Kako razviti navike? Uradite što je uradio Benjamin Franklin!

Većina vas je čula za Benjamina Franklina. On je zasigurno jedna od najvažnijih ličnosti u povijesti čovječanstva. Za vas koji niste, evo kratak rezime njegovih postignuća: osnovao prvu javnu knjižnicu, jedan od autora "Deklaracije o neovisnosti", izumio je gromobran, postavio je novu teoriju o elektricitetu... Zasigurno osoba na koju se treba ugledati, zar ne?

Sad dolazimo do zanimljivog djela- sigurno se pitate kako je sve to postigao? Odgovor je jednostavan, svakog dana je radio na unaprjeđenju vlastitog karaktera. Godine 1726., tada dvadesetogodišnji Benjamin Franklin je razvio sustav za razvijanje osobnih vrlina, koji ga je služio veći dio njegova života. Na našu sreću taj sustav je objavio u svojoj autobiografiji. Sustav se sastoji od 13 vrlina za koje je utvrdio da se na jedan ili drugi način mogu pronaći u svim knjigama o napretku.

Učite od stoika - pokazalo se da su ponešto i znali - i isprobajte ova 4 rituala za sretniji život.

U redu, vjerojatno ste pročitali hrpu članaka o sreći na internetu ali niste postali mnogo sretniji. Zašto?

Čitanje nije isto što i primjena znanja. Ne biste očekivali da se nakon čitanja neke knjige o borilačkim vještinama možete boriti poput Brucea Leea, zar ne? Svako novo ponašanje, sve promjene, moraju biti uvježbane.

To su stari stoici znali. Nisu pisali stvari samo da bi ih se čitalo. Oni su stvorili rituale - vježbe - koje treba izvoditi kako biste uvježbali svoj um da pravilno reagira na život kako biste ga mogli dobro živjeti.

Iz knjige The Daily Stoic: 366 Meditations on Wisdom, Perseverance, and the Art of Living:

Zato nas filozofi upozoravaju da se ne zadovoljavamo pukim učenjem, već da dodamo vježbu, a zatim i trening. Jer kako vrijeme prolazi zaboravljamo ono što smo naučili i na kraju činimo suprotno, te se držimo mišljenja koja su u suprotnosti s onima koja trebamo imati. - Epiktet, Razgovori, 2.9.13-14

Ono što je fascinantno je da se suvremena znanstvena istraživanja slažu s iznenađujućom količinom onoga o čemu su ti momci govorili prije 2000 godina.

Evo još jednog članka iz "junk" psihologije kojeg možete dodati na hrpu s ostalima. Radi se o trendu koji postaje uobičajen u akademskoj zajednici, i to posebno u području psihologije. Taj trend se bavi time da se iznese neku dosadnu i očiglednu hipotezu, za koju i naše bake znaju da je istina, osmisli se "znanstvenu studiju" koja će ju demonstrirati, a zatim proglasiti uspjeh kad se predviđanje ostvari. Znate kako to već ide, nešto poput "nova studija pokazuje da ljudi ne vole da ih se udari u lice", "... 99% djece svaki put izaberu kolač umjesto kuhanog povrća", "... glasni zvukovi plaše bebe".

Ne samo da su u startu takve studije idiotske; popularni znanstveni blogovi tada ili pogrešno interpretiraju stvarne studije ili prenapušu rezultate studije u naslovima. Rezultat je taj da populacija postane gluplja nego što je bila, unatoč najboljim namjerama "učitelja znanosti" - inače poznatih kao mamini i tatini dječaci koji samo ponavljaju u poglupljenu obliku ono što im kažu stvarni znanstvenici - koji su i sami mamini i tatini dječaci s vrlo malo stvarnih uvida ili kreativnosti.

PsyPost je objavio sporni članak pod naslovom: Psihopatske osobine povezane s nepridržavanjem smjernica za socijalno distanciranje usred pandemije koronavirusa. Pa pogledajmo što kažu.

