Nakon ovce i svinje, kokoška je postala treća životinje čije su ćelije kombinovane sa ljudskim. Naučnici sa Univerzitete "Rokfeler" u Njujorku uspjeli su da stvore fetus koji se sastoji od ljudskih i kokošijih ćelija.

Istraživači se nadaju da će presađivanjem ljudskih ćelija u kokošiji fetus uspjeti da steknu nova saznanja o transformaciji ćelija u fetus. Nova otkrića mogla bi da otvore put brojnim tretmanima za različite vrste poremećaja u razvoju.

Naučnici već znaju da od matičnih ćelija embriona mogu da nastanu bilo kakve ćelije, od koštanih i nervnih, do plućnih i ćelija jetre. Oni takođe znaju da posebne grupe ćelija, koja se može naći u embrionima vodozemaca i riba, ima ključnu ulogu u obrazovanju njihovih ranih razvojnih struktura.

Ove grupe, nazvane "organizatori", emituju molekulske signale koji ćelijama govore da treba da rastu i određuju na koji način treba da se razvijaju.

Kada se "organizatori" premjeste iz jednog embriona u drugi, podstiču embrion na stvaranje još jednog kičmenog stuba i centralnog nervnog sistema, sa sve mozgom i kičmenom moždinom.

S obzirom na to da su eksperimenti na ljudskim embrionima ograničeni etičkim principima, naučnici nisu mogli da znaju da li organizatori postoje kod ljudi jer se dozvoljeni vremenski period za eksperimentisanje završava negdje u vreme početka formiranja organizatorskih ćelija.

Kako bi uspjeli da pronađu odgovor na ovo pitanje, naučnici na čelu sa doktorom Alijem Brivanlouom ugradili su ljudske matične ćelije u pileći embrion.

Čim su se smjestile u novog domaćine, ove ćelije su počele da stvaraju teren za drugu kičmu i nervni sistem, što je bio očigledan znak da postoje i ljudski organizatori.

Uprkos pozitivnim rezultatima, mnogi su ovaj eksperiment ocijenili "bolesnim" i "bizarnim", piše Dejli mejl. Istraživanje je objavljeno u magazinu Nejčer.

Naučnici iz Evropske svemirske agencije ESA uočili su dve čudne laserske emisije koji potiču iz sistema zvezda.

Izuzetno redak fenomen povezan je s smrću zvezde, a prvi put naučnici su otkrili da zvezde emituju moćne laserske emisije pre smrti.

Udaljenost zvezda je između 3.000 i 6.000 svetlosnih godina od Zemlje u južnoj konstelaciji Norma.

"Otkrili smo vrlo retku vrstu emisije nazvana emisijska laserska rekombinacija vodonika koja se proizvodi samo u uskom rasponu fizičkih stanja", kaže dr Izabela Alman, glavni autor rada objavljenog u Independentu.

Goran Pilbrat, naučnik u ESA Heršl projektu, dodao je: "To je lep zaključak kojim je da je Heršl misija povezala dva otkrića Menzela prje gotovo jednog veka".

Širok opseg talasnih dužina Haršelove opservatorije omogućio je način otkrivanja magline i fizičkih stanja.

"Takva emisija je identifikovana samo u nekoliko predmeta ranije. Ovo je bilo neverovatno otkriće koje nismo predvideli. Sasvim sigurno ima više zvezdanih magli, nebula, nego što naše oko uspe da uoči" izjavio je Tošija Jueta, glavni istraživač projekta Heršl.

Naučnici će DNK analizom uzoraka vode iz škotskog Loh Nesa pokušati da razjasne dugogodišnju legendu o postojanju čudovišta "Nesi" u tom jezeru.

Naučnik sa Novog Zelanda Nil Džemel vodi idućeg meseca tim međunardnih istražitelja da sprovedu te analize.

Stotinama godina neki posetioci Loh Nesa u Škotskoj su tvrdili da su videli čudovište koje veruju živi u dubinama tog mračnog jezera.

Jedna od teorija je da je Nesi vodeni, "dugovrati plesiosaurus" koji je nekako preživeo period kada su dinosaurusi izumrli, mada je jezero Loh Nes nastalo mnogo kasnije. Druga teorija je da je "čudovište" zapravo krupna jesetra ili som. A mnogi pak smatraju da se "viđenja čudovišta" mogu objasniti plutajućim deblima ili jakim vetrom.

Džemel kaže da on ne veruje u čudovište "Nesi", ali da želi da povede ljude u avanturu i usput im prenese naučne podatke. On je dodao da njegova deca misle da je ovo njegov najzanimljiviji poduhvat.

Novozelandski naučnik je rekao da i vodena stvorenja, kao i sva duga, ostavljaju trag gde žive - deliće DNK od kože, perja, krljušti i urina.

Rekao je da će njegov tim uzeti 300 uzoraka vode s raznih tačaka oko jezera i na raznim dubinama. Profiltriraće organsku materiju i izvući DNK, i primeniće tehnologiju koja je prvobitno smišljena za ljudski projekt genoma.

