Izraz "neprilagođeno sanjarenje" (često skraćeno na "MD" od "Maladaptive Daydreaming") skovao je klinički psiholog, dr Eli Somer. On je blisko sarađivao sa grupom bivše zlostavljane dece i počeo je primećivati obrazac opsesivnog disocijativnog sanjarenja među nekoliko svojih pacijenata. Oni su izveštavali da ih intenzivno privlače - čak i da su opsednuti - njihovi živopisni i privlačni svetovi snova. Somer je objavio ova rana otkrića 2002. godine, samo da bi se postepeno preplavio e-mailovima ljudi od širom sveta, od kojih svi tvrde da trpe istu zavisnost. Od tada, termin polako dobija određenu privlačnost, ali MD se još uvek zvanično ne pojavljuje u Priručniku za dijagnostiku i statistiku mentalnih poremećaja (DSM), knjizi koju Američka asocijacija za psihijatriju koristi za klasifikaciju i dijagnostiku mentalnih poremećaja. Do prošle godine - uprkos bezbroj dubokih, mračnih sesija googlanja - nikad nisam čula da se to spominje. Koliko sam znala, ova navika je bila moja i samo moja.

Moje najranije sećanje na opsesivno i očaravajuće sanjarenje je iz vremena kad sam imala oko 4 godine, doba kada je mašta često zdrava drugarica. U te dane mogli su me redovno viđati kako trčim oko drvenog stola u našoj trpezariji. Beskonačno sam ga kružila, zastajući tako često da dohvatim jednu od četiri stolice i pogledam kroz prozor u ništa posebno. Da ste uspeli da me ugledate u akciji - što bi bilo teško, jer čak i tada sam bila tajnovita u vezi sanjarenja - povremeno biste me videli kako dolazim u ugao i započinjem jednostrani misteriozni razgovor sa zidom. Trenutak kasnije, vratila bih se - prvo hodajući, a zatim trčeći, dok je gramofon svirao ploče pozajmljene iz lokalne biblioteke. The Motels. Top Gun soundtrack. Chris de Burgh.

Jednog dana oko tog vremena, izgubljena u posebno zaokupljenoj fantaziji, skliznula sam na saksonski tepih i razbila lice u brutalno čvrstu komodu. Unutrašnjost levog obraza se pocepala i morali su da me odvezu u bolnicu zbog neželjenog ušivanja. Tamo me je doktor na prijemu pitao šta sam radila kada sam se sudarila velikom brzinom.

"Vežbala sam", odgovorila sam.

Uvek ću pamtiti medicinsku sestru koja mi je dala lizalicu, znajući dobro da je ne mogu pojesti. Ipak prihvatila sam poslasticu i otišla kući sa roditeljima, a nijedno od njih nije znalo istinu o onome što radim.

Nisu mogli znati da ja komuniciram s dubokim, intenzivnim i sveobuhvatnim svetom fantazije; onaj koji mi je pružio stabilnost i osećaj povezanosti; onaj unutar koga sam odmah vrednovana; onaj koji će nastaviti da definiše moj život u narednim decenijama. Nisu mogli znati da kada bih pogledala na tapete, mogla bih odmah dočarati lica mojih omiljenih likova iz crtanih filmova ili glumaca i srećno komunicirati s njima ili nastupiti za njih. Koliko je to mogao reći bilo koji odrasli posmatrač, meni se samo dopadalo trčanje pomahnitalih krugova uz uzbudljive melodije.

Sedamnaestogodišnja devojčica koja je nedavno primljena u bolnicu sa simptomima konvulzivno-epileptičnog napada, nakon što je četiri noći uzastopce igrala video-igricu i gledala filmove, predstavlja poslednje u nizu upozorenja da se kompjuterskim igricama treba oprezno igrati. Psihijatri podsećaju da je Svetska zdravstvena organizacija zavisnost od video-igara proglasila bolešću u junu 2018. godine i uključila u jedanaesto izdanje Međunarodne klasifikacije bolesti, a stručnjaci koji se bave bolestima zavisnosti već godinama upozoravaju da raste broj osoba koje više vremena provode u virtuelnom nego u realnom svetu. Podaci izvedeni iz studije "Bihevioralne zavisnosti u Srbiji", koja je rađena na reprezentativnom uzorku od 3.000 ispitanika, pokazuju da je 1,8 odsto naših sugrađana zavisno od video-igrica.

