Nakon što su hrvatski mediji objavili članak o smrtnosti ospica,
razvila se žustra polemika na društvenim mrežama oko istinitosti objavljenih informacija, a posebno oko potrebe za cijepljenjem što većeg broja hrvatskih građana. Sugovornici su se pozivali na statističke podatke, razum, logiku, glupost, “guštere”, a neki i na teorije zavjere. Bilo je tu informatičara, pravnika, ekonomista kao i jedan hrvatski pedijatar - veliki pobornik cijepljenja.

Tijekom žustrih, ali za neke i vrlo korisnih razgovora, nenadano je isplivala interesantna informacija o stvarnoj učinkovitosti cjepiva protiv ospica.

Hrvatska je vrlo mlada zemlja. U nedostatku valjanih statistika kroz vrijeme, hrvatski znanstvenici temelje svoje spoznanje na literaturi koja im je dostupna, a koja je često manjkava. Svi zaključci temeljeni na parcijalnim informacija ne mogu biti objektivni. Kako bismo dobili što objektivniju informaciju o ospicama, prenosimo izvorne informacije francuskih znanstvenika kojima su dostupni vrlo detaljni statistički podaci o ospicama u zadnjih 100 godina.

U narodu ih nazivamo “dječje ospice”, što već svojim imenom govore da se radi o bolesti djece. Ospice su bolest koju je nekada gotovo svako dijete „moralo“ preboljeti. Identičan opis ospica možemo pronaći i u francuskoj literaturi koja također govori o “bezopasnoj bolesti”.
„Vrlo je teško sistematski cijepiti populaciju protiv bezopasne bolesti kao što su ospice, gdje smrtnost kod najtežih hospitaliziranih slučajeva iznosi samo 1 od 588 osoba. Ovdje se ne radi o globalnoj oboljeloj populaciji, nego samo onima koji imaju teže komplikacije”, piše profesor Bastin 1977. godine.
Deset godina kasnije, na konferenciji koja je imala za cilj promovirati program cijepljenja, profesor Jacques Roux, direktor pri Ministarstvu zdravlja Republike Francuske, prezentira načine kako senzibilizirati javnost i liječnike o “opasnoj bolesti s vrlo teškom posljedicama“.

Profesor Jacques Roux, član Komunističke partije Francuske (PCF) i bivši predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije, 1993. godine je osuđen uvjetno na tri godine zatvora zbog skandala kontaminirane krvi, a što će ostaviti neizbrisivu mrlju u njegovoj karijeri.

Što kažu statistike o ospicama?

Oni koji tvrde da su ospice iskorijenjene cjepivima, nemaj pravo. Grafikon ispod vrlo jasno pokazuje regresiju smrtnih slučajeva u Francuskoj za koje su odgovorne ospice.

Broj umrlih od ospica u Francuskoj 1953.
Između 1906. i 1983. prije nego je pokrenuta kampanja za cijepljenje protiv ospica, broj smrtnih slučajeva se smanjio s 3.754 na 20 što je gotovo 10.000% manje. Naravno, bez obzira na povećanje populacije za 33%. (Annuaire statistique de la France).

“Annuaire statistique de la France” iz 1953. – Provjera podataka
“Annuaire statistique de la France” iz 1953. - Provjera podataka

Korišteni argumenti za stvaranje straha kod majki su vezani za dvije teže komplikacije: encefalitis (upala mozga) i Subakutni sklerozirajući panencefalitis SSPE (progresivno oštećenje mozga) koje se mogu pojaviti godinama nakon prebolijevanja ospica.

Interesantno, 1934. godine u Francuskoj je od ospica umro 1.349 osoba. O tome je na napravljena i službena zabilješka:
„U nekoliko stotina slučajeva ospica kod djece i odraslih, već dvije godine pratimo stanje u bolnici „Cloude Bernard“ gdje smo imali samo jedan slučaj encefalitisa (upalu mozga)”.
Nakon 1983. godine, kada je započela masovna kampanja cijepljenja, zabilježeno je 11 slučajeva encefalitisa i 12 slučajeva SSPEa.

U „Médecine praticienne - n°664/travanj 1977“. citirano je jedno britansko znanstveno istraživanje koje govori o smrtnosti ospica. Smrtnost za djecu između 5 i 9 godina je bila najmanja. Upravo u toj dobi su djeca najviše obolijevala od ospica. Smrtnost djece do jedne godine starosti bila je 4 puta veća, a za osobe preko 25 godina rizik je bio 8,5 puta veći. Ovi podatci nisu bili nešto novo, pošto je WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) 1950. tvrdila slijedeće:
“Danas ne postoji ništa što će imunizirati populaciju od ospica. Samo doživotna imunizacija može biti predmet sistematskog cijepljenja, u protivnom imat ćemo odgađanje bolesti i njeno pojavljivanje u dobi kada je rizik najveći“.
Ovo potvrđuje „narodno“ mišljene da je ospice bolje preboljeti na vrijeme, nego odgoditi njihovo pojavljivanje. Zbog toga su ospice i dobile naziv dječja bolest.

1960. godine farmaceutska kompanija Merck je razvila cjepivo MMRII

Zbog uvjerenja da jaka doza cjepiva doživotno imunizira, Sjedinjene Države su planirale sistematsko cijepljenje već početkom 60-tih godina, što su i učinile. Nakon sistematskog cijepljenja cilj je doista postignut. Zabilježeno je spektakularno smanjenje broja oboljelih. Međutim, krajem 80-tih došlo je do naglog povećanja broja oboljelih s velikim brojem smrtnih slučajeva. Povećanje oboljelih je primijećeno kod dojenčadi (djeca mlađa od jedne godine) i osoba preko 25 godina, a što je već 10 godina ranije tvrdio da će se dogoditi profesor Bastin.


