putin ghengis khan

Wall Street Journal prikazuje Vladimira Putina kao Džingis-kana, srpanj 2018.
Prošle godine obilježena je 40. obljetnica objavljivanja pionirske knjige Edwarda W. Saida, Orijentalizam, kao i 15. godina od smrti tog palestinsko-američkog intelektualca. Opraštanje od tako važnog učenjaka ubrzo nakon američke invazije na Irak 2003. godine, koju je Said oštro kritizirao do svoje smrti prije nego što je podlegao leukemiji, učinilo je već golemi gubitak tako mnogo značajnijim. Njegov iskonski tekst zauvijek je preorijentirao politički diskurs tako što je pomno istraživao zanemareni kulturni imperijalizam kolonijalne povijesti u zapadnoj izgradnji takozvanog Orijenta. Said je temeljito ispitivao posljedice označavanja ne-zapadnog svijeta kao "Drugih" u humanistici, umjetnosti i antropologiji sve do najmanjih pojedinosti. Kao posljedica toga, Zapad je bio prisiljen suočiti se ne samo s gospodarskim i političkim pljačkama, već i s dugogodišnjim kulturnim sklonostima koje su filtrirale objektiv kroz koji je gledao Istok i koji je oblikovao njegovu vlast nad njim.

Njegovi su se spisi pokazali tako utjecajnima da su postavili temelje za ono što je danas poznato kao postkolonijalna teorija. To je postala ironična kategorija, budući da bi sam autor snažno odbacio svaku implikaciju da je potčinjavanje zemalja u razvoju stvar prošlosti. Kako je prikladno da je smrt palestinskog pisca kojeg je obavezno čitati došla usred ranih faza "Rata protiv terorizma", što je jasno pokazalo da je zapadni imperijalizam veoma živ. Unatoč povijesti etničkog čišćenja, ropstva i rata, Sjedinjene Države su se razlikovale od Britanije i Francuske po tome što nikada nisu osnovale svoje velike kolonije na Bliskom istoku, u Aziji ili Sjevernoj Africi u srcu Orijenta. Prema Saidu, one su sada poduzimale ovaj pothvat kao jedina preostala supersila na svijetu nakon završetka Hladnog rata s invazijama Afganistana i Iraka.

Današnje političko ozračje čini to da izgleda kao da je Bushovo razdoblje bilo prije mnogo eona. Zahvaljujući sramnoj rehabilitaciji neokonzervativizma od strane centrističkih ekstremista, Amerikanci ne uspijevaju shvatiti kako je Trumpizam nastao iz Pandorine kutije destruktivnosti Busheve politike koja je destabilizirala Bliski istok i samo povećala međunarodni terorizam. Od tada, još jedan američki neprijatelj je proizveden u obliku Ruske Federacije i njenog predsjednika, Vladimira Putina, koji je izazvao bijes Zapada nakon što je obnovljena Moskva pod njegovim vodstvom počela obuzdavati američku hegemoniju. To je dostiglo crescendo tijekom predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. s neubjedljivim optužbama o izbornom miješanju koje su iznijele iste obavještajne službe koje su prodale hrpu laži da je Irak imao u posjedu oružja za masovno uništenje. Esteblišment je čak usporedio navodno miješanje Moskve s 11. rujna.

Ako se usporedba između napada iz 2001. godine u kojima je poginulo gotovo 3.000 Amerikanaca i još nedokazanih tvrdnji o ruskom miješanju čini pretjeranom, upravo su takve analogije napravili najveći zagovornici Russiagatea, od neokonzervativnog kolumniste Maxa Boota do same Hillary Clinton. Iskreno, u toj klimi histerije i zaglupljivanja diskursa na takve krute dihotomije koje su uslijedile nakon oba događaja se može izvući stvarna sličnost između njih. Jaz "s nama ili protiv nas" koji je uslijedio nakon 11. rujna ponovno se pojavio u "'ili / ili" postizbornom polaritetu Trumpove ere, gdje je sva rasprava unutar Overtonovog prozora ugurana u "za ili protiv Trump" ili lažnu dilemu "za ili protiv Rusije". To čine čak i neki na krajnjoj lijevici, npr. ako netko kritizira korporativne medije ili Russiagate, oni su grupirani kao da su "za Trumpa" ili "za Putina" bez obzira na njihovu političku orijentaciju. Ova opasna atmosfera dovodi do neviđenog vala cenzure različitih glasova širom spektra.

