Izgleda kao da je ljeto tek završilo, a mraz i snijeg već su zahvatili velike dijelove Europe. Sjeverni dijelovi američke savezne države Maine su u zadnjih nekoliko dana već vidjeli prve zimske oborine. Nacionalna vremenska služba (The National Weather Service) je rekla da je period od 138 dana bez traga snijega u gradu Caribou, a koji je započeo 24. svibnja i završio 8. listopada, bio najkraći takav period zabilježen za tu lokaciju.

U gradu Marquette u saveznoj državi Michigan, SAD, gdje su termometri pokazali minus 3°C, oko 6,5 cm snijega je palo prošloga vikenda. Snijega je bilo i u Ohiu, Maineu, New Hampshireu, zapadnom New Yorku i sjeverozapadnoj Pennsylvaniji. Iako zima službeno započinje 22. prosinca, upozorenja za hladnoću i smrzavanje površina su izdana od Missourija do Massachusettsa, prema Weather Channelu.

Sredina je mjeseca listopada, a vlasti još inzistiraju da živimo u periodu rekordne topline, dok će se brojni svjetski političari ponovno sastati u Parizu kako bi vidjeli mogu li pretvoriti cijelu ljudsku rasu u ugljične robove. Stvarnost se ne uzima u obzir, ali to je uobičajeno za političare.

Priča o globalnom zatopljenju (klimatskoj promjeni) postaje sve čudnija jer Priroda ne surađuje. Postaje sve hladnije. Plan klimatskih uzbunjivača da se zatvore drugi znanstvenici koji su skeptični prema 'globalnom zatopljenju' im se gadno obio o glavu, a glavni uzbunjivač se sada suočava s istragom o, kako ga nazivaju, "najvećem znanstvenom skandalu u povijesti SAD-a". A što su i očekivali kada su poduzeli takav sramotan korak nagovaranja Bijele kuće i Ministarstva pravosuđa da upotrijebe federalni zakon RICO kako bi istražili i optužili razne "skeptične" organizacije za "zločin" "obmane američkog naroda o rizicima klimatske promjene."

Astana klub je jedan od najvažnijih godišnjih "sastanaka" na prostoru Evroazije, pored foruma Boao u Kini i Valdajskog debatnog foruma u Rusiji. Kina, Rusija i Kazahstan zajednički predvode evroazijske integracije. Stoga ne čudi što je peti sastanak Astanskog kluba morao da se fokusira na Veliku Evroaziju, što je sinonim za "novu arhitekturu globalne saradnje."

Astanski klub okuplja zadivljujući spoj istaknutih ljudi iz svih delova Evroazije sa jedne, i Evropljana i Amerikanaca sa druge strane. Zastupljeni su praktično svi relevantni faktori geopolitičkog spektra. Paneli su veoma dobro organizovani (bio sam moderator dva panela). Rasprave su iskrene, a manipulativne fraze nepoželjne. Slede obrisi onoga o čemu se raspravljalo u Nursultanu, pod krovom spektakularne plitke kupole koju je dizajnirao Norman Foster.

VELIKI STABILIZATOR

Vladimir Jakunin, predsedavajući moskovskog Istražnog instituta za dijalog civilizacija, uveren je da je Kina "spremna da Evroaziju pripremi za budućnost", premda "ništa ne ukazuje da će Zapad na to odgovoriti pozitivno". Jakunin smatra da su za Kinu inicijative poput "Novog puta svile" i "Pojasa i puta" "osnova za međucivilizacijski dijalog", dok Rusija nastavlja da se ponovo afirmiše kao globalna sila.

Vang Hujao, saradnik Centra za Kinu i globalizaciju i savetnik državnog sekretara Kine, vidi Kinu kao "najvećeg stabilizatora" u međunarodnim odnosima i trgovini, i kao "najveći mehanizam za prosperitet", što je još jednom demonstrirano na poslednjem Šangajskom sajmu.

Visoki diplomata iz Pakistana Iftehar Čodari, koji trenutno radi na Institutu za studije južne Azije pri Nacionalnom univerzitetu u Singapuru, tvrdi da "liberalni svetski poredak nije univerzalan"; sada se sve svodi na "liberalni kapitalizam protiv Kine". Sa druge strane Hujaoa to ne brine: on naglašava da Kina "3D Evroaziju" već vidi kao novu pregovaračku platformu.

