Decenija je počela sa ciljanim atentatom na iranskog generala Kasema Solejmanija, ipak, još veće turbulencije nas očekuju tokom čitave decenije: bezbroj promena Nove velike igre u Evroaziji, koje postavljaju SAD protiv Rusije, Kine i Irana, tri glavna čvorišta Evroazijske integracije.

Svaki geopolitički i geoekonomski akt koji se promeni u igri, u narednoj deceniji, moraće da se analizira u vezi sa ovim epskim sukobom.

Duboka država i ključni sektori američke vladajuće klase apsolutno su prestravljeni što Kina ekonomski već nadmašuje "nezamenljivu naciju" i što ih je Rusija vojno nadmašila. Pentagon tri evroazijska čvorišta zvanično označava kao "pretnje".

Tehnike hibridnog rata raširiće se sa ciljem da obuzdaju kinesku "pretnju", rusku "agresiju" i iransko "sponzorstvo terorizma". Mit o "slobodnom tržištu" i dalje će se gušiti pod nametanjem ilegalnih sankcija, eufeministički definisanih kao nova trgovinska "pravila".

Ipak, to će biti jedva dovoljno za poništavanje rusko-kineskog strateškog partnerstva. Da bismo uvideli dublje značenje ovog partnerstva, moramo shvatiti da ga Peking definiše kao okretanje ka "novoj eri". To podrazumeva strateško dugoročno planiranje - ključni datum je 2049, stogodišnjica Nove Kine.

Okvir višestrukih projekata inicijative Pojas i put - kao i u Kini Novi put svile - je 2040-a, kada Peking očekuje da će u potpunosti utkati novu, multipolarnu paradigmu suverenih nacija / partnera širom Evroazije i šire, koje će biti povezane lavirintom pojaseva i puteva.

Ruski projekat - Velika Evroazija - donekle odražava inicijativu Pojas i put i biće integrisan u nju. Pojas i put, Evroazijska ekonomska unija, Šangajska organizacija za saradnju i Azijska investiciona banka za infrastrukturu se približavaju istoj viziji.

Hrvatski mainstream mediji i njihovi komentatori, poput papagaja prenose razmišljanja zapadnih mainstream medija o prekjučerašnjim političkim promjenama u Rusiji nakon poslanice predsjednika RF Vladimira Putina zastupnicima državnoga parlamentna i ključnim osobama iz društvenih i vjerskih krugova te zemlje, naglašavajući, kako smjena ruske vlade i drugi potezi, poput namjere o promijeni ustava, vode isključivo u smijeru održavanja Putina na čelu Rusije i nakon kraja njegovog sadašnjeg mandata 2024. godine.

Naravno, s tim se može i ne mora složiti. Ali takva su razmišljanja i prosudbe vrlo površne i plitke, i puno više zasnovane na elementima dnevnog politikantstva temeljenog na zamjeni stvarnoga za željeno (pritom je njihova želja, redovito, odlazak mrskog Putina koji je mnogima pomrsio račune), nego zdrave i hladne analize.

Jer intencija Putinove duge i sveobuhvatno razrađene poslanice ipak je bila i jest primarno usmjerena na dobrobit ruskih građana i zemlje u nadolazećem srednjoročnom razdoblju, u ova složena geopolitička vremena u kojima će biti teško opstati bez jasne i čvrsto određene strategije bilo kojoj državi svijeta.

Zato stavljati Putina u kontekst klasičnih političara na koje smo mi u Hrvatskoj i šire pomalo navikli, i naglasak stavljati na njegove navodne maštarije i kombinatoriku usmjerenu na grčeviti opstanak na vlasti nipošto ne odgovaraju istini. Ako on i želi ostati na čelu države nakon 2024. (pretpostavljam da ne želi) ne čini to iz koristoljublja pohlepnih političara koji obnašanje vodećih državnih funcija redovito shvaćaju kao prigodu za izvlačenje maksimalnih benefita i debljanje svojih bankovnih računa.