U svojim posljednjim godinama, ne samo da je Edward Said osudio Bushovu administraciju, nego je naglasio kako korporativni mediji koriste netrpeljive trope u svojim reprezentacijama Arapa i Muslimana kako bi opravdali vanjsku politiku SAD-a. Iako je uglavnom prošla neopaženo, neo-McCarthysko ludilo nakon izbora proizvelo je sličnu travestiju karikatura koje prikazuju Rusiju i Vladimira Putina. Jedan od takvih nevjerojatnih primjera je članak iz srpnja 2018. u Wall Street Journalu pod naslovom "Okretanje Rusije prema svojoj azijskoj prošlosti" s ilustracijom na kojoj je Vladimir Putin prikazan kao Džingis-kan. Rasistička slika i naslov sugeriraju da je Rusija na neki način inherentno autokratska zbog svoje prošle okupacije pod Mongolskim carstvom tijekom osvajanja Istočne Europe i Kijevske Rusije u 13. stoljeću. U konceptualnom oživljavanju eurocentričnog tropa azijskog ili orijentalnog despotizma, nagovještaj je da je prošlo miješanje rasa način na koji je Rusija naslijedila tu tiransku osobinu. Kad se pojavila ta priča, praktički nije bilo nikakvog negodovanja zbog postizbornog delirija i svakodnevnog zastrašivanja o Rusiji koje je danas uobičajeno u medijima.

Previđeni nemaran rasizam koji se koristi za demoniziranje Rusije u propagandi novog Hladnog rata ne zaustavlja se na tome. Jedan od glavnih arhitekata Russiagatea, bivši ravnatelj Nacionalne obavještajne službe James R. Clapper, u intervjuu za NBC-ov Meet the Press o prijavljenom miješanju izjavio je:
"I samo povijesne prakse Rusa, koji su tipično, gotovo genetski, potaknuti da kooptiraju, prodru, dobiju naklonost, što je tipična ruska tehnika. Tako da smo bili zabrinuti."
Clapper, čiji je Ured DNI-a objavio procjenu obavještajne zajednice (ICA) "Procjena ruskih aktivnosti i namjera u nedavnim američkim izborima", široko je prihvaćena i citirana od strane korporativnih medija kao pouzdan izvor unatoč njegovoj povijesti davanja namjerno lažnih izjava na javnom saslušanju obavještajne komisije Senata gdje negira da je Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) neustavno špijunirala američke državljane.

Objavljivanje aktivnosti NSA-e od strane zviždača Edwarda Snowdena koje je šokiralo svijet trebalo je diskreditirati Clapperov status pouzdane osobe, ali ne i za mainstream medije koji su neprestano surađivali s "dubokom državom" tijekom cijele istrage o Rusiji. Zapravo, skandal je bio prilika za rehabilitaciju osoba poput bivšeg špijuna koji je suučesnik u prethodnim zločinima SAD-a, od špijunaže do mučenja. Ubrzo nakon intervjua s NBC-om, Clapper je ponovio svoje predrasude prema Rusima u govoru na Nacionalnom novinarskom klubu u Australiji:
"Ali što se tiče toga da postanemo intimni saveznici, prijatelji od povjerenja, s Rusima se to jednostavno neće dogoditi. U njihovim je genima da se suprotstavljaju, dijametralno suprostavljaju, Sjedinjenim Državama i zapadnim demokracijama".
Sindrom deranžiranja Trumpa nakon izbora nije samo omogućio divlje optužbe za izdaju bez dovoljno dokaza koji bi ih potkrijepili, nego i da se takve nesputane ksenofobične primjedbe nastave bez upozorenja ili neodobravanja.

