Politika identiteta je glupa. Ona dijeli ljude u različite proizvoljne "grupe identiteta", a zatim se tu zaustavlja. Sve analize i razumijevanja ne idu dalje od razine grupe. Ali što je identitet? Dolazi iz latinskog idem, što znači "isto, u smislu ponavljanja". Drugim riječima, identitet podrazumijeva nešto o vama što se prenosi od trenutka do trenutka, što vas čini onakvim kakvi jeste. Naravno, to su stvari poput vašeg spola, boje kože i orijentacije. Suprotno popularnom mišljenju, ne možete samo odlučiti da ste lezbijska meksička baka. Ali ideja da vas bilo koja ili sve te stvari potpuno definiraju je apsurdna. Politika identiteta čini sve članove jedne skupine, na primjer, crnce, identičnim. Ako to zvuči rasistički, to je zato što jest.

Ne, identitet je više nego što je biološka kategorija u kojoj se rodiš. To je ono što vi jeste - jednina. Jedina istinska politika identiteta morala bi se spustiti na razinu pojedinca, jer bez obzira koliko su slične dvije osobe, one nikada nisu identične. Druga definicija identiteta dolazi od informacijske tehnologije: "objekt koji predstavlja korisnika".^[1] Ovo je dobra analogija - barem se približava razini pojedinca. Ali čak se i pojedinci mogu promijeniti. S obzirom na dovoljno stresa, osobnost osobe može postati izvitoperena. Identitet bi trebao biti nešto trajnije.

Većinu vremena djelujemo u svijetu temeljenom na "pravilima" ili navikama akumuliranim kroz naše živote, koji su oblikovani od začeća od strane naših gena i socijalizacije. Naš dar višeg razmišljanja omogućava nam neku mjeru kontrole nad tim navikama - pratiti i po potrebi inhibirati agresivne ili strašljive refleksne reakcije kako bi se osigurala svjesna kontrola tijekom situacija na koje naše osobnosti možda nisu prilagođene - na primjer, ozbiljna promjena u uvjetima našeg vanjskog okruženja.

Grupni identitet je apsurdan. Identitet kao osobnost je lijenost - kozmička nesreća. Identitet kao samosvijest i vlastito stvoreni karakter je mjesto na kojem se on nalazi. Samo to je dovoljno čvrsto da izdrži pritisak i doista se nazove vlastiti. Ljudska bića su zanimljiva vrsta. Plačemo, borimo se, smijemo, volimo i mnogo toga od ovog se događa automatski i ponavljano. Međutim, neke vrste ljudskog iskustva ne mogu se automatski dogoditi. Da bi se rast pojavio, potrebno je uložiti napore. Istina, razumijevanje i slobodna volja moraju se primijeniti kako bi se osigurali skladni, kreativni ishodi. Mozartov Requiem nije bio napisan bez velikih količina 'krvi, znoja i suza', niti je Pitagora otkrio da je a² + b ² = c² bez izuzetne količine proučavanja i pretraživanja. Ipak, nisu sve pjesme lijepe, niti sve ideje hrane dušu.

Privezanje idejama koje su pogrešne - uključivanje laži u naš identitet - uzrokuje kaos. Baš kao što neki daju svoj život idejama ljepote, sklada, kreativnosti i istine, tako i neki daju svoj život idejama ružnoće, neslaganja, entropije i laži. A većinu vremena, ljudi su negdje između, plutajući na jedan način, a zatim budu povučeni drugačijim. Politika identiteta ima sve gluposti stvaranja ideala grupnog identiteta, i sav kaos neutrenirane osobnosti koju guraju i vuku emocije nad kojima nemaju kontrolu.

Jedan video na Twitteru predstavlja visceralni primjer svega ovoga. On pokazuje mladu ženu na Antifa prosvjedu u SAD-u. Ona vrišti, ne na "opoziciju", već na drugog prosvjednika. Razlog? Zato što je bio bijelac, i nije bio "saveznik" zato što nije djelovao dovoljno nasilno prema "nacistima". U videu je viknula:

"Bijel si, prirodno si rasistički, to je u tvojoj krvi, to je u tvom DNK."

Oduvek se znalo da je veza između majki i novorođenčadi izuzetno jaka. Bebe reaguju na majčin dodir, glas, pokret. Nova istraživanja pokazuju da se moždani talasi beba i majki apsolutno poklapaju kada komuniciraju gledajući se direktno u oči.

Istraživanja su pokazala da se povezanost između majke i deteta razvija još u prenatalnom periodu.

