Sirijska kriza
Prošli vikend Rusija je počela s realizacijom najavljenih isporuka protuzračnog sustava S-300 sirijskoj vojsci (pogledaj video ispod teksta!), a za transport tog neobično važnog oružja za Damask Rusija koristi golemi zrakoplov "An-124 Ruslan" (s rasponom krila od 73,3 metra, radi se o drugom najvećem zrakoplovu na svijetu, nakon An-125). Navodno se radi o šest divizijuna sustava S-300 s pripadajućim radarskim sustavima, koji će biti razmješteni glavninom u zapadnim sirijskim regijama, najvjerojatnije prema slijedećoj shemi: najsjevernije će biti postavljen divizijun S-300 u zoni naselja Al-Hajib, u regiji Aleppo; drugi u zoni luke Baniyas, u regiji Latakija, na sjevero-zapadu zemlje; treći divizijun u regiji Homs, vrlo blizu granice s Libanonom; četvrti u okolici glavnog grada Damaska, peti najvjerojatnije u blizini grada Palmire, dok će šesti divizijun S-300 biti razmješten na jugu Sirije, prema izraelskoj i jordanskoj granici.

Sirijki rat traje gotovo 7 godina i već je postao jedan od najvažnijih aspekata koji utječu na promjenu ključnih parametara međunarodnih odnosa i uspostavu novog oblika bliskoistočne regije. Sada je unutarnji sirijski sukob i borba za vlast između Assada i njegovih pobornika s jedne i pobunjenika i ekstremista s druge strane pala u potpuno drugi plan, ustupivši pred suparništvom globalnih sila i najjačih regionalnih država i njihovom borbom za nadzor Sirije i Bliskog istoka u cijelosti.


Komentar: Da se podsjetimo kako je "unutarnji sukob" počeo;
Dakle, 2010. i 2011. godine je bilo jasno da to neće ići. U velikoj igri preslagivanja kompletne situacije na Bliskom istoku pokrenuto je takozvano Arapsko proljeće koje se iz zapadne perspektive, kao i naivnima na Bliskom istoku činilo kao istinsko demokratsko buđenje mladih i obrazovanih ljudi. Ovi potonji jesu doista u to vjerovali srcem ali, time se tamo politika ne vodi. Sentimenti Istoka na Zapadu ne vrijede. Arapsko proljeće je bilo potpuno organizovana, sinhroizovana, proizvedena i provocirana operacija u kojoj jesu mladi ljudi mislili da učestvuju u onome što se govorilo da jeste. Međutim, taj šou je bio ukraden koju sedmicu nakon početka i okrenut u potpuno drugom pravcu. Pogledajmo rezultat. Zemlje u kojima je pokrenuto "proljeće" završile su sa srušenim sekularnim i funkcionirajućim sistemima, ma kako im bili totalitaristi na vrhu, razorene, uništene sa stotinama hiljada žrtava i milionima izbjeglih i raseljenih.

Sa nekoliko kolega ambasadora odlazio sam prvih dana započinjanja "revolucije" u Deri, grad na sirijsko - jordanskoj granici. Krenulo je sa demonstracijama u kojima je učestvovalo nekoliko stotina ljudi. Išli smo tamo ujutro, vraćali se uveče. Imali smo status i obezbjeđenje, pa smo mogli. Prvi dan su bile demonstracije. Policija je odgovorila. Noć nakon demonstracija Asad je objavio na TV-u da poziva u Damask predstavnike studenata i onih koji su se pobunili, da se u parlamentu razgovara "o njihovim opravdanim zahtijevima". Drugi dan je krenulo ulično nasilje, napadi na prodavnice, na javne objekte... Treći dan ste mogli da prepoznate kako se ta cijela priča preselila u centralnu džamiju iz koje se diriguje operacijom. Mogli su da se prepoznaju i tipični potezi agentura stranih službi koje podgrijavaju haos. Kada se zapucalo snajperima sa krovova i na demonstrante i na policiju, priča se potpuno okrenula u pravcu koji je neko želio. Koju sedmicu kasnije započinjao je "građanski rat".

Dakle, mlađi Asad je bio čovjek na kojeg se, da se htjelo, moglo odigravati u procesu demokratizacije društva, procesu dogovaranja koji je Zapadu, navodno, bio bitan. Američki državni sekretar Džon Keri je, recimo, bio sa svojom suprugom malo prije zbivanja u Deri na večeri sa Asadom i njegovom ženom u poznatom rerstoranu Narandž u starom gradu. Fotografije pokazuju da je bilo mnogo osmijeha. Keri je, prema saopštenjima iz Damaska, tražio ono što je tražio, prekidanje približavanja Sirije Iranu, posebne pogodnosti u energetskim poslovima sa Zapadom i ko zna šta još. Nije dobio i "proljeće" je krenulo. Na ubrzanom putu ka dubokoj jeseni i totalno krvavoj zimi.



O tome svjedoči i najnoviji porast napetosti u odnosu na izraelske interese u Siriji, koji se, nakon nedavnog rušenja ruskog vojnog zrakoplova nad istočnim dijelom Sredozemnog mora, više ne mogu prikrivati maskom izraelskog "budnog motrenja" stanja na sirijskim bojišnicama i navodnog prepuštanja samim Sirijcima i njihovom sektaško-etničkim razračunavanjima da odrede konačni izgled te zemlje. Naime, nakon što je Rusija nedavno i službeno optužila Izrael za nesreću ruskog zrakoplova u kojem je poginulo 15 ruskih obavještajnih časnika, Izrael je suočen s demaskiranjem njegovih vojnih akcija u Siriji (izraelskih zračnih snaga), kojih je samo u godinu dana bilo preko 200, što svjedoči o visokom intenzitetu i stupnju izraelskog vojnog angažmana u sirijski ratni sukob na strani protu-Assadovih snaga. A kako je Rusija, uz Iran, najveći i daleko najvažniji saveznik Damaska, jasno je kako se prolongiranje "zatvaranja očiju" ruske i svjetske javnosti pred vojnim akcijama Izraela u Siriji neće moći još dugo nastaviti i da to prijeti ozbiljnim posljedicama. Poglavito ukoliko se imaju na umu izjave izraelskog premijera Benjamina Netanjahua kako će se napadi na proiranske snage i njihove vojne objekte i oružane sustave u Siriji, koji prijete Izraelu, nastaviti, kao i izjave američkog državnog i vojnog vrha da SAD u potpunosti podupiru takve izraelske akcije.

Spomenuto rušenje ruskog Il-20M1 i pogibiju ruskih časnika Moskva je odabrala kao povod za ozbiljno jačanje svoje vojne nazočnosti u Siriji. Pri tom je ruski politički i vojni vrh ukazao na nezahvalnost izraelske strane, spomenuvši podatak, kako je u protekle tri godine ruska vojska izraelskoj strani dostavila 310 obavještajnih informacija, a zauzvrat od Izraela dobila njih svega 25. Spomenuti tragični incident s obaranjem ruskog zrakoplova doveo je do toga da će u skoro vrijeme veliki dio sirijskog zračnog prostora biti zatvoren i za američke zrakoplove. Naime, prošli vikend Rusija je počela s realizacijom najavljenih isporuka protuzračnog sustava S-300 sirijskoj vojsci, a za transport tog neobično važnog oružja za Damask Rusija koristi golemi zrakoplov "An-124 Ruslan" (s rasponom krila od 73,3 metra, radi se o drugom najvećem zrakoplovu na svijetu, nakon An-125).

Navodno se radi o šest divizijuna sustava S-300 s pripadajućim radarskim sustavima, koji će biti razmješteni glavninom u zapadnim sirijskim regijama, najvjerojatnije prema slijedećoj shemi: najsjevernije će biti postavljen divizijun S-300 u zoni naselja Al-Hajib, u regiji Aleppo; drugi u zoni luke Baniyas, u regiji Latakija, na sjevero-zapadu zemlje; treći divizijun u regiji Homs, vrlo blizu granice s Libanonom; četvrti u okolici glavnog grada Damaska, peti najvjerojatnije u blizini grada Palmire, dok će šesti divizijun S-300 biti razmješten na jugu Sirije, prema izraelskoj i jordanskoj granici.

Sam njihov raspored ukazuje kako će sirijska i ruska vojska moći nadzirati zračni prostor nad istočnim dijelom Sredozemnog mora, pratiti letove zračnih snaga NATO saveza u Turskoj i na Cipru, dodatno zaštititi ruske vojne baze Tartus i Hmeymim, ojačati nadzor zračnog prostora u zoni glavnog grada Damaska i pokriti središnje dijelove zemlje, ali, što je najvažnije i po Izrael najneugodnije, pokrivat će i čitav izraelski zračni prostor i registrirati pokrete izraelskih vojnih zrakoplova s njihovih baza, što će sirijskoj vojsci omogućiti dodatno vrijeme za pripremu obrane od zračnih napada, a koje je do sada bilo vrlo kratko, kao što su i rakete sustava S-200 bile kraćeg dometa za 100 kilometara u odnosu na rakete iz sustava S-300. Pri tom je jasno kako ovakav raspored tih sustava neće moći pokriti zračni prostor istočno od Eufrata, što znači kako će američki zrakoplovi još neko vrijeme moći sigurno letjeti nad sirijskim sjevero-istokom.

