Započet sa idejom da odgovori na pitanja nauke, zatvorski eksperiment u Stanfordu pretvorio je obične ljude u čudovišta.

Zimbardo report
© DUKE DOWNEY THE CHRONICLE / MEDI / MEDIA DRUM WORLD / PROFIMEDIAFotografija iz Zimbardovog izveštaja.
Oktobra 2004, narednik štaba američke vojske Ivan "Čip" Frederik bio je u teškom položaju. Bio je jedan od optuženih za mučenje koje je otkriveno u martu iste godine u iračkom zatvoru Abu Graib. Do vojnog suda stigli su dokazi o uznemirujućem zlostavljanju zatvorenika koji su lišavani sna i seksualno ponižavani.

Jedan od svedoka Frederikove odbrane - i verovatno jedan od razloga zašto je dobio samo osam godina za svoje zločine - bio je psiholog sa Stanforda Filip Zimbardo. Zimbardo je tvrdio da Frederikovi postupci nisu nužno odraz njegovog karaktera, već su bili reakcija na okruženje koje se razvilo u Abu Graibu, a koje je dozvoljeno od strane viših instanci.

Zimbardo je objasnio da, u takvom spletu okolnosti, skoro svako može da uradi neke od stvari za koje je Frederik optužen: da tuče gole zatvorenike, skrnavi njihove verske predmete i prisiljava ih da masturbiraju sa kapuljačama na glavi.

Zimbardo je tvrdio da su Frederikove akcije bile predvidivi ishod njegovog zadatka, a ne izolovani postupci "trule jabuke", što je bio mehanizam koji je vojska koristila kada je želela da prebaci krivicu na određenog pojedinca.

Na vojnom sudu Zimbardo je mogao da govori na temu i iz ličnog iskustva jer je i sam na neki način učestvovao u tome.

Šest dana, između 14. i 20. avgusta 1971, bio je "upravnik" lažnog zatvora u podrumu Džordan hale Univerziteta Stanford.

U nastojanju da bolje razume šta pokreće interakciju između zatvorenika i njihovih čuvara — finansiran od strane Američke mornarice — Zimbardo je osmislio psihološki eksperiment u kom je učestvovalo dvadesetak mladića kojima su nasumično dodeljene uloge ili zatvorenika ili čuvara. To je trebalo da bude dvonedeljna vežba igranja uloga.

Pod Zimbardovim nadzorom, zatvorski eksperiment u Stanfordu pretvorio se u borbu između zatvorenika koji pate i manipulativnih, sadističkih čuvara koji su uživali u mučenju.

Rezultati o kojima je pisao, bili su izuzetno čitani, što je Zimbarda učinilo poznatim među kolegama. Rezultati su bili uznemirujući jer su otkrivali koliko je ljudima ponekad malo potrebno da se pretvore u čudovišta.

Kako je započeo Stanfordski zatvorski eksperiment

Deceniju pre eksperimenta u Stanfordu, 1961. godine, psiholog sa Jejla Stenli Milgram izveo je eksperiment kako bi testirao spremnost ljudi da kazne drugog čoveka davanjem elektrošoka.

Milgramov eksperiment, kako je postao poznat, otkrio je da znatan broj osoba su obavljale ono što se tražilo od njih, i nisu se suprostavili prigovorima savesti, dok se činilo da naredbe dolaze od legitimnih autoriteta. Oko 60% ispitanika išlo je do kraja i puštalo najjače napone, mada su preko interkoma mogli da čuju krike i agoniju osobe iz druge sobe, što im je teško padalo.

Ovaj eksperiment je podstakao na dalje istraživanje situacionog ponašanja i pretpostavke da smo dobri ili loši onoliko koliko nam okruženje dozvoljava. Filip Zimbardo nije bio prisutan tokom Milgramovog eksperimenta, ali je bio student psihologije na Jejlu do 1960. godine, a do 1971. je bio spreman da napravi korak dalje, što je učino na Stanfordu.
Zimbardo je odabrao 24 zdrava mladića studentskog uzrasta koji nisu imali uočljive sklonosti ka nasilju ili drugom problematičnom ponašanju. Neposredno pre početka zatvorskog eksperimenta u Stanfordu, subjekti su nasumično raspoređeni u grupu zatvorenika ili grupu čuvara.
Za mesto vršenja eksperimenta bio je izabran podrum Džordan hola, u kampusu Stanford. Tamo je Zimbardo postavio četiri "zatvorske ćelije", kao i "upravničku kancelariju" kao i razne zajedničke prostorije. Tu je bio i mali ormar za metle, koji će kasnije postati veoma važan.

Zimbardo je postavio oglas na kom je pisalo da traži "muške studente da učestvuju u psihološkoj studiji zatvorskog života". Oglas je obećavao nadoknadu od 15 dolara dnevno.

