Ako bi vam neko dao tabletu koja bi izlečila neprilagođeno sanjarenje, da li biste je uzeli?
Da li biste završili s ovim?
To biste mogli nazvati tipičnom dilemom koja na kraju ošamari svakog zavisnika u lice i drži ih u suludom stanju dualnosti, ali ovo je toliko lukavo pitanje da postavite sebi, jer na njega ne možete odgovoriti pre nego što prvo odgovorite na drugo pitanje:
Šta je za vas "lek"? Kakva je vaša definicija života bez neprilagođenog sanjarenja?
Na osnovu načina na koji ovo odgovorite, celokupni proces prevazilaženja neprilagođenog sanjarenja postaje unapred oblikovan u vašoj glavi, popločan preprekama na koje očekujete da naiđete, žrtvama koje očekujete da napravite, nuspojavama koje očekujete da pretrpite. Ako je za vas gubitak neprilagođenog sanjarenja poput pisca koji vidi da su mu spaljene sve knjige, hoćete li poželeti da to prevaziđete? Naravno da ne. Ako je vaša ideja o oporavku pogrešna, ako bi vaše konačno odredište trebalo biti presto izgrađen na samopožrtvovanju, podsvesno ćete učiniti sve da nikada ne stignete tamo - čak i ako svesno krenete tim putem. Prevazilaženje neprilagođenog sanjarenja pomalo je poput namernog hodanja po vatri, a vaši instinkti su programirani da oklevate.
Ali šta ako uopšte nema vatre? Šta ako nas zaustavlja samo strah od vatre i spaljivanja?
Ako je fantazija tvrdoglava veština držanja, prepuštanje je njena suprotnost. Ako je pustite, to je gotovo kao da počinite metaforičko samoubistvo, neku vrstu samo-sakaćenja, gde se odreknete komadića sebe ugrađenog u sanjarenje u zamenu za nešto što bi trebalo da bude sloboda, nadajući se da će svet jednoga dana imati smisla ali nikada u to niste uvereni. Deo vas se plaši prevladavanja neprilagođenog sanjarenja, jer u vama, negde u nekom skrivenom delu vašeg uma, postoji tvrdo iracionalno uverenje da prevladati neprilagođeno sanjarenje znači izgubiti sebe. A ako je oporavak samo kompromis gde morate odabrati manje od dva zla, gde oslobođenje od neprilagođenog sanjarenja znači gubitak osećaja ili kreativnosti ili sebe u potpunosti, instinktivno ćete sabotirati sve svoje svesne napore usredsređene na odvikavanje- što se i očekuje, i što je možda, najviše ljudska stvar koju činite, uostalom. Nevoljnost prevladavanja neprilagođenog sanjarenja zasniva se na samom ovom uverenju da jedno isključuje i poništava drugo - a ipak, ovo se događa kao zabluda. Da li zaista u svojim srcima verujete da, da bi se ovo okončalo, morate postići takav dogovor? Ako prevazići neprilagođeno sanjarenje znači izgubiti ono što vas čini čovekom, da li biste se složili na takav kompromis i otišli dotle da biste ga nazvali lekom? Da li bi to trebala biti sloboda?
Može se činiti kontraintuitivnim, ali iako prevazilaženje neprilagođenog sanjarenja uključuje ogroman, ludi strah od otpuštanja, na kraju ne uključuje gubitak ili odustajanje od svega, jer u prvom redu nemate od čega odustati. Sve je bilo i uvek će biti vaše, a jedini problem tokom celog života bilo je to što vi to niste shvatali.
Fantazija je platno na kojem slikate i projektujete ono što je već bilo u vama. Kada izgubite fantaziju, gubite platno, a ne kreativnost ili boje ili vaša osećanja. Ali bez platna, bez nečega kroz šta se vaša strast materijalizuje i postaje (neuhvatljivo) opipljiva, vaše prave boje se nikada ne pokazuju i osećanja nikada ne oživljavaju - i upravo ovde leži lažno verovanje da su vaše strasti i kreativnost nestali. Oni nisu nestali - samo vam nedostaje platno na kojem ćete ih slikati. Bez platna oni ostaju neizrecivi, neodređeni i skriveni od vas. Ali oni su još uvek tu.
Prolazni osećaji koji dolaze sa fantazijom su poput radio talasa za vaš um koji je antena i prijemnik, gde je signal uvek tu, ali bez antene i prijemnika talasi se nikada ne pretvaraju u muziku i zauzvrat, muzika se nikada ne čuje. Isto tako, bez neprilagođenog sanjarenja vi gubite samo taj privremeni, prolazni pristup svojim osećanjima, ali ne i samim osećanjima. Koliko puta ste čuli nekoga da kaže da se neće odreći neprilagođenog sanjarenja jer će im to oduzeti maštu? Ovde je problem što vas neprilagođeno sanjarenje ne čini kreativnijim i maštovitijim, ne čini vas potencijalnim piscem niti vam daje neke posebne talente. Ako ste kreativni, uvek ste bili kreativni i neprilagođeno sanjarenje vam je samo pružio priliku da kroz fantaziju izrazite šta ste uvek nosili u sebi i šta se moglo izraziti na bezbroj različitih načina, da ste bili sigurniji u sebe. Vaša osećanja, vaša mašta su uvek postojali i postojaće bez obzira na neprilagođeno sanjarenje. Ali svim ovim osobinama i osećajima potrebna je zdravija platforma od mašte, platna kroz koga se mogu materijalizovati i posmatrati, kroz koga se mogu istinski doživeti: vi - sa zdravim osećajem za sebe, sebe koji omogućava sebi da doživi čitav spektar osećanja, bez da ih preusmeravamo i menjamo tako da manje bole. Kako može sanjar slomljenog sebe koji beži od sebe imati osećanja kada čak ne može podneti ni sebe?
Savladavanjem neprilagođenog sanjarenja ne prevazilazite maštu ili fantaziju već svoju zavisnost od toga. Ne bojte se. Na kraju dana, jedino što otpuštate je lažni osećaj ugode i poriv za cenzurom i da uvek imate kontrolu nad svojim osećanjima. Sve ostalo je još uvek tamo, čeka zdravije platno, čeka na vas dok se ne bude moglo pokazati ponovo u nekom drugom obliku. Prepustite se osećanjima kakva zaista jesu i vidite gde vas vode.
Komentar: Tematika psihopatije u vladajućim strukturama i njoj pridružene ponerizacije društva je odlično obrađena i izložena u knjizi Andrewa Lobaczewskog Politička ponerologija.
Za primjere kako psihopatski pojedinci mogu u potpunosti zauvijek promijeniti živote pojedinačnih običnih ljudi, te s druge strane utjecati na percepciju širokih masa kad se u "igru" uključi moćna propagandna mašinerija, pogledajte: