Karta distribucije pada kitova na oceansko dno uočenog duž zone prijeloma Diamantina. (Peng i sur., Nature , 2026.)
Neke od kostiju stare su i do 5.3 milijuna godina, što znači da potječu iz vremena davno prije pojave čovjeka. Riječ je o najvećem, najdubljem i najstarijem groblju kitova ikad pronađenom, koje je možda neprekidno nastajalo milijunima godina, piše ScienceAlert.
Jedinstveni dubokomorski arhiv
"Ova otkrića mijenjaju naše razumijevanje granica i biogeografije ekosustava koji nastaju na ostacima kitova te potvrđuju da je dno dubokog mora fosilni arhiv pomoću kojeg možemo pratiti evoluciju kitova kroz geološka razdoblja", napisao je tim koji je predvodio stručnjak za duboko more Xiaotong Peng s Kineske akademije znanosti.
Gozba na dnu oceana
Na dnu najdubljih dijelova mora malo toga uspijeva opstati. Ispod 1000 metara ne dopire sunčeva svjetlost jer se lomi i reflektira u višim slojevima vodenog stupa. Težina vode stvara golem pritisak, a temperature su jedva iznad ništice, pri čemu se jedina toplina može naći oko vulkanskih pukotina na morskom dnu. U tom surovom okruženju hrana je rijetka pa se gotovo ništa ne baca.
Stoga ostaci uginulih kitova, poznati kao "kitopadi", predstavljaju pravu gozbu za život na morskom dnu, pretvarajući pusti pješčani krajolik u napredan, iako privremen, ekosustav. Čak su i kosti kitova hrana za crve iz roda Osedax, koji ih obično konzumiraju dok od njih ne ostane ništa.
Ekspedicija u zonu sumraka
Istraživači su proučavali zonu pukotine Diamantina u sklopu Globalnog programa za istraživanje i ronjenje u rovovima (Global TREnD), danas poznatog kao Globalni program za istraživanje hadala (GHEP), čiji je cilj razumijevanje najdubljih dijelova oceana. Tijekom zarona u podmornici s ljudskom posadom nazvanoj Fendouzhe u veljači 2023. godine, znanstvenici su uočili svoj prvi kitopad.
U tjednima koji su uslijedili zaronili su još 32 puta, a ono što su pronašli bilo je zapanjujuće: duž 1200 kilometara dugog dijela bezdana zabilježili su i uzorkovali 485 lokacija s ostacima kitova. Njihova otkrića uključuju fosilizirane ostatke 476 kitova i pet trenutno aktivnih ekosustava nastalih na njihovim lešinama. Najstarija pronađena lubanja datira od prije 5.26 milijuna godina.
Misterij kljunastih kitova
Upravo se tu krio trag o tome kako je ovo područje uspjelo sačuvati tako izvanredan fosilni zapis. Većina ostataka bile su lubanje modernih i izumrlih kljunastih kitova, porodice samozatajnih dubokomorskih kitova nazvanih po njuškama nalik dupinskima.
Kosti tih njuški iznimno su guste, što znači da su mogle opstati dovoljno dugo da se na njima nakupe feromanganski oksidi, koji su zaustavili daljnje propadanje. No zašto baš kljunasti kitovi i zašto baš ovaj dio oceana? O tome su istraživači mogli samo nagađati.
Moguće je da je zona pukotine Diamantina prirodno mjesto nakupljanja za mnoge vrste kitova, ali se ostaci drugih vrsta prebrzo raspadaju da bi se sačuvali. Također je moguće da način života kljunastih kitova, koji se hrane dubokomorskim lignjama i ribama, pridonosi njihovom nakupljanju u zoni pukotine.
Fiziološki izazovi i topografska zamka
"Procjenjuje se da je najveća dubina do koje kljunasti kitovi mogu zaroniti veća od 3000 metara, uzimajući u obzir kolaps pluća i zalihe kisika. Stoga bi potraga za hranom na dubinama većim od 3000 metara bila fiziološki previše iscrpljujuća za kljunaste kitove i mogla bi povećati rizik od smrtonosne iscrpljenosti ili dekompresijske bolesti", navode istraživači.
"Naposljetku, topografija zone Diamantine u obliku slova V može dodatno pridonijeti ovom nakupljanju usmjeravajući i koncentrirajući potonule lešine na morsko dno, neovisno o tome je li smrt bila prirodna ili slučajna."
Život na ostacima i evolucijski arhiv
Kako god da je ovo mjesto nastalo, ono je uistinu izvanredno. Istraživači su dokumentirali bogatu biotu koja cvjeta na pet aktivnih kitopada, uključujući mikrobne prostirke, crve Osedax, zmijače i školjkaše koji žive u simbiozi s mikrobima. Ti mikrobi se hrane kemikalijama, slično organizmima pronađenim oko hidrotermalnih izvora, gdje život ne pokreće sunčeva svjetlost, već kemija.
To pokazuje da ekosustavi kitopada mogu napredovati na mnogo većim dubinama nego što smo znali, nudeći oaze organizmima koji inače žive u još surovijim uvjetima. Osim toga, ovo mjesto predstavlja evolucijski arhiv koji na jednom mjestu čuva milijune godina povijesti kljunastih kitova. Istraživači su dokumentirali barem jednu dosad nepoznatu izumrlu vrstu i sumnjaju da ih još mnogo čeka na otkriće.
Otkriće koje mijenja znanost
Paleontolog Stephen J. Godfrey s Pomorskog muzeja Calvert u SAD-u u popratnom je komentaru rekao da ovo mjesto predstavlja rijetko nalazište tipa "Wachsend-Lagerstätte" - iznimno ležište fosila koje još uvijek raste. Njegovu je važnost usporedio s otkrićem živućeg celakanta i hidrotermalnih izvora.
"Kao što su iznenađujuća otkrića živućeg celakanta i prvih hidrotermalnih otvora preoblikovala naš pogled na život u dubokom oceanu, tako je i susret Penga i njegovih kolega s golemim fosilnim grobljem doista jedinstveno otkriće", napisao je. "Rad Penga i kolega podsjetio me na najavu za prvi u nizu epskih filmova. Nadam se da će uslijediti još mnogo takvih blockbustera."
Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Nature.
Komentari čitatelja
na naše novosti