Superbogataši su možda samo izvan vidokruga, ali konce koje vuku previše su vidljivi, piše Jonathan Cook.
italija
© Simon Dawson / Downing Street broj 10Prikaz padobrana tijekom summita G7 u Apuliji, Italija, 12. lipnja.
Živim u svijetu lažne politike, svijet u kojem su svi konci povučeni u interesu superbogatih.

A ipak se od nas očekuje da se pretvaramo da ne vidimo te žice. Što je još više zapanjujuće, mnogi ljudi doista izgledaju slijepi za lutkarsku predstavu.

1. "Vođa slobodnog svijeta," Predsjednik Joe Biden jedva može zadržati pozornost dulje od nekoliko minuta bez da skrene s teme ili odluta izvan pozornice. Kad mora prošetati pred kamerama, čini to kao da je na audiciji za ulogu gerijatrijskog robota. Cijelo mu je tijelo zahvaćeno koncentracijom koja mu je potrebna da hoda u ravnoj liniji.

Pa ipak bismo trebali vjerovati da on pažljivo upravlja polugama zapadnog carstva, radeći kritično teške izračune kako bi Zapad održao slobodnim i naprednim, dok drži pod kontrolom svoje neprijatelje - Rusiju, Kinu, Iran - bez izazivanja nuklearnog rata. Je li doista sposoban učiniti sve to kad se muči staviti jednu nogu ispred druge?

2. Dio tog lukavog diplomatskog balansiranja koji Biden navodno provodi, zajedno s drugim zapadnim čelnicima, odnosi se na izraelsku vojnu operaciju u Gazi. Zapadna "diplomacija" — potpomognuta transferima oružja — rezultirala je ubojstvom desetaka tisuća Palestinaca, većinom žena i djece; postupnim izgladnjivanjem 2.3 milijuna Palestinaca tijekom mnogih mjeseci; i uništenja 70 posto stambenog fonda enklave i gotovo sve glavne infrastrukture i institucija, uključujući škole, sveučilišta i bolnice.

A ipak bismo trebali vjerovati da Biden nema utjecaja na Izrael, iako je Izrael u potpunosti ovisan o Sjedinjenim Državama u pogledu oružja koje koristi za uništavanje Gaze.

Trebali bismo vjerovati da Izrael djeluje isključivo u "samoobrani", čak i kada su većina ljudi koji su ubijeni nenaoružani civili; i da "eliminira" Hamas, iako se čini da Hamas nije oslabljen, i iako će izraelska politika izgladnjivanja uzeti svoj danak na mladima, starijima i ranjivima mnogo prije nego što ubiju ijednog Hamasovog borca.

Trebali bismo vjerovati da Izrael ima plan za "dan poslije" u Gazi koji neće izgledati nimalo poput ishoda za koji se čini da je ova politika osmišljena da postigne: učiniti Gazu nenastanjivom tako da palestinsko stanovništvo bude prisiljeno otići.

I povrh svega ovoga, trebali bismo vjerovati da su suci najvišeg svjetskog suda, Međunarodnog suda pravde, presuđujući da je iznijet "uvjerljiv" slučaj da Izrael čini genocid, pokazali da nisu razumjeti pravnu definiciju zločina genocida. Ili možda da ih vodi antisemitizam.

3. U međuvremenu, isti zapadni čelnici koji naoružavaju izraelski pokolj mnogih desetaka tisuća palestinskih civila u Gazi, uključujući više od 15,000 djece, isporučuju Ukrajini oružje vrijedno stotine milijardi dolara kako bi pomogli njezinim oružanim snagama.

Ukrajini se mora pomoći, kažu nam, jer je žrtva agresivne susjedne sile, Rusije, odlučne u ekspanziji i krađi zemlje.

Pa ipak, trebali bismo zanemariti dva desetljeća zapadne vojne ekspanzije na istok, preko NATO-a, koja je konačno pokucala, u Ukrajini, na ruska vrata — i činjenicu da su najbolji zapadni stručnjaci za Rusiju upozoravali sve to vrijeme da se pritom igramo vatrom i da će Ukrajina biti crvena linija za Moskvu.

