Možda se u jednom trenutku pitate šta se dešava u umu druge osobe. Možete pohvaliti nekoga od velikog uma, ili reći da su izvan svog uma. Možete čak pokušati da proširite ili oslobodite svoj um.

Ali šta je um? Definisanje koncepta je iznenađujuće klizav zadatak. Um je sjedište svijesti, suština vašeg bića. Bez uma, ne možete se smatrati smisleno živima. Pa šta je tačno, i gde je tačno um?

Tradicionalno, naučnici su pokušali da definiraju um kao proizvod moždane aktivnosti: mozak je fizička supstanca, a um je svjestan proizvod onih neurona koji pale, prema klasičnom argumentu. Ali rastući dokazi pokazuju da um daleko nadilazi fizičke aktivnosti vašeg mozga.

Konačno, samoorganizacija zahtijeva povezivanje diferenciranih ideja ili, u suštini, integracije. A Siegel kaže da je integracija - bilo to unutar mozga ili unutar društva - temelj zdravog uma.

Nema sumnje da mozak igra nevjerovatno važnu ulogu. Ali naš um ne može biti ograničen na ono što je unutar naše lobanje, ili čak na naše tijelo, prema definiciji koju je prvi predložio Dan Siegel, profesor psihijatrije na UCLA školi medicine.

On je prvi put smislio definiciju prije više od dvije decenije, na sastanku 40 naučnika iz različitih disciplina, uključujući neuroznanstvenike, fizičare, sociologe i antropologe. Cilj je bio da se dođe do razumijevanja uma koje bi se svidjelo zajedničkom terenu i zadovoljilo one koji se bore s tim pitanjem na ovim poljima.

Nakon mnogo diskusija, oni su odlučili da je ključna komponenta uma: "proces samoorganizovanja koji se pojavljuje, kako utjelovljen tako i relacijski, koji regulira protok energije i informacija unutar nas i među nama." To nije privlačno. Ali to je zanimljivo i sa značajnim implikacijama.

Borba protiv korona virusa pokreće sve čudnije vidove zvanične antipandemijske propagande, koji neprestano (pre)naglašavaju "socijalnu distancu", a nadležni preporučuju da budemo što dalje od voljenih, da ih ne bismo zarazili.

Đaci treba da krenu u školu sa maskama na licima, a maskirani moraju da budu i prosvetari. Ipak, psihološke posledice nošenja maski nisu male. Pogotovo za decu i mlade.

OBEZLIČAVANjE

Klinički psiholog Sofija Trivunac, koja je četiri decenije imala praksu na Zapadu (doktorirala je u SAD) ukazuje na ozbiljnost tih posledica u intervjuu "Pečatu"( 14. avgust 2020). Ističući malu korist od maski (ne računajući tu ozbiljne medicinske maske, koje uglavnom nisu dostupne običnom čoveku) u zaštiti od bolesti, ona kaže: "Ovo je direktni akt podređivanja i učenja i dece da se podređuju, da nemaju komunikaciju, da nemaju lice. A kad se beba rodi pa dok ne progovori, ona, kao i primati, ima potrebu za tom osnovnom slikom lica - osmehom i očima, a sad nam već najavljuju i naočare. Znači, "ukidaju" nam oči i usta kao dva najveća komunikaciona kanala koja ima čovek prema čoveku i čovek prema životinjama. Odjednom smo došli u situaciju da taj koji ne nosi masku biva označen kao prenosnik zaraze ili neko ko je bundžija, neko ko se opire./.../ Neću da patologija kompulsivno - opsesivnih osoba postane vladajuća i da ova korona za nas postane normalnost".

Ljudi koji odbijaju nositi masku za lice ili se ne pridržavaju socijalnog distanciranja vjerovatnije imaju osobine sociopata, pokazalo je istraživanje.

Bezosjećajnost, lažljivost i manipulativnost - mogući znakovi sociopata - bile su osobine koje se često nalaze među ljudima koji su prekršili sigurnosne preporuke vezane uz kovid-19.

Ovi rezultati su dobijeni u istraživanju koje je proveo profesor Fabiano Koič Miguel i njegove kolege s Universidade Estadual de Londrina, u gradu na jugu Brazila. Svaki je pojedinac potom, između marta i juna, putem interneta izvršio nekoliko testova ličnosti, koji su ih svrstali u dvije grupe.

"'Empatijsku skupinu' činilo je oko 1.200 ljudi koji su pokazali interes za razumijevanje osjećaja i motivacije drugih ljudi. Ti su ljudi takođe bili zainteresovani za 'razvijanje pozitivnih socijalnih interakcija' s drugima", objavio je "The Times".

