© ReutersDjevojčice žale za Palestincima ubijenim tijekom izraelskog napada na bolnicu u Khan Younisu u južnom pojasu Gaze, 3. studenog 2023.
Guterres je skrenuo pažnju svijeta na dugu evidenciju Izraela o teškim kriminalnim provokacijama u okupiranoj Palestini, koje se dešavaju otkako je postao okupatorska sila nakon rata 1967. godine.
Okupatoru, uloga za koju se očekuje da će biti privremena, u takvim okolnostima povjereno je pridržavanje međunarodnog humanitarnog prava osiguravanjem sigurnosti i zaštite okupiranog civilnog stanovništva, kako je navedeno u Četvrtoj Ženevskoj konvenciji.
Izrael je tako ljutito reagirao na Guterresove posve prikladne i točne primjedbe jer bi se mogle protumačiti kao da impliciraju da je Izrael "dobio što je zaslužio" s obzirom na njegova teška i raznolika zlostavljanja ljudi na okupiranim palestinskim teritorijima, najflagrantnije u Gazi, ali i na Zapadnoj obali i Jeruzalemu.
Na kraju krajeva, ako bi se Izrael mogao predstaviti svijetu kao nevina žrtva napada 7. oktobra - incidenta koji je i sam bio prepun ratnih zločina - mogao bi se razumno nadati da će dobiti carte blanch od svojih pokrovitelja na Zapadu da uzvrati kako želi, a da ga ne smetaju ograničenja međunarodnog prava, autoriteta UN-a ili uobičajenog morala.
Zaista, Izrael je na napad od 7. oktobra odgovorio svojom tipičnom vještinom u manipuliranju globalnim diskursom koji oblikuje javno mnijenje i usmjerava vanjsku politiku mnogih važnih zemalja. Takva se taktika ovdje čini gotovo suvišnom, jer su SAD i EU brzo izdale opšte odobrenje za sve što je Izrael uradio kao odgovor, ma koliko osvetnički, okrutan ili nepovezan sa obnavljanjem izraelske granične sigurnosti.
Guterresov govor u UN-u imao je tako dramatičan uticaj jer je probio izraelski balon vješto konstruirane nevinosti, u kojem je napad 7. oktobra došao iz vedra neba. Ovo isključenje konteksta skrenulo je pažnju sa devastacije Gaze i genocidnog napada na njeno pretežno nedužno i dugo žrtvovano stanovništvo od 2,3 miliona.
Izvanredni propusti
Ono što mi je čudno i uznemirujuće je da, unatoč konsenzusu da je napad Hamasa postao izvodljiv samo zbog izvanrednih propusta u izraelskim navodno nenadmašnim obavještajnim sposobnostima i čvrstoj sigurnosti granica, o ovom faktoru se rijetko raspravlja od tog dana.
Umjesto jutra nakon što je bilo ispunjeno osvetničkim bijesom, zašto u Izraelu i drugdje nije fokus bio na poduzimanju hitnih mjera za obnavljanje izraelske sigurnosti ispravljanjem ovih skupih propusta, što bi se činilo najefikasnijim načinom da se osigura da ništa nije uporedivo sa pitanjem - može li se 7. oktobar ponoviti?
Mogu razumjeti nevoljkost izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da naglasi ovo objašnjenje ili zagovara ovaj oblik odgovora, jer bi to bilo ravno priznanju njegove lične suodgovornosti za tragediju koju je Izrael traumatično doživio kada su palestinski borci preplavili granicu.
Ali šta je sa ostalima u Izraelu i među vladama koje ga podržavaju?
Bez sumnje, Izrael po svoj prilici posvećuje sva sredstva koja su mu na raspolaganju, sa osjećajem hitnosti, da zatvori ove nevjerovatne praznine u svom obavještajnom sistemu i da pojača svoje vojne kapacitete duž relativno kratkih granica Gaze.
