© Kevork’s Newsletter
Na prvi pogled, argument zvuči razumno. Zapravo, zvuči toliko razumno da mnogi ljudi nikada ne zastanu kako bi postavili mnogo važnije pitanje: u što bi se točno Hezbollah razoružavao?
Jer prije nego što se raspravlja o Hezbollahovom oružju, prvo se mora raspraviti o samom Libanonu, gdje razgovor postaje neugodan. Ljudi koji zahtijevaju Hezbollahovo razoružavanje često počinju s idealiziranom slikom Libanona, a ne s Libanonom koji zapravo postoji. Zamišljaju koherentnu nacionalnu državu sa zajedničkim nacionalnim identitetom, funkcionalnim institucijama i jedinstvenim razumijevanjem interesa zemlje. Zamišljaju državu sposobnu jednako zaštititi sve svoje građane i neovisno braniti svoje granice. Drugim riječima, oni počinju od zaključka, a ne od stvarnosti.
Pet godina sam studirao i radio u Libanonu, a jedna od najvažnijih lekcija koju me ta zemlja naučila jest da se Libanon često izvana čini mnogo ujedinjenijim nego što zapravo jest iznutra. Libanon mi osobno puno znači. Tamo sam započeo svoj profesionalni život. Tamo sam radio kao producent, kasnije kao voditelj i na kraju objavio svoje prve kolumne. Tamo sam otkrio da politička analiza može postati više od strasti. Mogla bi postati poziv. Libanon mi je pružio prilike koje Sirija u to vrijeme jednostavno nije mogla ponuditi.
Ali Libanon me je naučio i nečemu drugom. Naučio me da je ono što mnogi stranci nazivaju "Libanonom" često skup različitih političkih svemira koji dijele isti geografski prostor. Putujte kroz zemlju i razlike postaje nemoguće ignorirati. Na sjeveru susrećete jedan skup lojalnosti, simbola i narativa. U Tripoliju, drugi. Na planini Libanon, treći. U Bejrutu istovremeno koegzistiraju višestruke konkurentske stvarnosti. Na jugu se pojavljuje sasvim druga politička svijest. Zastave se mijenjaju. Povijesna sjećanja se mijenjaju. Percepcije saveznika i neprijatelja se mijenjaju. Mijenja se čak i shvaćanje onoga što Libanon treba biti.
Ova fragmentacija nije samo ostatak građanskog rata. Građanski rat ju je razotkrio, ali je nije stvorio. Moderni Libanon izgrađen je oko delikatne sektaške formule koja je nastojala uravnotežiti konkurentske zajednice, a ne stvoriti jedinstveni nacionalni projekt. Desetljećima su različite frakcije njegovale različite vanjske pokrovitelje. Neki su se ugledali na Francusku. Drugi na Saudijsku Arabiju. Treći na Siriju. Treći na Sjedinjene Države. Treći na Iran. Politički identitet često se ispreplitao sa stranim sponzorstvom, vanjskim savezima i sektaškom pripadnošću. Rezultat je bila država koja je formalno postojala, ali nikada nije u potpunosti uspjela stvoriti jedinstvenu nacionalnu svijest.
Ova stvarnost je važna jer leži u srži pitanja Hezbollaha.
Ljudi koji zahtijevaju razoružanje Hezbollaha često govore kao da se Hezbollah pojavio kao uzrok disfunkcije Libanona. Ali što ako je suprotno bliže istini? Što ako se Hezbollah pojavio upravo zato što libanonska država nije bila u stanju obavljati funkcije koje se očekuju od suverene države? Što ako Hezbollah nije uzrok fragmentacije Libanona, već jedna od njegovih posljedica?
Da bismo razumjeli zašto se Hezbollah neće razoružati, moramo razumjeti kako njegovi pristaše gledaju na svijet. I tu mnogi zapadni analitičari ne uspijevaju. Oni Hezbollahu pristupaju prvenstveno kao iranskom posredniku. Pristaše Hezbollaha ne vide sebe tako. Slaže li se netko s njima ili ne, nije bitno. Važnije je pitanje kako oni doživljavaju vlastitu sigurnost.
Za velik dio libanonskog šijitskog stanovništva, Hezbollah nije samo politička stranka ili oružani pokret. To je polisa osiguranja protiv uništenja.
Ta izjava može zvučati pretjerano strancima, ali odražava vrlo stvarnu povijesnu svijest. Zajednice ne donose odluke o sigurnosti na temelju apstraktnih teorija. Donose ih na temelju sjećanja. Sjećanja na okupaciju. Sjećanja na invaziju. Sjećanja na masakre. Sjećanja na napuštanje. Sjećanja na ono što se dogodilo onima koji su vjerovali obećanjima zaštite i prekasno otkrili da su ta obećanja bezvrijedna.