Zapravo, liberali su naizgled napustili svoj navodni progresivni kredibilitet u cijeloj priči pateći od svog proturuskog neurološkog poremećaja. U primjeru žutog novinarstva, kuće poput NBC Newsa objavile su senzacionalne članke u kojima tvrde da je zbog percipirane integracije između Trumpa i Putina došlo do porasta ruskog "turizma rađanja" u Sjedinjenim Državama. Češće poznato pod pejorativom "sidrene bebe", turizam rađanja je lažna tvrdnja da mnogi imigranti putuju u zemlje s ciljem da imaju djecu kako bi dobili državljanstvo. Iako možda postoje pojedinačni slučajevi, ideja da je riječ o epidemiji je potpuni mit - velika većina imigracija motivirana je potražnjom za rad i promjenama političkih ili socijalno-ekonomskih čimbenika u njihovim matičnim zemljama, bilo da je riječ o globalnom jugu ili Istočnoj Europi. Trump je s punim pravom kritiziran zbog promicanja ove neistine u pogledu imigranata bez dokumenata i zbog njegovih izvršnih naredbi usmjerenih na državljanstvo, ali se čini da su liberali voljni nepravedno primijeniti istu zabludu prema Rusima iz političkih razloga.

Da bi se shvatila trenutna histerija grupnog razmišljanja prema Moskvi, ona se u njezinom kontekstu mora shvatiti kao produžetak postojećeg mijenjanja povijesti vezano uz odnose između SAD-a i Rusije od Hladnog rata. Amerikance koji žive u carstvu se prozelitira u glorificiranu i nacionalističku verziju cijele njihove pozadine, počevši s trgovcima i istraživačima koji "otkrivaju" kontinent i brisanje genocida nad domorocima. Ova zamišljena pripovijest uključuje verziju Drugog svjetskog rata koja je podučavana u američkim školama i trku u naoružanju sa Sovjetskim Savezom koja je uslijedila. Zapad predstavlja potpuno anglosfersku perspektivu rata, počevši od same kronologije rata. Na primjer, kaže se da je sukob "službeno" započeo invazijom nacističke Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. godine. Ova mitologija odmah postavlja rat u eurocentrično stajalište odvajanjem kinesko-japanskog rata koji je već bio u tijeku, teatar Tihog oceana počeo je mnogo prije "iznenađujućeg" japanskog napada na Pearl Harbor 1941. i ulaska SAD-a u sukob.

Istina je da je gotovo sve što se Amerikance uči o sudjelovanju SAD-a u ratu ili pogrešna karakterizacija ili laž, a njihova je uloga u savezničkoj pobjedi eksponencijalno napuhana. Široko rasprostranjena zabluda da je iskrcavanje u Normandiji 1944. u savezničkoj invaziji Francuske bila presudna prekretnica u Europi je bajka. "D" u Danu D ne stoji za "odluku" kao što mnogi zapadnjaci pretpostavljaju, a kada su savezničke snage krenule na Njemačku s Istoka i Zapada, Sovjeti su ti koji su osvojili Berlin. Premda je Operacija Overlord možda bila najveća invazija koja je izvedena morskim putem u povijesti, prava prekretnica u Velikom patriotskom ratu bila je sovjetska pobjeda u bitci za Staljingrad prethodne godine, najveći poraz koji je ikada pretrpjela njemačka vojska. SAD su se suočile s Wehrmachtom nakon što ih je Crvena armija iscrpila, koja je nosila stvarni teret prevladavanja Njemačke.

Samo tri godine ranije, britanska vojska je potpuno uništena od strane nacističkih oružanih snaga. Ono što je izostavljeno iz holivudskog folklora, kao što je film Dunkirk Christophera Nolana, je da su Nijemci bili u potpunosti sposobni da nastave invaziju britanskih otoka, ali su naglo zaustavili svoj napredak - što ih je zaustavilo? Jednostavno, Hitlerova fanatična želja da osvoji Sovjetski Savez i iskorijeni komunizam koji je smatrao većom prijetnjom Trećem Reichu od zapadnog kapitalizma. Ne iznenađuje što je Istočna fronta postala veći prioritet s obzirom na to da su vladajuće klase u Britaniji, Francuskoj i SAD-u prethodno financirale ponovno naoružavanje Njemačke time kršeći Versajski ugovor.

