Znanost i tehnologijaS


Telescope

Znanstvenici snimili izbacivanje materije iz crne rupe

Snimljeno izbacivanje materije iz crne rupe
Prije godinu dana svijet je obišla prva povijesna fotografija crne rupe, nastala putem radioteleskopa kolaboracije Event Horizon Telescope. Ova povijesna fotografija nastala je spajanjem podataka snimljenih radioteleskopima na svim stranama naše planete, a prikazuje sjajni akrecijski disk oko crne rupe koja se nalazi u središtu galaksije Messier 87, te prazninu unutar njega.

Isti tim koji je objavio ovu povijesnu snimku sada je stvorio i kratki video zapis, tj. animaciju dobivenu radioteleskopskim opažanjima kvazara 3C 279. Podaci su zabilježeni još prije tri godine, od 5. do 11. travnja 2017., a dodatnom je analizom radiovalova koji su stigli iz galaksije udaljene 5 milijardi godina od Zemlje zaključeno da je riječ o aktivnom kvazaru, milijardu puta veće mase od Sunca.


Comet

Da li je život došao iz svemira?

meteorito_tierra_panspermia
© Desconocido
Profesor Čandra Vikramasing je zaista jedinstvena osoba. Osim što je naučnik, on je i nagrađivani pjesnik. Rođen je 1939. godine na Sri Lanki. Školovao se na Kraljevskom koledžu Kolombo, a kasnije i na Univerzitetu u Cejlonu. Doktorirao je matematiku na Kembridžu 1963. Specijalni doktorat, ScD, stekao je na istom univerzitetu 1972. Godine. Na Kembridžu je bio član Isusovog koledža i istraživač u Institutu za astronomiju. Potom prelazi na Univerzitet u Kardifu gde je od 1973. Godine obavljao dužnost direktora Departmana za primijenjenu matematiku i matematičku fiziku sve do odlaska u penziju. Trenutno je počasni profesor na Univerzitetu Bakingam.

Od njegovih 350 naučnih radova, mnogi su objavljeni u časopisu Nature. Autor je i koautor 30 knjiga. Njegova izuzetna karijera vodila ga je na mnoge svjetske univerzitete, gdje je bio profesor po pozivu. Profesor Vikramasing ima počasne doktorate sa Univerziteta "Soka" u Tokiju i Univerziteta "Ruhun" u Sri Lanki. Dobitnik je brojnih nagrada.

U ovom razgovoru profesor Vikramasing vodi nas na zadivljujuće putovanje koje obuhvata važna otkrića u astronomiji i astrobiologiji, saradnju sa ser Fredom Hojlom, poglede na modernu nauku i pandemiju izazvanu virusom Kovid-19.

Komentar: Možda SARS-Kov-2 (koronavirus ili COVID-19) ne potiče iz svemira, ali to ne znači da ne treba da očekujemo nove viruse koji bi mogli uskoro doći iz našeg kosmičkog okruženja.

Teorija panspermije i širenje života diljem svemira


Map

"Nikada nisam vidjela ništa slično“: Snimljen džinovski organizam sifonofore u Indijskom okeanu

sifonofora
© Open Ocean Exploration/Twitter
Istraživači s Instituta za okeanologiju "Šmit" pomoću aparata za podvodno snimanje snimili su džinovsku sifonoforu iz roda Apolemia.
"Vrlo je verovatno da je ovo najveći primerak koji poznaje nauka", objavio je Institut za okenanologiju.
Video-snimak ovog džinovskog predatora objavljen je na Tviter profilu ovog Instituta.


Brain

Istraživači pronalaze dokaze 'skrivene svijesti' danima nakon ozljede mozga

skrivena svijest
Tanka linija između života i smrti, kao i definicija "mrtav mozak", dugo je zbunjivala neuroznanstvenike i čak izazvala rasprave, tužbe i medijske rasprave. Nedavna studija, međutim, otkrila je neuronske nagovještaje o "skrivenoj svijesti" kod pacijenata koji su se u potpunosti oporavili od traumatičnih povreda mozga.

