Izrael ima program nuklearnog naoružanja. Iako to javno ne potvrđuje i ne poriče, on je dobro poznat obavještajnim službama zemalja širom svijeta.
Postoje različita izvješća, ali se vjeruje da Izrael ima od 200 do 400 nuklearnih oružja, uključujući neutronska i hidrogenska. Usmjerene uglavnom prema Iranu, ali i prema arapskim zemljama s kojima je Izrael tradicionalno u sukobu.
Naravno, Izrael nije potpisao Ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja, za razliku od Irana, koji ga je potpisao i naveo kao dio nuklearnog sporazuma iz 2015. Izrael ne dopušta inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) da uđu u njegove objekte i provedu inspekciju. Centar za nuklearna istraživanja Negev, blizu grada Dimone, glavno je središte u kojem Izrael dizajnira i razvija svoj nuklearni arsenal, kršeći pri tom međunarodne ugovore i gazeći međunarodnu diplomaciju.
Situacija na Bliskom istoku je nestabilna i kaotična. No, unatoč neuspješnim pokušajima Izraela i Sjedinjenih Država da ponovo iscrtaju granice Bliskog istoka, zemlje regije odbijaju nestati i ne žele se fragmentirati u mini-države, iako je san Tel Aviva vidjeti Bliski istok "balkaniziran" u cijelosti.
Nakon neuspjeha i Siriji i Iraku, jedino što je postignuto bilo je moralno i vojno jačanje Osovine otpora. Sirija je pobijedila terorizam i to iskustvo je ojačalo nacionalno jedinstvo zemlje, njezinu vojnu snagu i danas su bolje organizirane njene oružane snage. Damask nikada neće zaboraviti neprijatelje koji su stajali iza pokušaja uništenja Sirijske Arapske Republike.
Susjedni Irak, gdje je ISIL u početku među dijelom Saddamovih pristaša dočekan kao oslobodilačka sila, nakon samo nekoliko mjeseci krvavih orgija se ujedinio u borbi protiv terorizma. Od 2014. do pobjede vladinih snaga i šiitske Hashd Al-Shaabi armije je zemlja sve više pokazivala jedinstvo i sve se više udaljavala od plana Obaminog zamjenika Joea Bidena o podijeli zemlje na "Kurdistan", "Sunistan" i "Šiistan".
I dok su Kurdi još oduvijek faktor nestabilnosti u Iraku, sve sudjeluju u radu središnjih institucija vlasti i odgađaju san o proglašenju neovisnosti. Šiiti i suniti su u borbi protiv terorista "Islamske države" konačno uvidjeli koliko su podjele među njima nametane izvana i ne doprinose razvoju ni jednih ni drugih. Ako su pod Saddamom silom zajedno živjeli u miru, danas to čine po vlastitom izboru, što iz temelja minira plan o podjeli Iraka.
Vraćajući se u Siriju, tamo je primjetno veliko nacionalističko raspoloženje, slično onom u Iranu, kada je nakon revolucije 1979. godine, a kasnije nakon protiv Iraka Iran u kratkom vremenu obnovio svoj teritorij i postao regionalna sila u vojnom, znanstvenom i industrijskom sektoru. Perzijska zemlja izrađuje vlastite automobile i lijekove, samodostatna je u žitaricama i ima respektabilnu vojnu silu. Osim toga, Iran je regionalni akter koji je najviše predan palestinskom cilju, dok su zaljevske monarhije u Bahreinu zakazale summit o rješenju palestinskog pitanja, bez Palestinaca i pregovarajući s Izraelom i Sjedinjenim Državama.
Sirija bi za nekoliko desetljeća mogla postati još jedan Iran, učiti i ojačati nakon ratova koje su na njenom teritoriju rasplamsali Izrael i Zapad. Sirija svu pažnju mora usredotočiti na vraćanje Golanske visoravni. Iako je to izuzetno teška zadaća, Sirija mora biti spremna na izravno suočavanje s Izraelom, jer diplomatskog rješenja za taj problem nema.
Na sličan način je 2006. izbio rat između Izraela i Libanona. Tada je Hezbollah naučio kako preživjeti agresiju i trenutno je naoružan do zuba. Osim toga, naučio je vojne strategije na terenu i uvelike povećao obrambene sposobnosti. U budućem sukobu s Izraelom bi Hezbollah relativno lako mogao uništiti sjeverni vojni kontingent cionističkog entiteta.
Slično tome, islamski pokret otpora Hamas u Palestini svakim danom postaje sve jači. Novo vodstvo je izrazilo želju da obnovi narušene odnose sa Sirijom, koje je bivši vođa Hamasa, Khaled Meshaal, razorio do temelja i pridružio se islamističkoj pobuni protiv Bashara Al-Assada.
Nakon ratova i genocida od strane Izraela protiv njegovog stanovništva, kao što su na primjer vojne kampanje iz 2008. i 2014. protiv Pojasa Gaze, Hamas je stekao vojna iskustva i opremljen je s naprednijim projektilima.
Palestina je u svijetu simbol otpora i dostojanstva, a danas više nego ikada ima podršku međunarodne zajednice. No, kako stvari stoje, pobjede Osovine otpora i zrelost za sukob s izraelskim režimom, rast broja boraca u vojskama saveza i poboljšanja u naoružanju, te bolje mogućnosti za vođenje taktičkih i strateških operacija u obrani i napadu, novi izraelsko-arapski sukob čini više nego vjerojatnim.
Izrael neće bježati, kao ni u drugim prilikama. A ako Izrael vidi da je ugrožen njegov opstanak, cijeli Bliski istok će pretvoriti u divovsku nuklearnu gljivu, čak i ako to znači njegovo samouništenje.
"Samsonova opcija" je nazvana po biblijskoj priči o Samsonu koji je, kada je bio poražen i ponižen, srušio stupove hrama u kojem je bio zatočen, ubivši sebe i tisuće Filistejaca koji su ga okruživali.
Izrael je zaprijetio da će, ako bude ugrožen, lansirati na desetke nuklearnih oružja protiv Irana, njegovog glavnog protivnika, ali i protiv Iraka, suparnika koji se od osnivanja židovske države protivi ekspanzionističkim planovima na tom području. Sirija i Libanon su preblizu, ali su i oni meta napada, a nije isključena ni Turska, jer su se diplomatski odnosi između Ankare i Tel Aviva posljednjih godina ozbiljno pogoršali.
Turska ima jednu od najmoćnijih vojski na Bliskom istoku i druga je najbrojnija vojska NATO pakta, a u slučaju sukoba s Izraelom bi borbu protiv izraelske vojske morala održavati na visokoj razini. Biti potpuno izgubljen, ali s nuklearnim oružjem kao adutom u rukavu, znači da Izrael ne bi oklijevao pritisnuti gumb uništenja. Sirija i Libanon također bi bile žrtve nuklearnog holokausta.
Izraelsko nuklearno oružje je najgora prijetnja čovječanstvu, a novi arapsko-izraelski sukob je realna opcija. Izrael će u njemu žrtvovati sebe i polovinu azijskog kontinenta.
Komentari čitatelja
na naše novosti