Nijemci nisu imali istu mržnju prema Zapadu kao što su je imali prema Rusima. Zapravo, Führer se osobno divio SAD-u za istrebljenje svojih domorodaca da je svoj oklopni privatni vlak nazvao "Amerika", mobilni verziju vučjeg brloga. Rasni statuti Nirnberga bili su djelomično inspirirani zakonima o segregaciji Jima Crowa u SAD-u, a mnogi optuženici na suđenjima u Nirnbergu pokušali su opravdati svoje zločine tvrdeći sličnost između nacističkih rasnih teorija i eugenističkog pokreta koji je zapravo nastao u Sjedinjenim Državama. Liječnik Auschwitza Josef Mengele bio je čak i ranije zaposlen kao pomoćnik na čelu Kaiser Wilhelm Instituta za antropologiju, ljudsko nasljeđe i eugeniku, koji je financirala Zaklada Rockefeller.

Hitler je također preferirao napad na Sovjete od invazije na Britaniju zbog eugenike Lebensrauma. Nacistička Njemačka, poput Velike Britanije i Francuske, bila je zapravo imperijalistička kolonijalna država doseljenika, a Hitler je slavenske stanovnike SSSR-a smatrao kao etnički inferiornije od "glavne rase". Sporazum Molotov-Ribbentrop bio je strateški potez za kupnju vremena za Sovjete u pripremi za napad na Njemačku, u to vrijeme najmoćniju vojnu silu na svijetu. Britanija i Francuska odbile su Staljinove napore da oforme savez 1938., ne ostavivši SSSR-u nijedan drugi izbor nego da potpiše pakt o nenapadanju s Njemačkom, znajući dobro da je samo pitanje vremena kada će se Hitler upustiti u svoj Masterplan za Istok. Operacija Barbarossa u lipnju 1941. prekršila je sporazum i njemački diktator je na kraju zapečatio svoju sudbinu. Iako su Sovjeti pobijedili, pokolj koji je nastao nije imao paralelu u ljudskoj povijesti jer je 27 milijuna građana izgubilo život u borbi u usporedbi s manje od pola milijuna Amerikanaca. Što je još gore, Zapad je napravio ruglo od te žrtve svojim odbijanjem da u potpunosti prizna doprinos SSSR-a unatoč činjenici da je vršio veliku većinu borbe i umiranja, dok je 80% svih njemačkih žrtava bilo na Istočnom frontu.

U međuvremenu, Hladni rat je već počeo prije nego što je Drugi svjetski rat uopće završio. Da li je Staljin bio potpuno svjestan sposobnosti SAD-a ili planova za korištenje atomske bombe protiv Japana, još je uvijek predmet rasprave, budući da je američki predsjednik Harry S. Truman tijekom godina mijenjao svoju priču više puta. Međutim, Zapad je njihovo korištenje pogrešno proglasio kao razlog zvršetka rata, a vrlo malo Amerikanaca shvaća da je ta priča ispričana isključivo iz političkih razloga. Tvrđeni razlog je da je to navodno trebalo spasiti živote američkih vojnika koji bi se izgubili u budućoj savezničkoj invaziji na Japan, planiranoj za jesen 1945. Kontroliranje naracije postalo je presudno u '"opravdanju" upotrebe tako smrtonosnog oružja, koje je držalo tajnu motivaciju za početak utrke u naoružanju sa Sovjetima.

Staljin i američki predsjednik Franklin D. Roosevelt dogovorili su se na konferenciji u Yalti u veljači 1945. da će SSSR na kraju prekinuti sporazum o neutralnosti s Japanom i ući u pacifičko kazalište kasnije u godini. To je bilo sve dok Roosevelt nije umro od masovnog cerebralnog krvarenja samo nekoliko mjeseci kasnije, dok su američki nuklearni fizičari bili zaposleni s obogaćivanjem urana u Los Alamosu, Novom Meksiku. Zatim, samo dan prije sastanka novoizabranog predsjednika Trumana sa Staljinom na konferenciji u Potsdamu u srpnju, američka vojska i projekt Y uspješno su po prvi put detonirali nuklearno oružje s testom Trinity kao dijelom skupog projekta Manhattan. Nakon njegovog stastanka licem u lice s Trumanom u Potsdamu, za koji se svi slažu da je barem nagovijestio Staljina o novom američkom naoružanju, sovjetski premijer je sumnjao da će se novi američki vođa vratiti na prethodni dogovor u Yalti s Rooseveltom koji uključuje kompromise s SSSR-om na Pacifiku.