Ruska strana uvjerava Izrael kako isporuka S-300 (modernizirana verzija sovjetskog sustava) Siriji nije usmjerena protiv bilo koje treće zemlje, već je namjenjena isključivo zaštiti sirijskog zračnog prostora tj. obrambenog je karaktera.

Pojedini izraelski analitičari tvrde kako taj sustav, iako znatno suvremeniji od zastarjelog sovjetskog sustava S-200 kojim sada raspolaže sirijska vojska, ne predstavlja nikakvu stvarnu opasnost za suvremene zrakoplove kojima raspolaže izraelska vojska. Međutim, ima i onih koji tvrde suprotno. Uostalom, kada je Moskva u travnju ove godine, odmah nakon napada američkih krstarećih raketa na sirijske vojne objekte najavila mogućnost isporuke PZO sustava S-300 Siriji, izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman otvoreno je izjavio kako će ih u tom slučaju Izrael uništiti još prije stavljanja u operativnu funkciju.

Činjenica, kako se Lieberman tako oštro obrušio na samu najavu mogućnosti ruske isporuke S-300 Siriji, svjedoči o postojanju stvarne zabrinutosti izraelskog vojnog vrha ovim vojnim potezom Moskve, koji će, nedvojbeno, značajno povećati učinkovitost sirijske PZO. A ukoliko se sustavima S-300 pridoda i očekivano njihovo rukovanje i opsluživanje od strane ruskih vojnih stručnjaka (berem do trenutka punog osposobljavanja sirijskih vojnika za tu zadaću, iako pretpostavljam kako će Rusi uvijek imati glavnu riječ oko tih sustava upravo zbog izbjegavanja nepotrebnih incidentnih situacija vezano uz izraelsku stranu, ali i zbog sprječavanja njihovog potencijalnog, preventivnog uništenja od strane izraelskih zrakoplova), stanje za Izrael je još složenije, tim više što u Moskvi smatraju kako se samom isporukom S-300 Siriji ona još nije razračunala s Tel Avivom oko pogibije ruskih časnika i uništenja zrakoplova Il-20M1.

Prvi incidenti:

U nastavku analize poslužit ću se informacijama pojedinih kineskih vojnih analitičara i specijaliziranih medija, inače vrlo dobro upoznatih sa stvarnim stanjem ne samo u Siriji, već i na čitavom Bliskom istoku. Oni tvrde kako je prije desetak dana rusko zrakoplovstvo munjevito likvidiralo islamističku postrojbu "Jahači Golana" koju podupiru izraelske obavještajne službe, a zamijećeni su i letovi ruskog operativno-taktičkog zrakoplovstva u smijeru juga, s ulaskom u libanonski zračni prostor. Poznato je da su 26. rujna dva ruska lovca-bombardera Su-34 primorali pilote izraelskih lovaca F-16I na vraćanje u baze. Prema kineskim informacijama, ruski piloti prodemonstrirali su izraelskim pilotima postojanje vođenih raketa UR VV (ruski: УР ВВ) klase "zrak-zrak" u njihovim zrakoplovima. Navodno izraelski piloti najprije nisu povjerovali da su ih presreli upravo zrakoplovi Su-34, koji, kako su oni smatrali, neće biti naoružani spomenutim raketama. Ti zrakoplovi, zahvaljujući maloj težini i velikom spremniku goriva mogu učinkovito presretati manevarski vrlo sposobne zrakoplove poput F-16I. Ruski zrakoplovi Su-30 SM i Su-35 S, koji također mogu vršiti ulogu presretača nad sirijskim nebom i bit će korišteni u simbiozi s PZO sustavima S-300, mogu letjeti 4 do 4,5 sati bez nadopunjavanja goriva.

Kineski izvori tvrde kako je povećanje aktivnosti ruskih zrakoplova izazvalo zabrinutost zajedničkog izraelsko-američkog zapovjednog središta za PZO i PRO, koje je, kao odgovor na to, iz jedne baze podignulo zrakoplov F-22.

