Kriminalni psihopat je promatran i istraživan već skoro pa stoljeće. Ali osim što ju je kratko spomenuo Cleckley, ideja uspješnog psihopata - običnog prema skoro svim vanjskim standardima - je ostala skrivena u onoj širećoj “zavjeri tišine”. Kako se ova serija članaka nastavlja, postat će jasno zašto je to slučaj i koje su točno posljedice tako opasnog jaza u znanju i svijesti. Do sada jedina detaljna prezentacija problema uspješnih psihopata je bila knjiga Paula Babiaka i Roberta Harea Snakes in Suits, izdana 2006. godine. Knjiga je bitna za pročitati, te ima potencijal da vam spasi život, doslovno. Podaci koje sadrži su univerzalni i mogu se primijeniti na interakcije na svim socijalnim razinama.

Babiak, kao industrijalni i organizacijski psiholog, susreo je svog prvog korporativnog psihopata 1992. godine. Proučavajući operatore poput “Davea” u korporativnom okolišu, Babiak ne samo da je doveo u fokus metode kojima se psihopati infiltriraju i uzdižu na korporativnim ljestvama uspjeha, već je razbio prijašnju iluziju o tome što je psihopatu moguće postići, a što nije. Mnogi u industriji su mislili da psihopati ne bi mogli uspjeti u poslu. Oni su mislili da bi psihopatsko nasilje i narcističko ponašanje odvratili potencijalne poslodavce, i da bi njihovo zlostavljanje i manipulacije neizbježno doveli do neuspjeha unutar tvrtke. U stvari, takozvani “stručnjaci” nisu mogli biti više u krivu. Oni su zanemarili jezovite sposobnosti psihopata da predstave sliku ekstremne normalnosti, čak i izvrsnosti, svojim žrtvama. I to je ono što smo mi njima: žrtve, potencijalne “mete”, gubitnici.

Psihopat s Wall Street-a?

1960. godine, Bernie Madoff osnovao je svoju Wall Street tvrtku, Bernard L. Madoff Investment Securities LLC. Kao predsjednik nadzornog odbora sve do uhićenja u prosincu 2008. godine, Madoff je vidio svoju tvrtku (i sebe) kako dolazi na sami vrh Wall Street-a, razvijajući tehnologiju koja je postala NASDAQ, prva i najveća elektronička burza u Americi. Multimilijunaš s više od 800 milijuna dolara imovine, sa svojom suprugom i srodnom dušom iz srednje škole, Ruth Alpern, Madoff je bio poznat kao financijski veliki mozak i bogat filantrop. Isijavao je auru bogatstva, povjerenja i veza, te su ga mnogi smatrali stupom zajednice. Zvuči kao sjajan čovjek, zar ne?

Njegova humanitarna slika podržavao je njegov rad za razne neprofitne skupine kao što su Američki židovski kongres i Sveučilište Yeshiva u New Yorku. Sjedio je u raznim povjerenstvima i odborima, a milijune je donirao u obrazovne, političke, kulturne i medicinske svrhe. Kao što je stranica njegove tvrtke pokazala jasno u to vrijeme (sada je uklonjena):

“Klijenti znaju da Bernard Madoff ima osobni interes u održavanju neokaljanog ugleda vrijednosti, poštenih i visokoetičkih standarda, koji su uvijek bili zaštitni znak tvrtke.”

Smiješno je kako se stvari mijenjaju s malo perspektive, a obrazac se pojavljuje samo kad se osvrnemo. Javnost je postala svjesna tek u prosincu 2008. godine da je taj "osobni interes" bio sve samo ne poštenje, te se ta slika prestala uzimati kao stvarna.

U razgovoru s glavnom urednicom Condé Nast Portfolia, Joanneom Lipman, osoba koja je preživjela holokaust, dobitnica Nobelove nagrade i Madoffova žrtva, Elie Wiesel rekla je sljedeće:

“Sjećam se da je to bio mit koji je stvorio oko sebe... da je sve bilo tako posebno, tako jedinstveno, da je moralo biti tajna. Bilo je poput mistične mitologije koju nitko nije mogao razumjeti... Ostavljao je dojam da je možda 100 ljudi pripadalo njegovom klubu. Sada znamo da je tisuće njih prevario.” [1]

Pisanje rukom aktivira područja u mozgu koji nam pomažu da učimo brže i bolje. Korištenjem tipkovnice štedimo dosta dragocjenog vremena, ali pisanje rukom ima mnoštvo prednosti.