Po njegovim rečima, rezultati analize DNK će biti upoređeni s bazom podataka poznatih vrsta. Očekuje da će imati odgovore do kraja godine.

"Ulazim u ovo verujući da je malo verovatno da postoji čudovište, ali hoću da testiram hipoteze. Dobićemo vrlo dobru studiju biodiverziteta Loh Nesa", rekao je on.

Skupina znanstvenika objavila je rad u kojem tvrde da bi hobotnice zapravo mogle biti izvanzemaljci koje su na Zemlju donijeli meteori. Rad su objavili u časopisu Progress in Biophysics and Molecular Biology, a u njemu se bave pitanjem nastanka života na Zemlji.

Tako sugeriraju da je za kambrijsku eksploziju, odnosno naglu pojavu višestaničnih organizama prije 540 milijuna godina, zaslužna izvanzemaljska intervencija.

Oni predlažu ideju da su izvanzemaljski virusi stigli na Zemlju na ledenom meteoru i zarazili primitivne lignje koje su se potom razvile u hobotnice. S druge strane, predlažu i teoriju da su oplođena jajašca hobotnice ili lignje na Zemlju stigla na nekom od meteora koji su bombardirali naš planet. U oba slučaja radi se o još jednom pogledu na teoriju panspermije koja sugerira da je sjeme života na Zemlju donijela svemirska prašina ili asteroidi koji su pogodili Zemlju.

Estonija, baltička zemlja koja prednjači kada su posrijedi tehnološke inovacije, radi na formiranju baze podataka s genetskim podacima više od 150.000 svojih građana ili više od 10 posto stanovnika s ciljem poboljšanja prevencije kroničnih bolesti.

Znanstvenici iz Državnoga centra za genomiku (znanost koja izučava strukturu i organizaciju genoma) kane registrirati gene 11,7 posto od 1,3 milijuna stanovnika Estonije.

Projekt su pokrenuli ove godine, a državu stoji oko pet milijuna eura. Projektom će se obilježiti stogodišnjica postojanja zemlje.

Ambiciozan plan omogućit će i uspostavljanje genetskih karata s osobnim analizama genotipa za 100.000 dobrovoljaca.

"Što više genetskih podataka prikupimo, bit ćemo precizniji u daljnjim istraživanjima te ćemo brže otkriti genetske varijacije povezane s bolestima", rekla je glasnogovornica Centra Annely Allik za AFP.

U ovoj bazi podataka nalazit će se i podaci više od 52.000 Estonaca prikupljenih nakon otvaranja centra 2001. Dobrovoljci svoje uzorke DNK mogu ostaviti u bolnicama ili privatnim laboratorijima Synlab, koji je partner projekta.

Laboratorij je postavio šatore i na mjestima sportskih događaja gdje će također prikupljati uzorke DNK. Dobrovoljcima je kazano da laboratorij nema pravo koristiti njihove genetske podatke kada je riječ o provjeravanju njihovih obiteljskih veza jer to ugrožava privatnost drugih osoba.

Zašto jednojajčani blizanci, koji dijele identične gene, imaju različite otiske prstiju? Što je razlog tome da jedan iz para jednojajčanih blizanaca ima problema s astmom ili razvije bipolarni poremećaj dok je drugi zdrav?

Ova pitanja već dugo su znanstvena zagonetka, no čini se da bi odgovor na njih mogla dati epigenetika, nova znanstvena disciplina koja se bavi skrivenim utjecajima čimbenika okoliša kao što su pušenje, prehrana i stres na naše gene. Epigenetika pokazuje da nismo posve genetski determinirani jer ono što jedemo ili način na koji živimo može utjecati na aktivnost naših gena, pa tako i na zdravlje, psihu i sposobnosti naših potomaka.

Razvoj epigenetike na neki je način priznanje francuskom prirodoslovcu Jean-Baptisteu de Lamarcku koji je još 1809. godine tvrdio da se osobine stečene tijekom života mogu nasljeđivati. "Ako je genom hardver, onda je epigenom softver", ustvrdio je prof. Joseph Ecker, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za epigenetiku, iz Instituta Salk u La Jolli u Kaliforniji.

Epigenetičke promjene

Za razliku od genetike koja proučava redoslijed građevnih elemenata (A, G, C, T) u DNK, epigenetika se bavi proučavanjem kemijskih promjena u kromatinu, nukleoproteinskom sadržaju kromosoma. Kemijske promjene u kromatinu djeluju kao prekidači koji uključuju i isključuju gene.

"Mutacije su rijetki događaji te je većina ljudske populacije predestinirana za dug i zdrav život. Međutim, većina populacije oboli do svoje 40., 50. godine od neke multifaktorijalne bolesti. Kao uzrok se navode okolišni faktori koji kroz epigenetičke mehanizme mijenjaju ekspresiju gena u odsutnosti mutacija. Danas su poznati molekularni mehanizmi koji povezuju okoliš s abnormalnom promjenom ekspresije gena", pojasnila je molekularna biologinja Vlatka Zoldoš, redovita profesorica na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu i jedna od pionirki u epigenetskim istraživanjima u Hrvatskoj.

