Naučnici iz Evropske južne opservatorije su uspjeli da fotografišu rađanje jednog zvjezdanog sistema.

Ovo što su oni uspjeli da "uhvate" je, zapravo, sam početak rađanja zvjezdanog sistema.

Kako piše na internet stranici ove opservatorije, astronomi su oko zvijezde AB-Aurigae, uočili spiralnu strukturu čiji "vrtlog" ukazuje na to da se ovdje možda formira planeta.

Genetičar Rotem Sorek je pokušavao da otkrije kako se bakterije ponašaju kada su napadnute.

Interesovalo ga je da da li će se nakon što ih namerno zarazi virusom, braniti svaka za sebe, ili će pokušati da zajedno sa ostalim mikrorođakama naprave plan odbrane.

Međutim, nakon što je zajedno sa svojim timom u laboratoriji na Vajcman naučnom institutu u Rehovotu, Izrael (Weizmann Institute of Science in Rehovot, Israel), pogledao u bočice u kojima su se nalazile zaražene bakterije, uvideo je nešto sasvim neočekivano.

Dok su bakterije "ćutale", virusi su bili ti koji su neprestano komunicirali, prenoseći poruke jedni drugima na molekularnom jeziku, samo njima poznatom.

Naučnici su otkrili da su šaljući kodirane poruke virusi zapravo zajedno odlučivali o tome kada će mirovati u ćeliji domaćina, a kada će početi da se razmnožavaju i proširuju napad.

Ovo slučajno otkriće moglo bi da dovede do fundamentalnih promena u načinu na koji su naučnici do sada razumevali ponašanje virusa.

Istraživačima je i ranije bilo poznato da ovi napadači bakterija poznati i kao bakteriofagi ili fagi, poseduju nadzorne mehanizme koji u zavisnosti od dostupnosti novih žrtava šalju informacije o tome da li treba napasti ili mirovati.

Međutim, oni su dugo smatrali da su ti procesi potpuno pasivni te da ova mala šiljasta stvorenja nalik lizalici samo "sede i slušaju", čekajući signale uznemirenosti bakterija da dostignu vrhunac, nakon čega bi usledio napad.

Ovog puta su Sorek i njegove kolege otkrile nešto sasvim suprotno, a to je da virusi zapravo aktivno "raspravljaju" o svojim odlukama.

Izučavajući zaražene bakterije, tim je uvideo da fagi, nakon što inficira ćeliju domaćina, oslobađa sićušni protein koji zapravo predstavlja poruku drugim virusima - "zarazio sam žrtvu"!

Ova poruka u stvari je peptid dug svega šest aminokiselina. Kada sve veći broj virusa inficira zdrave ćelije i poruka postaje sve glasnija.

Fagi potom zaustavljaju lizu - proces replikacije i razaranja domaćina - i umesto toga prelaze u latentno stanje mirovanja poznato kao lizogenija.

Studija objavljena 30. januara, o prve četiri osobe u Nemačkoj zaražene novim koronavirusom, izazvala je veliku buru, jer se činilo da potvrđuje ono čega su se plašili zdravstveni stručnjaci: ​​da neko ko nema simptome virusa COVID-19 i dalje može da ga prenese drugima. To bi moglo znatno da oteža kontrolu virusa.

Kineski istraživači ranije su sugerisali da bi asimptomatske osobe mogle da prenose virus, ali nisu predočili jasne dokaze. Ali sada se ispostavilo da su informacije bile pogrešne.

Naime, ispostavilo se da je žena iz Šangaja 20. i 21. januara bila u poslovnoj poseti kompaniji u blizini Minhena, gde je imala sastanak sa jednom od četiri osobe koja su se kasnije razbolela.

Ono što je najvažnije, nije bila bolesna u to vreme, nije imala simptome virusa, ali se razbolela nakon povratka u Kinu.

Istraživači zapravo nisu razgovarali sa ženom pre objavljivanja studije. Rad se oslanjao na informacije od četvorice ostalih pacijenata: "Rekli su nam da deluje da pacijent iz Kine nema simptome."

Nakon toga, međutim, zdravstvene službe su razgovarale telefonom sa pacijentkinjom iz Šangaja i ispostavilo se da je imala simptome dok je bila u Nemačkoj.

Prema rečima ljudi koji su bili upoznati sa pozivom, osećala se umorno, patila od bolova u mišićima i uzimala paracetamol, lek za snižavanje telesne temperature.

Epidemiolog sa Harvarda kaže da nazvati slučaj asimptomatskim bez razgovora sa osobom može biti veoma problematično. Ipak, dodaje da u hitnim situacijama često nije moguće razgovarati sa svim ljudima.

Prema nalazima najnovijeg istraživanja, vanzemaljski život mogao bi se razvijati u mnogo više vrsta okoliša nego što smo to prije mislili.

