© CopyrightVeliki prosvjed u Southamptonu u Engleskoj početkom lipnja 2026. potaknut ubojstvom 18-godišnjeg sveučilišnog studenta Henryja Nowaka
No, dovoljno je pročitati samo jedan široko medijski naslov da bi se znalo da će uskoro biti ispričana još jedna priča: "Kako je britanska krajnja desnica otela ubojstvo Henryja Nowaka".
Predvidljivo, tragedija se koristi kao dokaz navodno neumoljivog uspona "krajnje desnice" i "bijele nezadovoljnosti".
Čini se da je žrtva od sporedne važnosti.
Ono što zaista zabrinjava veći dio tradicionalnih medija nije samo ubojstvo, već mogućnost da obični građani izvedu zaključke koji izlaze izvan odobrene naracije. Još jednom, duboko uznemirujući događaj filtrira se kroz skup ideoloških pretpostavki toliko poznatih da je ishod poznat prije nego što je izvještavanje uopće počelo.
Najotkriveniji aspekt ove priče nije sam zločin, koliko god uznemirujući bio, već nemogućnost tradicionalnih medija da zamisle da on znači bilo što izvan svog utvrđenog ideološkog scenarija. Okolnosti se mogu promijeniti, ali narativ ostaje umirujuće poznat: još jedna opominjuća priča o usponu "krajnje desnice". Zaključak je već napisan prije početka izvještavanja.
Predvidljivo, čini se da su tradicionalni mediji odlučni interpretirati kontroverzu kroz sada standardnu prizmu desničarskog ekstremizma. Kad god se pojave društvene napetosti oko imigracije, kriminala, identiteta ili nejednakog postupanja pred zakonom, prvi instinkt rijetko je procijeniti imaju li zabrinutost javnosti ikakve osnove. Umjesto toga, pozornost se odmah prebacuje na navodne opasnosti koje predstavljaju oni koji izražavaju zabrinutost. Priča prestaje biti o temeljnom problemu i postaje o ljudima koji ga primjećuju.
Ovaj refleks otkriva duboku intelektualnu iscrpljenost. Objašnjavajući okvir koji je dominirao javnim diskursom prije dvadeset godina ostaje uglavnom nepromijenjen unatoč ponovljenim propustima u uzimanju u obzir društvenih stvarnosti koje veliki broj običnih građana može jasno vidjeti.
Svaki izborni preokret, svaki prosvjedni pokret, svaki val javnog nezadovoljstva tumači se kao dokaz istog fenomena: misteriozne pojave "krajnje desnice". Moglo bi se oprostiti ako pomislimo da je polovica Europe posljednje desetljeće provela spontano se transformirajući u fašiste.
Ipak, često se nameće uvjerljivije objašnjenje. Možda javna frustracija ne proizlazi iz izbijanja ekstremizma, već iz rastuće percepcije da institucije više ne djeluju po dosljednim načelima. Je li razumno misliti da se ljudi protive kada se čini da se standardi razlikuju ovisno o rasi, etničkoj pripadnosti, religiji ili političkoj ideologiji? Ili se možda ljute kada se čini da su vlasti više zaokupljene upravljanjem javnom percepcijom nego rješavanjem legitimnih pritužbi.
U Nowakovom slučaju, pitanje koje mnogi ljudi postavljaju je jednostavno. Bi li odgovor bio identičan da su rase uključenih bile obrnute? Bi li medijsko uokviravanje bilo isto? Bi li javni dužnosnici reagirali na potpuno isti način? To nisu inherentno ekstremistička pitanja. To su pitanja o pravednosti, jednakom tretmanu i institucionalnoj legitimnosti. I svi znamo odgovor.
Pa ipak, za mnoge novinare, mogućnost da same institucije možda imaju različit tretman odbacuje se prije nego što se uopće može razmotriti. Hipoteza se ne može razmotriti jer se sudara sa skupom pretpostavki koje su postale temeljne za institucije diljem Zapada.
Rezultat je neobičan oblik kratkovidnosti. Dokazi koji bi mogli osporiti prevladavajuće pretpostavke ili se ignoriraju ili se reinterpretiraju dok se udobno ne uklope u postojeći narativni okvir. Porast javnog nezadovoljstva ne može se pripisati institucionalnim propustima; stoga mora odražavati porast ekstremizma.