Psihopati su posvuda. Priznata je medicinska statistika da su jedan posto opće populacije psihopati.

Također, oni su u trendu, te zauzimaju središnje mjesto u istraživačkom bestseleru Johna Ronsona The Psychopath Test i ubojiti su obrat u hororima poput American Psycho i Arbitrage.

Nije ni čudo što smo tako morbidno fascinirani s njima. Taj mentalni poremećaj je uznemirujuć i zagonetan. Ukoliko nas psihopatska priroda želi zavarati, mi ju želimo razotkriti. Dovoljan je samo razgovor o tome stanju da pomislite: 'Jesam li ja psihopat ...?'

Međutim, ako tako razmišljate, velika je vjerojatnost da niste psihopat kojeg, u globalno priznatom PCL-R testu, definiraju nedostatak empatije, grižnje savjesti i kronična razdražljivost.

Kad je riječ o takozvanoj korona krizi, čini se da svi govore o brojevima. Nije li virus ne baš puno gori od gripe? Ako da, zašto nismo imali zaključavanje tijekom sezone gripe? Pa čak i ako je Covid-19 gori - zar nije da mjere zaključavanja zapravo ubijaju više ljudi od samog virusa?

Iako su to valjani i važni argumenti, oni i dalje stoje na pojednostavljenom utilitarističkom razumijevanju etike: sve je u izračunavanju najboljeg ishoda, prebrojavanju mrtvih, maksimiziranju dobrobiti čovječanstva odmjeravanjem jedne stvari (virusa) protiv druge (mjere). Spor je samo oko varijabli.

Ali mislim da većina nas koji kritiziramo trenutnu ludost osjećamo kao da ovdje nešto duboko nije u redu, a to nema puno veze s brojkama.

Pretpostavimo da ovaj virus zaista je smrtonosan i da bismo mogli razumno očekivati da će ubiti, recimo, 10% stanovništva u svakoj zemlji. Biste li tada prihvatili trenutne mjere? Biste li smatrali da je u redu da vam država oduzme slobodu i odgovornost za donošenje ispravnih odluka u vašem životu? Da posjetite svog prijatelja u nevolji, zagrlite svog oca, idete u crkvu ili prodajete svoje proizvode i usluge onima koji su ih i dalje spremni kupiti?

Nadalje, ne biste li trebali biti u mogućnosti da odlučite želite li riskirati posjetiti svoje krhke roditelje ako, na primjer, nemate nikakvih simptoma, jer vaša duboka briga za njih premašuje rizik prijenosa virusa? Ne bi li stariji trebali sami odlučiti žele li pomaziti svoje unuke? Ili ne biste li vi trebali biti taj/ta koji(a) odlučuje hoće li se sastati s prijateljima i ići van ili ne, odmjeravajući rizik od smrti i onih stvari zbog kojih uopće vrijedi živjeti?

Ako je vaš odgovor negativan na bilo koje od tih pitanja, onda imate problem. Jer danas, izgleda, nemamo znanje koje bi opravdalo onaj duboki osjećaj da jednostavno neke stvari nikada ne bi smjele biti zabranjene, neke slobode nikad umanjene, i neke stvari država nikada ne bi smjela diktirati. Ako kažemo da želimo ići u crkvu ili zagrliti roditelje ili posjetiti prijatelja koji nas treba, a netko vam odgovori da bi to moglo ubiti ljude i, naravno, izbjegavanje smrti je važnije od grljenja svog oca, što da na to kažemo? Ostavlja nas bez teksta. Mi nekako vidimo smisao toga, ali opet, nekako i ne vidimo.

A nije dovoljno ni ukazivanje na ustav. Ako ne razumijemo zašto je uopće nešto u ustavu i ne možemo to obraniti, čak ni sami sebi, zašto bi se onda itko gnjavio? Ljudi će samo naglasiti da je spašavanje života važnije od nekih sitnih pravnih argumenata.