Doktor Mira Kovačević, direktorka Specijalne bolnice za bolesti zavisnosti, kaže da u ovu bolnicu ne dolazi puno zavisnika od video-igrica jer zaluđeni "gejmeri" izbegavaju da dođu u ustanovu u kojoj se leče narkomani i alkoholičari. Drugi razlog je taj što roditelji zavisnost od igrica još uvek ne prepoznaju kao bolest, iako ona ima iste karakteristike kao i sve druge zavisnosti.

Svi sanjaju. Mogli biste se dugo voziti automobilom slušajući muziku i pretvarajući se da ste u muzičkom spotu ili vam je možda dosadno na predavanju želeći da budete s ekipom na nekoj plaži. Obično takva dnevna sanjarenja nisu problem, ali šta ako se ona počnu mešati u svakodnevni život? Šta ako radije ostajete u sanjarenjima nego u stvarnosti? Eto, tu se pojavljuje neprilagođeno sanjarenje.

Neprilagođeno sanjarenje je psihijatrijsko stanje koje uzrokuje intenzivno sanjarenje i odvlači one koji ga imaju od stvarnog života. Snovi koji proizlaze iz ovog stanja često su živopisni i mogu trajati satima, pa čak i danima. Ne postoji univerzalna metoda za dijagnostifikovanje neprilagođenog sanjarenja, a stanje nije navedeno u DSM-5. Iako nije službeno uvršćeno na popis mentalnih poremećaja, neprilagođeno sanjarenje je stvarno i može imati destruktivne učinke. Ovo su samo četiri.

Pre četrnaest godina kada bi shvatili da ste zaljubljeni u delić vaše mašte, došlo bi do tretmana antipsihotičnim lekovima tipičnim za lečenje šizofreničnih halucinacija. Iako neprilagođeni sanjari znaju da svet koji su stvorili u njihovom umu nije stvaran, kad se pitanje postavi u kancelariji savetnika, to se često ili tretira kao da je reč o psihozi, ili je podcenjeno i jednostavno označeno kao prekomerna mašta. U kliničkom se okruženju vrlo malo toga promenilo kada se neko otvori o svojoj emocionalnoj privrženosti fantastičnom svetu koji su stvorili.

No izvan lekarske ordinacije situacija je vrlo različita; prošlo je 14 godina od prve studije Eli Somer o disocijativnom ponašanju u obliku zavisnosti o sanjarenju, a otkriće ovog fenomena podstaklo je blogove, grupe za podršku, Facebook stranice, YouTube kanale i 'Wild Minds Network' - web stranicu posvećenu neprilagođenom sanjarenju. Ali čak i tako, bez poznavanja izraza "neprilagođeno sanjarenje", gotovo je nemoguće pronaći nijedno od ovih mesta, jer će simptomi vidno ukazivati na psihozu ili ADHD. Prvi deo odgovora na koji neprilagođeni sanjar nailazi potiče od slučajnog spoticanja na objavu ​​na njihovom feedu s vestima vezanim za koncept, a ne iz kliničke dijagnoze.

Neprilagođeno sanjarenje obično se javlja kao mehanizam suočavanja kao odgovor na traumu, zlostavljanje ili usamljenost. Oboleli stvaraju složen unutarnji svet u koji beže u doba nevolje, sanjajući satima. To je začarani krug zavisnosti; neprilagođeno sanjarenje neminovno stvara emocionalnu privrženost likovima i stvorenom životu, što često zamenjuje bolne stvarne interakcije između porodice i prijatelja. Ono takođe ometa učenje, rad i brigu o svojoj higijeni i dobrobiti, što dodatno otežava svakodnevno funkcionisanje. U tom trenutku, sanjarenje o ispunjenom životu je privlačnije od bavljenja depresivnom stvarnošću. Definišuća razlika između neprilagođenog sanjarenja i psihoze je činjenica da pojedinac zna da njihova sanjarenja nisu stvarna.