Kada se dete rodi, ta veza postaje opipljivija i izraženija. Pa ipak, do sada nije postojala studija koja bi to i naučno, eksperimentalno dokazala.

Najnovija istraživanja sprovedena na Univerzitetu u Kembridžu pokazala su da se moždani talasi majki i beba apsolutno poklapaju kada se gledaju direktno u oči.

Prije više od pola stoljeća, 1966. godine, kada je prof. Ian Stevenson prvi put objavio svoj značajni rad, Twenty Cases Suggestive of Reincarnation (Sveučilište Virginia Press), vijest o tome se proširila poput stihije. To ne samo da je pružilo ogroman poticaj religijama koje vjeruju u reinkarnaciju (i ponovno rođenje), već je nastojalo pružiti znanstvenu podlogu tom pojmu. Nakon detaljne studije preko 3.000 slučajeva "ponovnog rađanja", Stevenson je izabrao 20 slučajeva onih koji ukazuju na, ako već ne dokazuju, slučaj "reinkarnacije".

Ovu je činjenicu jasno predstavio prof. Curt John Ducasse, parapsiholog, a potom i predsjednik Odbora za izdavače Američkog društva za fizikalna istraživanja, u predgovoru koji je napisao u Stevensonovoj knjizi "Twenty cases...". Završni redak njegovog pisma glasi:

Dvadeset slučajeva..., koje je dr. Stevenson osobno istražio, izvjestio i diskutirao ..., i koji mu nisu dali odgovor koji ga je zadovoljio, no predstavio ih je direktno čitateljima i zbog toga su u potpunosti interesantni i važni jer mnogobrojni slučajevi sugeriraju opstanak duha nakon propasti tijela, a koje su istraživači opsežno istraživali.

Premda su pojmovi reinkarnacije, ponovnog rođenja (i karme) postojali u istočnjačkim kulturama od davnina, bili su strani i smatrani su praznovjerjem u zapadnim (judeo-kršćanskim) kulturama. U više od 5.000 godina staroj vedskoj filozofiji i religijama kao što su hinduizam, džainizam, budizam i sikhizam koji potječu s indijskog potkontinenta (i imaju korijene u vedizmu i sramanizmu), svi vjeruju u reinkarnaciju (ili ponovno rođenje). Osim toga, drevne egipatske, rimske, indijanske, afričke, oceanske religije, konfucijanizam, taoizam, pa čak i židovska tradicija kabale je prihvatila reinkarnaciju. Ali to je zvučalo čudno u zapadnoj kulturi, osobito u vrijeme kada ju je Stevenson prvi put predložio. Nadalje, zbog toga što je to dolazilo od medicinskog stručnjaka, obučenog u modernoj znanstvenoj paradigmi, zainteresiralo je mnoge među znanstvenom zajednicom širom svijeta.

Rašireno je verovanje da deca odrastaju sve brže i brže. Međutim, istraživanja pokazuju da to baš i nije istina, već da je zapravo obrnuto.

Kako pokazuje studija objavljena u časopisu Child Development, savremena deca kasnije počinju da piju alkohol, upražnjavaju seks, rade ili voze.

"Što se tiče aktivnosti koje su znak "odraslosti" današnji osamnaestogodišnjaci su kao nekadašnji petnaestogodišnjaci," kaže Džin Tvendži, profesorka psihologije sa Državnog univerziteta u San Dijegu.

Osam načina prirodnog poboljšavanja vašeg nervus vagusa

Nekoliko jednostavnih postupaka koje svatko može učiniti, može biti tajna za ublažavanje boli i upala. U njenom članku "Hacking the Nervous System" ["Hakiranje živčanog sustava" op. prev.], Gaia Vince, znanstvena novinarka i urednica časopisa New Scientist, opisuje kako je žena koja je patila od teškog reumatoidnog artritisa uspješno liječena uređajem koji stimulira lutajući živac. Bez tableta, bez morfija, bez nuspojava; samo stimuliranje živca. I ne samo to, Gaia također smatra da stimuliranjem nervusa vagusa možemo pronaći olakšanje od upale, depresije, anksioznosti, visokog krvnog tlaka i drugih bolesti, a ne moramo nužno koristiti uređaj da bismo to postigli.

Nervus vagus je najduži živac u tijelu. Počinje u podnožju mozga i prolazi kroz cijeli torzo, kroz vrat preko glasnica, a zatim prolazi probavnim sustavom, jetrom, slezenom, gušteračom, srcem i plućima. To je integralni živac u parasimpatičkom živčanom sustavu koji je odgovoran za našu sposobnost odmaranja i probavljanja, smirujuće i umirujuće sile u našem tijelu. Za razliku od simpatičkog živčanog sustava koji je odgovoran za našu reakciju na "borbu ili bijeg".