Istraživači su utvrdili da djeca koja znaju pisati rukom, prije nauče čitati. Ona su također bolja u zadržavanju primljenih informacija i u iznalaženju novih zamisli.

"Dok pišemo, automatski se aktivira jedinstveni neuronski krug. To je srž prepoznavanja načina izražavanja u svijetu pisane riječi, svojevrsno prepoznavanje mentalne simulacije koja se odvija u vašem mozgu", kaže Stanislas Dehaene, psiholog s Francuskog koledža (Collège de France) u Parizu.

Studija provedena na Sveučilištu Indiana u SAD-u izvještava nas da se u mozgu djece pri pisanju rukom aktiviraju tri područja - lijevi fuziformni gyrus, inferiorni frontalni gyrus i stražnji parijetalni korteks. To su ista područja koja se pokreću i kod odraslih koji uče čitati i pisati. Kod djece koja su tipkala ili samo pratila slova, nije bilo nikakve aktivacije ovih područja.

Karin James, koja je sudjelovala u istraživanju, kaže da iza toga stoji zbrka uključena u slobodno oblikovanje načina na koji ćemo pisati rukom. Kad pišemo rukom, naime, moramo planirati i izvršiti akciju kako bi na kraju isporučili konkretan rezultat u obliku slova i riječi.

"To je jedna od prvih demonstracija mozga koji se mijenja pod utjecajem vježbanja", objašnjava James. Ostale studije, koje su uspoređivale performanse djece koje su svoje sastave pisali rukom i onih koji su tipkali, pokazale su da djeca koja pišu rukom produciraju više riječi i originalnih ideja, nego ona koja koriste tipkovnicu. Ne iznenađuje da su istraživači otkrili i da su djeca s boljim rukopisom također pokazala izuzetnu aktivnost u radnoj memoriji.

Ako mislite da to vrijedi samo za djecu, varate se!

Pravljenje bilješki rukom može vam pomoći u bržem i boljem učenju - isprobajte to sljedeći put kad budete imali ispit ili pravili prezentaciju. Istraživanja ukazuju da je to zahvaljujući činjenici da se informacije prije zapisivanja moraju obraditi i preoblikovati. "U današnje vrijeme ljudi brže tipkaju nego što pišu, ali ljudi koji tipkaju naginju tome da samo doslovno prenesu sadržaj koji su čuli", kaže Pam Mueller s američkog sveučilišta Princeton.

Pišite rukom što češće, sad znate zašto.

Počevši odmah nakon drugog svjetskog rata i nastavljajući u desetljećima nakon nametanja sovjetske diktature zemljama istočne Europe, skupina znanstvenika, prvenstveno poljskih, čeških i mađarskih, potajno su surađivali na znanstvenom istraživanju o prirodi totalitarizma. Kako su im državne sigurnosne službe blokirale kontakte sa Zapadom, njihov rad je ostao tajna čak i dok su se američki istraživači poput Herveya Cleckleya i Gustavea Gilberta borili s istim pitanjima.[1] Posljednji poznati živi član te skupine, poljski psiholog i stručnjak za psihopatiju, Andrzej Łobaczewski (1921. - 2007.), na kraju je dao naziv njihovoj novoj znanosti - sintezi psiholoških, psihijatrijskih, socioloških i povijesnih istraživanja - “ponerologija”, pojam koji je posudio od svećenika benediktinskog samostana iz povijesnog poljskog sela Tyniec. Izvedena iz poneros u novozavjetnom grčkom, ova riječ sugerira urođeno zlo s iskvarujućim utjecajima, što je prikladan opis psihopatije i njezinih utjecaja na društvo.