Znanstvenici su otkrili da mikroorganizmi mogu preživjeti i rasti u atmosferi koja je u potpunosti sastavljena od vodika. To sugerira da bi se isti mehanizam mogao odvijati i drugdje u svemiru, odnosno da bi vanzemaljska bića mogla postojati na mjestima sa sličnom atmosferom, piše The Independent.

Na mnogo svjetlosnih godina udaljenosti od Zemlje postoje egzoplaneti koji su puno veći od našeg i imaju veliku količinu vodika u svojoj atmosferi. Otkriće takvih planeta nije puno značilo onim stručnjacima koji su tragali za vanzemaljskim životom jer su vjerovali da se na svjetovima s velikim količinama vodika teže razvija život.

Sada su znanstvenici našli dokaze koji govore suprotno. U laboratorijskim okruženjima koja nalikuju na svjetove s puno vodika proučavali su bakteriju E.coli i kvasac, dva temeljno različita oblika života. Time su htjeli vidjeti kako bi okruženje puno vodika na drugim planetima utjecalo na razvoj ovakvih bazičnih organizama.

Napravili posebne atmosfere u različitim bocama

Egzoplanetarna astronomkinja Sara Seager s MIT-ja i njezini kolege stavili su kvasac i E. coli u male boce s nešto hranjivog pokrova. Zatim su iz šest boca izvukli zrak i zamijenili ga čistim vodikovim plinom, čistim helijem ili mješavinom koja se sastojala od 80% dušika i 20% ugljikovog dioksida. U drugim bocama ostavili su zrak s našeg planeta.

Otkrili su da su se i bakterija i kvasac mogli polako, ali u sasvim normalnim razinama, razmnožavati u atmosferi koja je u potpunosti sastavljena od vodika. E. coli je, primjerice, rasla dva puta sporije nego što raste u našoj atmosferi, što je vjerojatno posljedica nedostatka kisika.

Naučnici su imali "sreće" sa pravljenjem novih slika Jupitera koje bi mogle pomoći da se reši misterija njegovih ogromnih oluja.

Korišćena je posebna tehnika koja je omogućila istraživačima da naprave neke od najboljih slika Jupitera ikada snimljenih sa Zemlje i to uz pomoću infracrvenih zraka, prenosi "Independent".

Na fotografijama se vidi da se udari groma i oluje na Jupiteru formiraju iznad velikih oblaka formiranih od leda i tečnosti.

Svemir je čudesno mjesto, puno nebeskih tijela koja čekaju da budu istražena, puno neriješenih misterija, čak je i "probušen" crnim rupama, ali postoji jedan opis koji zaista ne možemo da upotrebimo za svemir: da je bučan!

Srećom, to nije spriječilo NASA-u da smisli način da proizvede zvuk svemira sonifikacijom snimka svemirskog teleskopa Habl, piše Science alert.

Slika koju je NASA koristila za ovaj projekat snimljena je u avgustu 2018. godine. Momci koji rade na Hablu nazivaju sliku "kovčeg sa galaktičkim blagom" zbog broja galaksija prolivenih preko nje.

Tim koji je stvorio sonifikovanu sliku objašnjava da različite lokacije i elementi slike proizvode različite zvukove. Zvijezde i kompaktne galaksije predstavljene su kratkim i jasnim zvucima, dok spiralne galaksije emituju složenije i duže note.

Međunarodni tim astronoma uspio je snimiti stvaranja planetarnih sustava udaljenih od nas više stotina svjetlosnih godina.

Iako smo već prije vidjeli slike "protoplanetarnih diskova", nikad nismo vidjeli ovako detaljno snimljen proces nastajanja planeta, piše Futurism.

"Na prijašnjim snimkama područja u blizini zvijezda gdje se formiraju stjenoviti planeti prikazana su u samo nekoliko piksela", rekao je astronom Jacques Kluska s Katoličkog sveučilišta u Leuvenu.

Iznimno detaljne snimke

Najnovije fotografije prikazuju unutarnja područja oko mladih zvijezda gdje se počinju oblikovati planeti, nakupljajući u sebe materijal prašine i plina. Zrnca prašine sabijaju se u veće stijene, od kojih neke s vremenom prerastu u čitave planete.

Astronomi su, kako bi dobili ovako detaljne snimke, koristili relativno novu tehniku ​​snimanja - infracrvenu interferometriju, a služili su se teleskopima Europskog južnog opservatorija (ESO) u Čileu. Ovom se tehnologijom snimke ne dobivaju izravno, već se putem matematičkih modela razdvajaju diskovi prašine od svjetlosti koju emitira sama zvijezda.

"Razlikovanje detalja na ovim skalama udaljenosti stjenovitih planeta od matične zvijezde ekvivalentno je tome da možete sa Zemlje vidjeti astronauta na Mjesecu ili primijetiti dlaku na udaljenosti od 10 km", objasnio je astronom Jean-Philippe Berger sa Sveučilišta Grenoble-Alpes u Francuskoj.

