako postane kontinentalni kolonijalni gospodar i sila u potpunosti ravnopravna sa zapadnim - Tokiju, koji je bio željan ruda, hrane i međunarodnog prestiža, činilo se, bio je otvoren put za teritorijalnu i ekonomsku ekspanziju u severoistočnoj Aziji i na Pacifiku.

Komentar: Za više informacija o sukobu između Rusije i Japana pročitajte:


Dig

U Mexico Cityju pronađeni ostaci vladarske palate Asteka

Arheolozi kažu da je pod vjerojatno bio dio dvorišta
© INAH
Arheolozi kažu da je pod vjerojatno bio dio dvorišta
Nedeleko od centralnog trga u Mexico Cityju arheolozi su pronašli ostatke vladarske palate iz doba drevne civilizacije Asteka, otkrivene ispod ostataka kuće koju je kasnije za sebe izgradio španski osvajač Hernan Cortes.

Bazaltni podovi otvorenog prostora, koji je nekada bio dio palate astečkog vladara Axayacatla, pronađeni su duboko ispod temelja veleljepne zgrade koja se danas nalazi na tom mjestu, a čije je renoviranje u tom trenutku bilo u toku.
Podovi su bili dio otvorenog prostora u palači Axayácatl
© Reuters
Podovi su bili dio otvorenog prostora u palači Axayácatl

Attention

Incident u Dyatlovom prolazu: Istražitelji tvrde da su pronašli pravi uzrok tajanstvene smrti iz 1959. - jesu li?

misterija
© dyatlovjournal / Instagram
Skijaši ekspedicije Dyatlov Pass
Strašna, neobjašnjiva smrt sovjetskih planinara 1959. godine na severnom Uralu, na prelazu Djatlov inspirisala je bezbroj teorija poput od onih o vanzemaljcima i nepoznatim letećim objektima pa sve do tajnih vojnih testova.

Istraga o tom događaju pokrenuta je ponovo i sada su ruski istraživači otkrili da je grupu ubio "gnev prirode".

Grupu od deset ljudi su činili studenti Uralskog politehničkog instituta. Na čelu grupe bio je student Igor Djatlov, po kom je prolaz na kom se tragedija dogodila i dobio naziv. Ekspedicija je krenula na put 23. januara. Za 18 dana grupa je trebalo da pređe oko 350 kilometara, uz penjanje na vrhove Otorten i Ojko-Čakur.

U početku je sve bilo u redu o čemu svedoče i mnoge fotografije članova grupe koji na njima izgledaju srećno. Međutim planinari se nisu pojavili u selu Vižaje 14. februara kako je bilo predviđeno planom puta, pa je za njima krenula potraga.

Komentar: Pogledajte više na ovu temu: I na engl. jeziku: Incident Dyatlov Pass: Tko je ili što ubio ruske planinari? RT istražuje


Boat

Indijanci su prije 800 godina stigli do Polinezije, i povezali s otočanima - stoljećima prije nego što su europski istraživači stigli na Tihi ocean

Mjesto Tongariki na Rapa Nui (Uskršnji otok).
© Andres Moreno-Estrada
Analiza genetskih signala otkrila je da se događaj dogodio oko 1150. godine nove ere - za vrijeme srednjeg vijeka Europe - i, rekao je dr. Ioannidis, "približno u vrijeme kad su ove otoke izvorno naseljavali lokalni Polinezijci" Slika, moai na Rapa Nuiu, ili na Uskršnjem otoku , Prema istraživačima, miješanje polinezijske i indijanske DNK počelo je ovdje nešto kasnije nego na otocima Južni Marquesas, otprilike 1380.
Američki Indijanci i Polinežani, premda razdvojeni golemim oceanskim prostranstvom, imali su kontakte još 1200. godine i ostavili neporecive dokaze tog susreta u DNK-u današnjeg stanovništva, zaključak je studije objavljene u časopisu Nature.

Istraživači još ne mogu reći jesu li narodi iz današnje Kolumbije i Ekvadora došli na otočiće u središtu Tihog oceana, ili su pak polinezijski pomorci došli u Južnu Ameriku.

No sigurno je jedno, pokazuje ova studija objavljena u srijedu, američki Indijanci i Polinežani su se križali stotine godina prije dolaska Europljana na to područje, napose u Francusku Polineziju.
dnk indijanci polinezija

Istraživači iz SAD-a i Meksika koristili su opsežne genetske analize kako bi pokazali kako suvremene polinezijske populacije sadrže tragove DNK Indijanca. Statistička analiza otkrila je da se pretpovijesna polinezijska populacija prvi put susrela i ispreplela s ljudima iz onoga što je danas Kolumbija oko 1.150.