Većina onoga što znamo o tom istraživanju dolazi od nekoliko dragocjenih izvora. Łobaczewski je bio u kontaktu s istraživačima isključivo preko Stefana Szumana (1889. - 1972.), umirovljenog profesora koji je prenosio anonimne sažetke istraživanja među članovima grupe. Ako bi ih se otkrilo da se bave ovom vrstom zabranjenog istraživanja, posljedice bi bile teške; znanstvenici su bili suočeni s uhićenjima, mučenjima, čak i smrću, zbog čega je stroga zavjera među njihovom malom grupom bila neophodna. Čuvali su sami sebe i svoj rad dijeleći svoje radove anonimno. Na taj način, kad bi netko od njih bio uhvaćen i mučen, nisu mogli otkriti imena i lokacije drugih, što je bila veoma stvarna prijetnja njihovoj osobnoj sigurnosti i završetku rada. Łobaczewski je jedino podijelio imena dva poljska profesora prethodne generacije koji su bili uključeni u ranim fazama rada - Stefana Błachowskog (1889. - 1962.) i Kazimierza Dąbrowskog (1902. - 1980.).[2] Błachowski je umro pod sumnjivim okolnostima i Łobaczewski spekulira da je bio ubijen od strane državne policije zbog njegove uloge u istraživanju. Dąbrowski je emigrirao i zbog toga što se nije htio odreći poljskog državljanstva kako bi mogao raditi u SAD-u, uzeo je poziciju na Sveučilištu u Alberti u Kanadi, gdje je imao mogućnost da ima dvojno državljanstvo. Pažljivo čitanje objavljenih radova Dąbrowskog na engleskom jeziku pokazuje teorijske korijene onoga što će postati ponerologija. [3]

Cyberpath se izvorno koristio da bi objasnio kako elektronika radi u kompjutorskim sustavima.

Kolokvijalno, cyberpath definira individuu s patološkim poremećajem koja ima pristup internetu i koja koristi internet kao medij za psihopatske akcije. Jedna druga definicija, cyberpatha označava kao psihopatu koji koristi internet da bi pronašao, slijedio i iskoristio druge osobe na internetu ili u pravom životu.

Internet - dvosjekli mač

Prema istraživanju mnogih znanstvenika, pronalaženje žrtava da bi ih iskoristili, pa čak i eksploatacija sama po sebi, je u mnogome olakšano internetom. Internet, ne samo da nudi mogućnosti kontakta između istomišljenika koje dijele velika prostranstva ili koji su iz različitih kultura, već i pruža mogućnosti za osobe predatorske naravi koje traže svoj plijen za mnoge zle nakane. Nikada prije mogućnosti umreženja nisu bile toliko pojačane i nikada prije opasnosti nisu bile toliko dostupne.

Istraživači naglašavaju da je jako teško prepoznati cyberpatha. Psihopati se u biti jako dobro skrivaju iza “krinke ubrojivosti”; internet im osigurava još jedan način maskiranja, što pojačava problem.

Mnogi cyberpathi izgledaju kao da samo traže uzbuđenje i ograničavaju svoje aktivnosti samo na internet, i nikada ne traže direktan kontakt. Ova vrsta individue se prebacuje sa žrtve na žrtvu, i lako joj postaje dosadno. Zbog toga što žele psihološku i emocionalnu dominaciju - i obično je postižu - ostavljaju trag psihološkog oštećenja iza sebe. Drugi cyberpathi koriste internet da bi pronašli žrtve, nakon čega mogu krenuti u direktnu eksploataciju istih žrtava. Eksplozija internetskih stranica za upoznavanje potpomaže ovome u velikom dijelu; pa ipak web stranice za upoznavanje nisu njihov jedini način za pronalaženje žrtava.

Odakle potiče učenje Georgija Gurđijeva? Koji su bili njegovi ciljevi? Laura Knight-Jadczyk razmatra neke tragove koje je Gurđijev ostavio u svojoj knjizi “Život je stvaran samo onda kada jesam”.

Gurđijevljev prvi cilj je bio:

“Istražiti sa svih strana, i razumeti, tačan značaj i svrhu života čoveka.”

Tome je dodao drugi cilj, koji i danas ima veliki značaj:

“Otkriti, po svaku cenu, neki način ili sredstvo za uništenje sklonosti u ljudima za sugestivnošću koja uzrokuje da lako padnu pod uticaj 'masovne hipnoze'.”

Georgij Gurđijev je imao dva cilja:

1. da istraži sa svih strana, i da razume, tačan značaj i svrhu života čoveka;
2. da otkrije, po svaku cenu, neki način ili sredstvo za uništenje sklonosti u ljudima za sugestivnošću koja uzrokuje da lako padnu pod uticaj “masovne hipnoze”.

Nastavljamo našu diskusiju ovog fundamentalnog aspekta njegovog rada, njegov nastanak u vreme rata i revolucije, i diskutujemo paralele koje se nalaze u učenju don Huana Matusa koje je pripovedao Karlos Kastaneda. Laura Knight-Jadczyk ispituje koncept “sitnog tiranina”, još jedne ideje koja potiče iz perioda rata, iz španskog osvajanja Meksika, i gledamo kakvu primenu to može imati danas. Takođe se suočavamo sa svetom sitnih tiranina, globalnom patokratijom. Kako nam učenja Gurđijeva i don Huana mogu pomoći danas?