Druga grupa, s oko 400 ljudi, pokazala je znakove antisocijalnog poremećaja ličnosti, inače poznatog kao sociopat ili psihopat, dva termina koji se često koriste naizmjenično. Ti su ljudi nastojali tražiti načine na koje bi im interakcija s drugima mogla lično koristiti. Takođe, vjerovtnije je da će se oni osjećati "socijalno izolovano" i neprijateljski ponašati.

Nova knjiga, Nepovratna šteta, otkriva kako se tinejdžerke tjera da vjeruju kako one zapravo žele biti dječaci. Knjiga govori o tome i kako djevojčice uzimaju blokatore puberteta, unakrsne spolne hormone i da se podvrgavaju dvostrukoj vazektomiji.

Bilo da se radi o izjavi ili pitanju, naslov ove knjige otkriva potrebnu hitnost ove očajno tužne priče. Usred rasprave o transseksualcima, koja je zapravo bitka između odraslih, sve je jasnije da su djeca plijen te zle ideologije, koju oni koji uspiju pobjeći od njezinih ralja nazivaju kultom.

U izvrsnom djelu istraživačkog novinarstva, Abigail Shrier fokusira se na tinejdžerke, od kojih većina nema povijest rodne disforije, koje su očarane uvjerenjem da su transrodne. Iza prekrasne vanjštine koju prikazuju "mainstream" mediji, autorica je otkrila da se zapravo radi o oštećenoj djeci; mnoga od njih otuđena su od svojih obitelji, lošeg su mentalnog zdravlja, suočena s neplodnošću i činjenicom da će cijele svoje živote morati piti lijekove.

Shrier, spisateljica časopisa Wall Street Journal, ne smanjuje žestinu kada opisuje faloplastiku, izgradnju umjetnog penisa. Komplikacije mogu biti strašne. Ona izvještava o iskustvu jednog devetnaestogodišnjaka, "čija je faloloplastika rezultirala gangrenom i gubitkom uda". U vrhuncu odrasle dobi, ta je mlada osoba ostala bez normalnih genitalija, bilo kojeg spola, a cijeli život bit će ovisna o kateteru.

Transrodna sam osoba, ali to sam postala kao odrasla osoba kad sam mogla shvatiti implikacije na moje tijelo i moj odnos prema društvu. Osim toga, do tad sam imala svoju djecu. Ipak, djeca premlada da bi čak dala pristanak za tetovažu, dobivaju mogućnost donošenju odluka koje im mogu trajno promijeniti živote.

Čovjekovo traganje za smislom jedan je od najmoćnijih argumenata za ljudsko dostojanstvo 20. stoljeća. Autor je Viktor Frankl, austrijski psihijatar i Židov, koji je proveo oko tri godine u koncentracijskim logorima, uključujući Auschwitz. Njegov otac, majka, brat i njegova trudna supruga su umrli u logorima.

Frankl je bio iznenađujuće produktivan i ubrzo nakon što je oslobođen u travnju 1945., ponovno se vratio na posao. Sljedeće godine napisao je svoj memoar o Auschwitzu. Na njemačkom je naslov prvog izdanja bio Trotzdem Ja Zum Leben Sagen: Ein Psychologe erlebt das Konzentrationslager, što se otprilike prevodi kao "uprkos svemu, recite DA životu: iskustvo psihologa u koncentracijskom logoru". Kasnije je dodao odjeljak u kojem promišlja o svojim iskustvima i skicira ono što je postalo trećom školom bečke psihologije, logoterapija.

Čovjekovo traganje za smislom je odmah postao bestseler zbog kojeg je autor postao poznat širom svijeta. U trenutku njegove smrti 1997. prodano je više od 10 milijuna primjeraka.

Knjiga je začuđujuće suvremena, jer više od bilo koje druge koju sam pročitao govori o tjeskobama društva u kojem patnja nema smisla, a eutanazija izgleda kao uvjerljivo rješenje životne boli.

Hrvatska politička scena obilježena je osobama s psihopatologijskim crtama ličnosti

Politika nije puno drukčija od bilo koje prijevare. Iako su loše politike koštale milijune izgubljenih života, patnji, stradanja i razaranja do danas nije posve jasno koji su dinamizmi u pozadini takvih promašenih odluka. Ipak znanost već dulje vrijeme jasno pokazuje da su psihopati glavno podrijetlo i vozilo zla, no u Hrvatskoj se ni dan danas ne može pronaći niti jedan akademski rad koji istražuje ulogu koju psihopati imaju u hrvatskoj politici.

Problem psihopata u politici ostao je potpuno zanemaren i u nekim naprednijim društvima od hrvatskoga. Moguće objašnjenje je da politolozi i povjesničari odbijaju uključiti spoznaje psihijatrije u svoj rad, dok psihijatri odbijaju spoznaje iz političkih znanosti i povijesti. Rezultati te sljepoće su pojave ranih oblika totalitarizama, korupcija, ucjenjivanje, špijuniranje građana, duboka država itd.