Nakon što su bliže pogledali podatke elektroencefalografije (EEG), istraživači sa Columbia University i New York-Presbyterian Hospital su otkrili da skoro jedan od sedam pacijenata koji su imali povrede mozga, pokazuje dokaze skrivene svijesti samo nekoliko dana nakon povrede. Prema istraživačima, vjerovatnije je da će se oporaviti pacijenti koji pokazuju ove znakove.

"Iako je naša studija bila mala, ona sugeriše da EEG - alat koji je lako dostupan kod pacijenta na intezivnoj njezi u gotovo svim bolnicama širom svijeta - ima potencijal da u potpunosti promijeni način na koji upravljamo pacijentima sa akutnom povredom mozga", kaže Jan Claassen, vanredni profesor neurologije na Vagelos College of Physicians and Surgeons, koji je i direktor Odjeljenja za neurološku intenzivnu njegu Medicinskog centra u New York-Presbyterian/Columbia University Irving Medical Center.

U ovom trenutku, još uvijek ne postoji savršen način da predvidimo šanse za oporavak, nesvjesnih pacijenata sa povredom mozga.Međutim, kao što pokazuje studija, može postojati relativno brz i jednostavan način pronalaska znakova skrivene svijesti kod nesvjesnih pacijenata i predviđanje njihove šanse za preživljavanje.

PRONALAŽENJE SKRIVENE SVIJESTI

Da bi identifikovali znakove skrivene svijesti kod pacijenata, istraživači su napravili mašinski algoritam kako bi procijenili 104 pacijenta intenzivne njege. Svi pacijenti su nedavno zadobili veliku povredu mozga i ostali su bez svijesti i bez reakcije.

Galaxy

Znanstvenici riješili 1.400 godina staru tajnu čudne 'crvene lepeze' na japanskom nebu

slika
© Space.com; Aurora: Nora Carol / GettyIlustracija
Japanski astronomi odgonetnuli su tajnu "crvene lepeze", koja se pojavila na nebu iznad Japana pre više od 1.400 godina.

Naučnici su pretpostavili da je ova neobična pojava mogla da nastane usled polarne svetlosti ili komete i pokazalo se da su blizu istini.

Japanski naučnici uporedili su istorijski opis "crvene lepeze" sa savremenim podacima o polarnoj svetlosti.

Sastavili su onakvu kartu zemljinog magnetnog polja kakva je bila u momentu pojave ovog fenomena. Japan se tada nalazio na širini od oko 33 stepena umesto današnjih 25 i takozvani "fazanov rep" nalazio se u oblasti na koju je uticala jaka magnetna oluja.

Kako se navodi u studiji istraživanja na sajtu Kulturoloških i socijalnih nauka pri Univerzitetu za napredna istraživanja u Hajami, upravo ovo moglo je doprineti pojavi toliko neobične polarne svetlosti.

Istorijski gledano, "fazanov rep" se u Japanu smatrao lošim predznakom.

Prvi put se pojavio na nebu 30. decembra 620 godine.

Blue Planet

Kada je na Antarktiku bila prašuma

slika
© J. McKay / Institut Alfreda Wegenera (CC-BY 4.0)Između 92 milijuna i 83 milijuna godina, na oko 1000 kilometara od Južnog pola cvjetala je raznolika prašuma (prikazana rekonstrukcijom ovog umjetnika).
Polovi na Zemlji već dugo liče na ledene pustinje. Život tamo nije mogao opstati, pa su se ljudi i većina životinja nastanili u prijatnijoj klimi bliže ekvatoru. Prije 90 miliona godina i Antarktik je možda bio bujna prašuma.

To područja nije oduvijek bilo pustoš. Prije oko 90 miliona godina, guste koncentracije atmosferskog ugljen-dioksida stvorile bi mnogo višu globalnu temperaturu, topljenje polarnih ledenih ploča i nivo mora bi porastao i do 170 metara u odnosu na danas.

Zahvaljujući novom naučnom otkriću, znamo kako bi izgledao Južni pol u takvom svijetu, objavio je časopis Nejčer.

Tokom ekspedicije u RV Polarstern u Amundsenovom moru 2017. godine, istraživači su prodrli duboko u zemlju ispod morskog dna zapadnog Antarktika na samo oko 900 kilometara od Južnog pola.