Komentar: Fenomen infekcije ospicama koja se širi putem cjepiva MMR koje se sastoji od živućih virusa ospica, zaušnjaka i rubeole, poznat je već desetljećima. Zapravo, prije 20 godina, znanstvenici koji su radili za Nacionalni centar za zarazne bolesti CDC-a (engl. U. S. Centers for Desease Control and Prevention - Centri za kontrolu i prevenciju bolesti SAD-a, op. prev.), koji financiraju WHO (engl. World Health Organization - Svjetska zdravstvena organizacija, op. prev.) i Nacionalni program cijepljenja, otkrili su nešto stvarno uznemirujuće u vezi cjepiva MMR: cjepivo uzrokuje vidljivu zarazu ospicama kod velike većine onih koji se njime cijepe.


Novonastala situacija je natjerana američke znanstvenike da preporuče drugu dozu cjepiva 1989. godine. Identična situacija se dogodila u Francuskoj i Švicarskoj gdje se nova doza cjepiva poreporuča u 6. i 15. godini.

Iz svega navedenog, očito je da prirodna imunizacija nakon preboljele bolesti traje puno dulje, nego imunizacija stvorena cijepljenjem.

U prvoj fazi nakon cijepljenja, osoba doista stječe određenu dozu imuniteta koja ga štiti od ospica. Virus u prirodnom okruženju je također manje prisutan, zbog umanjenog broja oboljelih.

U drugoj fazi imamo populaciju kojoj slabi imunizacija i koja ima potrebu za obnavljanjem cijepljenja kako bi se iznova zaštitila u budućnosti.

Majke imunizirane cjepivom zbog kojeg nisu nikada imale ospice, više ne prenose antitijela na svoje bebe jer tih antitijela nemaju. Zbog toga bebe postaju osjetljive na virus ospica. Upravo je ovo razlog, što imamo veliku smrtnost kod dojenčadi, a za što je odgovorna imunizacija tj. cijepljenje. Što se populacija više cijepi, ona postaje osjetljivija.

Uzimajući u obzir navedenu situaciju, izvršeno je matematičko modeliranje koje je trebalo objasniti što će biti s ospicama u budućnosti. Bez obzira na kampanje koje promoviraju cijepljenje, procijepljenost iznosi oko 80%. S jedne strane imamo populaciju koja treba nove doze cjepiva, a s druge strane osobe koje su prirodno imunizirane.

Sada razumijemo zašto su ospice i pored cijepljenja ipak ostale ne iskorijenjene. Imamo slučaj u Sjedinjenim Državama gdje je procijepljenost gotovo 99%-totna, a ipak imamo povećanje oboljelih. Naravno, razlozi za povećanje oboljelih su odmah “argumentirani”: prekasno cijepljenje, slaba imunizacija,...

U Francuskoj smo također svjedoci povećanja broja oboljelih kod procijepljene populacije. 1985. godine samo je 3% procijepljene populacije oboljevalo od ospica, a 1994. taj broj se povećao na 27%. Potpuno identičnu situaciju imamo i s drugim “dječjim bolestima”.

U nekim afričkim zemljama, smrtnost je bila veća kod procijepljene populacije, nego kod one koja nije bila cijepljena (Zimbabwe i Niger 1992.).

Znanstvenici i za afrički slučaj imaju opravdanje: „Velike vrućine su onemogućile distribuciju cjepiva“. Činjenica je da pothranjenost, nedostatak vitamina A, loša kvaliteta vode koja uzrokuje česte dijareje utječu na imunitet populacije u Africi, a time i sklonost ospicama.

Nije li bolje preboljeti ospice ?

Iz svega navedenog, postavlja se logično pitanje zašto smo od bezopasne dječje bolesti napravili svjetski problem. Ne radi se samo o ospicama, nego i nekim drugim dječjim bolestima - primjer zaušnjaci.

Osobe koje su u djetinjstvu preboljele ospice u sebi nose antitijela. Prenose li majke antitijela na svoju djecu i time ih prirodno štite od smrtnosti, pitanje je na koje znanstvenici moraju dati odgovor.

Više znanstvenih studija potvrđuje vezu između osoba koje nisu preboljele ospice u djetinjstvu i vrlo ozbiljnih bolesti: autoimune bolesti, kožne bolesti, degenerativne bolesti kostiju pa čak i određenih vrsta raka (The Lancel 1985.).

Želeći zamijeniti prirodnu imunizaciju trajnu u vremenu, znanstvenici su dali prednost cjepivima. Povećanje komplikacija kod oboljelih dojenčadi, već od početka je bilo poznato, a što potvrđuju današnje statistike.

Radi li se ovdje o ekonomskom problemu koji zanemaruje zdravlje građana, legitimno je i prijeko potrebno pitanje? Građani imaju pravo znati što kažu intelektualno pošteni znanstvenici, a ne “amateri” kojima pripada i autor ovog članka, ali koji želi prenijeti mišljenje svih, a ne samo jednih.

Ako znanost nije u stanju svojim znanstvenim metodama objasniti običnom građaninu temeljne činjenice, onda to nije znanost, već manipulacija ili ignorancija znanstveno utemeljenih činjenica.

Izvori:
Radovi profesora Bastin vezanih za ospice
The Lancel 1979
Michel Georget, biolog
Službene statistike Republike Francuske
Službene statistike / digitalizirana baza