Pa iako se za Putinove bankovne račune vjerojatno ne treba previše brinuti, on je svoju odanost i iskreno domoljublje prema Rusima i Rusiji već bezbroj puta dokazao, učinivši od zemlje koja je 90.-tih godina prošloga stoljeća bila "u slobodnom padu" i predstavljala globalno ruglo - snažnog globalnog igrača, bez kojega se više ništa ključno u svijetu ne može rješavati i kojega već odavno svjetski moćnici ne gledaju s podsmjehom.

Štoviše, mnogi od njih ponovo redovito "hodočašće" u Moskvu, dobro znajući u čijoj se ruci danas nalazi jedna od glavnih poluga za rješavanje nagomilanih svjetskih problema. I pritom dobro znaju da ta "poluga" nikako nije iracionalna, već je, nerjetko, stvarna protuteža iracionalnim politikama drugih igrača, zbog kojih bi svijet (da im nije protuteže), vjerojatno bio u puno većem kaosu nego li je to sada.

Sovjetske snage su prije 75 godina oslobodile Varšavu - a poljski su dužnosnici od tada umotali ključne događaje u mitove. No, tek objavljeni povijesni dokumenti pomažu rasvijetliti istinu.

Službena Varšava nije planirala proslaviti ovaj datum - ali ovo nije prvi put da je Poljska ignorirala oslobađanje svog glavnog grada države. Od propasti Sovjetskog bloka početkom devedesetih, političari u istočnoj Europi potisnuli su ideju da su Sovjetski Savez i nacistička Njemačka podjednako odgovorni za poticanje Drugog svjetskog rata - a ideja da vojnici Crvene armije vode brutalnu okupaciju umjesto oslobađajući Poljsku, čvrsto je pronašla svoje mjesto u nacionalnim knjigama povijesti.

To gledište i dalje prevladava u nekim drugim europskim državama - ali skup nedavno deklasificiranih ratnih dokumenata, koje je objavilo rusko Ministarstvo obrane, govori drugačiju priču.

MIT 1: "SAMO SU PRIPADNICI DOMOVINSKE VOJSKE BILI PRAVI HEROJI"

S Poljskom pod nacističkom okupacijom, domovinska vojska (Armia Krajowa / AK), koja je podržavala vladu u egzilu sa sjedištem u Londonu, postala je dominantan pokret otpora. Desetljećima su AK u modernoj Poljskoj mnogi zamišljali kao istinske heroje i patriote povijesti, dok su Poljaci koji su pomagali sovjetskim snagama često demonizirani kao izdajnici.

AK se pozivaju u godišnjim ceremonijama oko bijelog obeliska podignutog 90-ih u centru Varšave kako bi odali počast njihovim naporima. 2019. predsjednik Andrzej Duda odlikovao je preživjele članove AK-a kao uzor i "dragocjeno bogatstvo povijesti".

Ipak, otkrivene depeše Crvene armije otkrivaju da je slika u kojoj uživaju borci Domovinske vojske izblijedila. Deklasificirana izvješća zapravo pokazuju da su se u mnogim slučajevima nakon završetka rata jedinice AK ponašale manje od primjerenog - rotirale su kao naoružane kriminalne bande, otimale i ubijale poljske policajce - te "terorizirale" obične ljude koji su se usudili pomoći Sovjetima.

U vreme kada smo se svi spremali da ispratimo staru 1999. i dočekamo novu 2000. godinu, prvu u 21. veku, predsednik Ruske Federacije Boris Nikolajevič Jeljcin je priredio najveće iznenađenje za rusku i međunarodnu javnost: podneo je neopozivu ostavku. Za vršioca dužnosti predsednika imenovao je Vladimira Vladimiroviča Putina, čoveka koji se tada nalazio na funkciji premijera ali o kome se nije mnogo znalo u javnosti.