Hujao ističe da se "pogrešna metodologija" koristi kao "stabilizator svetske ekonomije". Naglašava i ulogu Azijske banke za investicije u infrastrukturu i posebno inicijative Pojas i put kao "novog podsticaja za razvoj sveta u narednim decenijama" koji će se temeljiti na "kineskoj kulturi, tradiciji i vrednostima", kao i hibridnoj ekonomiji koja se ne oslanja isključivo na državna preduzeća. Insistira da je Pojas i put "stvarni međunarodni razvojni plan", a "unilateralizam" vidi kao veliku opasnost. Da li istorija ima samo jedan oblik?

Poznati britanski novinar i snimatelj John Pilger je u svom obraćanju prilikom predstavljanja knjige "London of In Defense of Julian Assange" u izdanju Or Booksa iz New Yorka zatražio da se odmah zaustave laži i medijska hajka protiv Juliana Assangea koji je još uvijek u britanskom zatvoru najviše razine sigurnosti, iako je u Švedskoj oslobođen optužbi za navodno "silovanje", koje se nikada nije dogodilo.

Britanci ga drže u ekstradicijskom pritvoru na zahtjev Washingtona gdje riskira dugogodišnju robiju samo zato što je obavljao svoj novinarski posao i iz svojih izvora objavljivao informacije o diplomatskim spletkama i tajnim dogovorima utjecajnih svjetskih vođa. Utemeljitelja Wikileaksa se pogrešno optužuje da su meta njegovih objava isključivo SAD i njihovi saveznici. Naime, WikiLeaks je objavio tisuće stranica dopisa diplomatskih misija Rusija s Moskvom, ali u njima nije bilo tako velikih skandala kao u aktivnostima američke uprave.

U hakiranim dokumentima o Rusiji se govori o korupciji, trgovini oružjem, pranju novca, osobnom bogaćenju, iznudama, organiziranom kriminalu koji ima potporu nekih državnih dužnosnika, tajnim računima na Cipru i sličnim nezakonitim aktivnostima. Ove su objave zapadni mediji 2010. dočekali s oduševljenjem i Rusiju opisali kao "mafijašku državu".

Međutim, tajne američke uprave, raznih američkih dužnosnika i njihovih saveznika u svijetu nisu kriminal i korupcija, već kršenje međunarodnog prava i planiranje, poticanje i provođenje ratnih zločina i genocida u svim dijelovima svijeta. Stoga je tema Rusije kao "mafijaške države" za javnost brzo postala irelevantna. Assange nigdje u svijetu zbog svog rada nije bio pod istragom i progonom, samo u Sjedinjenim Državama. Čak ni Katar i Saudijska Arabija, čije je zločine otkrio, nemaju ništa protiv njega i nisu pokrenuli nikakve službene istrage protiv Juliana Assangea.

SAD ga terete špijunaža, zločinačko udruživanje, krađe imovine Sjedinjenih Država, kršenje zakona iz oblasti računarstva i veleizdaju. U "svjetioniku slobode govora i ljudskih prava" Assange može dobiti 45 godina zatvora, a ako se podigne optužnica u više točaka u konačnici bi to moglo biti mnogo više. SAD su u sudskom podnesku od dana 15. prosinca 2015. potvrdile da je u tijeku proces protiv WikiLeaksa.

Avioni NATO-a svoje bombe i rakete izbacuju u Jadransko more, i to ne samo u posebne zone, već i u blizini obale, najnovije je šokantno otkriće koje će sigurno uznemiriti sve koje vode ovog mora zapljuskuju, prenosi hrvatski portal "Jutarnji".

To rezultira zastrašujuće velikom koncentracijom otrovnih hemikalija, a s obzirom na to da su bombe podložne mijenama morske struje, radi se o "pokretnom arsenalu smrti".

Italijanski novinar Đani Lanes tvrdi da NATO i italijanske vlasti lažu kada govore da je u Jadranu naznačeno šest posebnih zona gdje se vojni avioni u povratku s vojnih misija oslobađaju bombi i raketa koje nisu iskorištene tokom misije. Prema informacijama do kojih je došao tokom istrage, takvih zona je 24, a one se ne nalaze samo u međunarodnim vodama, nego i unutar državnog prostora, kako sa italijanske tako i sa hrvatske strane.

U članku se ne pominju crnogorske teritorijalne vode, ali se navodi da morske struje pokreću NATO bombe, te da se radi o "pokretnom arsenalu smrti".

SAD su svetski rekorder u nezakonitom ubijanju nenaoružanih civila i mučenju zatvorenika koji su zatvoreni bez suđenja, smatra svetski priznati kanadski filozof DŽon Mekmartri.

Mekmartri kaže da je američka vlada jedna gigantska mašina za masovna ubistva, koja ostvaruje profit ratovanjem i nikad ne snosi odgovornost za svoje stravične ratne zločine i zločine protiv humanosti.


