Najnovija opažanja ponovo su uočila prigušenu patuljastu zvezdu, Proksimu B, kako orbitava sredinom naseljene zone oko zvezde Proksima Sentauri, koju je prvo proučila grupa astronoma koristeći planetarni tragač visoke preciznosti (HARPS) u Evropskoj južnoj opservatoriji u La Sila u Čileu. Ova otkrića nude potencijal pronalaska vanzemaljskog života.

Postojanje planete veličine Zemlje koja se kreće oko zvezde najbliže Suncu, Proksime Centauri, potvrđeno je nizom nedavnih opažanja koje je izvršio međunarodni tim naučnika.

Prema rezultatima istraživanja u kom su učestvovali naučnici sa Ženevskog univerziteta (UNIGE), planeta Proksima B ima masu od 1,17 zemaljskih masa i nalazi se u naseljenoj zoni njegove zvezde, Proksime Centauri, kojoj je potrebno 11,2 dana da orbitira.

"Potvrđivanje postojanja Proksime b bio je važan zadatak, i ona je jedna od najzanimljivijih planeta poznatih u solarnom okruženju", izjavio je Alehandro Suarez Maskareno, vodeći autor istraživanja.

Koristeći vrhunske astronomske instrumente, koji nisu bili dostupni kada je prisustvo prilično nejasne crvene patuljaste zvezde prvi put bilo objavljeno u avgustu 2016. od strane grupe astronoma koja je koristila planetarni pretraživač visoke tačnosti radijalne brzine ( HARPS) u Evropskoj južnoj opservatoriji u La Sila u Čileu, tim je utvrdio da je Proksima b 1,17 puta veća od mase Zemlje, što je manje od tadašnje procene koja je iznosila 1,3.

Naučnici su uspeli ponovo da vide planetu pomoću ESPRESO-a, moćnog spektrografa treće generacije punjenog vlaknima koji je postavljen na veoma velikom teleskopu (VLT) Evropske južne opservatorije u Čileu.

Sve je jasnije zašto je asteroid koji je pogodio Zemlju prije 66 milijuna godina bio tako katastrofalan. Svemirsko tijelo, koje je izbrisao 75 posto svih vrsta uključujući dinosaure, pogodio je najgore moguće područje na planetu i, prema novim istraživanjima, pod najsmrtonosnijim kutom, prenosi u četvrtak BBC.

Znanstvenici koji su proučavali krater i radili kompjutorske simulacije kažu da se asteroid zabio u Zemlju pod kutom od 60 stupnjeva što je pogoršalo utjecaj na klimu.

Međunarodni tim znanstvenika otkrio je iznenađujuć podatak o Marsu dok je u laboratoriju proučavao blato s Crvenog planeta. Stručnjaci su željeli otkriti kako izgledaju vulkani na Marsu u usporedbi s onima na Zemlji te su ustanovili da "marsovsko blato", koje su 'stvorili' u laboratoriju, "teče poput proključale paste za zube".

U određenim uvjetima tekućina čak i 'poskakuje'. Korištena gruda blata podsjećala je na vrstu lave poznatu kao "pahoehoe", kakvu izbacuje poznati havajski vulkan Kilauea.

Rezultati ovog istraživanja mogli bi pomrsiti ranija istraživanja o Crvenom planetu, smatra voditelj studije dr. Petr Brož s Instituta za geofiziku Češke akademije znanosti.

"Kad proučavate materijal iz svemira često ne možete precizno reći radi li se o lavi ili o blatu".

"Ako na terenu nemate geologa, koji po materiji može lupnuti čekićem da bi ustanovio o čemu se točno radi, teško je to utvrditi", kazao je Brož za BBC, koji je dugo bio skeptičan u pogledu znanstvene pretpostavke po kojoj vulkani na Marsu izbacuju blato.

Ovaj fenomen na Zemlji je dobro poznat, no Brož je nekoliko godina pokušavao opovrgnuti teoriju po kojoj velik broj stožastih oblika na Marsu potječe od istih takvih vulkana.

Na kraju je došao na zamisao da ispita na koji se način blato, ako uistinu izvire iz vulkana na Marsu, ponaša u uvjetima ekstremne hladnoće i niskog zračnog tlaka, kakvi vladaju na Marsu.