Bio je to preloman trenutak u novijoj istoriji najveće zemlje sveta i, kako se uskoro ispostavilo, olučujući za spas zemlje koja je preživljavala jednu od najvećih političkih, ekonomskih i društvenih kriza u svojoj istoriji. "Bili smo samo na jedan korak od ponora, od najveće nesreće koja može zadesiti jednu zemlju a to je njen raspad, gubljenje suvereniteta i integriteta i njen neastanak sa geogrfske karte"- izjavio je nedavno Vladimir Putin.

"Prevazišli smo teškoće i preživeli zahvaljujući hrabrosti i izdržljivosti ruskog naroda, njegovoj požrtvovanosti, heroizmu i patriotizmu". Taj kritični period počeo je raspadom Sovjetskog Saveza i trajao nekoliko godina, za šta Jeljcin, po oceni politikologa, ne snosi ni isključivu ni najveću krivicu, iako u tome ima i njegovog udela.

Duže vremena bilo je sasvim jasno da zbog zdravstvenog stanja Jeljcin neće dugo moći da boravi u Kremlju. On je u poslednje vreme češće boravio u bolnici nego na svom radnom mestu

Iznenađenje je, međutim, bilo samo prividno. Već duže vremena bilo je sasvim jasno da zbog zdravstvenog stanja Jeljcin neće dugo moći da boravi u Kremlju. On je u poslednje vreme češće boravio u bolnici nego na svom radnom mestu. Nekoliko godina ranije imao je tešku operaciju na srcu od koje se, kako se ispostavilo, nikada nije potpuno oporavio. Bio je "načet"i drugim bolestima koje su samo pogoršavale opšte stanje.

Svrgnuti bolivijski predsjednik Evo Morales je u opširnom intervjuu za The Intercept govorio o vojnom udaru i svom svrgavanju, ulozi Sjedinjenih Američkih Država i tome kako je Vašington od njega tražio da prekine odnose s Teheranom.

Morales je prvo govorio o detaljima vojnog udara, poput napada grupa povezanih s pobunjeničkim kandidatima na glasačka mjesta, kao i životnjih prijetnji njemu samom. On je rekao da je glavni razlog svega što se dogodilo to što Amerika nije željela da vidi jednog domaćeg predsjednika koji bi Boliviju pretvorio u nezavisnu i naprednu zemlju.

Američka uloga u državnom udaru

Morales je naglasio da Sjedinjene Američke Države nisu bile zadovoljne time što nemaju mjesta u litijumskoj industriji u Boliviji i rekao:

"Naš glavni grijeh bio je to što je bilo moguće da će SAD ostati praznih ruku u slučaju naših ugovora s multinacionalnim ili evropskim kompanijama."

Posle trogodišnje sudske bitke, Vašington post je objavio poverljive vladine dokumente koji otkrivaju kako su u poslednje gotovo dve decenije američki predsednici i vojni i civilni zvaničnici lagali i obmanjivali javnost o neuspehu rata u Avganistanu, u kojem se, ističu svetski mediji, potrošilo preko hiljadu milijardi dolara i u kojem su poginule desetine hiljada vojnika i civila.

Poverljivi vladini dokumenti koje je pribavio Vašington post otkrivaju da visoki američki zvaničnici u poslednjih 18 godina nisu govorili istinu o ratu u Avganistanu, često dajući izjave za koje su znali da su lažne i neretko prikrivajući dokaze o neuspesima.

Dokumenti su nastali projektom savezne agencije SIGAR, kojim su se ispitivali suštinski propusti u američkoj politici prema Avganistanu. Uključuju više od 2.000 stranica neobjavljenih beleški razgovora s ljudima koji su imali direktnu ulogu u ratu, od generala i diplomata do radnika i avganistanskih zvaničnika.

Američka vlada pokušala je da zaštiti identitete ogromne većine ispitanih za projekat i da prikrije gotovo sve njihove primedbe, ukazuje Vašington post koji je odlučio da objavi dokumente posle trogodišnje pravne bitke. U intervjuima za projekat "Naučene lekcije", vredan 11 miliona dolara, više od 400 insajdera nudilo je nesputanu kritiku onoga što je pošlo po zlu u Avganistanu - od nesigurnosti, nejasne strategije, problema korupcije tamošnje vlade, te proizvodnje opijuma, napominje list.