Ružna je istina da su SAD bile svjesne da su se Japanci bili voljni uvjetno predati na temelju imuniteta za cara Hirohita. Međutim, Amerika je potajno željela postići savezničku pobjedu idealno bez sudjelovanja Sovjetskog saveza kako bi mogla pokazati svoju isključivu nuklearnu sposobnost kako bi dominirala poslijeratnim poretkom. Japan nije odustao nakon prvog bombardiranja Hirošime, već drugog, Nagasakija, tri dana kasnije - oba su uglavnom utjecala na civile, a ne na njegovu vojsku. Što se još dogodilo 9. kolovoza 1945.? Sovjetski je Savez objavio rat Japanu nakon što je shvatio da SAD odustaje od svog obećanja s nepoštenim korištenjem "debelog čovjeka i malog dječaka" koji je odmah ubio više od 200.000 civila. Tajming je davao izgled kao da je bomba rezultirala predajom ali zapravo je sovjetska invazija okupirane Mandžurije na sjeveru protiv japanskog vojnog uporišta bila prava prekretnica koja je dovela do bezuvjetnog prihvaćanja poraza.

Prema priči Zapada, Hladni rat je počeo tek nakon što je Truman pozvao Winstona Churchilla u SAD nakon što je bio iznenađujuće izglasan iz ureda 1946. Na sveučilištu Westminster u Fultonu, Missouriju, održao je govor pod nazivom "Tetive mira", široko poznat kao govor željezne zavjese, gdje je osudio sovjetsku politiku u Europi i popularizirao nadimak za granicu koja je dijelila kontinent nakon rata:
"Od Ščečina na Baltiku do Trsta na Jadranu" preko cijelog kontinenta spustila se "željezna zavjesa". Iza te linije nalaze se sve prijestolnice drevnih država Srednje i Istočne Europe. Varšava, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, Beograd , Bukurešt i Sofija; svi ti slavni gradovi i stanovništvo oko njih leže u onome što moram nazvati sovjetskom sferom, i svi su, u jednom ili drugom obliku, podvrgnuti ne samo sovjetskom utjecaju, već i vrlo visokoj, a u nekim slučajevima i povećanoj mjeri kontrole iz Moskve".
Iako pojam "željezna zavjesa" prethodi upotrebi u Hladnom ratu kako bi se opisale različite političke ili druge prepreke, ono što nije opće poznato jest da je Churchill vjerojatno prisvojio taj izraz od njegovog tvorca, nikog drugog nego samog njemačkog ministra propagande Josepha Goebbelsa koji ga je koristio u odnosu na Sovjetski Savez. U veljači 1945. napisao je u novinama Das Reich:
"Ako njemački narod položi oružje, Sovjeti bi, prema dogovoru između Roosevelta, Churchilla i Staljina, okupirali cijelu istočnu i jugoistočnu Europu, zajedno s većim dijelom Reicha. Željezna zavjesa pala bi na ovaj ogroman teritorij pod kontrolom Sovjetskog Saveza, iza koje bi nacije bile zaklane".
Sam "nacistički megafon" možda je preuzeo izraz iz propagandne publikacije Wehrmachta Signal, koja je 1943. objavila članak pod naslovom "Iza željezne zavjese" koji je opisao:
"Onaj tko je slušao ispitivanje sovjetskog ratnog zarobljenika zna da kada se brana razbije, počne poplava riječi dok on pokušava razjasniti što je iskusio iza tajanstvene željezne zavjese, koja više nego ikada dijeli svijet od Sovjetskog Saveza".
Je li čudno što britanski list The Guardian danas ilustrira karikature u svojoj proturuskoj propagandi koje oponašaju Goebbelsove protusovjetske plakate tijekom Drugog svjetskog rata?
putin spider globe poster