Bez medicinskog prepoznavanja, poremećaj se tretira kao neuronska biohemijska neravnoteža, umesto zavisničkog simptoma koji proizlazi iz praznine u životu pojedinca. Time osnovni problem nije rešen. Neprilagođeni sanjari ne uzimaju se ozbiljno: oni su zaglavljeni čekajući prikladan tretman, za potvrdu da njihovi umovi nisu jednostavno "kreativni" - već da im ta "kreativnost" ima ruku čvrsto stegnutu oko grla - i na kraju, za odgovore.

I dalje ostaje pitanje: "Zašto ja?" Tačan mehanizam kojim neprilagođeno sanjarenje guši sposobnost nečijih emocija da ostanu usidreni u stvarnosti ostaje za raspravu. Manje je nejasna činjenica da se ova rasprava ne može proširiti bez daljnjeg istraživanja i novih umova koji ideje povezuju u amalgam koji će na kraju odgovoriti na to pitanje. Odgovori su potrebni ne samo za lečenje, već i za postizanje duševnog mira onima koji vjeruju da je neprilagođeno sanjarenje doživotna kazna izolacije. Pozivam one koji čitaju ovo da šire svest o neprilagođenom sanjarenju; podelite ovaj članak, razgovarajte o neprilagođenom sanjarenju, provedite istraživanje o njemu. Neko trenutno živi u izolaciji vjerujući da je "jedina osoba s tom stvari".

Statistika u SAD - generacije bez očeva. Sigurna sam da ni naša merenja ne bi dala drugačije rezultate.

• 43% dece u Americi odrasta bez oca
• 90% dece bez doma i odbegle dece su iz porodica bez oca
• 80% silovatelja i ljudi sa problemima u kontroli besa dolaze iz porodica bez oca
• 71% tinejdžerki koje zatrudne su iz porodica bez oca
• 63% samoubitstava mladih počine mladi iz porodica bez oca
• 85% dece koja imaju poremećaje u ponašanju su iz porodice bez oca
• 90% adolescenata piromana žive samo sa majkom
• 71% svih mladih koji ne završe srednju školu potiču iz porodice bez oca
• 75% adolescenata u centrima za odvikavanje su bez oca
• 70% maloletnika u popravnim domovima su odrasli bez oca
• 85% mladih u zatvorima su odrasli bez oca

Dečaci i devočice koji odrastaju bez oca imaju dvostruko više šansi da odustanu od školovanja; dvostruko više šansi da završe u zatvoru; četiri puta je verovatnije da će im biti potrebna pomoć zbog emotivnih problema i problema u ponašanju.

U nedostatku zdravog druženja sa očevima muška deca nemaju od koga da nauče kako da postanu muškarci, pa uputstva skupljaju gde stignu - najčešće na ulici i televiziji. Posledica toga je neuravnotežen muškarac u konfliktu sa sobom i svojim osećanjima, i koji zbog svoje "neupućenosti u muškost" najčešće postane agresivan, feminiziran ili pasivan.

Pošto je otac tipičnog današnjeg dečaka, usled nedostatka vremena ili volje, prepustio svoj kolač vaspitanja deteta ženi, a ova vaspitačici, učiteljici ili nastavnici, dakle drugoj ženi, dečak je neminovno okružen ženama i ženskim sistemom vrednosti, i sasvim je logično da to postaje i njegov vrednosni sistem. On posmatra svet kao žena, procenjuje stvari i događaje kao žena i čak reaguje kao žena.

"Svako peto dete u Nemačkoj odrasta samo sa jednim roditeljem i u 85 odsto slučajeva to je majka", kaže Matijas Franc, specijalista za psihosomatsku medicinu. Osim toga, veliki broj dece posle razvoda gubi kontakt sa ocem: "Deca razvedenih se često žale da retko viđaju drugog roditelja, po pravilu oca", kaže sociolog Gerhard Arment.

Majke koje same odgajaju decu preopterećene su svakodnevnim problemima i zbog razvoda imaju osećaj krivice prema detetu. "Te žene, a time i njihova deca, suočeni su sa povećanim zdravstvenim i psihološkim opterećenjem. Sedamdeset procenata žena kaže da je preopterećeno, 30 do 40 odsto izjavljuje da im je potrebna pomoć", kaže Franc.