I to sjećanje je posebno duboko ukorijenjeno u šijitskoj zajednici. Pojačano je ne samo modernim događajima već i stoljećima vjerskog i povijesnog iskustva. Sjećanje na Karbalu, ubojstvo imama Huseina, percepcija izdaje i progona te noviji susreti sa sektaškim nasiljem stvorili su političku kulturu koja ranjivost vidi vrlo drugačije od načina na koji to čine zapadni kreatori politike. Smatraju li stranci ovu percepciju opravdanom nije bitno. Važno je da milijuni ljudi istinski vjeruju u to.
A kada ljudi istinski vjeruju da bi razoružanje na kraju moglo dovesti do njihovog uništenja, oni se ne razoružavaju.
To postaje još očitije kada se prouči regionalno okruženje koje danas okružuje Libanon. Rasprava o Hezbollahovom oružju često se u potpunosti promatra kroz prizmu Izraela. Izrael je svakako dio jednadžbe. Južni Libanon ostaje okupiran na nekim mjestima. Izraelske vojne agresije se nastavljaju. Izraelske prijetnje ostaju stalne. Ali čak i ako Izrael sutra nestane iz jednadžbe, pitanje Hezbollahovog oružja ne bi nestalo s njim.
Jer Hezbollahovi pristaše ne gledaju samo na jug.
Oni gledaju i na istok. Gledaju Siriju i ono što je proizašlo iz sirijskog rata.
Gledaju uspon Abu Mohammada al-Jolanija i tisuće prekaljenih salafijski-džihadističkih boraca koji sada djeluju pod njegovom vlašću. Gledaju ISIS. Gledaju Al-Qaidu. Gledaju masakre počinjene nad šijitskim zajednicama u Iraku. Gledaju sektašku retoriku koja desetljećima kruži regijom. I izvlače zaključke koje mnogi zapadni promatrači odbijaju priznati.
Iz njihove perspektive, razoružanje ne bi predstavljalo pomirenje. Predstavljalo bi predaju.
I tu se cijeli razgovor odvaja od stvarnosti. Jer tražiti od Hezbollaha da se razoruža u takvim okolnostima nije samo tražiti od oružanog pokreta da vjeruje državi. To je tražiti od cijele zajednice da vjeruje da su sve snage koje ih okružuju iznenada napustile ideološko neprijateljstvo koje su izražavale desetljećima.
Nema dokaza da se takva transformacija dogodila.
Upravo suprotno.
Porast sektaške militantnosti u cijeloj regiji samo je ojačao Hezbollahov argument da je samoobrana i dalje nužna. Raspad država u Iraku, Siriji, Libiji i drugdje ojačao je uvjerenje da formalne institucije mogu nestati puno brže nego što zajednice očekuju. Pojava ekstremističkih organizacija pojačala je strahove da liberalni demokrati rijetko popunjavaju vakuume moći.
I zato se rasprava o razoružanju često čini odvojenom od stvarnosti Bliskog istoka.
Njegovi zagovornici govore kao da Libanon postoji u Švicarskoj.
Pristaše Hezbollaha znaju da žive u Levantu.
Ova razlika je važna.
Važna je jer pokreti predaju svoje oružje kada vjeruju da će budućnost biti sigurnija bez njega. Predaju ga kada se promijeni sigurnosno okruženje. Predaju ga kada vjeruju da ih institucije mogu zaštititi bolje od naoružanih organizacija.
Šijitska zajednica u Libanonu danas gleda po regiji i dolazi do upravo suprotnog zaključka.
Vide ekspanzionistički Izrael koji nastavlja vojne agresije na više frontova. Vide Siriju transformiranu više od desetljeća rata i sve više pod utjecajem sila kojima u osnovi ne vjeruju. Vide salafističko-džihadističke struje koje ih i dalje smatraju otpadnicima. Vide libanonsku državu koja je i nesposobna i nespremna samostalno braniti svoj teritorij, te nesposobna stvoriti nacionalni konsenzus o budućnosti zemlje.
U takvim uvjetima, razoružanje počinje izgledati kao samoubojstvo.
I zato vjerujem da je rasprava pogrešno postavljena. Pitanje nije zašto Hezbollah odbija razoružati se. Pitanje je zašto se toliko ljudi i dalje pretvara da uvjeti potrebni za razoružanje već postoje.
Hezbollah nije samo vojna organizacija. On je proizvod određenog geopolitičkog okruženja, određenog povijesnog iskustva i određenog shvaćanja preživljavanja. Može se složiti s tim shvaćanjem ili ga u potpunosti odbaciti. Ali svaka ozbiljna analiza mora početi tamo.
Sve dok uvjeti koji su stvorili Hezbollah ostanu netaknuti, očekivanje da će Hezbollah dobrovoljno predati svoje oružje ostat će ono što je oduvijek bio.
Fantazija.
Komentari čitatelja
na naše novosti