Ovdje se ne može vidjeti ništa rasističko, nastavite dalje...
Iako Staljin nije bio svjestan Churchillovog ukidanja nacističke frazeologije, otkrio je u govoru u Fultonu tijekom intervjua s Pravdom sličnost između politike Zapada i Trećeg Reicha prema Sovjetskom Savezu:
"Bitno je napomenuti da u tom pogledu gospodin Churchill i njegovi prijatelji upečatljivo podsjećaju na Hitlera i njegove prijatelje. Hitler je započeo svoj rad pokretanja rata proglašavanjem teorije o rasi, izjavljujući da samo narodi koji govore Njemački čine superiornu naciju. Gospodin Churchill nastoji pokrenuti rat s teorijom o rasi, tvrdeći da su samo englesko-govorne nacije superiorne nacije, koje su pozvane da odlučuju o sudbinama cijelog svijeta. Teorija o njemačkoj rasi dovela je Hitlera i njegove prijatelje do zaključka da Nijemci, kao jedina superiorna nacija, trebaju vladati drugim nacijama. Teorija o engleskoj rasi dovela je gospodina Churchilla i njegove prijatelje do zaključka da bi englesko-govorne nacije, kao jedine superiorne nacije, trebale vladati ostatkom nacija u svijetu. Zapravo, gospodin Churchill i njegovi prijatelji u Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama prezentiraju nacijama koje ne govore engleski nešto u prirodi ultimatuma: "Prihvatite naše pravilo dobrovoljno, i onda će sve biti dobro; inače je rat neizbježan". Ali nacije su prolijevale svoju krv tijekom petogodišnjeg žestokog rata radi slobode i neovisnosti svojih zemalja, a ne da bi zmijenile dominaciju Hitlera za dominaciju Churchillovih". Sasvim je vjerojatno, dakle, da se nacije koje ne govore engleski, koje čine veliku većinu stanovništva svijeta, neće složiti da se pokoravaju novom ropstvu".
Lako je vidjeti paralele između Staljinova objašnjenja za geopolitičke napetosti na kojima se temelji Hladni rat i postkolonijalne teorije Edwarda Saida. Sa marksističke perspektive, jedan od Saidovih nedostataka bio je redukcionizam u razumijevanju imperija prema kulturnoj nadmoći, jedan od razloga zbog kojih je nažalost i marksizam povezao s orijentalizmom. Kada se radilo o Hladnom ratu, Said je također pokazao nedostatak razumijevanja internacionalizma. Napisao je:
"Do vremena Konferencije u Bandungu 1955. godine, cijeli je Orijent dobio nezavisnost od zapadnih carstava i stekao novu konfiguraciju imperijalnih sila, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. U nemogućnosti da prepozna "svoj" Orijent u novom Trećem svijetu, orijentalizam se sada suočio s izazovnim i politički naoružanim Orijentom".
A tko je prije svega "naoružao" pokrete nacionalnog oslobođenja? SSSR, uključujući podršku Palestincima tijekom većeg dijela povijesti. Ipak, Staljinov opis prerogativa Zapada za poslijeratnu hegemoniju utemeljenu na vjeri u vlastitu vrhovnost dosta se preklapa s idejom da je Zapad vršio patronizirajuću dominaciju nad Istokom. Danas, iako je Berlinski zid odavno pao i istočna Europa je pod slobodnim poduzetništvom, politički esteblišment na Zapadu i dalje se drži tog stava i nerazumijevanja Moskve da ispuni svoju potrebu za stalnim globalnim neprijateljem sa željom da se Rusiju konačno kolonizira stranim kapitalom kao što je to učinio pod vodstvom Borisa Jeljcina.

Rusija je povijesno posjedovala jedinstven i ambivalentan identitet locirana između Istoka i Zapada, a koju su u prošlim stoljećima napale i europske i azijske imperije. Said je uključio Rusiju u knjizi Orijentalizam u svojoj analizi europskih zemalja i njihovog odnosa prema Istoku, ali nije primijetio da je Rusija u mnogim aspektima Orijent unutar Zapada, budući da se više od 75% njezina teritorija kao najveće nacije na svijetu zapravo nalazi u Aziji, dok tri četvrtine stanovništva živi na europskoj strani. Rusija je možda djelomično europska, ali zasigurno nije zapadna. Opet, Europa nije sama po sebi kontinent, već je geografski povezana s Azijom s proizvoljnom podjelom na temelju kulturnih razlika, a ne kopna, gdje je Rusija posrednik. Ekspanzija pod Petrom Velikom možda je donijela zapadnoeuropske "kulturne vrijednosti" i modernizaciju Rusiji, ali većina njezinog teritorija ostaje u Aziji.