Te majke izložene su većem riziku da postanu depresivne i da onda tu depresiju prenesu i na decu. Osim toga, dečaci su često u situaciji da preuzimaju ulogu muškarca što je za njih, naravno, preveliko opterećenje. "Uz to nedostaje im otac kao objekt identifikacije", kaže Franc.

Značaj oca kao objekta identifikacije za celokupan život muškarca dramatično se potcenjuje. Franc je sa kolegom Elmarom Brelerom istraživao muškarce iz generacije koja je bila pogođena Drugim svetskim ratom. Gotovo trećina muškaraca rođenih između 1933. i 1945. godine, zbog rata, je odrastala bez oca. Sociolozi su utvrdili da su ti muškarci izloženi dva i po puta većem riziku od psihogenih oštećenja - recimo da postanu depresivni. "I to i pola veka kasnije", kaže Franc. U njihovom slučaju četiri puta je veći rizik da postanu narkomani.

Stoicizam se pojavio kao filozofija, način života - sličan religiji, uistinu - najpoznatiji u starom Rimu negdje oko 50.-100. pr.Kr., (iako su Grci bili začetnici tog stila razmišljanja).

Dva tisućljeća kasnije, ta filozofija uživa u svojevrsnom oživljavanju i nije teško razumjeti zašto.

Primarni cilj drevnog stoicizma bio je smisliti najbolji način življenja; kao što piše suvremeni filozof Lawrence Becker: "Njegovo središnje, organizacijsko pitanje je oko toga što osoba treba raditi ili biti kako bi dobro živjela - bujala." A to pitanje, kako živjeti, je možda najdugovječnije s čovječanstvom - te postaje posebno akutno u dobima u kojima je osjećaj zajedničkog značenja atrofirao i u kojem je svaki pojedinac ostavljen da sam pronađe smisao. Odgovori stoicizma, njegova temeljna načela - što su mnogi moderni pisci i mislioci smatrali "umjetnošću življenja" - stoga donose osjećaj da su jednako relevantna sada kao i prije nekoliko tisuća godina.

Iako smo ranije pokrili neka od načela stoicizma na stranici Art of Manliness (i dali uvod tijekom podcast intervjua), nikada nismo iznijeli njegove konkretnije praktične primjene - taktike koje vode i do osobne radosti i poboljšanja društva. Cilj mi je predstaviti pet načina putem kojih danas možete započeti unositi stoicizam u svoj život i početi doživljavati više sreće i ispunjenja.

Emocionalna inteligencija jedan je od najvrednijih kvaliteta koje neko može imati. Ovaj kompleksni koncept, koji se znatno razlikuje od racionalne inteligencije, odnosi se na razumijevanje, prepoznavanje i upravljanje vlastitim emocijama, kao i na razumijevanje emocija kod drugih, njihovo interpretiranje i korištenje tih zaključaka za ostvarivanje odnosa.

Emocionalna inteligencija ne može se izmjeriti sredstvima kojima se mjeri racionalna jer je subjektivnija, a osim toga, za razliku od racionalne, ona se može poboljšati s vremenom.

Neosporna važnost emocionalne inteligencije

Ljudi koji su izrazito emotivno inteligentni empatični su i saosjećajni, ali to ne znači da su preosjetljivi i presentimentalni. Oni, zapravo, znaju prepoznati svoje i tuđe emocije, utvrditi njihov uzrok i na pravi se način nositi s njima. Ti ljudi uočavaju tenziju između drugih koju veliki broj ljudi ne primjećuje, znaju primijetiti kad im je kolega uznemiren i znaju kako mu pristupiti.

Emocionalna inteligencija može biti dobro tajno oružje u profesionalnom životu i u životu uopšte.

Česti primjeri emocionalne inteligencije

Ako imate visok nivo emocionalne inteligencije, onda imate sposobnost:

...razumjeti zbog čega se određene emocije javljaju u određenim situacijama.

Vi primjećujete tenziju na sastanku i shvatate zbog čega ljudi ne razumiju jedni druge. Identifikovanje svojih i tuđih emocija i određivanje njihovog uzroka ključni je korak u razvijanju emocionalne inteligencije.