Ne trebamo uspoređivati ​​rusku agresiju na Ukrajinu i izraelsku agresiju na Palestince. U potonjem slučaju Izrael je navodno žrtva, iako već tri četvrt stoljeća nasilno okupira teritorije svojih palestinskih susjeda dok, flagrantno kršeći međunarodno pravo, gradi židovska naselja na teritoriju koji je trebao biti temelj palestinske države.

Trebali bismo vjerovati da Palestinci iz Gaze nemaju pravo na obranu usporedivo s pravom Ukrajine — nemaju pravo na obranu od desetljeća izraelske ratobornosti, bilo da su operacije etničkog čišćenja 1948. i 1967., sustav apartheida nametnut preostalom palestinskom stanovništvu nakon toga, 17-godišnja blokada Gaze koja je njezinim stanovnicima uskratila osnovne životne potrepštine, ili "uvjerljivog genocida" koji Zapad sada naoružava i pruža mu diplomatsko pokriće.

Zapravo, ako se Palestinci i pokušaju obraniti, Zapad ne samo da im odbija pomoći, kao što pomaže Ukrajinu, nego ih smatra teroristima - čak i djecu, čini se.

4. Julian Assange, novinar i izdavač koji je najviše učinio na razotkrivanju unutarnjeg funkcioniranja zapadnih establišmenta i njihovih kriminalnih planova u mjestima poput Iraka i Afganistana, već je pet godina iza rešetaka u zatvoru visoke sigurnosti Belmarsh.

Prije toga proveo je sedam godina proizvoljno pritvoren — prema pravnim stručnjacima Ujedinjenih naroda — u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu, prisiljen tamo tražiti azil od političkog progona. U beskrajnom pravnom procesu, SAD traži njegovo izručenje kako bi mogao biti zatvoren u gotovo izolaciji do 175 godina.

Pa ipak, trebali bismo vjerovati da njegovih 12 godina efektivnog pritvora — nakon što je proglašen krivim za nikakvo kazneno djelo — nije u potpunosti povezano s činjenicom da je, objavljivanjem tajnih depeša, Assange otkrio da, iza zatvorenih vrata, Zapad i njegovi lideri zvuče i ponašaju se kao gangsteri i psihopati, posebno kada je riječ o vanjskim poslovima, a ne upravitelji benignog globalnog poretka za koji tvrde da ga nadziru.

Procurjeli dokumenti koje je Assange objavio pokazuju da su zapadni čelnici spremni uništiti cijela društva kako bi pospješili dominaciju zapadnih resursa i vlastito bogaćenje - i željni koristiti najnečuvenije laži kako bi postigli svoje ciljeve. Oni nemaju nikakav interes u održavanju navodno cijenjene vrijednosti slobode tiska, osim kada se ta sloboda koristi oružjem protiv njihovih neprijatelja.

Trebali bismo vjerovati da zapadni čelnici istinski žele da novinari djeluju kao pas čuvar, ograničavač njihove moći, čak i kada do smrti proganjaju istog novinara koji je stvorio platformu za zviždače, Wikileaks, da učine upravo to. (Assange je već doživio moždani udar zbog više od desetljeća dugog napora borbe za svoju slobodu.)

Trebali bismo vjerovati da će Zapad Assangeu pružiti pošteno suđenje, kada su upravo države koje su bile u dosluhu oko njegovog zatvaranja - i u slučaju CIA-inog, planiranog atentata — su oni koje je razotkrio za bavljenje ratnim zločinima i državnim terorizmom.

Trebali bismo vjerovati da oni provode pravni proces, a ne progon, redefinirajući kao zločin "špijunaže" njegove napore da unese transparentnost i odgovornost u međunarodne poslove.

5. Mediji tvrde da zastupaju interese zapadne javnosti u svoj njihovoj raznolikosti i da djeluju kao pravi prozor u svijet.

Trebalo bi vjerovati da su ti isti mediji slobodni i pluralistički, čak i kada su u vlasništvu superbogatih, kao i zapadnih država koje su davno izdubljene da služe superbogatim.

Trebali bismo vjerovati da nam mediji čiji opstanak u potpunosti ovisi o prihodima velikih korporativnih oglašivača [i curenju informacija od vladinih dužnosnika] mogu donositi vijesti i analize bez straha i naklonosti.

Trebali bismo vjerovati da medij čija je primarna uloga prodati publiku korporativnim oglašivačima može preispitati ima li pri tome korisnu ili štetnu ulogu.