Dakle, vratimo se korak unatrag i razjasnimo nekoliko stvari o filozofskoj pozadini naših zapadnih ustava i kako se oni odnose na korona mjere.

Novo istraživanje ispituje vezu "Mračne Četvorke/Trijade" i drugih karakteristika.

Tanka je granica između zdravog razuma i ludosti, ili barem tako kažu. Ali što je s osobnošću? Kolika je razlika između osobina poput psihopatije i onih zajedničkih i društveno odobrenih?

Novo istraživanje objavljeno u European Journal of Psychological Assessment može nam dati odgovor. Tim psihologa pod vodstvom Delroya Paulhusa sa Sveučilišta Britanske Kolumbije proveo je istraživanje u kojem su pokušali mapirati četiri aspekta onoga što se naziva "Mračna Četvorka" na pet najpoznatijih i najistraživanijih dimenzija ličnosti (eng. Big Five, Velika Petorka, op. prev.) - to jest ekstraverzija, otvorenost za iskustvo, emocionalna stabilnost, savjesnost i slaganje s drugima.

Kriminalističke drame, trileri i romani misterije popularizirali su psihopatiju, pridonoseći mnogim mitovima oko toga što ona uistinu znači.

Na primjer, ljudi ponekad koriste izraz "psihopat" naizmjenično s drugim stigmatizirajućim izrazima, poput "zao", "nasilan" ili "kriminalac". Možda ste čitali da psihopati uopće ne osjećaju emocije i ne brinu se za posljedice svojih djela.

Možda ste pak čuli da je moguće prepoznati psihopata jednostavnim gledanjem u oči.

Ipak, psihopatija je nešto složenija nego što ove ideje sugeriraju.

"Narcis je osoba koja nakon iznošenja smeća odaje dojam kao da je upravo očistila cijelu kuću."

Jeste li ikada imali osjećaj da vaš partner misli da je općenito superiorniji od vas ili da ima više prava na određene stvari od vas? Pronalazi li mnoštvo načina da vas obezvrijedi ili ignorira? Pokušava li vas kontrolirati? Ako je tako, možda živite s Narcisom.

Ako ste u vezi s narcisom, to će biti jednosmjerna veza, jer on/ona je posebno zaljubljen/a sam/a u sebe.

Narcisoidnost se smatra poremećajem spektra, što znači da postoje stupnjevi očitovanja karakteristika, tako da osoba može imati nekoliko narcisoidnih osobina, ili ih ima mnogo te se smatra da ima potpuno razvijeni poremećaj narcisoidne ličnosti, kako je definirano u DSMIV-u, ili je osoba bilo gdje između.

Većini narcisa općenito nedostaje samosvijesti. Naime, njihov osjećaj samopoštovanja i samovrijednosti ovisi o tome kako ih drugi doživljavaju, te oni ne primjećuju nedostatke u sebi i krive druge za vlastite nedostatke, pogreške i nedaće. To se naziva projekcija, a ljudi s narcisoidnim tendencijama su pojedinci koji puno projiciraju.

Ovdje ćemo istražiti pet različitih, ali povezanih načina na koje ljudi s jakim narcisoidnim, sociopatskim i psihopatskim sklonostima [mračna trijada] negiraju, projiciraju, krive, zbunjuju i povređuju druge.

Kako razlikovati narcisa od nekoga tko samo ima visoko samopoštovanje.

1. Krhko samopoštovanje

Jedna stvar koju svi primjećuju kod narcisa jest ta da oni izgledaju kao da su puni sebe i sebični. Ali, neki su ljudi puni sebe jer jednostavno imaju visoko samopoštovanje, možda i s dobrim razlogom.

Narcisi, međutim, osjećaju da su superiorniji od drugih, ali istodobno i nisu baš zadovoljni sami sa sobom. Njihovo samopoštovanje je krhko, spremno puknuti i otkriti neizvjesnost koja leži ispod. Oni u svojoj jezgri osjećaju određeni nedostatak, zbog čega su ...