Hourglass

Podvodne špilje u Jukatanu nekada su bile domaćin najstarijim poznatim rudnicima okera

podvodna špilja

U podvodnim špiljama u blizini Tuluma u Meksiku nalaze se najstariji rudnik ikad pronađene u Americi
Otkriće predstavlja pravu "vremensk kapsulu" i daje redak uvid u život nekih od prvih stanovnika Amerike, koji su živeli u Jukatanu hiljadama godina pre uspona drevne države Maja.

U proleće 2017. godine par ronilaca ronio je kroz uske prolaze pećine ispunjene vodom ispod meksičkog poluostrva Jukatan. Preronili su gotovo pola milje kroz pećinski sistem, vijugajući oko stena, kad su napokon stigli do "praga" od oko 28 centimetara.

"To je bio portal koji vodi na drugu stranu", priseća se jedan od ronilaca, Sem Mejčem, direktor istraživačkog centra Kintana Ro (Quintana Roo Aquifer System Research Center - CINDAK).

U komori na koju su naišli, koja je ležala iza malog prolaza bio je prizor očuvan u zapanjujućim detaljima: drevno nalazište crvenog okera, pigmenta starog 11.000 godina, sačuvano sa alatom i mestom gde se ložila vatra. Rudnik, opisan u novoj studiji objavljenoj 3. jula u časopisu Science Advances, jedno je od retkih arheoloških nalazišta koje otkriva gde su i kako drevni ljudi iskopavali živopisne pigmente koji su korišćeni u razne svrhe, uključujući i pogrebne rituale, oslikavanje pećina, pa čak i za kreme za sunčanje.

"Provela sam dosta vremena zamišljajući različite načine na koje su ljudi u prošlosti mogli da prikupljaju mineralne pigmente", kaže autor studije Brendi Mekdonald, arheolog sa Univerziteta u Misuriju i stručnjak za oker pigmente.

"Kad sam videla nalazište u ovako očuvanom stanju, to me je jednostavno oduševilo".

Otkriće takođe daje redak uvid u život nekih od prvih stanovnika Amerike, koji su živeli u Jukatanu hiljadama godina pre uspona drevne države Maja, piše National Geographic.

War Whore

Sukob između Rusije i Japana koji se smatra nultim svetskim ratom

russia japan war
Rusko-japanski rat s početka 20. veka prvi je moderni sukob u kojem je jedna azijska država savladala evropsku silu. Pojedini istoričari nazivaju ga "nultim svetskim ratom" u želji da istaknu kako je on, kao izraz ambicije "mladih" sila, koje su započele ekonomski i vojni rast u 19. veku, da preotmu teritorije i resurse od viševekovnih "starih" sila, po karakteru sličan Prvom svetskom ratu.

Rusko-japanski rat 1904-1905. godine prvi je moderni sukob u kojem je jedna azijska država porazila neku evropsku silu.

Taj sukob se odvijao u Mandžuriji, Severnoj Koreji i na Kamčatki, te u Žutom i Japanskom moru.

Rat je, nakon neuspelih pregovora sa Moskvom u kojima je tražio pravo za dominaciju nad čitavim Korejskim poluostrvom, započeo Tokio, nezadovoljan i ruskim prisustvom u Mandžuriji, kao i time što mu je intervencijom stranih sila oduzeta luka Port Artur, koju je deset godina ranije osvojio u ratu s Kinom.

Sukob je upravo otpočeo iznenadnim japanskim napadom na tu luku na poluostrvu Lijaodong, na koju je Moskva imala koncesiju i koja je za Rusiju bila od vitalnog značaja kada je u pitanju njeno vojno i ekonomsko prisustvo u Tihom okeanu, s obzirom na to da luka u Vladivostoku nije bila upotrebljiva nekoliko meseci godišnje zbog leda.

Baltička flota u Tihom okeanu

Sudar između dve države poznat je u analima ratovanja po epskom putu Baltičke flote, čiji je najveći deo oplovio više od pola Zemljine kugle kako bi pokušao da iz blokade u Port Arturu izvuče brodove Pacifičke flote.

Naime, mada je njen manji deo prošao kroz Suec, glavnina flote se nakon Severnog mora i La Manša uputila kroz Atlantski okean oko Afrike, u Indijski i, konačno, Tihi okean, zbog zabrinutosti da bi duboki gaz brodova mogao da onemogući plovidbu kroz veštački kanal koji razdvaja Afriku i Aziju.

Kuriozitet je da su brzo nakon isplovljavanja plovila Baltičke flote greškom po magli otvorila vatru na britanske ribarske brodiće, usmrtivši tri osobe, što je izazvalo veliki gnev u Londonu i umalo dovelo do rata između dve države.