Implikacija izvješća koji je napisan za američki Kongres je da su Sjedinjene Države država sponzor terorizma u Siriji. U isto vrijeme, izvješće se suprotstavlja naširoko zastupljenim uvjerenjima o sukobu, uključujući i ideji da oporba ima "samoniklu" podršku stanovništa i da je sukob sektaški rat između alavitske sekte sirijskog predsjednika Bashar al-Assada i većinskih sunita.

Napisano u listopadu 2015. godine, izvješće je pripremila Kongresna istraživačka služba, odjel Kongresne biblioteke. Kongresna istraživačka služba pruža političku i pravnu analizu odborima i članovima Zastupničkog doma i Senata Sjedinjenih Država.

Pod nazivom "Oružani sukob u Siriji: Pregled i američki odgovor", izvješće otkriva da:

11. studenog na webu je objavljen vrlo uznemirujući, ali jasno istinite "Lekcije za učenje od državnog udara u Boliviji". Taj anonimni autor (njemački obavještajni analitičar) dokumentirao je zloću svrgavanja Evo Moralesa u Boliviji i prijetnju koja je sada očito predstavljala američki režim - rak koji se širi ekspanzionističkim fašizmom, vođenom iz Washingtona.

Ali čak i više od toga, on je rekao da ako pojedinci, koji su odgovorni za napredni fašizam, ne budu pogubljeni, nigdje u svijetu neće biti stvarne nade za demokraciju. Ili će ta nekažnjavanje prestati ili će se širiti američka međunarodna diktatura - ne samo napadima CIA-e poput ove, nego ilegalnim međunarodnim invazijama poput Iraka 2003, Libije 2011, Sirije 2012 i Jemena 2015, - nastavi i zahvatit će bijedu u konačnici cijeli svijet.

Pojašnjava sudioništvo američkih "vijesti" u lažima koje "opravdavaju" ovaj državni udar (i "opravdale" su te invazije). To je, do sada, očito način na koji funkcionira američki režim. Naravno, niti jedan od tih medija neće objaviti takvu istinu; svi oni zataškavaju za režim, jer su zapravo bitan njegov dio. (Sve ove invazije i državni prepadi temelje se samo na lažima, a mediji su nužni dio toga.) Cenzura u Americi je zapravo ekstremna i stalna.

Na primjer: koliko američkih i savezničkih medija je čak izvijestilo da su fašisti preuzeli vlast u Boliviji? Umjesto toga, dobili smo novinske članke, poput New York Timesa: okrivljavajući neobično uspješnog i popularnog demokratski izabranog predsjednika Bolivije za državni udar koji ga je svrgnuo i zamijenio fašistima (i nikada ne upotrebljavajući riječ "državni udar", osim jednom nasmijano, rekavši da je "britanski vođa laburista Jeremy Corbyn vikao" državni udar "- kao da nije državni udar - i da uopće ne spominje da su to počinili fašisti).

Izvještaj ovih "novina" o vijestima iz prethodnog dana naslovljen je smiješno anodičnim "Bolivijski vođa Evo Morales odstupa s vlasti", i tvrdio je da "gosp. Morales je nekad bio široko popularan, "kao da još uvijek nije tako.

Mnogima je poznata nedavna odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o obveznom cijepljenju djece. U rješenju Ustavnog suda navodi se i stav Ministarstva zdravlja da je „Pravo djece na zdravlje važnije od prava roditelja na izbor“. Na žalost, mnogi sada govore isključivo o Konvenciji o pravima djeteta i o (drugim) pravima, osobito o pravu na izbor, itd. Postavljam pitanje: Zašto nitko ne govori o već poznatim i dokazanim štetnim nuspojavama nakon cijepljenja? Zašto se prešućuju znanstveni dokazi, osobito ovi posljednji predočeni na nedavno održanom Međunarodnom kongresu o autoimunosti?