Pad povjerenja u medije ne može biti rezultat pristranog izvještavanja; stoga mora biti rezultat dezinformacija. Izborne pobune ne mogu biti odgovori na istinske političke propuste; stoga mogu biti samo reakcije potaknute strahom, predrasudama ili neznanjem.
Ovaj eksplanatorni model je izuzetno otporan. Poput srednjovjekovnog liječnika koji je svaku bolest pripisao neravnoteži humora, današnja medijska klasa pronašla je jedan dijagnostički alat koji objašnjava gotovo svaki društveni fenomen. Ekonomska stagnacija? Krajnja desnica. Zabrinutost zbog imigracije? Krajnja desnica. Pitanja o kriminalu? Krajnja desnica. Skepticizam prema javnim institucijama? Krajnja desnica.
U nekom trenutku počinje se sumnjati da dijagnoza može otkriti više o dijagnostičaru nego o pacijentu.
Ironija je, naravno, u tome što ovaj pristup sve više potkopava same institucije koje ga koriste. Javno povjerenje u mainstream medije naglo je opalo u većem dijelu zapadnog svijeta. Novinari često pripisuju ovu eroziju društvenim mrežama ili stranačkim manipulacijama. Ovi čimbenici nesumnjivo igraju ulogu.
No, nameće se drugo objašnjenje: ljudi gube povjerenje u medije kada opetovano uočavaju jaz između onoga što vide vlastitim očima i onoga što im se govori da vide. Na primjer, pomislimo na očitu demenciju bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena, čak i dok su nam tradicionalni mediji više puta govorili da ignoriramo dokaze vlastitih očiju i širili očitu neistinu da je on, zapravo, bolji nego ikad.
Javnost možda nema napredne diplome iz novinarstva ili sociologije. Možda ne govore jezikom intersekcionalnosti, strukturnih privilegija ili kritičke teorije. Pa ipak, zadržavaju tvrdoglavu privrženost zdravom razumu. Kada se čini da institucije nisu voljne čak ni razmatrati očita pitanja ili očita objašnjenja, obični građani prirodno počinju tražiti odgovore negdje drugdje.
To je katastrofa s kojom se danas suočava velik dio tradicionalnih medija. Problem nije samo pristranost. Sva ljudska bića posjeduju pristranosti. Dublji problem je nemogućnost prepoznavanja alternativnih objašnjenja. Profesija koja je nekoć bila posvećena znatiželji sve više pokazuje izvanredan nedostatak iste. Priče se filtriraju kroz skup odobrenih pretpostavki koje su se stvrdnule u dogmu. Činjenice su dobrodošle kada potvrđuju narativ, a sumnjičavo se tretiraju kada ga kompliciraju.
U međuvremenu, javnost je sve manje spremna prihvatiti ta tumačenja zdravo za gotovo.
Velika opasnost za tradicionalne medije nije da će "krajnja desnica" trijumfirati. Veća je opasnost da će novinari nastaviti svako osporavanje svojih pretpostavki shvaćati kao dokaz onoga što i dalje nazivaju "ekstremizmom". Time postaju nesposobni razumjeti društva koja tvrde da opisuju.
Uostalom, ako se svaka kritika institucionalnog ponašanja odbaci kao dokaz desničarskog radikalizma, pojam na kraju gubi svaku objašnjavajuću moć. Postaje manje opis, a više ritualna bajalica, koja se ponavlja kad god stvarnost prijeti da će se umiješati u narativ.
A kada se to dogodi, ljudi prestanu slušati. I u pravu su što to čine.
Strpljenje javnosti s takvim frazama nije beskonačno. Doista, sumnja se da je već pri kraju. Ipak, stare formule se i dalje pojavljuju na znak. Poznata upozorenja se dužno ponavljaju. Utvara krajnje desnice ponovno se priziva iz svog ormara. Pa ipak, sa svakim ponavljanjem, izvedba postaje manje uvjerljiva.
Publika je već čula scenarij. Radnja više ne iznenađuje. Sve više sumnjaju da su pripovjedači možda izgubili kontakt sa samom pričom.
Komentari čitatelja
na naše novosti