Današnje sardele su male ribe koje se hrane planktonom. Iako ih danas zamišljamo kao ukusne dodatke salatama i picama, nekada davno bile su mnoge veće i opasnije.

Međunarodna grupa stručnjaka utvrdila je da su dve vrste riba vrebale okeanima pre oko 40 do 45 miliona godina. Donja vilica bila im je prepuna kao žilet oštrih zuba, dok im je iz gornje vilice virio jedan veliki zakrivljeni zub, što ukazuje da su lovile manje ribe.

Najbliži evolutivni potomci? Sardele.

"Ovo otkriće je važan deo slagalice evolucije riba i pokazuje nam kako se život u morima menjao i došao do stadijuma u kojem je danas", navodi Alesio Kapobjanko sa Univerziteta u Mičigenu i vođa studije.

Tim je proučavao dve vrste ovih sabljozubih sardela. Prva, Clupeopsis straeleni, otkrivena je u Belgiji i prvi put opisana 40-ih godina. Bila je dugačka oko pola metra.

Druga vrsta, Monosmilus chureloides, otkrivena je u Pakistanu i bila je dugačka oko metar.

Skeniranja i analize fosila pokazale su jedinstvenu građu vilica i raspored zuba, kao i to da su obe vrste imale brojne anatomske sličnosti sa današnjim sardelama.

"To je bilo veliko iznenađenje za nas, jer sve današnje vrste sardela su mnogo manje od ovih izumrlih primeraka. Specijalizovane su da jedu plankton i imaju veoma male zube", istakao je Kapobjanko.

Dve vrste nisu direktni preci sardela već evolutivni rođaci koji nisu uspeli da prežive do danas, jer su današnje sardele najverovatnije postojale kada i njihovi sabljozubi rođaci.

Neuspešni evolutivni eksperiment

Pre oko 66 miliona godina, globalno masovno izumiranje nije samo zbrisalo dinosaure već i velike predatorske vrste riba i gmizavaca.

Nestanak tih vrsta u morima ostavio je prazninu koju je nekoliko različitih vrsta evolutivnim grananjem pokušalo da popuni.

Neke od predatorskih vrsta riba evoluiralo je u one koje se i danas mogu videti u morima, poput tuna i barakuda. Druge su, kao sabljozube sardele, izumrle.

"Sabljozube sardele su savršen primer neuspelog evolutivnog eksperimenta - grupe životinja koje su kratko trajale i nisu uspele da se prilagode i prežive do danas", objašnjava Kapobjanko.

Tim naučnika iz Velike Britanije i Brazila u dva eksperimenta levitirao je pomoću zvukova lake, polistirenske loptice koje su lebdele u vazduhu sve dok su zvučni talasi emitovani. Eksperiment je ponovljen u Bristolu.

Ovi zvučni talasi, nečujni za ljudsko uho, stvoreni su usklađivanjem rada tri ultrasonična transduktora - sprave koja električnu energiju konvertuje u zvučnu i na taj način se stvara stojeći (nepokretni) zvučni talas sa efektom da poništava silu gravitacije u lokalizovanoj oblasti. Sve ove studije ukazuju da je levitacija kroz manipulaciju zvučnim talasima moguća, i da postoji više načina da se to uradi, pišu "Novosti".

Kada je "kamenje hodalo"

Futuristički deluje, ali se može zamisliti da jednoga dana za izgradnju višespratnica neće biti potrebni kranovi, jer će se sav materijal dopremati kroz vazduh i podizati na potrebnu visinu podešavanjem zvučnih talasa na određenu frekvenciju, ili u kombinaciji sa snažnim elektromagnetnim poljima, pa će gradnja podsećati na čaroliju izvedenu uz pomoć "čarobnog štapića".

Baš nalik onoj kakvu je arapski istoričar Al-Masudi opisao u 10. veku, govoreći o izgradnji piramida. On opisuje postupak gradnje tako da je "magični papirus", iscrtan određenim simbolima, postavljan ispod kamena a onda je kameni blok udaren metalnom šipkom, nakon čega se podizao u vazduh.