Ovaj kanadski intelektualac ističe da su SAD postale policijska država, koja svoje građane tretira na najuvredljiviji mogući način.

"Proputovao sam cijeli svijet i nigdje nisam vidio državu u kojoj policija redovno maltretira svoje građane i koja je sklona potezanju oružja. SAD su predvodnici u suštinskom građanskom ratu bogatih protiv siromašnih", navodi Memartri.

Mekmartri, profesor filozofije na Univerzitetu Gvelf u Kanadi, kaže da SAD mogu da privode, hapse, otimaju i zatvaraju bez suda ili optužnice bilo kog američkog ili nekog drugog građanina, samo ako ga optuže da je neprijatelj SAD, objavljeno je na sajtu kanadskog Centra za istraživanje globalizacije.


Ovaj kanadski intelektualac smatra da su SAD uvijek podržavale diktatorske režime i da su čak finansirale i naoružavale nacistički režim Adolfa Hitlera u periodu od 1939. do 1945. godine.

Duboko u mojoj šestoj godini istraživanja i ispitivanja znanosti koja posve osuđuje učinkovitost i sigurnost cjepiva - da, sve to - počinjem više obraćati pažnju na socijalne faktore i sustave individualnih uvjerenja koji štite i podržavaju tragično manjkavo i neprihvatljivo opasno kolektivno ponašanje.

Informacije su VEĆ VANI, briljantni znanstvenici, liječnici i znanstvenici bez financijskih veza i agenda su odmjerili i prezentirali njihovu zabrinutost oko sigurnosti i učinkovitosti cjepiva, međutim prosječan im se građanin odupire te ne odustaje od hiper-pojednostavljenog naizgled "sigurnog" stava. "Pa, ja nisam protiv cjepiva, smatram kako su cjepiva učinila mnogo toga, sigurno postoje rizici, no oni su iznimno rijetki."

Sada razumijem da moja kolekcija članaka PubMeda vezanih za obrazlaganje neučinkovitosti, te neuroloških, autoimunih i fatalnih rizika ovih slabo predvidivih i anakronistično relevantnih imunih modulatora, nema smisla za nekoga tko nije zainteresiran. Pitanja koja nastaju s ovim informacijama nisu provokativna za nekoga, tko iznad svega, vjeruje kako vlada, Centar za kontrolu bolesti (CDC) i liječnici rade dobro i marljivo te da se drže osnovnih etičkih normi u zdravstvenoj zaštiti. Takva pitanja nemaju smisla za nekoga tko treba održati svoju moć.

Ironično je da je pad Berlinskog zida postavio egzistencijalnu dilemu za zapadni saveznički sistem
Ispostavilo se da je trideseta godišnjica pada Berlinskog zida bio tmuran događaj. Euforija koja je Evropu tresla 9. novembra 1989. bez dileme je nestala. Podsticaj za dubljom evropskom integracijom, manifestovan kroz Ugovor iz Mastrihta 1992, kojim je uspostavljen okvir za zajedničku valutu i zajedničku odbrambenu i bezbednosnu politiku je nestao, a ni nade probuđene Lisabonskim ugovorom iz 2007, koji je stvorio trenutnu strukturu EU, više ne postoje.

Svakako, broj članica EU skočio je sa 15 na 27 u periodu između 2004. i 2007. godine, pridruživanjem zemalja Centralne Evrope uključujući Češku Republiku, Mađarsku, Poljsku i Slovačku, kao i baltičkih država Estonije, Letonije i Litvanije. Ali očekivanja o ujedinjenoj Evropi su izneverena, a samo proširenje EU je zamrznuto dok se kontinent suočava sa ekonomskim krizama, migracionim pritiscima i rastućim nacionalizmom.

Sve bitke, svi ratovi, sve tuče i barske svađe, svi sukobi bilo gdje i bilo kada (osim onih sukoba u kojima obje strane odgovaraju istom lutkaru) počinju i završavaju kao bitke za um. Nijedna borba se ne odlučuje samo snagom oružja. U stvari, tehnološki napredniji protivnik sa svom svojom pomodnom vatrenom moći je često ranjiviji od svog tehnološki slabije razvijenog suparnika. Činjenica je, naravno, da se to suprostavlja našem zapadnjačkom načinu razmišljanja koji nas uči da vjerujemo da čovjek koji ima veći pištolj (ili veću bespilotnu letjelicu) uvijek pobjeđuje. Tužno je reći da smo morali propatiti višestruke poraze i pretjerane okupacije u Aziji kako bismo naučili drukčije. Jedna od velikih neizrečenih istina našeg doba je činjenica da je modernizacija ratovanja malo promijenila načine na koje se ratovi dobivaju. Od početka povijesti, inteligencija, snaga volje, i principi koji se slijede su dominantni faktori u svakoj kampanji.

