Britanski znanstvenici analizirali su DNK graditelja Stonehengea kako bi utvrdili njihovo podrijetlo i zaključili kako je riječ o narodima koji su se doselili s Pirenejskog poluotoka.

Tim stručnjaka koje je predvodila Selina Brace iz Natural History Museuma u Londonu proučavao je DNK tragove naroda koji su nastanjivali područje Velike Britanije u razdoblju neolitika ili mlađeg kamenog doba.

Iako je u Britaniji još prije postojala populacija lovaca i sakupljača, graditelji Stonehengea bili su poljoprivrednici, a usporedba njihova DNK s narodima koji su u to vrijeme živjeli u kontinentalnom dijelu Europe pokazuju kako su preci graditelja Stonehengea prije oko 6000 godina migrirali na Otok s Pirenejskog poluotoka, s područja današnje Španjolske. Na Pirenejski su poluotok stigli dvije tisuće godina ranije, u velikom valu migracija koji je krenuo iz Anatolije, s područja današnje Turske.

U tom valu migracija iz Anatolije jedna je grupa poljoprivrednika krenula uz rijeku Dunav prema središnjoj Europi, a druga na zapad preko Sredozemnog mora. Potonja grupa, pokazuju DNK podaci, naselila se na Pirenejskom poluotoku prije nego što je stigla u Britaniju.

Neolitski migranti u Britaniju su, osim poljoprivrede, donijeli i kulturu gradnje megalitskih struktura od velikih kamenih gromada, poput Stonehengea.

Lovci i sakupljači koji su živjeli na području Velike Britanije nisu se miješali s pridošlicama, a ubrzo nakon dolaska migranata s Pirenejskog poluotoka gubi im se svaki trag. Znanstvenici pretpostavljaju da nije nužno dolazilo do sukoba, nego se vjerojatno radilo o čistoj brojčanoj nadmoći - poljoprivrednici su bili znatno brojniji, a čak ako je i dolazilo do miješanja između dvaju naroda, genetski doprinos lovaca i sakupljača vjerojatno je bio zanemariv.

Iako su uspješno zavladali Britanijom, ni pirenejski doseljenici nisu dugo opstali. Prije oko 4500 godina njihovi su potomci gotovo u potpunosti istisnuti novim valom migracija, ovaj put iz središnje Europe.

Britanija je tako u rasponu od samo nekoliko tisuća godina doživjela dva velika genetska pomaka - od primitivnih lovaca preko anatolijskih graditelja Stonehengea do Europljana čije je genetsko naslijeđe opstalo do danas.

Radnici koji proširuju gradski sistem podzemne železnice u Los Anđelesu, pronašli su veliki broj fosilnih ostataka iz ledenog doba.

Fosili su spaseni zahvaljujući strogim zakonima Kalifornije, koji zahtevaju da paleontolozi prisustvuju većim projektima iskopavanja.

"Imali smo neverovatnu sreću što u Kaliforniji postoje tako striktni zakoni da je obavezno da svuda gde se kopa, na teritoriji ove države, bude prisutan neki paleontolog. Na taj način, svaki fosil ili arheološki predmet koji proviri iz zemlje se odmah ugleda i može da se sačuva. Takvi zakoni ne postoje svuda i fosili se verovatno stalno gube i uništavaju", kaže direktorka za paleontološke radove Ešli Ledžer.

Među nekim od najzanimljivijih otkrića je dobro očuvana lobanja mamuta koji je dobio nadimak Hejden. Tu je i lobanja džinovskog lenjivca, kao i pršljenovi i kosti praistorijskih mačaka i vukova.

Komplet od četiri sićušna češlja iz polinežanske Kraljevine Tonga mogao bi biti među najstarijim kompletima za tetoviranje na svetu.

Alatke za tetoviranje decenijama su bile u skladištu Australijskog nacionalnog univerziteta u Kanberi. Tim istraživača nedavno je ponovo procenio artefakte i otkrio da su češljevi, od kojih su dva napravljena od ljudskih kostiju, stari 2.700 godina.

Arheolozi znaju da se u nekim kulturama tetoviranje praktikuje još od praistorije. Na teritorijama od Sibira do Egipta pronađene su mumije sa vidljivim tetovažama na koži. Tako je mumija ledenog čoveka Ecija, pronađena 1991. g. u Alpima i stara 5.300 godina, imala 61 tetovažu. Neki istraživači smatraju da te tetovaže nisu imale dekorativnu funkciju već da su napravljene kao medicinska obeležja, verovatno za neku vrstu akupunkturne terapije.

"Na području Okeanije nisu sačuvane mumije koje bi nam pomogle da otkrijemo kada su ljudi prvi put počeli sa tradicijom tetoviranja jer koža ne može da se očuva u tropskoj klimi. Zbog toga moramo tražiti manje direktne tragove, kao što su oruđa", ističu autori naučnog članka, Džefri Klark sa Australijskog nacionalnog univerziteta u Kanberi i Mišel Lengli sa Univerziteta Grifit u jugoistočnom Kvinslendu.

Tek nedavno arheolozi su počeli da prepoznaju praistorijsko oruđe koje je korišćeno za izradu tetovaža. Godine 2016. sproveli su eksperiment kojim je dokazano da su se 3.000 godina stare alatke od vulkanskog stakla najverovatnije koristile za tetoviranje na Solomonskim Ostrvima.

Prošle godine je drugi tim naučnika pronašao u 3.600 godina starom grobu američkih starosedelaca u Tenesiju igle za tetoviranje napravljene od ćurećih kostiju. U februaru ove godine arheolozi su izvestili da su identifikovali 2.000 godina staru iglu od bodlji kaktusa zvanog bodljikava kruška ‒ kao alat za tetoviranje drevnih Pueblo naroda iz Jute.

Jesu li u Bojni na glinskom području, tik uz granicu s BiH, arheolozi pronašli novog hrvatskog vladara, možda će biti poznato nakon što se na ovom lokalitetu završe istraživanja. No, sigurno je da knez koji je pronađen u Bojni otvara novo poglavlje hrvatske povijesti. A upravo je i tako nazvana izložba koja se tim povodom priprema u Arheološkom muzeju u Zagrebu. "Knez iz Bojne - novo poglavlje hrvatske povijesti". Izložba koja se otvara 16. travnja predstavlja senzaciju u sagledavanju najranije hrvatske povijesti od 7. do 9. stoljeća.

Novo poglavlje povijesti Kada je u ljeto 2015. na Brekinjovoj kosi, nedaleko od Bojne, pronađen grob broj 4, nitko nije slutio da su arheolozi pronašli novog kneza. To je postalo jasno iz bogate pogrebne opreme koja je izlazila na vidjelo. I neki drugi od ostalih 36 do sada pronađenih i istraženih grobova pokojnika i pokojnica na toj lokaciji bili su bogato opremljeni, no grob kneza jedinstven je u ovom dijelu Hrvatske. Nepoznati moćnik pokopan je s luksuznim srebrnim, pozlaćenim ostrugama s garniturom za pričvršćivanje, privjeskom od zlata s gorskim kristalom, zlatnim solidom bizantskog cara Konstantina V. Kopronima te odjećom protkanom zlatnim nitima.

Na najvećem filipinskom otoku Luzonu znanstvenici su otkrili novu ljudsku vrstu koja je po mjestu nalaska dobila ime Homo luzonensis. Fizičke karakteristike otkrivenog čovjeka nalaze se i kod drevnih predaka ljudi i kod modernog čovjeka, piše BBC.

Ovo otkriće bi moglo ukazivati na činjenicu da su primitivni ljudski rođaci napustili Afriku i dospjeli do jugoistočne Azije, što se ranije smatralo nemogućim. Također, otkriće pokazuje da je ljudska evolucija na tom području bila izrazito kompliciran proces te da je na tom području živjelo tri ili više ljudskih vrsta.

Jedna od tih vrsta je mala, hobitska - Homo floresiensis- koja je živjela na indonezijskom otoku Flores do prije 50.000 godina. Profesor Chris Stringer iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu, rekao je:

- Nakon fantastičnog otkrića malenog Homo floresiensisa 2004., rekao sam da se eksperiment ljudske evolucije mogao dogoditi i na drugim otocima u regiji. Sumnja se potvrdila na otoku Luzon, oko 3.000 km dalje.

