[...] Ako istražimo gurue establišmenta novoga sveučilišta, one čija su djela najcitiranija u beskrajnom nizu članaka posvećenim raskrinkavanju Zapadne kulture, otkriti ćemo da su
svi oni protivnici objektivne istine. Nietzsche je najomiljeni jer je to eksplicitno izrazio:
"Ne postoje istine," zapisao je, "
samo interpretacije." Ili je ono što je Nietzsche rekao istina - a u tom slučaju nije istina, jer ne postoje istine - ili je pogrešno. Dosta o tome, mogli bi pomisliti, ali ne: istu stvar možete izjaviti manjom žestinom, pritom sakriti paradoks. To objašnjava privlačnost kasnijih mislioca -
poput Michela Foucaulta, Jacques Derride, i Richarda Rortya - koji svoju intelektualnu uzvišenost ne duguju svojim argumentima (kojih je malo) nego svojoj ulozi davanja autoriteta odbacivanju autoriteta, i svojoj apsolutnoj predanosti nemogućnosti apsolutne predanosti. Kod svakoga od njih pronalazite stav kako su istina, objektivnost, vrijednosti i značenje nepostojeći, a jedino što možemo imati, i jedino što trebamo imati, jest topla sigurnost našeg vlastitog mišljenja.
Uzaludno je suprotstavljati se tim guruima. Nijedan argument, koliko god racionalan, ne može se suprotstaviti velikoj volji vjerovanja zbog koje su toliko mili svojim uobičajenim čitateljima. Racionalni argument pretpostavlja upravo ono u što sumnjaju - odnosno, mogućnost racionalnog argumenta. Barem jedan od njih -
Michel Foucault - je postao predmet hagiografije
(Saint Foucault autora Davida Halperina) zbog oslobađajuće poruke koju pronalazimo u njegovim napadima na strukturirano razmišljanje. Ali svaki od njih duguje svoju reputaciju novoj vrsti religijske vjere; vjere u relativnost svih mišljenja, uključujući i ovog.
Istina, poručuje nam Foucault, nije apsolut kojeg se može shvatiti i procijeniti na neki trans-povijesni način.
Istina je dijete "diskurza", a kako se diskurz mijenja, tako se mijenja i istina sadržana u njemu. Što termin "diskurz" označava? Pogledajte bilo koji akademski časopis u humanističkim znanostima i pronaći ćete ga u središtu tisuću fiktivnih rasprava: "Zapadnjački falocentrizam i diskurz roda," "Diskurz bijelačke nadmoći u romanima Conrada, "Diskurz isključivosti: queer perspektiva," i tako dalje. Opisujući argumente kao "diskurz", zaobilazite ih, okrećete se stanju uma u kojem su nastali. Više se ne suočavate sa istinom ili razumnošću mišljenja drugoga nego se bavite socijalnim silama koje govore kroz njih. Pitanje više nije "Što to govoriš?" nego umjesto toga postaje "Od kuda to govoriš?" To je Foucaultov trijumf, pružio je riječ koja nam omogućuje da svaku misao vezujemo uz njezin kontekst, i da pretvorimo kontekst u nešto važnije od same misli.
Komentar: Za više o ovoj temi, pogledajte: