Money printing press
© NEO
Uloga svetske rezervne valute je nešto čega se nijedan finansijski hegemon u istoriji nije dobrovoljno odrekao. Bila su potrebna dva svetska rata da Londonski Siti i Banka Engleske nevoljno priznaju hegemoniju funte dolaru. Kako se kaže da je Henri Kisindžer primetio pre nekoliko decenija: "Ako kontrolišete novac, možete kontrolisati ceo svet". Bez obzira da li je Kisindžer to ikada javno rekao ili ne, on i njegov pokrovitelj Dejvid Rokfeler su sigurno u to verovali. Sada, kada je dug američke vlade premašio 19 biliona dolara, a pravo stanje američke ekonomije i njene infrastrukture je u najgorem stanju od Velike depresije, dok većina Amerikanaca živi na ivici finansijske katastrofe, briljantni finansijski inženjeri Volstrita i Vašingtona su još jednom smislili šemu da produže ulogu dolara kao kralja u svetskoj ekonomiji.

Nedavna otkrića Panamskih papira odabrane grupe zapadnih mejnstrim medija, uključujući Njujork tajms, Bi-Bi-Si i Zidojče cajtung, bila su primećena kao drski pokušaj napada na strane lidere kao što su ruski Vladimir Putin i kineski Si Đinping zbog navodne korupcije. Naime, procureli dosijei panamske advokatske firme Mossack Fonseca do sada nisu otkrili ni jedno značajno ime američkog državljanina koji krije novac na ofšor računima panamskih posrednika.

Dok su oči sveta bile uprte u identitete navodnih vlasnika ofšor novca, nisu uzete u obzir dugoročne posledice ogromnih otkrića. Jedina zemlja koja je do sada imala koristi od otkrića Panamskih papira je zemlja koja ubrzano postaje nova "Panama" ili još bolje, nova Švajcarska, odnosno Sjedinjene Američke Države, inicijator napada na druga utočišta vrućeg novca u ofšoru protekle dve decenije.

Era zlatnog dolara

Tokom protekle sedamdeset dve godine, otkako su se američke i odabrane savezničke vlade iz vremena rata sastale u Breton Vudsu u Nju Hempširu 1944. da odluče o obliku posleratnog monetarnog poretka, američki dolar je dominirao svetskom ekonomijom. Do kraja rata 1945. godine Federalne rezerve SAD su držale ogromnu količinu svetskog monetarnog zlata.

Kako je u septembru 1939. izbio rat u Evropi sa Hitlerovim i Staljinovim rasparčavanjem Poljske, evropsko zlato je preplavilo Sjedinjene Države. Godine 1935. zvanične rezerve zlata SAD bile su procenjene na nešto više od 9 milijardi dolara. Do 1940. godine, nakon početka rata u Evropi, one su porasle na 20 milijardi dolara. Kako su očajne evropske zemlje tražile da finansiraju svoje ratne napore, njihovo zlato je otišlo u Sjedinjene Države za kupovinu osnovnih dobara. Do sazivanja međunarodne monetarne konferencije u Breton Vudsu u junu 1944, Sjedinjene Države su kontrolisale 70% svetskog monetarnog zlata, što je impresivna prednost. Tih 70% nije uključivalo čak ni izračunavanje zarobljenog zlata poraženih sila Osovine Nemačke ili Japana, gde su tačne činjenice i podaci zatrpani slojevima obmane i glasina.

Sledećih četvrt veka, američki dolar sa zlatom je vladao dok je ostatak sveta, posebno ratom razorena Zapadna Evropa, pokušavao da pronađe dolare da plati uvezenu robu iz SAD za obnovu svoje industrijske baze. Dolar je bio bukvalno "dobar koliko i zlato", baš kao što je funta bila vek ranije.

Ipak, do kraja 1960-ih dolarski svet je prošao kroz značajne promene. Ekonomije Francuske i posebno Zapadne Nemačke su se pojavile sa novom najsavremenijom industrijskom bazom i brzo su postajale izvozna sila koja je izazivala američku zastarelu industrijsku robu. Industrijska baza SAD je poslednji put bila podvrgnuta značajnoj modernizaciji otprilike tri decenije ranije. Evropa, a kasnije i Japan, predstavljali su konkurentski izazov američkoj industriji. Još alarmantnije za banke sa Vol Strita kao što su Chase Manhattan Dejvida Rokfelera, Citibank ili JPMorgan, kako se zarada u američkim dolarima nemačkih kompanija poput Mercedesa, VW-a ili BMW-a ili Simensa gomilala u kasama nemačke Bundesbanke ili Banke Francuske tokom 1960-ih, je da je došlo do promene politike.

Francuski predsednik Šarl de Gol, postupajući po savetu svog konzervativnog finansijskog savetnika, Žaka Ruefa, naredio je Banci Francuske da počne da otkupljuje svoj brzo gomilajući trgovinski višak za zlato, nešto što je tada bilo legalno prema pravilima Breton Vudsa. Konzervativna nemačka Bundesbanka je to sledila zahtevajući američko zlato za dolare. Godine 1968. u jednoj od prvih grubih verzija svojih Obojenih revolucija, CIA i američki Stejt department svrgnuli su predsednika de Gola u događajima poznatim kao studentski revolt u maju 1968. godine. Uprkos tome što je de Gola zamenio bivši bankar Rotšilda, Žorž Pompidu, inostrana potražnja za otkupom zlata Federalnih rezervi porasla je kako je eksplodirao budžetski deficit Vašingtona za finansiranje loše osmišljenog rata u Vijetnamu.

Do avgusta 1971. predsednik Nikson je savetovao svog pomoćnika ministra finansija, Pol Volkera, bivšeg izvršnog direktora u Rokfelerovoj Čejs Menhetn banci, da u suštini pokida Bretonvudski sporazum i proglasi američki dolar slobodno plutajućim papirom koji se više ne može otkupiti u zlatu. Zlatne rezerve Federalnih rezervi tokom prethodnih nekoliko godina ispraznile su strane centralne banke plašeći se uvoza inflacije u američkim dolarima pošto je Vašington odbio molbe da devalvira dolar kako bi ponovo stabilizovao sistem. Ruef i Francuska su pozivali na 100% devalvaciju dolara u odnosu na franak ili nemačku marku.

Petrodolarna era je rođena

Do 1973. godine, u razvoju događaja koji sam detaljno opisao u svojoj knjizi, A Century of War, kao i u Myths, Lies & Oil Wars, Volstrit i Federalne rezerve su "rešile" problem dolara u slobodnom padu - devalvirale su ga oko 40% u odnosu na franak, nemačku marku i jen posle avgusta 1971 - orkestrirajući, veštom i lažljivom diplomatijom tadašnjeg državnog sekretara Henri Kisindžera, embargo OPEK-a na cenu nafte nakon izbijanja rata Jom Kipura u oktobru 1973. godine. Do početka 1974. cena nafte OPEK-a je bila postavljena za oko 400% iznad one iz 1971. Vrednost dolara je porasla u odnosu na druge glavne valute dok su Nemačka, Francuska i ostatak sveta gladnog nafte pokušavali da pronađu 400% više dolara za uvoz svoje nafte. Kisindžer je u to vreme pisao o "recikliranju petrodolara". Dolar bi bio podržan, ne zlatom, već naftom.

Da bi bio siguran da se petrodolarski sistem održava i da OPEK, na čelu sa Saudijskom Arabijom, nikada neće biti u iskušenju da prodaje za nemačke marke, franke ili jene kako su te zemlje pokušavale, Vašington je preduzeo posebne mere. 8. juna 1974. američki državni sekretar Henri Kisindžer potpisao je sporazum o uspostavljanju Zajedničke komisije za ekonomsku saradnju SAD i Saudijske Arabije. Njen zvanični mandat bila je saradnja u oblasti finansija.

Do decembra 1974. Ministarstvo finansija SAD je potpisalo sporazum u Rijadu sa Monetarnom agencijom Saudijske Arabije (SAMA), čija je misija bila "da uspostavi novi odnos preko Banke federalnih rezervi Njujorka sa operacijom zaduživanja (SAD) Trezora. Prema ovom aranžmanu, SAMA će kupiti nove hartije od vrednosti američkog trezora sa rokom dospeća od najmanje jedne godine", objasnio je pomoćnik ministra finansija SAD Džek F. Benet, koji će kasnije postati direktor Eksona. Bankara sa Volstrita, Dejvida Malforda iz Credit Suisse-FirstBostona, Vašington je poslao u SAMA-u da zaključi posao.

Benetov memorandum upućen je državnom sekretaru Kisindžeru, u februaru 1975. godine, u kojem se objašnjavaju aranžmani dogovoreni dva meseca ranije. U okviru tajnih sporazuma između Vašingtona i Rijada o kojima je pregovarao Benet, Saudijska Arabija je, u zamenu za izdašnu kupovinu američke odbrambene opreme i garancije svoje vojne bezbednosti, pristala da će OPEK prihvatiti samo američke dolare za svoju naftu, a ne nemačke marke, uprkos njihovoj jasnoj vrednosti, ne japanski jen, ni francuski franak ili čak švajcarski franak, već samo američke dolare.

To je bila suština petrodolarskog sistema koji je tokom protekle decenije ili više erodirao, dok Rusija, Kina, Iran, pa čak i EU osporavaju ulogu dolara kao rezervne valute. Rusija i Kina su u odbrambenom potezu pristale na trgovinu energentima za naftu i gas koji se ne plaćaju u dolarima već u sopstvenim valutama. Iran je nedavno najavio da će prihvatiti samo evre za svoju naftu. Sve više se proglašavaju dani propasti dolara.

Novi narko-dolarski sistem?

Sada, međutim, izgleda da su finansijski čarobnjaci sa Volstrita i američkog Trezora došli do nove ideje za produženje života.