Nova vrsta iz spilje Callao na sjeveru Luzona opisana je u članku u magazinu Nature. Datirana je u period prije 67.000 i 50.000 godina, a nalaz obuhvaća 13 ostataka - zube, ruku i kosti stopala kao i dijelove bedrene kosti koji pripadaju najmanje troje odraslih i mladih osoba.

Homo luzonensis ima neke fizičke sličnosti s modernim čovjekom, ali u nekim karakteristikama podsjeća na rod australopiteka, majmunolikog pračovjeka uspravnog hoda koji je živio u Africi prije tri do četiri milijuna godina, kao i na druge vrste roda Homo. Prst i kosti stopala su mu zakrivljeni što sugerira da im je penjanje i dalje bila važna aktivnost.

Ako je Homo luzonensis bio u mogućnosti doseći jugoistočnu Aziju, to svakako utječe na pretpostavku tko je od naših ljudskih predaka prvi napustio Afriku. Dugo se smatralo da je to bio Homo erectus, prije oko 1,9 milijuna godina. S obzirom da se do Luzona oduvijek moglo doći samo morem, to nameće dodatna pitanja oko toga kako su praljudi došli do otoka.

Osim Homo luzonensisu, ovaj je azijski otok čini se bio dom još jednoj ljudskoj vrsti, Denisovskom čovjeku, koji se miješao s Homo sapiensom kad je stigao na to područje. Do ovog su zaključka znanstvenici došli na temelju analize DNK jer još nisu pronađeni ostaci Denisovskog čovjeka.

Danas, pet godina nakon povratka Krima kući, kako kažu stanovnici poluotoka i Rusije, još uvijek se otkrivaju detalji o operaciji ruske vojske koja je organizirala osiguravanje provedbe referenduma i bez ispaljenog metka provela jednu od najbolje planiranih vojnih akcija u povijesti, a da nije prerasla u otvoreni oružani sukob.

O svemu što se događalo u to vrijeme znamo iz medija i iz filma "Krim, povratak kući" u kojem Vladimir Putin svjedoči kako je donio odluku o pokretanju vojno-sigurnosne akcije. Međutim, glavnog zapovjednika ruskog vojnog odjela GRU i voditelja kampanje više nema i mnoge je detalje ponio sa sobom u grob. Naime, general Igor Sergun, tada načelnik Glavne uprave generalnog štaba Oružanih snaga ruske Federacije (GRU), koji je upravljao operacijom, umro je u svom stanu u Moskvi od srčanog udara u siječnju 2016.

Sada se saznaje kako je ponovnim ujedinjenjem s Rusijom Krim spašen od napada američke vojske, koji je bio planiran u suradnji s prevratničkom vladom u Kijevu.

Rumunjski vojni stručnjak Valentin Vasilescu smatra da je tisak na vrijeme uspio uspostaviti izravnu vezu između događaja u Kijevu i na Krimu 2014. godine, uz napredovanje američkih vojnika, svjetska zajednica razumjela opasnost u kojoj se nalazio poluotok. Međutim, mediji nisu izravno povezivali prevrat na Maidanu i takozvano Rusko proljeće na Krimu, ali u Kremlju jesu.

Naime, dok je fokus bio usmjeren na Kijev i kako će se konsolidirati nova vlast, Druga udarna skupina američke ratne mornarice (Carrier Strike Group 2 / CSG-2) je 13. veljače 2014. napustila mornaričku bazu u Norfolku u nepoznatom smjeru.

CSG-2 je tada činilo 16 ratnih brodova, među kojima i 3 nuklearne podmornice, a predvodio ju je nosač zrakoplova klase "Nimitz", "USS George Bush", koji je imao 90 zrakoplova i helikoptera na brodu.

Tri broda skupine su bila dva razarača klase "Arleigh Burke", brodovi "USS Truxtun" i "USS Donald Cook", kao i razarač "USS Taylor" klase "Fletcher". Vasilescu podsjeća da su ovi brodovi prethodno provodili izviđačke operacije duž obale Krima, što su učinili pod izgovorom vježbi s bugarskom i rumunjskom mornaricom u Crnom moru, a cilj je bio izvidjeti teren za buduću invaziju, dok je Krim još uvijek bio u sastavu Ukrajine, što bi se provelo na zahtjev vlasti iz Kijeva.

U Romualdovoj pećini u Istri otkrivene su paleolitičke pećinske slikarije, stare preko 30.000 godina, prve takve u Hrvatskoj. Objavio je to danas ravnatelj Arheološkog muzeja Istre Darko Komšo zajedno sa Silviom Buttignoni, ravnateljicom javne ustanove Natura Histrica koja upravlja pećinom.

Naime, međunarodni znanstveni tim otkrio je da u Romualdovoj pećini u Limskom kanalu u Istri postoje sitne, ali očuvane prapovijesne slikarije iz razdoblja paleolitika, stare više od 30.000 godina, na kojima su prikazani bizon, divokoze i ljudske figure.

To je jučer objavljeno u travanjskom broju jednog od najuglednijih svjetskih arheoloških časopisa Antiquity, a dva hrvatska znanstvenika, Darko Komšo iz Arheološkog muzeja Istre i Ivor Karavanić s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koautori su tog članka. Rad pod nazivom "Širenje horizonata paleolitičke stijenske umjetnosti: lokalitet Romualdova pećina" ("Expanding the horizons od Palaeolithic rock art: the site of Romualdova pećina") potpisuje međunarodni tim pod vodstvom Aitora Ruiz-Redonda.

-To je jedan fenomen koji je koncentriran u jugozapadnoj Francuskoj i sjevernoj Španjolskoj. Riječ je o prapočecima ljudske umjetnosti i prvim crtežima koje su ljudi radili. Najstariji crteži su stari oko 30 tisuća godina. Osim na područjima koje sam spomenuo, gotovo da takvih slikarija nema na cijelom svijetu. Tek ima nekoliko razbacanih lokaliteta u Rusiji i Rumunjskoj.

To je prvi nalaz tog tipa u Hrvatskoj i drugi na Balkanu. Ovo otkriće stavlja Hrvatsku na globalnu kartu lokaliteta s pećinskom slikarstvom i daje Hrvatskoj jednu dodatnu vrijednost. To je naša Altamira, kazao je Komšo.

Egipatski je skupa sa sumerskim najstariji zapisani jezik na svetu, a lingvisti su prinuđeni da ga dele u šest hronoloških grupa jer mu je istorija trajala praktično četiri hiljade godina. Za to vreme on se menjao i evoluirao, ali uvek ostajao svoj

Egipatski je bio govorni jezik Starog Egipta, na kojem je prva celovita zapisana rečenica datirana na oko 2690. godinu pre nove ere, što ga smešta u red najstarijih pisanih jezika, rame uz rame sa sumerskim.

Klasifikuje se kao afroazijski, pa spada u istu porodicu u kojoj su i berberski, čadski, kušitski, omotski, te semitski jezici poput arapskog i hebrejskog. Ipak, drži se da je bio znatno konzervativniji od njih. Interesantno, njegov glavni takmac po pisanoj starosti, sumerski, jezički je izolat, odnosno prirodni jezik bez ikakve dokazive veze sa bilo kojim drugim; ili pak samo naučnici ne mogu još uvek da se dogovore oko tog pitanja.

Lingvbisti dele istoriju egipatskog u šest glavnih hronoloških grupa. Arhaični egipatski je korišćen tokom tzv. Ranog dinastičkog perioda, pre 2600. godine pre nove ere. Posle njega došao je staroegipatski koji se koristio tokom perioda Starog kraljevstva između 2600-2000. godine, da bi narednih šest i po vekova postojao u srednjoegipatskom obliku, tokom Srednjeg i ranog Novog kraljevstva; ova forma - koja se danas smatra klasičnim egipatskim i koju ćete čuti u priloženim klipovima - koristila se kao književni jezik sve do četvrtog veka pre nove ere.

VIDEO: Kako je zvučao egipatski jezik u njihovim svetim spisima

Iako je ovaj scenarij strašan, istraživači su željeli naglasiti da to ne čini neandertalce čudovištima. Već da su to bili ljudi koji nisu imali druge mogućnosti, ako su htjeli nastaviti živjeti

Njihove kosti pronađene su u špilji u jugoistočnoj Francuskoj u '90-ima. Šest neandertalaca: dvoje odraslih, dvoje adolescenata i dvoje djece. Diljem Europe, pronađeno je više od dvije stotine lokaliteta na kojima se nalaze ostatci neandertalaca kao što su ti, ali samo neki lokaliteti imaju istu jezivu priču kao i špilja Baume Moula-Guercy, navodi se u novoj arheološkoj analizi, piše Science Alert.