Asteroid koji se trenutno nalazi u orbiti oko Jupitera vjerojatno je stigao odnekud izvan Sunčeva sustava, piše BBC.

Za razliku od Oumuamue, međuzvjezdanog objekta koji je nakratko posjetio Sunčev sustav ranije ove godine, asteroid u blizini Jupitera, nazvan 2015 BZ509 (ili skraćeno BZ) ovdje je, čini se, već četiri i pol milijarde godina. To ga čini prvim poznatim međuzvjezdanim asteroidom koji se stalno 'nastanio' u Sunčevoj orbiti. No, odakle je došao, još nije poznato.

- To je nešto što tek moramo odgonetnuti, kaže doktor Fathi Namouni sa Sveučilišta Azurna obala i jedan od autora studije.

- Oumuamua je bio samo u prolazu pa nije bilo teško pogledati unazad i otkriti odakle je došao. No BZ je stigao u Sunčev sustav tijekom njegova formiranja dok planeti još nisu bili gdje se sada nalaze. Zbog toga je malo teže odrediti odakle je BZ stigao, kaže Namouni.


Profesorica Sara Russell iz Prirodoslovnog muzeja naglašava kako je Sunčev sustav 'zagađen' malim objektima.

- Prije je postojalo mišljenje da su asteroidi zapeli u području između Marsa i Jupitera te da je Kuiperov pojas pun ledenih objekata. No, sada znamo da je to potpuno netočno jer sve je zapravo razrušeno, izjavila je.

BZ je otkriven 2015. godine, no bilo je potrebno nešto vremena da se shvati njegovo ponašanje.

Jedna dvosložna riječ postala je zvučna zagonetka na internetu i proširala se po društvenim mrežama, stvarajući dva tabora - jedan koji čuje riječ Jani (Yanny), a drugi koji čuje Lorel (Laurel).

Mali audio-klip koji je postavio američki tinejdžer na internet izazvao je pomamu.

Roland Sabo iz Džordžije objasnio je da je nakon preuzimanja snimka naizgled bezlazene riječi na nekon sajtu rječnika bio začuđen kako ga ljudi različito čuju.

Sabo je snimak stavio na Instagram u obliku ankete, ali su snimak preuzeli drugi i brzo se proširio po internetu.

Zanimljiv podatak je da jedni jasno čuju Jani, kao i oni koji čuju Lorel.

Ta simpatična onlajn debata podsjeća na sličnu zanimljivost prije tri godine s fotografijom dvobojne haljine. Neki su je videli kao bijelu i zlatnu, a drugi kao crnu i plavu.

Rezultati nove studije upućuju na to da se barem jedan dio pamćenja pohranjuje u genetskom kodu i može se prenijeti u nečiji drugi genetski kod.

Drugim riječima, ako se genetski kod izvuče iz jedne životinje, u ovom konkretnom slučaju puža, i implementira u kod drugog puža, druga će se životinja sjećati stvari koje je znala samo prva životinja, piše Live Science.

Eksperiment elektrošokovima

Zvuči kao totalna znanstvena fantastika, ali radi se o ozbiljnom znanstvenom istraživanju iza koje stoje znanstvenici Sveučilišta u Kaliforniji (UCLA). Oni su naime izvukli molekule RNK (Ribonukleinska kiselina), preciznije glasnički RNK ili mRNK (od eng. messenger) iz jednog puža i ubrizgali je u drugog puža, piše Scientific American.

Sjećanje odnosno pamćenje koje je poslužilo kao testni poligon je bilo prilično jednostavno. Znanstvenici su primijenili blage elektrošokove na rep morske vrste puža Aplysia californica. Nakon elektrošokova, puževi obrambeni refleksi - u kojima se puž stisne kako bi se zaštitio od opasnosti - postali su znatno izraženiji.

Australski astronomi otkrili su novu ekstremno proždrljivu crnu rupu koja je najbrže rastuća u svemiru. Crne rupe obično gledamo kao najtamnije objekte u svemiru koji gutaju sve, pa čak i svjetlo, međutim ova je zbog svog apetita nezamislivo sjajna.

- Ova crna rupa toliko brzo raste da je na tisuće puta sjajnija od cijele galaksije, za što su zaslužni svi plinovi koje svaki dan proguta, a koji uzrokuju ogromna trenja i vrućinu - navodi u priopćenju Christian Wolf sa Australskog nacionalnog sveučilišta.

Supermasivna crna rupa svaki drugi dan proguta masu ekvivalentnu našem suncu, a da se nalazi u središtu naše galaksije izbrisala bi šansu za svaki oblik života na Zemlji zbog ogromnog zračenja koje emitira. Wolf je pojasnio kako bi nam se na nebu činila 10 puta sjajnijom od punog mjeseca da se nalazi u našoj galaksiji i svojom snagom bi zaklonila sve druge zvijezde.

Kako bi dodatno dočarali ogromnu veličinu ove crne rupe, procjene su da je 20 milijardi puta veća od našeg sunca. Srećom, bizarna crna rupa jednako bizarnog imena SMSS J215728.21-360215.1, nalazi se 12 milijardi svjetlosnih godina od nas.