Zimbardo je detaljno proučavao prijavljene. Učešće je bilo zabranjeno onima koji imaju bilo kakav krivični dosije, koliko god prekršaj bio mali, kao i kandidatima sa istorijom problematičnog ponašanja.

Zimbardo je odabrao 24 zdrava mladića studentskog uzrasta koji nisu imali uočljive sklonosti ka nasilju ili drugom problematičnom ponašanju. Neposredno pre početka zatvorskog eksperimenta u Stanfordu, subjekti su nasumično raspoređeni u grupu zatvorenika ili grupu čuvara.

Noć pre eksperimenta, Zimbardo je održao sastanak sa svojih 12 čuvara. Dao im je uputstva u vezi sa njihovim dužnostima i ograničenjima. Stražari su bili organizovani u tri osmočasovne smene, kako bi u svakom trenutku neko bio sa zatvorenicima.

Dobili su vojničke uniforme kaki boje, naočare za sunce i palice - kao simbol autoriteta. Svim čuvarima je rečeno da ne udaraju ili na bilo koji drugi način fizički zlostavljaju zatvorenike.

Sledećeg dana, pripadnici Policijske uprave došli su u domove određenih zatvorenika i odveli ih u pritvor. Dvanaestoro muškaraca je prvo zadržano u okružnom zatvoru i pretreseno; uzeti su im otisci prstiju i snimljene fotografije.

Zatim su prevezeni u kampus Stanforda i sprovedeni u podrum, gde su ih čekali stražari. Stavljen im je i lanac oko gležnja kako bi i kada odu kući, imali osećaj da su zatvorenici.

Zimbardo report
© DUKE DOWNEY THE CHRONICLE / MEDI / MEDIA DRUM WORLD / PROFIMEDIAFotografija iz Zimbardovog izveštaja.
Kada su obe strane "ušle" u svoje uloge, a eksperiment počeo, neki zatvorenici su čak bili malo ljuti jer im je bilo dosadno i zato što su komande čuvara bile proizvoljne. Prvi dan eksperimenta u zatvoru u Stanfordu prošao je manje-više bez ikakvih događaja.

Čuvari bi povremeno izvlačili zatvorenike iz ćelija kako bi ih pretresli, iako krijumčarenje nije bilo moguće u tako ranoj fazi eksperimenta. Stražari su uglavnom bili grubi. Često su zahtevali od zatvorenika da ponove svoje brojeve. Dodeljivali su im sitne zadatke, a izricane su i kazne.

Prve noći, stražari su odlučili da kazne manje poslušne zatvorenike oduzimajući im dušeke i primorali su ih da spavaju na hladnom podu. Takođe su ometali san zatvorenika tako što su bili bučni u zajedničkom prostoru koji je bio u blizini ćelija.

Pobuna

Drugog dana popodne, zatvorenik #8612 je počeo da pokazuje znakove sloma. Počeo je da vrišti i besni, zbog čega je sam Zimbardo ušao da smiri situaciju. Zatvorenik je odbio da se smiri, pa je doneta odluka da se pusti iz radne sobe.

Ovo je poprimilo oblik "saslušanja za uslovni otpust", praćeno produženim boravkom u ormanu za metle, koji je "glumio" samicu. Proces puštanja na slobodu trebalo je da bude dug i naporan, kako bi se stvorio utisak da je zatvor svemoćna institucija u kojoj su zatvorenici bespomoćni.


Treba imati na umu da je sve ovo bila dobrovoljna vežba i da je - barem u teoriji - svako mogao da ide kad god je hteo.

Dok je zatvorenik #8612 bio u procesu izvođenja, ostalih 11 zatvorenika je bilo bučno. Samovoljno i okrutno postupanje stražara izazvalo je zatvorenike da odbijaju da se povinuju naređenjima ili da napuste ćelije. Odbijali su i da se jave kada bi stražari prozivali njihove brojeve.
Zimbardo je oduvek tvrdio da spoljašnji uslovi, a ne ličnost pojedinca, određuju kako ljudi reaguju pod stresom.
U jednoj ćeliji zatvorenici su se zabarikadirali tako što su prislonili dušek na vrata. Te večeri stvari su bile dovoljno loše da su neki stražari, koji su posle smene mogli da odu kući, dobrovoljno ostali prekovremeno kako bi ugušili pobunu.

Nakon što je kliničko osoblje koje je posmatralo eksperiment otišlo kući, čuvari su udarali zatvorenike i spajali ih u ćelije kako bi povećali gužvu. Prazna ćelija bila je rezervisana za "dobre" zatvorenike koji nisu učestvovali u pobuni. Oni, za koje su čuvari pretpostavljali da su inicijatori pobune, sate su provodili u samici.

Zatvorenici u redovnim ćelijama nisu imali dozvolu da koriste toalet, a umesto toga su dobijali kante. Kofe su zatim ostajale u ćeliji cele noći. Sledećeg dana, stražari su prisilili zatvorenike da satima stoje u bez odeće.