Svi znamo da je politika "prljav" i nemilosrdan svijet. Ne samo da političari moraju biti "debelokožci" nego moraju znati i napadati svoje protivnike, prijetiti, lagati i ostale osobine od kojih se pošten svijet zgraža. Upravo tu stupaju na scenu, oni kojima je to prirodno okruženje - psihopati. Ovaj mentalni poremećaj karakterizira se potpunim nedostatkom moralne savjesti i savjesti te opsesijom za moći i kontrolom.

Iako svi na spomen riječi "psihopat" zamišljamo nekakve uvrnute likove kao iz filma "Kad jaganjci utihnu" znanost jasno pokazuje da se zapravo radi o nadprosječno uglađenim ljudima koji izgledaju čak i normalnije od normalnog. Psihopati se zapravo rijetko nalaze u zatvorima, oni se u pravilu nalaze na pozicijama vlasti, najčešće među političkim i ekonomskim elitama.

"Ako si jako bistar, znaš se dobro obući; imaš dar govorenja; odgojen si u imućnoj obitelji; [onda] ne ideš u banku i opljačkaš je, odeš u banku i postaneš direktor... "(Hare, 2006.)

"Dobro je da što više boravite na otvorenom, ali ostanite doma i nemojte nikuda izlaziti.",
"Vodite brigu o vašim starijim članovima, ali ih nemojte kontaktirati.",
"Maske ne štite, ali se preporučuje da ih nosite."

Ovakve i slične oprečne poruke građanima diljem svijeta slali su i šalju se svakodnevno od ljudi koji u njihovim državama rukovode krizom oko koronavirusa. Kod građana takve poruke često izazivaju podsmijeh na društvenim mrežama ili u ono malo žive komunikacije, a često bi takve poruke građani doživljavali i kao nekompetentnost onih koji ih poručuju. Međutim, pogledajmo što se uz te poruke simultano odvija, što slijedi nakon njih, do čega one dovode, i promislimo možemo li nakon toga primijetiti nit vodilju, točke koje se spajaju i koje te oprečne poruke čine vrlo promišljenima i nimalo nesmotrenima.

Paralelno s takvim kontradiktornim porukama koje, što je vrlo važno, dolaze iz istih usta, iz drugih se, ovaj put pravnih usta događa identična stvar, ali u pravnom obliku. Donose se odluke koje su suprotne zakonima: tako se zakonom građanima jamči sloboda kretanja ali im se ona zabranjuje, jamči im se pravo na zdravstvenu zaštitu ali se ona ukida, jamči im se biračko pravo ali se ono uskraćuje, jamči se pravo na rad ali nije dozvoljeno raditi. Uz to što je odlukama srušen pravni poredak koji su generacije stoljećima krvavo gradile, vidljiva je oprečna poruka između odluke koja se donosi i zakona koji je na snazi.

I na trećoj se razini, ovaj put medicinskoj odvija isto, i opet sve to izgovara isti krug ljudi. "Virus je na razini gripe - virus je iznimno opasan. Virus će proći do jeseni - virus će ostati s nama dok ne nađemo cjepivo. Virus je oslabio - virus nije oslabio. Našli smo lijek koji pomaže protiv virusa - lijek nije učinkovit."

Svuda, oprečne su poruke svuda, i iz istih krugova. Pa, je li to onda zaista nesmotreno? Je li to zaista nepromišljeno i treba li na njih reagirati podozrenjem umjesto podsmijehom? Prije nego vidimo gdje te poruke u konačnici vode, mali odmak uz jednu informaciju koja služi kao primjer: tajvanska kompanija Hon Hai Foxconn multinacionalna je kompanija sa sjedištem u Tajvanu i najveći je proizvođač elektroničkih uređaja na svijetu koji zapošljava više od milijun ljudi.

Marko B. uspješan je poslovni čovjek, informatičar, vlasnik poduzeća koje razvija aplikacije za mobilne uređaje. Ima obitelj, ženu i dvoje djece, i roditelje koje, kako kaže, zbog svojih poslovnih obaveza ne posjećuje i s kojima vrlo rijetko komunicira. Marko B. ljubitelj je sunčanih naočala, voli slušati audio sadržaje koristeći slušalice u ušima, a tijekom pandemije koronavirusa nosi rukavice, masku za lice i redovno prati mainstream medije, kao i preporuke tijela javne vlasti i zdravstvenih organizacija.