U onome što se mora nazvati barem pametnim pokušajem da se reši nadolazeća kriza dolara, nova uloga dolara se pojavljuje iz ruševina ofšor bankarske krize izazvane sumnjivim hakovanjem Panamskih papira. Nedovoljno regulisane Sjedinjene Države ubrzano postaju "nova Švajcarska" u privlačenju "vrućeg novca" koji uključuje sve, od narko dolara iz međunarodnog prometa droge do skrivanja sredstava u ofšoru od strane korumpiranih političara.

Tokom protekle decenije ili više, američka vlada i poreska agencija vršili su pritisak na diskretne ofšor bankarske centre od Švajcarske preko Kajmanskih ostrva do Britanskih Devičanskih ostrva i šire da se navodno bore protiv američkih građana koji izbegavaju plaćanje poreza krijući novac u inostranstvu od poreske uprave ili terorista koji prenose novac da finansiraju Al Kaidu i slično. Ali sama američka vlada je rigidno odbila da se pridržava istih tih novih međunarodnih pravila izvještavanja o novcu koje je napravila.

Sada, prema januarskom izveštaju u finansijskom magazinu Blumberg, rezultat je da same Sjedinjene Države, na mestima kao što su Reno, Nevada ili Južna Dakota ili Vajoming, brzo postaju "nova Švajcarska" vruća ili tajna utočišta novca.

Bloomberg citira advokata iz Ciriha, Petera A. Cotorceanua, advokata u Anaford AG: "SAD, koje su bile tako pobožne u svojoj osudi švajcarskih banaka, postale su jurisdikcija za bankarsku tajnu du jour... Taj 'džinovski usisni zvuk' čujete? To je zvuk novca koji hrli u SAD."

Privlačnost tajnih utočišta unutar SAD dolazi iz činjenice da veoma strogi standard za izveštavanje o novcu koji je postavio OECD sa sedištem u Parizu 2014. nisu potpisale četiri zemlje: Bahrein, Nauru, Vanuatu — i, pogodite ko... Sjedinjene Države.

Poslednjih meseci, koristeći licemerje Vašingtona, neki od najvećih svetskih menadžera privatnog bankarstva uključujući Rothschild Trust North America LLC. sa sedištem u Reno, Nevada, kompanija Cisa Trust Co. SA sa sedištem u Ženevi, koja savetuje bogate Latinoamerikance, prijavljuje se za otvaranje u Pierre u Južnoj Dakoti kako bi "uslužila potrebe naših stranih klijenata", rekao je Džon Džej Rajan mlađi, predsednik Cisa.

Trident Trust Co., jedan od najvećih svetskih dobavljača ofšor trustova, preselio je desetine naloga iz Švajcarske, Velikog Kajmana i drugih lokacija u Sijuks Fols u Južnoj Dakoti u decembru, pre roka za otkrivanje podataka 1. januara. Komentarišući novi fenomen, Endrju Peni iz Rothschild & Co. je izjavio da su SAD "efektivno najveći poreski raj na svetu".

Da bi proces bio još pozitivniji za dolar, američki zakon iz 2010. godine, Zakon o usklađenosti poreza na inostrane račune, ili Fatca, zahteva od finansijskih kompanija da otkriju strane račune koje drže američki građani i prijave ih Poreznoj upravi ili se suočavaju sa oštrim kaznama. Pošto SAD odbijaju da potpišu pravila o otkrivanju podataka OECD-a, američki ofšor dolari se takođe vraćaju u Reno i druga nova američka tajna bankarska utočišta.

Dalje, da bi druge ofšor bankarske centre učinili neprivlačnima, zakon koji je primenjen 2011. zahteva od agenata registrovanih u Panami da daju informacije o klijentima kada se to od njih zatraži o svim novim osnovama, a Britanska Devičanska ostrva su usvojila ograničenja za dužnu pažnju. Na konferenciji investitora nedavno u San Francisku, Rothschildov Peni je u primedbama koje su izrezane iz objavljene verzije njegovih primedbi naveo da američkoj vladi nedostaju "resursi za sprovođenje stranih poreskih zakona i da nema dovoljno apetita za to".

Sada, kada jedan od najvećih međunarodnih posrednika u ofšor novcu, Panamska kompanija Mossack Fonseca, priznaje da je prinuđena da se ugasi, put je jasan da SAD postane nova Švajcarska ili Panama. Narkokarteli u svetu su već jasno informisani i dobar deo od procenjenih 1,6 biliona dolara kriminalnih fondova godišnje traži nova sigurna utočišta u Renou i drugim utočištima vrućeg novca u SAD. Od zlatnog dolara do petro dolara do sada narko dolara. To je prilično jadno za zemlju koja je nekada bila vodeći svetski lider u industrijskoj tehnologiji.
F. Vilijam Engdal je konsultant i predavač za strateški rizik, diplomirao je politiku na Univerzitetu Prinston i najprodavaniji je autor o nafti i geopolitici, ekskluzivno za onlajn magazin "New Eastern Outlook".