Glavnina Baltičke flote tako je prevalila 33.000 kilometara da bi gotovo u potpunosti bila uništena u velikoj bici u moreuzu Cušima, u blizini japanskog ostrva Kjušu, gde je, prvenstveno zbog tehnološke inferiornosti i loše obučenosti, potopljeno i zarobljeno čak 30 njenih brodova.

Bitne političke i vojne posledice rata

Sporazum o završetku neprijateljstava je potpisan u američkom gradu Portsmutu na granici između država Nju Hempšir i Mejn, uz posredstvo tadašnjeg predsednika SAD Teodora Ruzvelta, koji je za taj napor dobio Nobelovu nagradu za mir.

Rusija je, izgubivši čitavu Pacifičku i Baltičku flotu, praktično prestala da bude pomorska sila. Prva je, opkoljena u luci Port Artur s mora i kopna, uništena konstantnim, teškim bombardovanjem. Druga je izgubila čak 5.000 ljudi u bici kod Cušime.

Evroazijska carevina je bila prisiljena da se odrekne suvereniteta nad južnim Sahalinom, kao i pretenzija na severni deo Korejskog poluostrva.

Gubitak života i veliko zaduživanje u inostranstvu za potrebe rata dodatno su doprineli već postojećem nezadovoljstvu vlašću dinastije Romanovih, odnosno Prvoj ruskoj revoluciji 1905. godine koja je okrnjila moć i ugled cara Nikolaja Drugog.

S druge strane, Japan je bio razočaran rezultatima mirovnog sporazuma jer ga je diplomatski pritisak zapadnih sila, pre svega Amerike, ostavio bez teritorija u Mandžuriji i severnog dela Sahalina.

U ostrvskoj carevini čak su izbili ulični protesti jer je građanstvo bilo ogorčeno time što Rusi, kao poražena strana, nisu bili prisiljeni da plate ratne reparacije kako je to bilo uobičajeno - porodice poginulih japanskih vojnika su se nadale da će im ruski novac nadomestiti ekonomski gubitak prouzrokovan gubitkom muških glava u ratu.

Međutim, pobeda protiv Carske Rusije Tokiju je omogućila da učvrsti svoj vojnopolitički uticaj na Korejskom poluostrvu, odnosno, proglasi Koreju svojim protektoratom. Pet godina kasnije (1910) Japan je u potpunosti anektirao Korejsko poluostrvo.

Takođe, trijumf je Zemlji izlazećeg sunca omogućio da stekne uporište u severnoistočnoj Kini kroz koncesije na železničke pruge u južnoj Mandžuriji i Port Artur, te prigrabi južni Sahalin.

Pored teritorija i samopouzdanja, pobeda je Japanu donela i mnogo željeni međunarodni prestiž. Donekle paradoksalno, zahvaljujući klanici u kojoj je život izgubilo više od 150.000 vojnika sa obe strane, Zemlja izlazećeg sunca je konačno stekla priznanje evropskih kolonijalnih sila da je civilizovana država i ravnopravni član međunarodne zajednice.

Japan je u tom trenutku već više od tri decenije grčevito pokušavao da sprovede modernizaciju i napravi iskorak iz feudalnog sistema u kojem je zemlja bila administrativno izdeljena na posede, od kojih je svaki imao svoje vojne snage i edukativne institucije u modernu državu sa ustavom, stajaćom vojskom i vojnom obavezom za sve mladiće, savremenim naoružanjem i naprednim tehnologijama kao što su železnica ili parni brodovi, te centralizovanim školskim sistemom u kojem deca iz cele zemlje uče po istom programu.

Takođe, Japan je već dugo ulagao u predstavljanje svoje kulture - arhitekture, slikarstva, zanata i dizajna - u velelepnim paviljonima na svetskim izložbama u Velikoj Britaniji, Francuskoj i SAD.

Njegovi intelektualci iz petnih žila su se trudili da na engleskom Zapadu objasne domaću tradiciju i običaje, kao što su borilačke veštine i samurajski kodeks, japanski budizam, estetika i drugo.

Ti grčeviti napori krajem 19. veka su izazvali veliko zanimanje umetnika i intelektualaca na Zapadu, pa čak i jagmu za japanskim umetninama i zanatskim proizvodima kao što su kimona, lepeze i grafike, ali među državnicima i vojnim stratezima na Zapadu i dalje je vladalo uverenje da ostrvska carevina nije ni tehnološki ni organizaciono sposobna da se ozbiljno suprotstavi evropskim silama.

Prelazak iz 19. u 20. vek je i vreme kada je pod plaštom nauke, na osnovu proučavanja kulture, ali i fizičkih karakteristika poput veličine i oblika lobanje, na Zapadu promovisan otvoreni rasizam, u sklopu čega su istočni Azijati bili shvaćeni kao fizički i mentalno inferiorna rasa - kao suštinski nedozreli i pasivni narodi koji se ne rukovode razumom, već emocijama i kojima stoga treba vođstvo superiorne bele rase.