Stoga, posve je razumno da je najbitnija bitka s kojom ćemo se ikada susresti ona psihološka, unutarnja borba; jer uspjeh uma će odlučiti uspjeh u svim drugim pothvatima.

Nažalost, jako malo ljudi razmišlja o važnosti rata za um, a još manje se zna obraniti od psihološkog napada. Kao i s drugim metodama samoobrane, potrebno je stalno vježbanje.

Predsjednik Bashar Al-Assad potvrdio je da većina sirijskog naroda podržava njegovu vladu i zato je tamo gdje jeste unatoč svim agresijama Zapada i petrodolara u arapskoj regiji, što govori da Sirijci znaju cijelu priču i znaju što je njihov interes.

U intervjuu za ruski kanal RT, predsjednik Al-Assad je rekao da Rusija pomaže Siriji u borbi protiv terorizma, jer time i svoj narod brani od terorizma, jer njegova ideologija nema granice. Teroristi ne vide političke granice i svijet kao cjelina je danas postao jedno područje terorizma, a Rusija usvaja i provodi međunarodno pravo u skladu sa svojim nacionalnim interesom, interesima svoga naroda i globalnom stabilnošću, ujedno i sa sirijskim interesom i sirijskom stabilnošću.

Predsjednik Bashar Al-Assad je istaknuo da su optužbe za napade kemijskim oružjem samo optužbe i oni koji su govorili o njihovoj pojavi moraju dokazati svoju priču i pružiti dokaze, posebno jer je organizacija "Bijeli šljemovi", koja je stvorila te drame, produkt Al-Nusra Fronta, terorističke organizacije.

Predsjednik Al-Assad je naglasio da teroristička organizacija ISIL ima dva partnera u krađi sirijske nafte od 2014. godine. Prvi je Erdogan i njegova svita, te Amerikance koji uvijek pokušavaju opljačkati druge zemlje.

Predsjednik Bashar Al-Assad je potvrdio da su Izraelci neprijatelji Sirije i da su okupirali njegovu zemlju i imaju izravan odnos s teroristima. Svaki put kada je sirijska vojska napredovala protiv terorista na jugu, Izrael je bombardirao sirijske trupe. Dakle, veza je vrlo jasna i postojala je povezanost između izraelskih i terorističkih operacija.

Postmodernizam je pravac u kulturi zasnovan na radikalnom skepticizmu koji odbacuje postojanje univerzalnih istina. Većina teoretičara vezuje nastanak postmodernizma za društveno-političke procese u drugoj polovini 20. vijeka, posebno za hladnoratovsko sukobljavanje između dva ideološka bloka. U tom smislu, posebno je interesantna studija američkog profesora Timotija Melija pod naslovom Tajna sfera: tajnost, fikcija, i država nacionalne bezbjednosti koju je objavio Univerzitet Kornel 2012 godine.

Mnogima će možda na prvi pogled izgledati iznenađujuće da Meli pronalazi jedan od najvažnijih uzroka geneze i širenja postmodernističkog pogleda na svijet u funkcionisanju institucija nacionalne bezbjednosti tj. obavještajnih službi. Izaziva nevjericu to da zaista mogu postojati bilo kakve intelektualne, epistemološke veze između umjetnosti i CIA. Stereotip prekaljenog obavještajca i stereotip osjetljive pjesničke duše nekako ne idu zajedno.

Međutim, kako pokazuju desetine deklasifikovanih dokumenata iz arhiva CIA, ove veze ne samo da postoje nego su, u određenim vremenskim periodima, bile i izuzetno čvrste. I nije ovdje samo u pitanju materijalna povezanost koja se odrazila u tome što je CIA tajno, ali vrlo izdašno finansijski pomagala izdavanje velikog broja anti-komunističkih časopisa i knjiga i organizovanje akademskih konferencija i umjetničkih izložbi širom svijeta za vrijeme trajanja Hladnog rata. Piter Fin i Petra Kuve su 2014. godine objavili knjigu o tome kako je CIA sponzorisala štampanje i osmislila distribuciju Pasternakovog romana Dr. Živago koji je zatim dobio Nobelovu nagradu za književnost. Postoje i istraživači koji u ovom svijetlu vide čak i prevod i distribuciju Đilasovih knjiga, posebno Nove klase. Često se citira izjava jednog od čelnika CIA da su knjige "najvažnije oružje strateške propagande dugog trajanja." Ali kakve veze sve to ima sa postmodernizmom? Ni Pasternak ni Đilas nisu bili njegovi pobornici.