Još je jedan incident ostao zabilježen daleko od očiju šire javnosti: radi se o napadu izraelskih zrakoplova od 15. rujna na međunarodnu zračnu luku pokraj Damaska, kada je s visokom preciznošću uništen teret kojeg je dostavio iranski "Boeing-747", pri čemu je lakše oštećen i sam zrakoplov.

Amerikanci i Izraelci o rastućoj napetosti:

Američki analitičari većinom smatraju kako će Rusija nastojati sprječavati akcije Izraela protiv iranskih interesa u Siriji, želeći time izbjeći širenje sukoba. Međutim, to joj, navodno, neće poći za rukom. Štoviše, smatraju Amerikanci, isporuka S-300 Siriji samo će produbiti krizu. Pri tom smatraju kako će novi sustavi S-300 u Siriji nesumnjivo otežati izraelske akcije, ali da Izrael, kao protuodgovor, može koristiti svoje moderne sustave za protuelektroničku borbu i nove nevidljive zrakoplove F-35. Time bi značajno smanjio rizike od novih opasnosti koje mu sada prijete. Američki analitilčari smatraju kako je u svemu ovom najveća opasnost izbijanje neposrednog sukoba izraelskih i ruskih snaga u Siriji, čime bi se taj sukob proširio u regionalni.

Ovdje podsjećam da je nedavno izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman, izjavio, kako "u slučaju da S-300, ili čak neki S-700 otovore vatru na naše zrakoplove, mi ćemo uništavati te PZO sustave, kao odgovor". Na sličnom je tragu i izjava premijera Netanjahua od 27.9., izrečena na zasijedanju GS UN-a u New Yorku, prema kojoj će Izrael nastaviti suprostavljanje Iranu u Siriji, Libanonu, Iraku i bilo kom drugom području.

Međutim, ovdje opet želim izraziti sumnju u lakoću izvođenja budućih vojnih operacija izraelskih zračnih snaga u Siriji neovisno o ovim zvučnim političkim izjavama, i iz još jednog razloga: naime, povećanje ruskog vojnog osoblja uz novoisporučene PZO sustave u Siriji automatski povisuje rizik i njihove pogibije u slučaju izraelskih akcija po tim sustavima. A kako je pogibija 15-ero ruskih časnika, za što je Moskva i službeno optužila izraelsku vojsku, već ionako na noge podigla cjelokupni ruski vojni i politički vrh, kao i javnost koja je tražila oštre protumjere prema Izraelu, teško je pretpostaviti kako će izraelska vojska te činjenice moći i htjeti ignorirati. Jer Rusija, u ime ugleda kojeg je teško uspostavljala svih ovih godina nakon potpunog državnog kolapsa 90.-ih, više si ne može dozvoliti poigravanje svojim nacionalnim interesima niti ubijanjem svojih vojnika, čak ni puno jačim i većim zemljama nego što je to Izrael.

Isto tako Izrael može, u slučaju sukoba s Rusijom, izgubiti ugled jedne od najmoćnijih regionalnih država. S druge strane i pojedini američki analitičari izražavaju bojazan da bi obaranje izraelskog F-35 od strane ruskih PZO ili njihovih zračnih snaga bio ozbiljan udarac i po SAD zbog izvoznog potencijala vezanog uz taj zrakoplov, ionako prilično opterećen tehničkim problemima koje je nužno otklanjati.

Zato vjerujem kako će Izrael težiti obnovi operativne suradnje s Rusijom i poboljšanju međusobnih vojnih komunikacijskih kanala iz sporazuma o izbjegavanju incidenata iz 2016.g., koje je sam Izrael prekršio u spomenutom incidentu s obaranjem ruskog zrakoplova od strane sirijske PZO.

Osim toga, i SAD su zabrinute da bi proširenje sukoba u sigurnosnom smislu negativno djelovalo i po njihove snage razmještene u Siriji i Iraku. Zato je jedan od sigurnijih načina na koji bi Izrael ipak u buduće mogao odgovarati na iranske izazove u Siriji, a da pri tom spriječi neposredne sudare svojih zrakoplova s ruskim oružjem, onaj, koji se oslanja na uporabu svojih raketnih oružja, čije eventualno uništenje od strane sirijske ili ruske PZO ima kudikamo manje političke posljedice i rizike. Naravno, u svemu ovome se ne smiju zaboravljati niti sami iranski interesi i njihovo učitavanje i nužna ravnoteža s Teheranom kada je u pitanju sirijski sukob, o čemu bi se, kako se čini, trebala pobrinuti Moskva. Jer Rusija i Iran, uz Tursku, po pitanju Sirije aktivno surađuju kroz platformu Astanskih pregovora.