On se zatim kretao jednom popločanom putanjom, stazom koja je sa obe strane bila opasana metalnom ogradom. Gromada je tako mogla da prevali oko pedeset metara, pa se spuštala, da bi se zatim postupak ponavljao sve dok je graditelji ne bi postavili na mesto.

Na Jukatanu tako se kaže da je hram Uksmal nepoznata rasa ljudi podigla tako što su koristili pištaljke da bi pokretali i ugrađivali kamene blokove. Kod Grka, Zevsov sin Amfion je isto to postizao svirajući na liri.

Znanstvenici Europske svemirske agencije objavili su u svojem najnovijem istražuvanju kako slabi Zemljino magnetno polje. Magnetsko polje ključno je za život na Zemlji jer nas štiti od kozmičke radijacije.

Zamijećeno je kako je do smanjenja magnetske aktivnosti došlo na području između Afrike i Južne Amerike. Znanstvenici su područje nazvali Južnoatlantskom anomalijom i to se formiralo u razdoblju od samo pet godina.

Istraživači smatraju kako je slabljenje magnetske aktivnosti znak da Zemlja ide prema zamjeni polariteta, što znači da će sjeverni i južni pol zamijeniti mjesta. Zadnji puta se to dogodilo prije 780 000 godina.

Anomalija uzrokuje probleme za satelite i zrakoplove koji prelijeću to područje, budući da mnogi od njih doživljavaju tehničke probleme.

Znanstveni tim Europske svemirske agencije došao je do otkrića nakon što su izvukli podatke iz klastera satelita Agencije.

Naučnici iz Evropske južne opservatorije su uspjeli da fotografišu rađanje jednog zvjezdanog sistema.

Ovo što su oni uspjeli da "uhvate" je, zapravo, sam početak rađanja zvjezdanog sistema.

Kako piše na internet stranici ove opservatorije, astronomi su oko zvijezde AB-Aurigae, uočili spiralnu strukturu čiji "vrtlog" ukazuje na to da se ovdje možda formira planeta.

Genetičar Rotem Sorek je pokušavao da otkrije kako se bakterije ponašaju kada su napadnute.

Interesovalo ga je da da li će se nakon što ih namerno zarazi virusom, braniti svaka za sebe, ili će pokušati da zajedno sa ostalim mikrorođakama naprave plan odbrane.

Međutim, nakon što je zajedno sa svojim timom u laboratoriji na Vajcman naučnom institutu u Rehovotu, Izrael (Weizmann Institute of Science in Rehovot, Israel), pogledao u bočice u kojima su se nalazile zaražene bakterije, uvideo je nešto sasvim neočekivano.

Dok su bakterije "ćutale", virusi su bili ti koji su neprestano komunicirali, prenoseći poruke jedni drugima na molekularnom jeziku, samo njima poznatom.

Naučnici su otkrili da su šaljući kodirane poruke virusi zapravo zajedno odlučivali o tome kada će mirovati u ćeliji domaćina, a kada će početi da se razmnožavaju i proširuju napad.

Ovo slučajno otkriće moglo bi da dovede do fundamentalnih promena u načinu na koji su naučnici do sada razumevali ponašanje virusa.

Istraživačima je i ranije bilo poznato da ovi napadači bakterija poznati i kao bakteriofagi ili fagi, poseduju nadzorne mehanizme koji u zavisnosti od dostupnosti novih žrtava šalju informacije o tome da li treba napasti ili mirovati.

Međutim, oni su dugo smatrali da su ti procesi potpuno pasivni te da ova mala šiljasta stvorenja nalik lizalici samo "sede i slušaju", čekajući signale uznemirenosti bakterija da dostignu vrhunac, nakon čega bi usledio napad.

Ovog puta su Sorek i njegove kolege otkrile nešto sasvim suprotno, a to je da virusi zapravo aktivno "raspravljaju" o svojim odlukama.

Izučavajući zaražene bakterije, tim je uvideo da fagi, nakon što inficira ćeliju domaćina, oslobađa sićušni protein koji zapravo predstavlja poruku drugim virusima - "zarazio sam žrtvu"!