Ton lutajućeg živca je važan za naše zdravlje i ključ je koliko se dobro naše tijelo prilagođava stresu i uspostavlja ravnotežu nakon stresnog događaja. Visoki vagusni ton poboljšava funkcioniranje mnogih sustava tijela. Smanjuje rizik od moždanog i srčanog udara i regulira razinu šećera u krvi. Također je povezan s osjećajem mira i zadovoljstva. Niski vagusni ton, međutim, povezan je s kardiovaskularnim bolestima, moždanim udarima, dijabetesom, depresijom, kroničnim umorom i drugim autoimunim poremećajima, te mnogo višim stopama svih upalnih stanja uključujući endometriozu, Crohnovu bolest, lupus itd.

Devojčice u lascivnim pozama odavno su okupirale Fejsbuk, najveću društvenu mrežu. Amaterske fotografije napravljene u pin-ap maniru, u sopstvenoj produkciji (pred ogledalom) ili uz pomoć najbolje drugarice, ukrašavaju Fejsbuk profil svake druge tinejdžerke. Kao odgovor, pojavile su se čak i Fejsbuk grupe posvećene ismevanju ove koliko bizarne toliko i tužne pojave, u kojima članovi međusobno razmenjuju i komentarišu nebrojene fotografije tinejdžerki koje svojim provokativnim pozama pokušavaju da izgrade status seks-bombi i ukažu na svoju sličnost sa Rijanom, Bijonse, Lejdi Gagom ili Ditom fon Tiz.

Ovo, naravno, nije lokalna pojava nastala kao posledica domaće turbo-folk kulture, već globalni trend o kome redovno izveštavaju svetski mediji. Britanska štampa zabrinuto konstatuje kako je teško naći devojčicu koja ne veruje da je telo postalo jedina ulaznica za uspeh i kojoj životni san nije da postane starleta. Horde tinejdžerki obučenih kao porno-zvezde okupiraju diskoteke i noćne klubove nadajući se da će ih neko primetiti, i spremne su na sve vrste ponižavajućih situacija kako bi se izborile za šansu u svetu "glamur-modelinga", što je eufemizam za poziranje u tzv. magazinima za muškarce. Životni uzori su im starlete, striptizete i dobro plaćene prostitutke, poput dr Bruk Magnanti, uspešne naučnice koja je godinama vodila dvostruki život radeći kao kol-gerla visoke klase, da bi obelodanivši svoj identitet stekla ogromnu popularnost. Dok se prema njenim memoarima, koje je pisala u vidu bloga pod pseudonimom "Lepotica dana" snima TV serija, Bruk, poput drugih žena koje su svoju seksualnost stavile na tržište, postaje inkarnacija modernog feminizma.

Vaš mozak je ožičen kako bi svakodnevno mogao provoditi vaš najvažniji rad kroz najzahtjevnije neuronske veze preko četiri glavna režnja mozga: frontalni, temporalni, tjemeni i potiljačni. Ali kako pobijediti tu složenost o kojoj ovisimo i to u punom obimu.

Kako biste mogli postići sve to što činite - misliti, planirati, razgovarati, upravljati svojim emocijama, donositi odluke i rješavati problem - veliki je poduhvat vašeg frontalnog režnja. Vještine razmišljanja na visokoj razini koje često uzimate zdravo za gotovo - kao što je odluka o kupovini kuće, izbora posla, medicinskog savjeta i izbor investicije - proizlazi iz snage vašeg frontalnog režnja.

Kao središnji zapovjedni centar vašeg mozga, vaš frontalni režanj povezuje informacije naprijed i nazad kroz druge regije mozga i ima najširu neuronsku mrežu i najviše recipročne povezanosti s drugim strukturama mozga.

Sasvim je jasno da Amerika pati od epidemije zaostalog emocionalnog razvoja

Kao profesor humanističkih znanosti imao sam priliku predavati psihologiju i socijalnu psihologiju više od 20 godina. Ponekad mi znanja dobivena na tim područjima omogućuju analizu i razumijevanje društvenog ponašanja i određenih kulturnih trendova. Ovo je jedna od tih prigoda.