Čak i nakon pretpostavljenog završetka Hladnog rata, Rusija je isključena iz Europske unije i umjesto toga se pridružila Šangajskoj organizaciji za suradnju (SCO), razvijajući čvrste veze s Kinom. Kao što su nedavno objavljeni dokumenti iz Arhiva nacionalne sigurnosti dokazali, NATO je prekršio svoje obećanje Mihailu Gorbačovu tijekom administracije George H.W. Busha da se neće proširiti na istok nakon ulaska Njemačke. Od tada je dodao 13 zemalja od 1999. godine, od kojih su 10 zemalja bile bivše države Varšavskog pakta. Savez Rusije s Kinom se učvrstio upravo zato što se još uvijek ne tretira u istom smislu kao i druge europske zemlje čak i nakon usvajanja gospodarstva privatnog sektora. Kako bi opravdao svoje kontinuirano naoružanje i izbjegao zastarijevanje, NATO je proizveo suparnički odnos s Moskvom.

Suprotno rasprostranjenoj percepciji njegove retorike, u smislu donošenja odluka, predsjednik Trump je bio jednako neprijateljski raspoložen prema Moskvi kao i njegovi prethodnici, ako ne i više u svjetlu povlačenja SAD-a iz Ugovora o srednjim nuklearnim snagama (INF). Ono što uobičajeni osumnjičenici iza pokušaja mekog puča protiv njega ne shvaćaju je da je Trumpov odnos prema Putinu vjerojatnije invertirana verzija strategije "samo je Nixon mogao ići u Kinu", neočekivani stil diplomacije temeljen na pragmatičnom cilju da se obuzda Peking podjelom dvaju primarnih neprijatelja Amerike. Liberali još uvijek poriču svoj izborni poraz i dalje podcjenjuju Trumpa, ali Kinezi nisu prevareni. Vjeruje se da je arhitekt koji stoji iza Nixonovog detanta s Maoom, Henry Kissinger, ohrabrio Trumpa da ublaži napetosti s Moskvom kako bi stavio Kinu u karantenu, i nemojte mislim da to oni nisu primijetili. Na kraju, podjela između Trampa i njegovih neprijatelja u esteblišmentu je zapravo neslaganje oko strategije o tome kako okružiti Kinu i spriječiti neizbježan pad američkog carstva.

Neprekidna demonizacija Moskve u konačnici se odnosi i na Kinu. Bilo je samo pitanje vremena kada će se i neizvjesne tvrdnje o izbornom uplitanju iznijeti protiv Pekinga bez dokaza, kao što je nedavno pokazala zajednička izjava američkih obavještajnih agencija. Nemojte pogriješiti - ispod zapadne rusofobije leži sinofobija, a kao pravi geopolitički izazivač Washingtona, Kina će u dogledno vrijeme postati omiljena babaroga. Dvostranačko razbojništvo stvorilo je okruženje u kojem se približavanje i diplomacija bilo kakve vrste vide kao slabost, pa čak i znak izdaje, čineći izglede za mir naizgled nemogućim. Kako se Kina nastavlja razvijati, sve će se više naći na nišanu imperijalizma, bez obzira na uspješnost Trumpove strategije obnove odnosa s Moskvom protiv Pekinga. Do tada hladnije glave na najvišim razinama vlasti moraju prevladati kao što su, na sreću, učinile na vrhuncu prvog Hladnog rata radi mira između Rusije, SAD-a i cijelog svijeta.
O autoru

Max Parry je nezavisni novinar i geopolitički analitičar. Njegov rad se pojavio u Counterpunchu, Global Researchu, Dissident Voiceu, Greanville Postu, OffGuardianu i drugdje. Maxa se može kontaktirati na maxrparry@live.com