Ono što su izvukli, posebno sa dubine od oko 30 metara, izrazito se razlikuje od sastava sedimenata koji je bio bliže površini.

"Neobična boja sedimentnog sloja brzo je privukla pažnju", kaže geolog Johan Klages sa Instituta "Alfred Vegener", centra za polarna i morska istraživanja u Njemačkoj.

"Prve analize pokazale su da smo na dubini od 27 do 30 metara ispod okeanskog dna pronašli sloj koji je prvobitno formiran na kopnu, a ne u okeanu."

Dotad nikada niko nije uzeo uzorak iz perioda krede iz zemlje sa tako južne tačke na svijetu. Uprkos tome, istraživači nisu očekivali ono što će detaljnije ispitivanje rendgenskom računarskom tomografijom otkriti.

Komentar: Kako piše Pierre Lescaudron u "Naglo smrznuti mamuti i kozmičke katastrofe", postoje jaki dokazi da su se zemljopisni polovi našeg planeta pomakli nakon komentarnog bombardiranja. U svom članku Je li Zemlja 'ukrala' Marsovu vodu? možemo vidjeti zašto datiranje u regiji možda i nije osobito pouzdano.

Tome u prilog idu i druge nedavne studije poput: A za više pogledajte:


Moon

Znanstvenici otkrivaju misteriju iza milijardi tona leda na pakleno vrućem Merkuru

merkur
Kao i Mjesec, neki dijelovi Merkura prekriveni su kraterima gdje temperature idu do ledene krajnosti. Dok su na Zemljinom satelitu male količine leda, na Merkuru ga ima dosta. Ta misterija je navela naučnike da se zapitaju da li je Merkur primio vodu na način koji nije mogao da djeluje na Mesecu. Ali ako jeste - kako se to desilo?

Temperature na Merkuru mogu dostići 400 stepeni Celzijusa, ali iz nekog razloga planeta najbliža Suncu ima ogromne količine leda. Čini se da je nova studija koju su sproveli istraživači sa Georgia Instituta za tehnologiju razotkrila ovu misteriju zahvaljujući hemiji.

Solarni vjetrovi koji duvaju na Merkuru nose naelektrisane čestice, uključujući i protone. U interakciji sa mineralima planete, oni stvaraju takozvane hidroksilne grupe, koje se pod ekstremnom toplinom oslobađaju i upadaju jedna u drugu, proizvodeći molekule vode i vodonik. Ovi molekuli putuju po planeti i neki od njih slete u kratere u trajno osjenčenim predjelima, oblastima koji nikada ne primaju direktnu sunčevu svjetlost i imaju ekstremno niske temperature.

Pošto Merkur nema atmosferu, što znači da nema vazduha koji provodi toplotu, ti se molekuli vode pretvaraju u led. "Molekuli vode mogu se pojaviti u sjeni, ali nikad je ne mogu napustiti", rekao je Thomas Orlando, profesor sa hemijske i biohemijske škole Georgia Tech i glavni istraživač studije.

Prema istraživanju, objavljenom 16. marta, ovaj proces bi mogao da predstavlja do 10 procenata ukupne količine leda na Merkuru, što je približno 11 milijardi tona leda.

Naučnici kažu da je ostatak leda vjerovatno nastao sudarima asteroida i meteorita.

"Slažem se da je puno vode na Merkur dospjelo udarom o asteroide", rekao je Brant Jones, istraživač za hemiju i biohemiju u Georg Tech-u i prvi autor rada. "Ali tu je i pitanje kako su asteroidi napunjeni vodom".

Komentar: Pogledajte i: Je li Zemlja 'ukrala' Marsovu vodu?


Galaxy

Znanstvenici otkrili 139 "malih" planeta u našem solarnom sustavu

solarni sustav
Dok svijetom vlada pandemija koronavirusa tim naučnika sa Univerziteta u Pensilvaniji neometano obavlja svoj posao, zahvaljujući čemu je otkrio još 139 malih planeta u našem solarnom sistemu.