Nije potrebno biti bezbjednosni čovjek da bi se zaključilo da bi pouzdano bavljenje ovim sigurnosnim pitanjima učinilo više za sprječavanje i odvraćanje budućih napada Hamasa, nego ova tekuća saga o nanošenju razorne kazne palestinskom stanovništvu Gaze, od kojih je vrlo malo uključeno sa vojnim krilom Hamasa.
Genocidni bijes
Netanyahu je dao dodatnu uvjerljivost takvim spekulacijama predstavivši mapu Bliskog istoka bez Palestine, efektivno izbrisavši Palestince iz njihove vlastite domovine, tokom spetmebraskog govora UN-a, gdje je govorio o novom miru na Bliskom istoku usred perspektiva Izraela -Normalizacija Saudijske Arabije. Njegovo izlaganje predstavljalo je implicitno poricanje konsenzusa UN-a o formuli dvije države kao putokazu za mir.
U međuvremenu, genocidni bijes odgovora Izraela na napad Hamasa razbjesnio je ljude širom arapskog svijeta, pa i cijelog svijeta, čak i u zapadnim zemljama. Ali nakon više od tri sedmice nemilosrdnog bombardiranja, potpune opsade i masovnog prisilnog raseljavanja, izraelska diskrecija da pokrene ovu bujicu nasilja na Gazu tek treba da bude osporena od strane njegovih zapadnih pristalica.
SAD posebno podržavaju Izrael u UN-u, koristeći svoj veto po potrebi u Vijeću sigurnosti i glasajući gotovo bez solidarnosti velikih zemalja protiv prekida vatre u Generalnoj skupštini. Čak je i Francuska glasala za rezoluciju Generalne skupštine, a Ujedinjeno Kraljevstvo je imalo minimalnu pristojnost da se uzdrži, vjerovatno su obje zemlje pragmatično reagirale na populističke pritiske koje su izazvale velike i ljute ulične demonstracije kod kuće.
Također je zaboravljeno u reakciji na izraelsku taktiku u Gazi da je ekstremistička vlada od prvog dana pokrenula šokantnu seriju nasilnih provokacija širom okupirane Zapadne obale. Mnogi su ovo neskriveno oslobađanje naseljeničkog nasilja protumačili kao dio završnice cionističkog projekta, čiji je cilj postizanje pobjede nad ostacima palestinskog otpora.
Malo je razloga za sumnju da je Izrael namjerno pretjerano reagirao na 7. oktobar tako što se odmah uključio u genocidni odgovor, posebno ako je njegova svrha bila da skrene pažnju sa eskalacije nasilja među naseljenicima na Zapadnoj obali, pogoršanog vladinom distribucijom oružja "civilnim sigurnosnim timovima ".
Čini se da je konačni plan izraelske vlade da jednom zauvijek okonča fantazije UN-a o podjeli, dajući pečat cionističkom maksimalističkom cilju aneksije ili potpunog pokoravanja Palestinaca na Zapadnoj obali.
Zapravo, koliko god morbidno izgledalo, izraelsko rukovodstvo je iskoristilo priliku 7. oktobra da "završi posao" počinivši genocid u Gazi, pod krinkom da je Hamas toliko opasan da opravdava ne samo njegovo uništenje, već i ovaj neselektivni juriš na cjelokupno stanovništvo.
Moja analiza me navodi na zaključak da se ovaj rat koji je u toku nije prvenstveno oko sigurnosti u Gazi ili sigurnosnim prijetnjama koje predstavlja Hamas, već o nečem mnogo zlokobnijem i apsurdnijem.
Izrael je iskoristio ovu priliku da ispuni cionističke teritorijalne ambicije usred "magle rata" izazivanjem posljednjeg talasa palestinskog katastrofalnog oduzimanja imovine. Hoće li se to zvati "etničko čišćenje" ili "genocid" sekundarno je, iako se već kvalificira kao jedna od najvećih humanitarnih katastrofa 21. stoljeća.
U stvari, palestinski narod je žrtva dvije konvergentne katastrofe: jedne političke, druge humanitarne.
(TBT, MEE)
Komentari čitatelja
na naše novosti