Pokret "protiv cijepljenja" proširio se svijetom. I dok se protivnici cjepiva i cijepljenja u javnim kampanjama „ZA cijepljenje“ nazivaju najpogrdnijim nazivima, najčešće "nazadnjacima" i sijačima straha, bez znanstveno utemeljenih razloga, u stvarnosti se gomilaju rezultati istraživanja koji na vidjelo izbacuju ISTINU kojom vodeći znanstveni krugovi iz područja medicinske imunologije potvrđuju kobne učinke sastojaka u cjepivima. Najveća svjetska imena na području istraživanja humanoga imunološkog sustava uključena su u najnovije radove u najprestižnijoj literaturi imunologije u kojima povezuju naširoko korištene sastojke u cjepivima poput aluminija sa zastrašujućom epidemijom imunološki-posredovanih bolesti, uključujući AUTIZAM i ALZHEIMEROVU BOLEST.

Također su ustanovili potpuno novi sindrom nakon cijepljenja, tzv. post-vakcinalni sindrom: AUTOIMUNI UPALNI SINDROM IZAZVAN ADJUVANSIMA (ili sindrom autoimune upale; engl. Autoimmune Inflammatory Syndrome Induced by Adjuvants - ASIA). I dok proučavanje ASIA-e baca svjetlo na temeljne mehanizme preko kojih sastojci cjepiva izazivaju bolest, isto tako pokazuje i "pukotine" u temeljima stoljetnog uvjerenja u pravovjerje o cjepivima. Gotovo 3000 liječnika i znanstvenika iz cijelog svijeta okupilo se u NICI na 9. Međunarodnom kongresu o autoimunosti, odnosno autoimunološkim bolestima, koji je održan od 26. do 30. ožujka 2014. U tom razdoblju prema rasporedu je održano nekoliko desetaka seminara i panel-diskusija (tj. okruglih stolova) o uzrocima i liječenju autoimunih bolesti. No, jedan dan od četiri dana trajanja ovog skupa koji se održava svake druge godine bio je posvećen 3. Međunarodnom simpoziju o cjepivima koji se održava pod okriljem Međunarodnog kongresa o autoimunosti.

Da li su globalni protesti predznak velikog preloma u kulturi i vrednostima? Da li oni sugerišu da je neoliberalna modernost promašaj?
"Ovde se nešto događa. Ali šta? I zašto baš sada?" U proteklih 12 nedelja, protesti su zapljusnuli pet kontinenata - od Čilea, preko Pariza, do Libana, Iraka i Irana. Toliko su geografski raznovrsni i heterogeni da izgleda kao da prkose svakom pokušaju da se posmatraju kao jedan fenomen. No, da li zaista ne postoji zajednička tema? Nije li takav zaključak previše zgodan za elite, pošto u tom slučaju ne moraju da se opterećuju razmišljanjima o promeni kursa?

Mediji glavnog toka učestalo ih označavaju kao "prodemokratske", ali to se ne uklapa. To je samo brendiranje. Jer iskustvo demokratije koje demonstranti imaju je upravo jedan od glavnih uzroka njihovog nezadovoljstva: demokratija - ovakva kakva je - prečesto postaje institucionalni alat za gušenje kuljajućeg besa. To je prilično očigledno širom Bliskog istoka, gde je otvoreno odbacivanje (demokratskih) dogmi prožimajuća nit svih "revolucija".

POBUNE "IZ NOVČANIKA"

Drugo rasprostranjeno objašnjenje je da se prosto radi o pobunama "iz novčanika": "U Čileu, bes povodom skoka cena metroa od tri odsto je probudio deo populacije koji nije tek prosto uznemiren svojim sve mršavijim novčanicima - poskupljenje vožnji je troškove tranzita podiglo na 21 odsto mesečnih primanja radnika koji su na minimalcu, ionako već iscrpljenih merama štednje, pritisnutih niskim platama, prekovremenim radom i dugovima, prezasićenih pohlepom i zaslepljenošću bogate manjine koja upravlja državom, što je dovelo do toga da su bili spremni da spale skoro sve na šta su naišli", zaključuje The Nation.