Japanska pobeda bacila je veliki veo sumnje na ta gledišta. Nakon rata u Japan su pohrlili ruski novinari, naučnici i avanturisti ne bi li odgonetnuli zagonetku o tome kako je uspeo da porazi njihovu zemlju. I u državama zapadne Evrope javio se novi talas interesovanja za istoriju i civilizaciju dalekoistočne carevine.

Dalje, strani vojni atašei koji su pratili borbe na obe strane bili su impresionirani japanskim ratničkim duhom i patriotizmom, koji su naročito videli u fanatičnim jurišima japanske vojske na utvrđene položaje protivnika u kojima se nije žalilo žrtava.

Komentar:


Biohazard

Rezervoari drevnih Maja bili su zagađeni toksinima

grad tikal
© David Lentz / UC
Drevni grad Tikal uzdiže se nad prašumom u sjevernoj Gvatemali
Desetljećima su znanstvenici pokušavali otkriti što se dogodilo s drevnim Majama. Prenaseljenost, jaka suša, ratovi, uništenje okoliša i klimatski čimbenici navode se kao potencijalni razlozi za propadanje naroda Maja. Ipak, novo istraživanje moglo bi baciti novo svjetlo na nestanak ove drevne civilizacije.

Međunarodni tim znanstvenika iz Gvatemale i Sjedinjenih Država rekao je da spremnici vode u drevnom gradu Maja sadrže otrovne kemikalije. Prema studijama, koje su objavljene 25. lipnja u časopisu "Nature Scientific Reports", skupina, koja se sastojala od antropologa, biologa, botaničara i kemičara, istraživala je slojeve sedimenata u dvije središnje akumulacije u Tikalu, iz trećeg stoljeća prije Krista i otkrili tragove žive, fosfata i cijano-bakterija. Istraživači kažu da su otrovne kemikalije dovele do toga da voda postane otrovna za piće, čak i nakon prokuhavanja.

Zagađenje spremnika vode nastalo je zbog crvenog pigmenta kojeg su drevne Maje koristili za ukrašavanje svojih zgrada. "Boja je bila važna u drevnom svijetu Maja. Koristili su je na slikama. Žbuka je bila crvene boje. Koristili su je u pogrebima i kombinirali su je sa željeznim oksidom kako bi dobili različite nijanse", rekao je dr. Kenneth Tankersley, izvanredni profesor antropologije na Fakultetu umjetnosti i znanosti Sveučilišta u Cincinnatiju.

Prema istraživačima, drevne su Maje crvene pigmente dobivale iz minerala koji su bili sastavljeni od živinih sulfida. Stručnjaci tvrde da je otrovna kemikalija iscurila u vodene spremnike tijekom snažnih oluja.

Zaključci studije također sugeriraju da su suše, koje su se dogodile u devetom stoljeću prije Krista, vjerojatno pridonijele depopulaciji i kasnijem napuštanju grada. "Pretvaranje Tikalovih središnjih spremnika od nečega što je doprinosilo razvoju života u nešto što je doprinosilo razvoju bolesti moglo je na vrlo "praktičan" način doprinijeti i nestanku ovog grada", rekao je profesor sa Sveučilišta u Cincinnatiju, David Lentz.

Hourglass

Rekonstrukcija lica sa zagonetnog švedskog nalazišta: Upoznajte Ludviga - Skandinavca starog 8.000 godina

rekonstrukcija lica ludvig
© FOTOGRAFIJA OSCARA NILSSONA
Djelomična lubanja korištena za rekonstrukciju lica ovog čovjeka otkrivena je s drugim ljudskim kranijama i vilicama živaca koje su bile pohranjene u švedskom jezeru oko 6 000. godine prije Krista
Živeo je oko 50 godina, imao je sivu razbarušenu bradu i bledo plave oči - koje kao da posmatraju nešto u daljini. Čovek širokih grudi kog su nazvali Ludvig, živeo u je u severnoj Evropi pre nekih 8000 godina.

Šteta što Ludvig ne može i da govori, jer istraživači imaju mnogo pitanja za njega.

Ovo je prva rekonstrukcija ljudskog lica od ostataka iskopanih pre desetak godina u Švedskoj kod Kanaljordena - zagonetnog arheološkog nalazišta na kom su negde oko 6000 godina pre nove ere, životinjske i ljudske kosti raspoređene po kamenoj ploči u centru malog jezera.

Kanaljorden se našao na naslovnim stranama kada su istraživači 2018. godine objavili izveštaj o ovom nalazištu. Tada je otkriveno da su u nekim lobanjama pronađeni ostaci drveta - što znači da su neke od lobanja na ovoj platformi bile postavljane na kolac.