Novootkrivena nebeska tijela su toliko mala da ne mogu da budu "prave" planete, ali nisu ni obično "svemirsko kamenje". Naučnici su u objavljenom radu objasnili da se male planete nalaze u blizini Neptuna, zbog čega su dobili ime "trans-Neptun objekti".

Najpoznatiji iz te familije je Pluton, koji se dugo smatrao planetom, a sada je već očigledno da pored standardnih planeta u našem sistemu ima i više onih malih.

Novo otkriće moglo bi da ubrza i potragu za misterioznom Planetom 9, za koju mnogi vjeruju da je deveta planeta u našem solarnom sistemu, i da svojom gravitacijom utiče na kretanje objekata izvan Neptunove orbite.

Seismograph

Znanstvenici otkrili nepoznati faktor jednačine u mega-zemljotresu u Japanu 2011. godine

cunami japan 2011
© Wikimedia CommonsNuklearna nesreća u Fukušimi u Japanu nakon cunamija 2011.
Mega zemljotres koji je u martu 2011. pogodio Japan bio je jedan od najintenzivnijih koji su ikada potresli planetu. Razlog je bio najveći sudar ploča ikad zabilježen, ali snaga talasa koji su nastali nije odgovarala proračunima.

Geološki proces koji je trajao milionima godina učinio je Japanski cunami 2011. toliko pogubnim, otkrila je nova studija.

11. marta 2011., zemljotres jačine 9,0 koji se dogodio 130 km daleko od Japana, izazvao je monstrumski cunami na sjeveroistočnoj obali zemlje. U njemu je poginulo skoro 16.000 ljudi, izazvana nuklearna nesreća i prouzrokovana šteta do 235 milijardi dolara, što ga čini najskupljom prirodnom katastrofom u istoriji.

Zemljotres - četvrti po snazi ikad zabilježen i najgori u istoriji Japana - bio je toliko jak da je nageo osu planete i skratio dužinu dana za jednu sekundu.

ŠTA JE IZAZVALO TAJ POTRES?

Krivo je kretanje tektonskih ploča u Japanskom rovu, subdukcijskoj zoni u kojoj se ploča Tihog okeana pritiska ispod gornje kontinentalne ploče koja nosi japanska ostrva. Naknadne studije sugerisale su da su za veličinu katastrofe krivi neobično veliki sudari ploča, granica između dvije ploče, uzrokovana dijelom debelim slojem gline koja je djelovala kao mazivo.

Međutim, veličina talasa proizvedenih kao rezultat bila je nekoliko puta veća od očekivane u skladu sa postojećim modelima takvih događaja. Kasnije 2011. godine, japanski naučnici pronašli su još jednu tačku sudara između epicentra i obale koja je mogla pojačati cunami. Nisu uspjeli da identifikuju kako se tamo formirala.

Komentar: Povezano: Zemlja se "otvara": Potresi, erupcije i pukotine


Telescope

Veliki teleskop promatra egzoplanet gdje željezo isparava na svojoj dnevnoj strani i pada kao 'kiša' na svoju noćnu stranu

planeta
© ESO / M. Kornmesserilustracija prikazuje noćni pogled na egzoplanetu WASP-76b. Ultra vruća divovska egzoplaneta ima dnevnu stranu gdje se temperature penju iznad 2400 stupnjeva Celzijusa, dovoljno visoke da ispare metale. Jaki vjetrovi nose željeznu paru na hladniju noćnu stranu gdje se kondenzira u kapljice željeza. Lijevo od slike vidimo večernju granicu egzoplaneta, gdje se prelazi iz dana u noć.
Istraživači tvrde kako su pronašli ekstremnu i daleku planetu na kojoj navodno željezo pada poput kiše, javljaju strani mediji.

S jedne strane planete trajno je dan i pogođena je temperaturama do 2.400 stepeni celzija, prenosi Independent. To dovodi do isparavanja metala na površinu. Taj ispareni metal tada nose snažni vjetrovi.

Na drugoj strani planete, gdje je stalno noć i mnogo je hladnije, para željeza hladi se i kondenzira u kapljice željeza koje tada padaju po površini.