Kako je tokom evolucije mozak dobijao na veličini, tako su nastajale nove mentalne funkcije. Ljudski mozak može da vrši neke radnje koje životinje ne mogu, a jedna od tih funkcija jeste zamišljanje budućnosti. Sposobnost stvaranja i međusobnog povezivanja različitih mentalnih slika ne samo da nam omogućuje kreativnost i predviđanje verovatne budućnosti već i stvaranje vizije kako stvarnost treba da izgleda da bi nam bilo bolje.

Upravo je civilizacija u kojoj živimo rezultat toga što su generacije ljudi delovale na stvarnost kako bi je uklopile u svoje vizije i "naterale" da više odgovara našim potrebama i bude udobnija.

Poznato je da ljudski mozak ne razlikuje u potpunosti one mentalne slike koje su rezultat opažanja stvarnosti od onih koje su zamišljene, stvorene u psihi. Ovo nerazlikovanje omogućuje da ljudi reaguju emocijama ne samo na ono što se stvarno događa već i na ono što je samo zamišljeno, što bi moglo da se dogodi. To ljudima omogućuje da imaju novu sposobnost - da imaju osećanja prema zamišljenoj "stvarnosti".

Kako zamišljena "stvarnost" može da bude željena i neželjena, ova osećanja mogu da budu prijatna i neprijatna. Dobar primer zamišljanja neželjene stvarnosti je osećanje zabrinutosti. Zamišljanje negativnih scenarija koji bi mogli da se dogode u budućnosti nam omogućuje da u sadašnjosti povučemo poteze koji će sprečiti njihovo stvarno događanje ili da ih, ukoliko ne možemo da ih sprečimo, dočekamo spremni ako se zaista dogode.

Zamišljanje pozitivne "stvarnosti" nam omogućuje različita prijatna osećanja među koje spada i nadanje. Kada je životna situacija teška, zamišljanje pozitivne budućnosti nam daje energiju i motiv da izdržimo dok se ne pojavi "svetlo na kraju tunela".

Od davnina je čovječanstvo bilo zaokupljeno jednim pitanjem - kako pobijediti smrt ili barem produžiti život. Sada možemo proizvesti vitalne organe pomoću 3D pisača i napraviti impozantnu protetiku koja je u stanju pomoći ljudima da se vrate u normalnom životu. Međutim, neka nova istraživanja tvrde kako se ljudi zapravo ne trebaju bojati smrti ...

Umiranje je uglavnom pozitivno iskustvo i osjeća se poput euforije ili blaženstva, tvrdi novo istraživanje na Western University, Kanada i Sveučilištu u Liegeu, Belgija. Istraživanje je otkrilo da je većina ljudi koji su imali bliskih iskustava sa smrću imala ugodne osjećaje koji su bili toliko intenzivni da se nisu htjeli vratiti u život.

Nova studija je, tehnikama rudarstva teksta i uz pomoć umjetne inteligencije, analizirala opise od 158 pacijenata koji su imali blisko iskustvo sa smrću, izdvajajući ključne riječi u tom procesu. Pozitivne riječi poput "svjetlo" (67 posto) i "dobro" (65 posto) pojavile su se najčešće, u usporedbi sa "strahom" koji je prijavilo 24 posto ispitanika i "mrtvo", što je prijavilo 18 posto ispitanika.

Istraživači kažu kako takva analiza pruža nepristran pristup razumijevanju jednog od najmisterioznijih procesa. "To je važno jer sugerira da se pojedinci ne odnose prema svojim iskustvima bliskima smrti negativno", navodi se u izvješću.

"Nema pristranosti s ovakvom analizom, što je suprotno studijima ponašanja poput skaliranja kad se pojedincima postavljaju određena pitanja", rekla je Andrea Soddu, izvanredna profesorica na Odjelu za fiziku i astronomiju Western sveučilišta. "Rudarenje teksta potpuno je nepristrano. To je potpuno automatski i mi, kao istraživači, ne dajemo nikakve pretpostavke ".

Doktor Sam Parnia, direktor istraživanja kritične njege i reanimacije na Medicinskom fakultetu NYU Langone u New Yorku, koji je vratio tisuće pacijenata iz ralja smrti, rekao je da čak i ako je osoba bolovala prije nego što je doživjela iskustvo bliske smrti, sam proces umiranja bio je blažen.