Pomoću snimki površine Marsa znanstvenici su već ranije utvrdili da je na tom planetu davno bilo puno tekuće vode. No sada su pronašli prve dokaze o rijeci koja je tekla Crvenim planetom dulje od 100.000 godina.

Geolog Francesco Salese i njegovi kolege sa Sveučilišta Utrecht u Nizozemskoj otkrili su visoku stjenovitu liticu na sjeverozapadnom rubu Marsovog udarnog kratera (bazena) Hellas, koju je, čini se, izrezbario tijekom vremena tok drevne rijeke, piše New Scientist.

Naime, kako rijeke teku, polažu sediment koji se nakuplja u slojevima. Litica koju su znanstvenici uočili na Marsu visoka je oko 200 metara, a široka 1,5 kilometara. Procijenjene sedimentne stijene stare su oko 3,7 milijardi godina. Da bi se takav tip litice mogao formirati na Zemlji, morala bi je isklesati rijeka koja teče najmanje 100.000 godina.

Drevni život na Marsu

Salese i njegov tim pronašli su ovu liticu koristeći se satelitskim podacima s kamere HiRISE koja se nalazi na NASA-inoj letjelici Mars Reconnaissance Orbiter.

"Da bi nastao depozit debljine 200 metara, potreban je konstantan protok značajne količine tekuće vode. To znači da je ova rijeka morala teći cijele godine, što sugerira da je Mars jednom davno imao ciklus padalina sličan onome na Zemlji", rekao je Salese.

U bazenu Hellas, na južnoj polutci Marsa, nekoć su se nalazila velika jezera te mreža rijeka i delta.

"Geološka područja poput ovih ključna su u potrazi za dokazima drevnog života na Marsu", naglasio je Salese i dodao da će NASA-in rover Perseverance, koji bi trebao biti lansiran u srpnju ili kolovozu, istražiti slične naslage stijena na jednom drugom području Crvenog planeta.

Istraživanje naziva Sustained fluvial deposition recorded in Mars' Noachian stratigraphic record objavljeno je u časopisu Nature Communications.

Astronomi tvrde da su otkrili crnu rupu na udaljenosti od samo 1.000 svjetlosnih godina od Zemlje, što je praktično "na pragu" naše planete relativno kosmičkim razmjerima.

Crna rupa je pronađena u zvjezdanom sistemu HR 6819 u sazviježđu Teleskop. Ovaj sistem vjerovatno čine dvije zvijezde iako sa Zemlje izgleda kao jedna zvijezda, piše BBC.

Naučnici sada tvrde da u sistemu postoji treće tijelo - crna rupa četiri puta teža od našeg Sunca. Također, ova crna rupa je definitivno do sad anajbliža našem domu.

"Nismo mogli opisati ono što vidimo imajući u vidu samo dvije zvijezde. Jedna se kreće periodično u trajanju od 40 godina. Jedini način da objasnimo njeno kretanje pri brzini od 60 kilometara u sekundi, uz težinu od oko pet naših Sunaca, jeste da se u njenoj blizini nalazi još nešto masivno što ne vidimo - crna rupa", rekao je Dietrich Baade, astronom pri Evropskom južnom opservatoriju.

Ovaj zvjezdani sistem zbog toga izgleda neobično - jedna zvijezda i crna rupa kruže jedna oko druge, a druga zvijezda nalazi se na većoj udaljenosti od prva dva tijela.

Crna rupa u ovom sistemu je drukčija od većine u Mliječnom putu. Gotovo potpuno je tamna, dok većina crnih rupa zapravo "sija" i odašilje X-zrake. Također, ova crna rupa "ne jede" svoju zvijezdu kako je to uglavnom slučaj u našoj galaksiji.

"Crna rupa je gladna i zato je tamna", rekao je Baade.

Dok je velik dio svijeta još uvijek zbog mjera ograničenja prisiljen većinu vremena boraviti kod kuće, unutar svoja četiri zida, nad našim se glavama zbivaju pravi nebeski spektakli.

Naime, prošlog su tjedna oni koji obitavaju na sjevernoj polutci mogli promatrati kišu meteora Lirida, a ovoga tjedna stanovnici južne polutke mogu uživati u roju meteora koji obasjavaju noćno nebo - Eta Aquarids.

Prolazimo kroz drevni trag Halleyjevog kometa

Eta Aquarids je kiša meteora koja je nastala zbog komadića krhotina iz Halleyjevog kometa. Halleyjev komet, službene oznake 1P/Halley, vjerojatno je najpoznatiji komet u povijesti čovječanstva, a zadnji put je bio vidljiv sa Zemlje 1986. godine, piše Science Alert.

Morat ćemo razočarati one koji su se poveselili tome da je ova kiša meteora znak skorašnjeg ponovnog dolaska ovog slavnog kometa. Naime, veličanstveni Halleyjev komet opet ćemo gledati tek 2061. godine (vidljiv je sa Zemlje svakih 76 godina), a sada ćemo proći kroz dugi trag njegove drevne prašine, koju je ostavio za sobom.