Neuroznanstvenici su otkrili da je osjećaj hladnoće zarazan. Samo gledanje tuđih drhtaja od hladnoće može izazvati pad temperature u određenim dijelovima našeg tijela, što je prvi dokaz za fenomen nazvan ''psihološka zaraza temperaturom''.

Tijekom vrućeg dana, rashladiti se možete gledanjem osobe kojoj je hladno, pokazalo je istraživanje. Osjećaj hladnoće je zarazan, dok je osjećaj vrućine nije. Tim neuroznanstvenika na čelu s Ellom Cooper sa Sveučilišta u Sussexu i Johnom Garlick s University College London, okupio je 36 volontera čiji je zadatak bio pogledati osam različitih trominutnih videa na kojima su prikazani glumci čija je lijeva ili desna ruka bila uronjena u vidno toplu ili vidno hladnu vodu. Kontrolnoj skupini prikazani su glumci s rukama ispred identičnih posuda s vodom. Glumci nisu pokazivali znakove nelagode ili boli.

Prije i nakon svakog gledanja videa, mjerena je temperatura ruku volontera kako bi se ustanovilo je li došlo do promjene temperature uslijed gledanja osobe čija je ruka uronjena u vruću ili hladnu vodu. Temperatura u prostoriji u kojoj se istraživanje odvijale je održavana konstantnom, a volonteri su zamoljeni da ruke što je mirnije moguće kako bi se smanjile promjene u temperaturi uslijed kretanja mišića. U obzir je uzeta čak i malena količina topline koja je dolazila s ekrana televizije.

"Dok gledanje ruke u vrućoj i neutralno toploj vodi nije izazvalo nikakve promjene u temperaturi ruku ispitanika, gledanje ruke uronjene u hladnu vodu izazvao je mali, ali značajan pad u temperaturi ruke ispitanika", kaže Ross Pomeroy iz Real Clear Science. "Temperatura desne ruke ispitanika pala je u prosjeku za 0.1 ˚C, a temperatura lijeve ruku palo je za 0.2 ˚C. Do promjena u otkucajima srca nije došlo''.

Mogući razlog zbog kojeg prikazi ruke uronjene u toplu vodi nisu izazvali fiziološke reakcije kod ispitanika je taj što para koja je izlazila iz vode možda nije toliko jasno ukazivala na toplinu kao što je led koji pluta u vodi ukazivao na hladnoću. Uz to, prethodna istraživanja pokazala su da je lakše izazvati smanjenje nego porast temperature.

Od samih početaka povijesti čovjek se služi glazbenim izražavanjem. Osnovne sastavnice glazbe kao što su ton i ritam duboko su ugrađeni u ljudsku fiziologiju. Rad našeg srca i naše disanje događaju se u ritmičkim procesima. Dok govorimo, koristimo se tonovima koji se razlikuju po jačini od tiših do vrlo glasnih. Možemo zaključiti da je glazba oduvijek bila dio nas i da smo mi oduvijek bili dio glazbe. Sukladno tome, spektar utjecaja glazbe na čovjeka vrlo je širok.

Vibracije zvuka djeluju na sve procese u mozgu i time direktno utječu na kognitivne, emocionalne i tjelesne funkcije čovjeka.
Ako ravnu površinu pokrivenu pijeskom tretiramo zvukom, ona će se organizirati u obrasce koji mogu biti lijepi i simetrični ili pak posve nepovezani, što ovisi o frekvenciji zvuka, njegovoj jačini, kvaliteti, izvoru i drugim obilježjima. Pjevanje može na sličan način djelovati na tijelo, opuštajući ga ili osnažujući ga. Zvuk utječe na tjelesne stanice i organe pa ne čudi što su istraživanja pokazala da glazba djeluje na stanje svjesnosti, harmoniziranje desne i lijeve strane mozga, na krvni tlak, cirkulaciju, disanje i druge procese koji se odvijaju u tijelu.

Glazba utječe na ljudsko ponašanje tako što utječe na mozak i tjelesne strukture, a taj utjecaj može se mjeriti, predvidjeti i identificirati što postavlja temelj za znanstvenu primjenu glazbe u medicinske svrhe. Nadalje, glazba je umjetnost što ju čini posebnim terapeutskim sredstvom. Ne možemo uvijek svoje osjećaje objasniti niti izraziti riječima; ponekad naši unutarnji konflikti nisu dostupni racionaliziranju, ali tada ih možemo istražiti i razriješiti putem glazbenog izražavanja.