Ova poruka u stvari je peptid dug svega šest aminokiselina. Kada sve veći broj virusa inficira zdrave ćelije i poruka postaje sve glasnija.

Fagi potom zaustavljaju lizu - proces replikacije i razaranja domaćina - i umesto toga prelaze u latentno stanje mirovanja poznato kao lizogenija.

Studija objavljena 30. januara, o prve četiri osobe u Nemačkoj zaražene novim koronavirusom, izazvala je veliku buru, jer se činilo da potvrđuje ono čega su se plašili zdravstveni stručnjaci: ​​da neko ko nema simptome virusa COVID-19 i dalje može da ga prenese drugima. To bi moglo znatno da oteža kontrolu virusa.

Kineski istraživači ranije su sugerisali da bi asimptomatske osobe mogle da prenose virus, ali nisu predočili jasne dokaze. Ali sada se ispostavilo da su informacije bile pogrešne.

Naime, ispostavilo se da je žena iz Šangaja 20. i 21. januara bila u poslovnoj poseti kompaniji u blizini Minhena, gde je imala sastanak sa jednom od četiri osobe koja su se kasnije razbolela.

Ono što je najvažnije, nije bila bolesna u to vreme, nije imala simptome virusa, ali se razbolela nakon povratka u Kinu.

Istraživači zapravo nisu razgovarali sa ženom pre objavljivanja studije. Rad se oslanjao na informacije od četvorice ostalih pacijenata: "Rekli su nam da deluje da pacijent iz Kine nema simptome."

Nakon toga, međutim, zdravstvene službe su razgovarale telefonom sa pacijentkinjom iz Šangaja i ispostavilo se da je imala simptome dok je bila u Nemačkoj.

Prema rečima ljudi koji su bili upoznati sa pozivom, osećala se umorno, patila od bolova u mišićima i uzimala paracetamol, lek za snižavanje telesne temperature.

Epidemiolog sa Harvarda kaže da nazvati slučaj asimptomatskim bez razgovora sa osobom može biti veoma problematično. Ipak, dodaje da u hitnim situacijama često nije moguće razgovarati sa svim ljudima.

Prema nalazima najnovijeg istraživanja, vanzemaljski život mogao bi se razvijati u mnogo više vrsta okoliša nego što smo to prije mislili.

Znanstvenici su otkrili da mikroorganizmi mogu preživjeti i rasti u atmosferi koja je u potpunosti sastavljena od vodika. To sugerira da bi se isti mehanizam mogao odvijati i drugdje u svemiru, odnosno da bi vanzemaljska bića mogla postojati na mjestima sa sličnom atmosferom, piše The Independent.

Na mnogo svjetlosnih godina udaljenosti od Zemlje postoje egzoplaneti koji su puno veći od našeg i imaju veliku količinu vodika u svojoj atmosferi. Otkriće takvih planeta nije puno značilo onim stručnjacima koji su tragali za vanzemaljskim životom jer su vjerovali da se na svjetovima s velikim količinama vodika teže razvija život.

Sada su znanstvenici našli dokaze koji govore suprotno. U laboratorijskim okruženjima koja nalikuju na svjetove s puno vodika proučavali su bakteriju E.coli i kvasac, dva temeljno različita oblika života. Time su htjeli vidjeti kako bi okruženje puno vodika na drugim planetima utjecalo na razvoj ovakvih bazičnih organizama.

Napravili posebne atmosfere u različitim bocama

Egzoplanetarna astronomkinja Sara Seager s MIT-ja i njezini kolege stavili su kvasac i E. coli u male boce s nešto hranjivog pokrova. Zatim su iz šest boca izvukli zrak i zamijenili ga čistim vodikovim plinom, čistim helijem ili mješavinom koja se sastojala od 80% dušika i 20% ugljikovog dioksida. U drugim bocama ostavili su zrak s našeg planeta.

Otkrili su da su se i bakterija i kvasac mogli polako, ali u sasvim normalnim razinama, razmnožavati u atmosferi koja je u potpunosti sastavljena od vodika. E. coli je, primjerice, rasla dva puta sporije nego što raste u našoj atmosferi, što je vjerojatno posljedica nedostatka kisika.