Što se zapravo događa Marku B. promatramo li ga kroz ono što on zaista jest, a to je ljudsko biće? Korištenjem sunčanih naočala koja se rjeđe koriste kao stvarna potreba, a puno više kao stečena navika ili modni dodatak, Marko B. gubi kontakt s punim spektrom sunčeve svjetlosti bez kojeg ga kao ljudskog bića ne bi ni bilo.

Markovom se osjetilu vida zbog deprivacije prirodnog svjetla i smanjenog protoka zraka oko očiju događa isto ono što se zbog korištenja slušalica događa Markovom osjetu sluha - oboje gube funkciju. Rukavice koje Marko nosi na rukama osim uništavanja Markove mikroflore Marku onemogućuju osjet opipa, a maska za lice pored toga što mu otežava disanje Marku onemogućava osjet mirisa. Marko, iako djeluje kao prototip muškarca 21. stoljeća, u stvari je unutar svoga bića u stalnom stresu, konfuzan, napet i zbunjen. Oprečne poruke koje kroz mainstream medije svakodnevno dobiva kod Marka su izazvale i poremećaj osjeta ravnoteže, a Marko se i sve češće žali kako je počeo zaboravljati gdje je parkirao automobil.

I Markova je moć kritičkog razmišljanja i rasuđivanja okopnila, a njegovi su nagoni i instinkti - nestali.

Izolacija ljudskoga bića od njegovih osjetila vodi izolaciji ljudskoga bića od njegove okoline i izolaciji ljudskoga bića od samoga bića. Marko zapravo više nije u prirodnom kontaktu ni s kim i ni s čim, postao je biće izolirano od samog sebe. Sve su ovo narativi koji se osim Marku događaju milijardama ljudi diljem planeta, a sve su te promjene izazvane socijalnim inženjeringom. Ono što je iskonu ljudskoga bića u osnovi neprihvatljivo i umjetno, postalo je normalno i poželjno, dok je ono što je čovjeku prihvatljivo i prirodno postalo nenormalno, nepoželjno, a u posljednje vrijeme čak i kažnjivo.

Rezultati najnovijih istraživanja govore u prilog tome da ljudi nemaju seksualne aktivnosti toliko često kao ranije, a ovaj pad se naročito ogleda kod muškaraca mlađe populacije (od 18 do 24 godine).

Ovaj negativni trend verovatno ima više veze sa internetom i dejting aplikacijama, nego sa moralom, strahom od trudnoće ili lakim pristupom pornografiji, piše u istraživanju objavljenom na internet-stranici Jama Network.

Svaki treći muškarac od 18 do 24 godine izjavio je da prošle godine nije imao seksualnu aktivnost, a u poređenju sa ranijim rezultatima (iz perioda od 2016-2018. godine), seksualna neaktivnost žena istog uzrasta ostala je konstantna - između 15% i 19%.

Studija je takođe otkrila da je seksualna aktivnost znatno opala kod muškaraca i žena starosti od 25 do 34 godine, a nema pomeranja kod ljudi između 35 i 44 godine.

Džin Tvendži, jedna od autorki studije doktor psihologije na Državnom univerzitetu San Diego, rekla je da mladi ljudi možda imaju manje seksa jer im treba više vremena da napreduju do "zrelog doba".

"To uključuje odlaganje ne samo seksualne aktivnosti, već i drugih aktivnosti, uključujući život sa partnerom, trudnoću i planiranje porodice", rekla je ona.

Problem je u tome, nastavila je, što se ovo može negativno odraziti na celokupno zdravlje mladih, zbog toga što može da izazove stres, a iz njega se rađaju razne nezdrave navike.

Današnji požari koji su se proširili diljem Amerike uslijed ubojstva Georgea Floyda pod koljenom policijskog službenika Minnesote, Dericka Chauvina, pružili su Americi šansu da ozbiljno preispita dušu. To je također predstavilo određenim oportunistima Duboke države, obojenim revolucionarima i milijarderima koji financiraju anarhizam, šansu da oslobode ono što neki nazivaju "američkim Maidanom" u nadi da će ostvariti ono što četiri godine Russiagate-a nisu uspjele.

Činjenica da su se ovi nemiri dogodili u trenutku kada Amerika ozbiljno oživljava duh svemirske vizije JFK-a ironija je koja je u mnogočemu paralelna s ranijim "presudnim trenutkom" iz 1968. (U slučaju da niste svjesni, NASA je 28. svibnja službeno oživjela svemirska lansiranja s posadom, prvi put otkako je Obama ubio raketni program Saturn 2011. godine, uspostavljajući novi program za povratak na Mjesec prije odlaska na Mars u okviru programa Artemis koji je uspostavljen 2017. godine. (Artemis sporazumi od 15. svibnja predviđaju okvir za međunarodnu suradnju u svemiru usko usklađujući slične obveze koje su preuzele Rusija i Kina).