© Ozge Elif Kizil/Anadolu/Getty ImagesNikol Pashinyan
Konačni rezultati armenskih parlamentarnih izbora trebali bi biti objavljeni ovog vikenda. Vaagn Hovakimyan, čelnik Središnjeg izbornog povjerenstva zemlje, rekao je da će se glasački listići ponovno brojati do petka, nakon čega će se razmatrati pritužbe i žalbe. Službeni rezultati očekuju se u nedjelju, a oni koji odbace ishod imat će jedan dan, 19. lipnja, za žalbu Ustavnom sudu. "Daljnje će postupke tada diktirati sud", rekao je Hovakimyan.
Narek Karapetyan, čelnik izborne liste Snažna Armenija, rekao je da će njegov pokret odlučiti o svojim sljedećim koracima kada bude jasno je li u parlament ušla još jedna oporbena snaga, Prosperitetna Armenija, koju predvodi poduzetnik Gagik Tsarukyan. Trenutno se čini da nije prešla prag od 4%. Oporbeni armenski blok već je rekao da je spreman osporiti rezultat.
Glasovanje je okončalo neobičnu izbornu kampanju. Njegova neobičnost nije ležala u korištenju administrativnih resursa, uključujući pritisak na protivnike, niti u vidljivom utjecaju vanjskih čimbenika, jer su takve stvari sada uobičajene gotovo svugdje. Neobična značajka bila je središnja naracija političke borbe, gdje je kampanja predstavljena kao izbor između Rusije i Euroazijske ekonomske unije s jedne strane, te Zapada i Europske unije s druge.
Međutim, ovo je fantomski izbor.
Što se tiče Rusije, naravno, na armenskom je narodu i njihovim izabranim vlastima da odluče kakav odnos žele s Moskvom. Prijateljstvo se ne može nametnuti, a ako zemlja želi ići svojim putem, neka bude tako. Međutim, ovaj put Moskva je od samog početka jasno dala do znanja što Erevan gubi ako odabere taj put, a namjera je očita: Armenija bi trebala donijeti odluku s punim razumijevanjem posljedica.
EU strana jednadžbe manje je jasna jer je problem jednostavan: nitko nije pozvao Armeniju da se pridruži bloku. Barem ne u ozbiljnom obliku.
U slučaju Ukrajine i Moldavije, izgledi za konačno članstvo barem su lebdjeli u pozadini od 2010-ih, čak i ako je tek nedavno postao formalni proces i još uvijek dolazi bez jamstava. S Armenijom nije bilo ničega usporedivog, pa bi bilo izuzetno ishitreno zamijeniti tople zagrljaje Emmanuela Macrona, ili čak postupno širenje vojno-tehničke suradnje, za poziv u članstvo EU.
Ipak, pitanje "EAEU ili EU" postalo je središnja tema trenutnog spora. Rusija je tome dijelom pridonijela time što je buduće odnose postavila u stroge okvire "biraj sada". Armenski premijer Nikol Pašinjan bio je mnogo nejasan, a njegov stav je da Armenija ne odustaje od svega, ostaje uključena u euroazijsku integraciju i nastavit će to činiti sve dok ne bude jasno o izgledima za EU. Drugim riječima, čim Bruxelles da signal, Armenija će krenuti u tom smjeru, ali do tada sve treba ostati kako jest, jer trenutni aranžman ostaje koristan.
Pašinjanova taktika i taktika njegove stranke zaslužuju zasebnu analizu, ali zanimljivije pitanje je šire. Kako EU, sada opterećena ogromnim unutarnjim problemima i uvučena u veliku vojno-političku krizu, ostaje tako snažan magnet za susjedna društva?
Nakon završetka Hladnog rata, integracija u EU postala je jedan od najuspješnijih političkih projekata u modernoj europskoj povijesti. Počela se smatrati, ako ne kao nacrt za cijeli svijet, onda barem kao model koji će se proširiti na susjedne regije Europe i Euroazije. Postignuća EU-a bila su očita, jer je nudila ekonomsku i političku stabilnost, visok životni standard, socijalnu zaštitu i atraktivnu sliku budućnosti.
Ideja nenasilnog širenja putem širenja pravila i normi za koje se smatralo da su univerzalno korisne dala je ljudima u susjednim zemljama nadu u promjene kod kuće. To je bilo uvelike važno u srednjoj i istočnoj Europi i diljem Euroazije, gdje je povjerenje javnosti u domaće vlasti povijesno bilo nisko.
Ta se percepcija pokazala izuzetno trajnom iako Europska unija s kraja 2020-ih malo nalikuje idealiziranoj slici od prije četvrt stoljeća: ta slika i dalje funkcionira. Za Bruxelles, ugled EU-a kao uspješne, atraktivne i napredne unije nije samo ugodan dodatak, već instrument utjecaja. Pomogao je EU-u da slijedi vlastite razvojne ciljeve i oblikuje političke izbore država oko sebe.
Danas, usred rastućih unutarnjih i vanjskih kriza, ovaj je instrument još važniji. Ali pitanje za zemlje uvučene u orbitu Bruxellesa je vrijede li stare pretpostavke još uvijek.
Uspjesi europskih integracija u drugoj polovici dvadesetog stoljeća i u ranim godinama ovog stoljeća nisu bili samo rezultat mudrosti i talenta arhitekata projekta. Iznad svega, bili su proizvod jedinstvenog povijesnog trenutka, posljedica Drugog svjetskog rata, strukture Hladnog rata, američkog pokroviteljstva, sovjetske prijetnje, a zatim i neočekivanog dara sovjetskog raspada, koji je proizveo ogromnu političku i ekonomsku "mirovnu dividendu".
Ali to je doba završilo i EU sada pokušava, s vrlo mješovitim rezultatima, prilagoditi svoj model integracije promijenjenom međunarodnom okruženju. Sukob s Rusijom postao je temelj ovog procesa i kroz njega EU pokušava definirati novu stratešku ulogu i ojačati unutarnje jedinstvo. Hoće li to uspjeti, zasebno je pitanje, ali euroazijske zemlje koje gledaju prema Europskoj uniji ne mogu ignorirati činjenicu da je izbor koji se sada nudi otvoreno antiruski.
Konkurencija za postsovjetski prostor postojala je i prije, ali neko vrijeme mogla se prikriti jezikom zajedničkog razvoja i zajedničkih interesa. Ta kamuflaža je nestala i situacija je sada oštra i uglavnom nedvosmislena.
Prethodna logika temeljila se na pretpostavci da se skrivanjem pod kišobranom europskih integracija zemlja može zaštititi od geopolitičkih turbulencija. Ali prvo, taj kišobran postaje sve simboličniji jer EU više ne može nikome ponuditi čvrsta jamstva. Drugo, sada bi moglo biti istinito suprotno, jer ulaskom u ovu igru zemlja može biti sigurna da će postati meta tvrdih akcija suprotstavljenih strana.
Za zemlje poput Armenije pitanje stoga nije ostaje li EU privlačna, jer očito ostaje. Niti je pitanje može li Rusija izazvati naklonost, jer ne može. Pitanje je, umjesto toga, postoji li europski put koji zamišljaju političke elite i birači doista u obliku u kojem pretpostavljaju i je li cijena njegovog praćenja iskreno shvaćena.
Ako nacija pogleda na rizike i odluči da oni nisu važni, onda neka bude tako. Uostalom, kako kaže stara izreka, "pjevamo pjesmu ludilu hrabrih".
Komentar: 'Kupče, pazi': Percepcija ne mijenja stvarnost.