Zanimljiva su istraživanja pokazala kako zvuk može utjecati na pozitivan razvoj fetusa dok je još u utrobi, te da djeca taj zvuk mogu prepoznati nakon rođenja, te da pjevanje trudnice djeluje smirujuće na bebu. Za starije ljude je prikladna glazba koju izvode veliki orkestri (tipa Glenna Millera), jer ih navodi na povećanu budnost, zadovoljstvo, i prisjećanje na pozitivna iskustva iz prošlosti.

Što se tiče utjecaja glazbe na čovjekov razvoj i socijalni život, ona ima uglavnom pozitivan učinak na osobni i društveni razvoj mladih, na socijalizaciju, samopouzdanje, društvenu prilagodbu i pozitivnije stavove prema životu. Što se tiče utjecaja glazbe na čovjekov intelektualni život, dokazano je da slušanje glazbe - a pogotovo sviranje nekog instrumenta - pozitivno utječu na naše moždane funkcije. Slušanje i stvaranje glazbe snažno utječu na razvoj kreativnosti kod čovjeka. Glazba dobro utječe na čovjekovo duševno raspoloženje i emocionalni život. Postoje neki pokazatelji da se glazbene oznake dura i mola mogu povezati s radošću odnosno tugom, da brži, odsječeniji ritmovi više pobuđuju dostojanstvene i žestoke osjećaje, a tečniji, blaži ritmovi sretne, vesele osjećaje. Istraživanja su također pokazala da je bolje za pojedinca kad sluša što raznovrsniju glazbu.

Vječno pitanje - što se događa nakon što umremo, možda je dobilo odgovor. Provokativna nova studija, najveća do sada o iskustvima bliskim smrti, sugerira da život poslije smrti može biti stvarnost.
Za potrebe studije, istraživači sa Sveučilišta u Southamptonu u Engleskoj ispitali su tijekom četiri godine više od 2000 slučajeva srčanog zastoja iz 15 bolnica u Velikoj Britaniji, SAD-u i Austriji. Otkrili su da je od 360 ljudi koji su vraćeni u život nakon srčanog udara, oko 40% njih imalo nekakvu "svjesnost" u periodu kada su bili klinički mrtvi.

U jednom od slučajeva, pacijent je iznio sjećanje na ono što je vidio "nakon smrti", opisujući što se zapravo dogodilo za vrijeme njegovog oživljavanja. Tvrdi da je napustio svoje tijelo i da je promatrao svoje oživljavanje iz kuta sobe. Ovaj 57-godišnjak je detaljno opisao i rad osoblja, a navodi i da je čuo dva zvučna signala koja dolaze iz stroja koji se oglašava svake tri minute, što ukazuje da je njegovo iskustvo svjesnosti trajalo oko tri minute, dok njegovo srce nije radilo. Prema istraživačima, ovo sugerira da se njegov mozak možda nije u potpunosti isključio, čak i nakon što mu je srce prestalo raditi.

Koautor studije dr. Sam Parnia ističe: "To je paradoksalno, jer mozak obično prestaje s radom u roku od 20-30 sekundi od zaustavljanja rada srca i ne počinje s radom sve dok se srce ponovno ne pokrene." Napominje da su izjave ovog pacijenta vjerodostojne i da se ono što je opisao zaista i dogodilo. Također, tvrdi da postoji mogućnost da je više pacijenata u studiji imalo mentalnu aktivnost nakon zatajenja rada srca, ali nisu bili u stanju zapamtiti događaje zbog ozljede mozga ili korištenja sedativa.

Od 2060 pregledanih slučajeva, 330 osoba je preživjelo srčani udar i oživljavanje, a 140 preživjelih je izjavilo da su doživjeli neku vrstu svjesnosti tijekom oživljavanja. Iako se mnogi nisu mogli sjetiti konkretnih detalja, neke teme su se ponavljale. Jedna od pet osoba izjavila je da je osjetila neobičan osjećaj smirenosti, a gotovo trećina je osjetila da se vrijeme ubrzalo ili usporilo.

Neki su se sjetili da su vidjeli jarku svjetlost, a drugi su osjetili strah od utapanja ili su doživjeli osjećaj kao da ih netko vuče kroz duboku vodu. Odvojenost od tijela je osjetilo 13%, a isti postotak ljudi je osjetilo da su njihova osjetila pojačana.