Previše opasno da bi se nastavilo

Trećeg dana eksperimenta u zatvoru u Stenfordu, stvari su otrgle kontroli. Prema Zimbardu, otprilike jedna trećina stražara spontano je razvila znake pravog sadizma, dosledno izmišljajući nove oblike kažnjavanja na koje su podsticali i druge čuvare.

I stražari i zatvorenici - kojima su, sećate se, nasumično dodeljene uloge samo nekoliko dana ranije - počeli su da se identifikuju sa svojom stranom i da deluju kolektivno. Nakon nekoliko dana, većina zatvorenika se pridružila štrajku glađu u znak protesta zbog loših uslova, dok su čuvari besplatno ostajali u dodatnim smenama i postajali sve paranoičniji.
Zimbardo je kasnije rekao kako je oko 50 ljudi videlo šta se dešava u njegovom podrumskom zatvoru, a samo se njegova devojka usprotivila nastvaku eksperimenta.
Kada su počele glasine da zatvorenik #8612 dolazi sa malom grupom ljudi kako bi organizovao bekstvo iz zatvora, Zimbardo je naredio da se podrumski zatvor rastavi i premesti na sprat dok je on sam u podrumu čekao napadače. Njegov plan je bio da, ako se učesnik eksperimenta zaista pojavi sa grupom, mu kaže da je eksperiment prekinut i da ga pošalje kući.

Zimbardo se i sam potpuno "sjedinio" sa eksperimentom. Kako je kasnije priznao, i njemu je bilo nemoguće da zadrži objektivnost u ulozi zatvorskog upravnika, te se i sam našao u svetu koji je stvorio za svoje ispitanike. Zimbardo je i sam postao opsednut time kuda vodi eksperiment i kako će se razvijati.

Četvrtog dana, kada su određeni postali suicidni i očigledno gubili vezu sa stvarnošću, Zimbardo je pomislio kako je situacija zanimljiva i da bi mogao dovede svoju devojku — diplomiranu psihološkinju — da vidi šta se dešava. Dvadesetšestogodišnja Kristina Maslač, je bila zgrožena.

Ranije, kad bi nova osoba bila dovedena - kao što je zatvorenik #416, koji je zamenio #8612 - prolazili su kroz period adaptacije.

Ali prigovori zatvorenika #416 na njegov tretman odveli su ga u samicu. Dok je zatvorenik u ormaru-samici, čuvari po njemu udaraju rukama. Kada je izašao iz samice, zatvorenik #416 je bio toliko slomljen da je prihvatio rutinu zatvorskog života kao normalnu.

Maslač, s druge strane, nije mogla da bude zatvorena, a samim tim ni slomljena. Njena sveža perspektiva šokirala je njenog dečka. Šestog dana eksperimenta u zatvoru u Stanfordu, dr Zimbardo je najavio prekid. Vest je vidno razočarala čuvare koji su prilično zavoleli moć koju su zloupotrebljavali cele nedelje.

Nasleđe zatvorskog eksperimenta u Stanfordu

Zatvorski eksperiment u Stanfordu odmah je postao klasik ljudske psihologije i dinamike moći. Možda su najzapanjujući rezultati bili ti da su ljudi koji su učestvovali u studiji skoro istog trenutka internalizovali svoje uloge tako potpuno kao da su zaboravili da su imali živote van zatvora.

Stražari su se ponašali izuzetno brutalno, kao da nikada neće morati da odgovaraju za svoje postupke, dok su zatvorenici trpeli užasne povrede ljudskih prava, a da, uglavnom, nisu zahtevali da budu pušteni.

Možda još više uznemiruje to što su mnogi istraživači i postdiplomci prošli kroz podrum tokom eksperimenta u zatvoru u Stanfordu, videli u kakvim uslovima se nalaze mladići, a ništa nisu prigovorili. Zimbardo je kasnije rekao kako je oko 50 ljudi videlo šta se dešava u njegovom podrumskom zatvoru, a samo se njegova devojka usprotivila nastvaku eksperimenta.

Zimbardo je nekoliko puta bio pozvan da svedoči pred Komitetom za pravosuđe Predstavničkog doma o uslovima u zatvoru i njihovom uticaju na ljudsko ponašanje. Zimbardo je oduvek tvrdio da spoljašnji uslovi, a ne ličnost pojedinca, određuju kako ljudi reaguju pod stresom.

Ali zatvorski eksperiment u Stanfordu, kao i raniji Milgramov eksperiment, imao je implikacije koje sežu dalje od upravljanja zatvorom.

U oba eksperimenta, naizgled zdrava ljudska bića su navođena - gotovo bez prinude i uz samo malo ohrabrenja - da počine užasne zločine protiv drugih ljudi. U oba slučaja, odluke koje su doneli pojedinci u datoj situacije, ne bi bile donete da su se našli u drugačijem okruženju.