Značajna promjena za lovce-sakupljače

Tko god da su bili, način na koji su ti ljudi napustili ovaj svijet prije nekih 120-130 tisuća godina jasno je obilježen očajem, glađu i divljačkom brutalnošću. Zašto? Zato što su ti neandertalci živjeli tijekom posljednjeg među-ledenog doba, u vrijeme kada je svijet prolazio kroz brzu promjenu iz ledenog doba u značajno toplije klimu.

"Promjena klime iz ledenog doba u posljednje među-ledeno je bila iznenadna", kazao je paleontolog Emmanuel Desclaux iz Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja i dodao: "Mi ne govorimo u pojmovima geologije, već više u pojmovima života ljudi. Možda kroz nekoliko generacija, okoliš se posve promijenio."

Kako je svijet postao sve topliji, došlo je do porasta razine mora. Biljke su se promijenile, kao i životinje. Lovci-sakupljači koji su se uspješno prilagodili ekstremnoj hladnoći desecima tisuća godina, bili su suočeni s nečim nepoznatim. Znamo vrlo malo o tome kako su živjeli u tom vremenu, ali arheološki slojevi koji su sačuvali na 220 europskih lokaliteta nude neke tragove, koji se temelje na rijetkim ostatcima ljudskih ostataka, uključujući kosti, dijelove lubanje, i druge kosti.

Dokaz kanibalizma

Na većini lokaliteta, pronađeni ostaci ne izgledaju kao oni koji su pronađeni u špilji Baume Moula-Guercy (BMG) u jugoistočnoj Francuskoj. Taj lokalitet ima vjerojatno neusporedivu količinu pronađenih kostiju i očuvanog drvenog ugljena. To je omogućilo arheolozima da rekonstruiraju okoliš u kakvom su živjeli neandertalci tijekom perioda Eemian, piše u znanstvenom radu.

Nedavno je u britanskom popularno-znanstvenom časopisu New Scientist objavljen zanimljiv članak naslovljen "Priča o najubilačkijim ljudima svih vremena razotkrivena u DNK". Članak govori o pripadnicima jamne kulture, nomadskom narodu koji je prije oko 5000 godina s područja euroazijske stepe, sjeverno od Crnog mora i Kavkaza, krenuo u osvajački pohod po Europi.

U razdoblju prije oko 4000-5000 godina, ti su ljudi i njihovi potomci kolonizirali Europu, ostavljajući genetsko nasljeđe koje traje i danas. Opremljeni novim resursima i tehnologijama, ti su nomadi bili dominantni u odnosu na europske starosjedioce. Nova elita mogla je monopolizirati žene i imati djecu s velikim brojem partnerica, što je moglo dovesti do toga da njihov genetski materijal bude dominantan.

Također, njihov dolazak poklopio se s dubokim društvenim i kulturnim promjenama. Primjerice, pogrebne prakse dramatično su se promijenile, pojavila se klasa ratnika, a čini se da je došlo do naglog porasta smrtonosnog nasilja.

- Sve sam više uvjeren da je na djelu bila neka vrsta genocida - rekao je za New Scientist arheolog Kristian Kristiansen, profesor Sveučilišta u Göteborgu u Švedskoj. U ZOOM-u uz pomoć dr. Marija Novaka, višeg znanstvenog suradnika u Institutu za antropologiju u Zagrebu, pojašnjavamo nove arheogenetičke studije koje bacaju novo svjetlo na prošlost Starog kontinenta.

Što danas znamo o jamnoj kulturi?

- Jamna kultura nije zemljopisna odrednica već je dobila naziv po specifičnom načinu ukapanja u kojem se pokojnik polagao u duboku raku iznad koje se podizao grobni humak visok nekoliko metara. Sam pokojnik najčešće je bio položen na bok i prekriven slojem crvenog okera, što je pigment željeznog oksida - rekao je Mario Novak. Dodao je kako je riječ o kasnobakrenodobnoj i ranobrončanodobnoj kulturi (razdoblje otprilike 3500.-2500. prije Krista) koja se u početku rasprostirala na području euroazijskih stepa sjeverno od Crnog mora (područje današnje Rusije i Ukrajine).