Ako je netko u stanju promatrati američko društvo na objektivan način (što definitivno nije lagan zadatak) postaje jasno da ova zemlja pati od epidemije zaostalog emocionalnog razvoja (AED - Arrested Emotional Development). Ovu specifičnu bolest karakterizira kombinacija: ovisnosti, pohlepe, nezrelosti, straha, krivnje, srama, gnjeva, ljutnje, zbunjenosti i patnje. Što znači da je velika većina Amerikanaca zaglavljena u adolescenciji zbog čega demonstriraju ponašanje poput laganja, negativnih stavova, neposlušnosti i nepoštivanja, zlouporabe droga i alkohola, depresije i probleme sa seksualnošću.

Potrebno je samo pogledati američke filmove ili televizijske emisije da biste dobili uvid u djetinjaste i nezrele, bazirane na komediji, karakteristike adolescentnog humora. Nije slučajno da je 42-godišnji Jimmy Fallon u suštini "vječni tinejdžer" koji izvodi komediju koja uglavnom uključuje prostački humor i šale koje se temelje i apeliraju na glup osjećaj nezrelosti. Drugi miljenik kasnih noćnih emisija u Americi je Stephen Colbert koji se specijalizirao za vrijeđanje javnih osoba u otvorenom adolescentnom prikazu negativnog stava i nepoštivanja.

Dvogodišnji Dimitrije i trogodišnja Maja iz Leskovca svoje prve reči izgovorili su na čistom engleskom jeziku, a tek nekoliko meseci kasnije iz njihovih usta čule su se reči "mama i tata". Šest meseci kasnije zabrinuti roditelji zatražili su pomoć stručnjaka zbog nemogućnosti sporazumevanja sa decom na maternjem jeziku.

- Osim mama, tata, daj i neću ništa drugo nije znala da izgovori na srpskom jeziku, ali je zato na engleskom počela i da sklapa rečenice - priča za "Blic" majka male Maje. Kako kaže, nakon meseci agonije, nerviranja i stresa, sada je malo opuštenija jer njeno dete pod nadzorom stručnjaka obogaćuje fond reči srpskog jezika.

Slična situacija je bila i sa Dimitrijem, koji je permutovao slogove u izgovoru najjednostavnijih reči. Oba deteta se nisu odvajala od igrica na engleskom jeziku na televizoru i mobilnom telefonu.

- Nije se odvajao od bebi-kanala koji emituju crtaće na engleskom jeziku. Ma koliko da smo u početku smatrali da nam je dete napredno i inteligentno pa je naučilo strani jezik tako rano, shvatili smo da se suočavamo sa velikim problemom jer sa svojim vršnjacima odbija da komunicira na srpskom, babe i dede, kada ga čuvaju, ne razumeju ni jednu jedinu reč koju izgovori, a mi smo u čudu i strahu da će imati ozbiljnih problema u komunikaciji ako to ne sprečimo na vreme - priča dvadesetšestogodišnja majka ovog mališana iz Leskovca.

Moje tri kćeri su vrlo različite u načinu na koji gledaju svijet, kako komuniciraju i kako obrađuju emocije. Jedna od najzahtjevnijih stvari koje sam morala naučiti kao njihova mama jest da moram slušati svaku od njih na drugačiji način.

Jedna je introvertna i treba joj dugo vremena za procesuiranje stvari, tako da čak i kad smatram da ju nešto muči, često moram pričekati nekoliko tjedana prije nego što čujem o čemu se radi. Druga je ekstrovertna i najčešće razmišlja i doživljava svijet kao i ja, pa često napravim grešku kad pretpostavljam da znam stvari o njoj prije nego što sam uzela vremena da ju istinski saslušam. Treća je vrlo skrovita kad su u pitanju njeni osjećaji i koristi humor kao jedan od njezinih načina procesuiranja svijeta, pa moram pažljivo slušati suptilne stvari koje govori ispod duhovitih dosjetki.

No, ne uspijem uvijek shvatiti o čemu se radi. Zapravo, puno puta nisam u pravu. Postoji iznenađujući broj stvari koje se nađu na putu dobrog slušanja. Ponekad ima previše smetnji, ponekad sam umorna, ponekad su povrijedili moje osjećaje i osjećam se ogorčeno, a ponekad samo želim da one budu više poput mene pa da se ne moram toliko puno truditi da ih razumijem.

Za pravilno slušanje je potrebno puno prakse. Iako mi razvijamo našu sposobnost slušanja dok smo još u maternici (osim ako nemamo oštećeni sluh), istinsko empatično slušanje je vještina za koju je potrebno duže vrijeme kako bi se razvila. Čak i kad smo naporno radili na tome da je razvijemo, često nešto usput zabrljamo.