Trebamo vjerovati da je medij čvrsto upetljan u kapitalistički financijski sustav koji je 2008. bacio globalnu ekonomiju na koljena i vodio nas prema ekološkoj katastrofi, u poziciji nepristrasno ocjenjivati ​​i kritizirati taj kapitalistički model, da bi se mediji mogli nekako okrenuti protiv milijardera koji ih posjeduju, ili bi se mogli odreći prihoda od korporacija u vlasništvu milijardera koje oglašavanjem podupiru medijske financije.

Treba vjerovati da mediji mogu objektivno ocijeniti zasluge ulaska u rat. Odnosno, ratove koje Zapad vodi serijski - od Afganistana do Iraka, od Libije do Sirije, od Ukrajine do Gaze - kada su medijske korporacije ugrađene u korporativne konglomerate čiji drugi glavni interesi uključuju proizvodnju oružja i vađenje fosilnih goriva.

Trebali bismo vjerovati da mediji nekritički promiču beskrajni rast iz razloga ekonomske nužnosti i zdravog razuma, iako su proturječja očigledna: da je model vječnog rasta nemoguće održati na konačnom planetu na kojem resursi ponestaju.

6. U zapadnim političkim sustavima, za razliku od onih njegovih neprijatelja, navodno postoji značajan demokratski izbor između kandidata koji zastupaju suprotne svjetonazore i vrijednosti.

Trebali bismo vjerovati u zapadni politički model otvorenosti, pluralizma i odgovornosti čak i kada se u SAD-u i Velikoj Britaniji javnosti nudi izborni sukob između dva kandidata i stranaka koje, koje da bi imale šanse za pobjedu, moraju steći naklonost korporativnih medija koji zastupaju interese svojih vlasnika milijardera, trebaju usrećiti donatore milijardere koji financiraju njihove kampanje i moraju pridobiti veliki biznis demonstrirajući svoju nepokolebljivu predanost beskonačnom modelu rasta koji je potpuno neodrživ.

Trebali bismo vjerovati da ovi lideri služe glasačkoj javnosti - nudeći izbor između desnice i ljevice, između kapitala i rada - dok je, istina, javnosti uvijek predstavljen izbor između dvije stranke prostrte pred velikim novcem, kada politički programi stranaka nisu ništa drugo nego natjecanje u tome tko će najbolje umiriti bogatašku elitu.

Trebali bismo vjerovati da "demokratski" Zapad predstavlja oličenje političkog zdravlja, iako uvijek iznova izvlači najgore ljude koji se mogu zamisliti da ga vode.

U SAD-u, izbor koji se nameće biračkom tijelu je između jednog kandidata (Bidena) koji bi trebao petljati po svom vrtu ili se možda pripremati za svoje posljednje, teške godine u staračkom domu, i konkurenta (Donald Trump) čija se neumorna potraga za obožavanjem i samobogaćenjem nikada nije trebala prepustiti dalje od vođenja TV reality showa.

U Ujedinjenom Kraljevstvu "izbor" nije ništa bolji: između kandidata (Rishi Sunak) bogatijeg od britanskog kralja i jednako uglađenog i konkurenta (Sir Keir Starmer) koji je toliko ideološki šupalj da je njegov javni dosje vježba mijenjanja oblika desetljećima.

Svi su, da primijetimo, u potpunosti potpisali kontinuirani genocid u Gazi, svi su ravnodušni višemjesečnim pokoljem i izgladnjivanjem palestinske djece, svi su previše spremni oklevetati kao antisemite svakoga tko pokaže trunke principa i ljudskosti koji im svima očito nedostaje.

Superbogataši su možda samo izvan vidokruga, ali konce koje vuku previše su vidljivi. Vrijeme je da ih se oslobodimo.
O autoru:
Jonathan Cook je nagrađivani britanski novinar. Bio je u Nazaretu u Izraelu 20 godina. Vratio se u UK 2021. Autor je triju knjiga o izraelsko-palestinskom sukobu: Krv i religija: Razotkrivanje židovske države (2006), Izrael i sukob civilizacija: Irak, Iran i plan za preuređenje Bliskog istoka (2008) i Palestina koja nestaje: Izraelski eksperimenti u ljudskom očaju (2008). Ako cijenite njegove članke, razmotrite ih nudeći svoju financijsku potporu.